Feljton: Ko su Šumadinci (47)

19. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Iz Korita je rod Čampara

Staro njihovo prezime je bilo Dragićevići

Tako se u Zovljaku, kraju sela Belosavaca, jedna grupa rodova naziva Kozoderima. Tu grupu rodova čine Mijovići, Vulovići, Glišići (Vulićevići), Slavkovići, Mihajlovići, Đerkovići i Radosavljevići, kojih je 1923. godine ukupno bilo 29 kuća, a sa drugim srodnicima, koji su u drugim krajevima istog sela – Jovanovićima, koji su ogranak Slavkovića, Kostićima (Aleksićima), koji su ogranak Radosavljevića, Milenkovićima, Matićima (Vasićima, Filipovićima, Sokićima), Ratkovićima (Živanovićima), Ilićima (Dujkićima) – bilo ih je 66 kuća. Da su srodnici, vidi se i po krsnom imenu – svi slave Svetog Jovana.

Stanovništvo Belosavaca je relativno mlado, jer ih je ovde doveo Karađorđe, posle vojevanja na Sjenici i Suvodolu 1809. godine. U Belosavcima je bilo slobodne plodne zemlje, koju je i sam Karađorđe kulukom krčio, o čemu danas u potesu Polja, što je, van Pomoravlja, najveća ravnica u ovom delu Šumadije, svedoči toponim Koševi, gde je skladišten kukuruz za potrebe Karađorđeve vojske. Kozoderi su učestvovali u bitkama Prvoga ustanka, kako u starom zavičaju, tako i po dolasku u Šumadiju, a došli su iz predela Korita, između Bihora i Pešterske visoravni. U Koritima je, kako je zapisao akademik Milisav S. Lutovac 1967. godine, sačuvano sećanje na mnoge odseljene rodove, a među njima osobito na razgranate rodove – Andrejiće, Žujoviće i Kozodere.

Kozoderi su u Koritima bili ugledan i moćan rod. U tamošnjem selu Dupljaci, koje se ranije zvalo Leposavljevići, na kosi Sokolovcu postoji Crkvina, gde su temelji crkve koju su Turci srušili posle Karađorđevog pohoda, uz koji su se i Kozoderi iselili. Ovu crkvu, koja je bila glavna, saborna, crkva za sva Korita, podigao je neki bogati Kozoder, koji je, po predanju, bio tako imućan da ju je mogao podići samo od svog prihoda od meda. Posle Prvog svetskog rata, crkva je obnovljena, ali su je muslimani u Drugom svetskom ratu opet srušili.

Iz Korita je i rod Čampara. Većina ovog roda se dva puta selila u Šumadiju, jer se posle prve seobe vratila u Korita. I Čampari su došli za vreme Karađorđeve vojne, kad i Kozoderi. Posle propasti Karađorđeve Srbije, Čampari – izuzev roda Busaraca, koji ostane u Kniću – vrate se u Korita, ali odatle nanovo, posle srpsko-turskih ratova 1875-1876. godine, dođu ovamo, i to Milosavljevići u Grabovac, a Čamparevići u Knić. Da su Čampari bratstvo, vidi se po tome što sva tri roda (Busarci, Milosavljevići i Čamparevići) slave istu slavu – Sv. Agatija. Nadimak „Čampari” imaju i Paunovići u Bumbarevom Brdu, ali oni, kao i njihovi srodnici Đokovići u Pretokama, slave Sv. Aranđela.

U starom zavičaju, Koritima, i danas ima Čampara. Nastanjeni su i istoimenom selu, a prezivaju se Slavkovići, Marinkovići i Čampari (1965. ih je bilo 17 kuća). Iseljenih Čampara ima još u Bistrici (Korita) i Boljarima (Pešter), što tačno pokazuje pravce njihovog doseljavanja u Šumadiju. Svi ovi Čampari, čije je staro prezime bilo Dragićevići, slave Sv. Agatonija, kao i njihovi srodnici u Kniću i Grabovcu.

Po starom zavičaju su prozvani rodovi Boljaraca i Buđevaca. Boljarci su Simići i Nikolići (Banovići) u Belosavcima, koje je Karađorđe, prilikom povlačenja od Sjenice 1809. godine, poveo i ovde nastanio. Tako su prozvani po selu Boljarima, u okolini Sjenice, odakle su došli. (Po popisu 1991, Boljare ima 45 žitelja, od kojih je šest muslimana).

Buđevci su doseljeni iz Buđeva, sela kod Sjenice, u kojem danas žive 128 Srba, i po jedan Crnogorac i musliman. Rod Buđevaca, koji je 1809. godine doseljen u Šumadiju, razmešten je u Desimirovcu i Grošnici.

U Desimirovcu su Buđevci rodovi Lepavići (čiji su ogranci Radovanovići i Milenkovići), Đokovići, Mišovići, Radosavljevići, Pavićevići (Janići) i Pavlovići, kao i Đekići. Desimirovački Buđevci slave Sv. Nikolu, izuzev Đekića, čija je slava Đurđevdan.

Buđevaca ima i u Grošnici, gde se prezivaju Đokovići, ali su oni došli kasnije (1830. godine) i slave Aranđelovdan. Buđevci su osobito brojni u dva gružanska sela – Vučkovici, gde čine više od polovine stanovništva, i Bumbarevom Brdu, gde ih je dve trećine. Vučkovački Buđevci, koji se još prezivaju Đerkovići („ded Đerko došao iz Buđeva i našao ovde svoje rođake Buđevce i tu se nastanio”), Jekići, Mekovići/Novičevići, kao i Marinkovići, koji su od njih odseljeni u Balosave, slave Sv. Aranđela.

U Bumbarevom Brdu su iz Buđeva rodovi Čušajići (u koje spadaju Mirkovići, Radenkovići, Milovanovići i Jovanovići) i Todorovići, koji svi slave Đurđevdan. I jedni i drugi su sačuvali spomen na svoje rodonačelnike – Todorovići na Vasilja, koji se doselio, a Čušajići na Milivoja Čušaju, koji je poginuo u boju na Sjenici 1809, usled čega su njegovi sinovi, bežeći od turske odmazde, došli u Šumadiju prilikom Karađorđevog povlačenja.

Za razliku od ovih familija, Zimonje su uglavnom sačuvali zajedničko prezime, bilo da se prezivaju Zimonje ili Zimonjići, bilo da im je to tzv. drugo prezime. Tako Zimonjići, koji su naseljeni u Sibnicu (Donja mahala), pamte da im je tu pre Kočine krajine došao predak Jovan iz Kruščice u Starom Vlahu i da je njegov unuk ratovao uz Karađorđa. Pojedini njihovi ogranci u selu (Nikolići, Kazakovići, Petrovići) označene su Zimonjićima kao drugim prezimenom. U Vitanovcu ima njihov ogranak, gde se prezivaju Zimonje, kao i u Vrbetima, gde se, po dovotku, koga je majka dovela od Zimonjića u Sibnici, prezivaju Pavlovići. Osobito je značajno pamćenje Zimonja u Vučkovici, koje je zapisao Mihailo Dragić: „Došla tri brata: jedan u Vučkovicu, drugi u Sibnicu, treći u Goračić (Dragačevo). Tvrde da je Bogdan Zimonjić, poznati hercegovački junak, od iste porodice.” Sve porodice Zimonja u Gruži slave Sv. Jelisija, izuzev Zimonja u Vučkovici koji slave (i preslavljaju) Aranđelovdan.

IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 29. april 2001. godine

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.