Feljton: Ko su Šumadinci (59)

19. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Odvažne i razborite Šumadinke

Na zlehudu istorijsku prošlost podsećaju i prezimena Baltića iz Badnjevca i Jataganlića u Brzanu

Da događaj nije izmišljen, posvedočuje rod Virijevića, tako prozvan po tome što su njihovi preci, dok su Komatovići sekli, tj. komadali spahiju, iza brda virili – odnosno: motrili ili čuvali stražu, te su stoga zajedno pobegli otuda i nastanili se u Ravanici. Kasnije se, takođe zajedno s Komatovićima, i deo Virijevića nastanio u Čukojevcu. Komatovićima i Virijevićima se u dobegavanju s Kosova priključio i rod Žarevaca, tako prozvanih po naselju Žarevima, zaseoku Banjske kod Zvečana, te su svi skupa došli u Ravanicu.

Poput Virijevića, sličnog postanja je i prezime Straževića u lepeničkom selu Drenovcu. Straževići, čije je drugo prezime Milivojevići, doseljeni su za vreme Prvog srpskog ustanka iz Hercegovine, a prezime su dobili po pretku koji se istakao kao stražar. Da je stražarenje po Šumadiji, pogotovu u vremena nesigurna, bilo vrlo zastupljeno, potvrđuje i velika učestanost toponima Straža i Straževica u ovoj oblasti. Na zlehudu istorijsku prošlost podsećaju i prezimena Baltića u Badnjevcu i Jataganlića u Brzanu. Baltići, čiji su ogranci Miloševići, Stevanovići, Gajići i Petrovići, potiču od Karića u istom selu, koji su došli s Kosova (verovatno iz sela Studenice kod Đurakovca u opštini Istok) između dve seobe (1690-1736), a svoje prezime duguju balti, što je turski naziv za ubojnu sekiru, vrstu starinskog oružja, koje im je svagda, i za razne prilike i povode, moralo biti pri ruci.

Neko se, zlu ne trebalo, nije razdvajao od balte, a neko, što je u obespravljenoj raji bilo prkosnije i otvorenije, nije odvajao od jatagana, kako su Turci nazivali oveći krivi nož, nalik sablji. Takvi su bili preci Jataganlića, koji su se posle Kočine krajine doselili u Brzan iz Velikog Šiljegovca u Rasini. Početkom ovog veka je bilo tri kuće Jataganlića, i svaka je nosila drugačije prezime (Mijailovići, Novakovići, Rajići). No nije sve tako sumorno, i po život opasno, u našem prezivanju. Na vedriju stranu upućuje prezime Čauševića u Baljkovcu. Čauš, kako je nazivan niži vojni zapovednik u turskoj vojsci, u mnogim našim krajevima znači: veseljak, od milošte nazvan čajo, kako se i danas naziva vođa svatova ili vojvoda (najčešće ta uloga na svadbi dopada mladoženjinom zetu). Takvog vedrog duha je svakako bio i predak Čauševića, doseljenih za vreme Karađorđa iz Jelašnice kod Niša, koji danas nose i druga prezimena – Stevanovići i Krstići (ili Stojanovići).

Idući, dalje, tragom značenja prezimena Čauševića, možemo uočiti da u našim svadbama, koje su oličenje rodovske organizacije, pa prema tome čuvaju nasleđe iz duboke drevnosti, imamo i sastojke ratničke organizacije i vojničkog poretka, jer to, zapravo, najbolje potvrđuju nazivi, uloge i svojstva kako čauša tako i vojvode. Nama su, na žalost, i ratovi i svadbe bili borba za život. I pravo na život.

Patrijarhalno društvo daje prevagu muškarcu i stavlja ga, kao povlašćenu i nadređenu osobu, u središte svega, zapostavljajući ženski rod. Otuda se čini razumljivim što niko ne zna imena i tako poznatim, može se reći mitskim, ličnostima kao što su, pesmom opevane, Jugovića majka, ljuba Musića Stevana, ili majka Janković Stojana, sestra Batrićeva, ili tužna Hasanaginica. Ako su, sa druge strane, pevači i pesnici naveli imena žena, to je, najčešće, uz poznate motive otmice žena i devojaka, proševine i svadbe, preljube i jetrvinske raspre, što samo posvedočuje ulogu i položaj žene u patrijarhalnom društvu.

Međutim, odvažne i mudre žene su sticale priznanje i poštovanje okoline, pogotovu kao hraniteljke, pa se bivale i starešine kućnih zadruga, a ponekad i poglavari sela ili bratstva. Spomen na njih je čuvan i u davnini. O takvim ženama je vrlo mnogo tragova i u Šumadiji. O tim zaslužnim Šumadinkama danas svedoče mnogi nazivi izvora, krajeva sela, a najviše – prezimena, koja čuvaju njihov spomen. U ovakva svedočanstva se ubraja, na primer, Grubin grob, brdo iznad potoka Vidarice i sela Zabojnice, tako nazvano po hajdučici Grubi, „koju su ubili njeni drugovi hajduci, kada su doznali da je ona žensko.” U Brzanu se jedna grupa kuća naziva Gordan-mala, nazvana po babi Gordani, „koja je iz selišta na Moravi, gde je bilo prvo naselje, prešla ovamo sa svojim mužem Miljkom i podigla kuću, oko koje se razvila cela mahala”, Pa ipak, ne bez razloga, mala je prozvana po njoj, a ne po mužu, iako mu je znano ime. Na isti način su nazvane Marićska mahala – deo sela Vitanovca i Čukojevca, Jeličića mahala u Badnjevcu, Margetića mahala u kraju Kusovcu u Gornjim Jarušicama, Sarića izvor u Donjoj Crnući, Božanića izvor u Grabovcu, kao i zemljište u Dobrači koje se naziva Sinđin voćnjak, ili u Beloševcu Sinđina livada. A u Divostinu je od davnina poznat Grob bezimene devojke (obnovljen 1873. godine), koji je nekad obilažen radi pomoći i leka, kao i radi bratimljenja na njemu, jer važi u narodu kao sveto i kultno mesto.

IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 13. maj 2001. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.