Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“
Drobnjaci stigli u Ripanj
Drobnjaci su, kaže njihov poznavalac Svetozar Tomić, „čisto srpsko pleme, bez ikakve tuđe primese i očuvali su neobično čistotu jezika i čistotu narodnih običaja. Gorštaci su, visoki, lepo razvijeni, potpuno zdravi i bistri ljudi.” Usled oskudice u zemlji, Drobnjaci su najpre sa područja Jezera proterali staro pleme Kriče u područje preko Tare, ali, kako to nije bilo dovoljno, morali su i sami da se iseljavaju, pa je tako danas, kao spomen i potvrda tih seoba, mnogo toponima i prezimena od Like do Skopske Crne gore, od Risna do Podrinja i Beograda, koji podsećaju na Drobnjake.
Tako su mnoge drobnjačke porodice doprle i u Šumadiju. Mnoge od njih su, prilikom ovih seoba, sticajem okolnosti izgubile plemensko obeležje Drobnjaka, ali ih je većina očuvala drobnjačko ime, plemensku krsnu slavu (Đurđevdan) i druge plemenske odlike. Doseljavanje Drobnjaka u Šumadiju je, po svemu sudeći, teklo u tri pravca – uzdoljem Drine, odakle se jedan krak odvajao preko Užičke Crne gore ka okolini Valjeva (1), zatim preko Sjenice i Dragačeva (2) i silaskom ka Ibarskom Kolašinu i Kosovu, a otud dolinom Ibra dopirao preko Zapadne Morave.
U središnoj Šumadiji je najviše Drobnjaka u Jasenici, a potom u Lepenici, dok su u Gruži vrlo malobrojni. Početkom XX veka ukupno ih je bilo devet rodova sa 151 kućom, od čega je u Jasenici bilo 17 drobnjačkih rodova sa 84 kuće, u Lepenici tri roda sa 67 kuća, a u Gruži jedan rod sa dve kuće. U ostalim predelima Šumadije Drobnjaka je u to vreme bilo 14 rodova sa 140 kuća, od čega u Takovu četiri roda sa 47 kuća, u Levču tri roda sa 31 kućom, u Temniću dva roda sa 25 kuća, u okolini Beograda dva roda sa 14 kuća, u Kačeru jedan rod sa 12 kuća, u Ljubićskim selima jedan rod sa sedam kuća, a u Šumadijskoj Kolubari jedan rod sa četiri kuće, dok u Smederevskom Podunavlju, Kosmaju i Belici nije bilo drobnjačkih porodica.
Drobnjaci u Levču i Temniću su imali osobitu sudbinu. U Levač su došli u XVIII veku, a istakli su se u Prvom srpskom ustanku, osobito junak Milosav Drobnjak (1762-1822) iz Rekovca, koji je kao slavan megdandžija dopao rana, pa je Karađorđe preporučivao da mu se 1812. godine obezbedi izdržavanje, o čemu svedoči i jedna numera Voždovog Delovodnog protokola. Međutim, njegovi potomci budu za vlade kneza Miloša proterani kao hajduci iz Rekovca i zato se nastane u Ripnju kod Beograda. Za njih, kako je Risto T. Nikolić zapisao, „vele da im je knez Miloš davao zemlje na Terazijama u Beogradu, ali oni nisu pristali, hteli da budu u šumi i zato zaostali ovde”. Međutim, nije im godila ni blizina Beograda, pa se ubrzo deo odseli u Temnić – u Milutovac (15 kuća, od kojih jedna ima prezime Veljković) i Malu Kruševicu (10 kuća). Po sačuvanom porodičnom predanju Drobnjaci u Ripnju potiču od tri brata, pa su, po svemu sudeći, potomci jednog brata ostali u Ripnju, a potomci druga dva brata otišli u Milutovac i Malu Kruševicu. Sa ovim Drobnjacima su rod Drobnjakovići u gružanskom selu Balosavi (2 kuće).
U Levču su se Drobnjaci nastanili u Rekovcu (7 kuća), Božurevcu (20 kuća) i Opariću (4 kuće). Da su Drobnjaci u okolini Beograda (Ripanj), Temniću (Milutovac, Mala Kruševica) i Levču (Rekovac, Božurevac, Oparić) isti rod svedoči i to što svi slave plemensku slavu Đurđevdan. Svi levački Drobnjaci preslavljaju Sv. Iliju, kao i oni u Milutovcu, dok Drobnjaci u Maloj Kruševici preslavljaju Đurđic. Za razliku od njih, Drobnjakovići, koji su se u kraju Brđanima u Balosavi (2 kuće) nastanili pre Prvog srpskog ustanka, slave Sv. Luku, a stara slava im je bila Velika Gospođa. U Ljubićskim selima Drobnjaka ima u Tamniku (7 kuća, od kojih se jedna preziva Ivanović), a u Kačeru u mestu Rudniku (12 kuća), gde se prezivaju Nedeljkovići, a smešteni su u zaseoku Zvezdi, prostranoj goloj kosi koja po svemu podseća na zavičajni predeo Durmitora.
U područje Takova, prema ispitivanjima Milenka S. Filipovića, Drobnjaci su doseljeni posle 1739. godine u Pranjane, gde se prezivaju Stanojevići (20 kuća) i Jankovići (10 kuća), a uz njih se ubrajaju i Kojovići (6 kuća). Po rodoslovnom pamćenju, prva dva roda potiču od braće Stanoja i Janka, čiji je otac Rade došao iz Drobnjaka, dok su, po jednoj verziji, Kojovići potomci trećeg brata Koje, a po drugoj – oni su potomci Stanojeve i Jankove sestre, udate za Koju. Drobnjaci su Prodanovići (1 kuća) u Pranjanima, čiji je predak došao iz sela Komarnice u Drobnjaku, kao i Drobnjaci (1 kuća) u Ozremu, koji su došli iz Gornjih Branetića na imanje. Drobnjaka ima u Donjim Branetićima (5 kuća), koji su tu došli od Sjenice, odakle je jedan srodnik oko 1880. godine otišao u Nakučane kao domazet (3 kuće 1950. godine). Iz Donjih Branetića je jedan srodnik kasnije prešao u Majdan (1 kuća), gde se prezivaju Drobnjakovići. Ovi poslednji su promenili slavu (Đurđevdan), uzevši slavu zemlje – Nikoljdan.
U Lepenicu Drobnjaci dolaze u vremenu od Druge seobe do Kočine krajine (1737-1787), a njihove porodice je Toša Radivojević našao 1902. godine u tri naselja – Dobrači, Baljkovcu i Beloševcu. U Dobrači, gde su jedna od tri osnivačke porodice ovog sela, drobnjački rodovi su Markeljići, u čijem su sastavu Nikolići, Vasilijevići ili Mijajlovići, Vukovići, Jovanovići, Marinkovići zvani Đurđevići i Stevanovići, kojih je početkom XX veka ukupno bilo 32 kuće. U Baljkovcu su Drobnjaci jedna od dve osnivačke porodice sela, a 1902. godine su bili ovi njihovi rodovi – Bojanići, Vukomanovići, Jakovljevići, Pavlovići, Antonijevići, Arsenijevići, Jankovići, Ljubisavljevići, Mijailovići, Radenkovići, Blagojevići, Vukosavljevići, Gavrilovići, Gmitrovići, Đurđevići i Maksimovići.
Za razliku od Drobnjaka u Baljkovcu i Dobrači, Drobnjaci u Beloševcu, čije je drugo prezime Tomići (dve kuće), došli su u Lepenicu kasnije, za vreme Karađorđa. Sve drobnjačke porodice u Lepenici su sačuvale rodovsko pamćenje i krsnu slavu (Đurđevdan), a Vukomanovići u Baljkovcu su očuvali i staro kumstvo sa Zdravkovićima i Obradovićima u Baničini. Preci Zdravkovića i Obradovića u Baničini su „pradedovi Zdravko i Obrad”, koji su oko sredine XVIII veka došli iz Crne Gore, po svemu sudeći skupa sa Drobnjacima nastanjenim u Baljkovcu, koji im sve vreme kumuju, a najverovatnije je to kumstvo preneto iz zemlje matice.
U vreme oko Kočine krajine pristižu drobnjačke porodice i u Vukasovce, gde, uz plemensko prezivanje Drobnjakovići, imaju i drugo prezime Ivanovići. Ovaj rod, koji se smatra najstarijim od živućih rodova u selu, imao je učesnika u Prvom srpskom ustanku. Od vukasovačkih Drobnjakovića ima ogranak u Aranđelovcu, a oko 1830. godine je iz Vukasovaca otišao jedan njihov deo u Rušanj kod Beograda, gde se prezivaju Drobnjaci. I sve drobnjačke porodice u Baničini, Vukasovcima, Aranđelovcu i Rušnju su održale plemensku slavu Đurđevdan.
IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 24. maj 2001. godine
Komentari (0)