Feljton: Ko su Šumadinci (46)

19. jul 2012.

komentara: 0

Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“

 

Gračani sa Peštera

Oni su naselili gružansko selo Bare

Zbirno prezime ovih doseljenika je Osaćani. U Guberevcu su Osaćani rodovi Savići i Simići, doseljeni pre Prvog ustanka, u Grošnici su Osaćani Jovanovići i Petrovići, doseljeni početkom Drugog ustanka, u Kijevu su Osaćani Filipovići i Radovanovići, doseljeni 1836. godine. U Borču su Osaćani Dimitrijevići i Milivojevići, kao i Milovići, koji su kasnije došli (posle 1875. godine), kada su se doselili i Bošnjakovići u Guncate. U Krćevcu i Topoli su Osaćani Pavlovići (predak Pavle Osaćanin zidao Karađorđev grad i tu se udomio).

Sve ove osaćanske porodice imaju istu slavu (Sv. Jovana), što je znak zajedničkog porekla, izuzev onih koje su kasnije došle, posle srpsko-turskih ratova 1875. godine, kao što su Milovići u Borču, koji slave Svetog Mratu, i Bošnjakovića u Guncatima, koji slave Lazarevu subotu, ali o razlozima njihovog menjanja slave nemamo u ovom trenutku jasne podatke. Osnivački rodovi gružanskog sela Bare su Gračani i Boroštice (ili Borovštice), tako nazvani po selima Gradac i Boroštica na Pešterskoj visoravni, odakle su se doselili u vreme Karađorđevog vojevanja na Sjenicu 1809. godine. Po postanju Bare su novijeg datuma, ponikle kao selo u ataru Ljuljaka, iz kojih su se vremenom izdvojile. U austrijskom popisu 1718. godine se, naravno, ne pominju Bare, a Ljuljaci su tada jedno od malobrojnih naseljenih mesta u Kragujevačkom distriktu i imaju pet domaćinstava.

Vek kasnije, kad su se na područje Ljuljaka doselili Gračani i Boroštice, u Upisniku 1818. godine Ljuljaci su upisani sa 55 domova i 144 muške glave starije od sedam godina. U ovom popisu su Ljuljaci i Bare upisani ujedno. Sledeće, pak, 1819. godine, u Naznačeniju sela Knjažeske kancelarije, ova dva sela su razdvojena, pa su Ljuljaci upisani sa 31 domaćinstvom i 69 muških glava, od kojih 35 oženjenih, a Bare sa 29 domaćinstava i 82 muške glave, od kojih 43 oženjene. U 1820. godini su ova dva sela upisana opet zajedno, kao i 1821. i 1822. godine. Od 1823. godine pa nadalje su upisivani kao zasebna sela. Po Konškripciji stanovništva i imovine u Srbiji 1834. godine u Barama je 39 kuća, a u njima 260 duša. Od toga 142 muške i 118 ženske osobe. Od muškinja 53 su oženjena, a 57 za vojsku sposobno. U Ljuljacima su 34 kuće, a 257 duša (131 muško i 126 ženskih čeljadi).

Naseobinska bliskost Bara i Ljuljaka očituje se u činjenici da se meštani oba sela kopaju na mestu zvanom Staro selo, gde im je zajedničko groblje, koje inače pripada ljuljačkom ataru.

Najkraće, tako je zasnovano i raslo selo Bare. U Bare su se prvo naselila petorica braće – Miloš, Uroš, Vitoš, Vojin i Đoka, koji su došli iz Graca kod Sjenice. Sa ovom braćom su došli i njihovi sinovci Đorđe, Nika i Miljko, i srodnik Ilija. Od ove devetorice poteklo je osam rodova – Miloševići, Uroševići, Vitoševići (od ovog roda je poznati književnik i književni istoričar Dragiša Vitošević, 1935-1987), Đokići, Đorđevići, Nikići, Miljkovići i Ilići, dok su se Vojinovići, čiji je rodonačelnik Vojin, zatrli. Skupni naziv za ove rodove je Gračani, po Gracu, mestu u staroj matici. Da su Gračani rod vidi se i po krsnom imenu – svi slave Đurđevdan, a preslavljaju Đurđic. Međutim, na prvi pogled nije jasno iz kog Graca su doseljeni, jer u okolini Sjenice naziv Gradac nose dva sela. Odgovor na ovo pitanje nalazimo zahvaljujući Borošticama, drugom osnivačkom rodu gružanskih Bara. Nimalo slučajno, u Barama su se istovremeno obreli Gračani i Borovštice. Naime, selo Gradac, iznad koga postoji veliki Gračanski krš (čiji je vrh 1364 metra, dakle viši od šumadijskog Rudnika), i selo Boroštica susedna su, a njihova sreditša su na razdaljini oko pet kilometara. Oba leže ne obodu Pešterskog polja, koje se odlikuje lugovima i vlažnim tlom, što je u ovom kraškom predelu ređa pojava.

Prirodno, njihovi iseljenici, bežeći u Šumadiju, zaustavili su se na sličnom tlu, u barama gružanskim, gde zasnuju selo Bare. Po ovome je očito da Gračani ne potiču iz sela Graca kod Vrsenice, već iz sela Graca kod Suvog Dola i Karajukića Bunara u blizini Sjenice (sela koje danas administrativno pripada opštini Tutin). Da su upravo ovaj Gradac i Boroštica (Gornja i Donja) iseljeni pre nepuna dva veka govori i činjenica da u njima danas nema pravoslavne duše. U Gracu je po popisu 1991. godine bio 151 musliman, a u Boroštici 402 muslimana i jedan Jugosloven, dok je u onom drugom Gracu, kod Vrsenice, od 141 žitelja – 136 Srba, što znači da u njemu nije ni došlo do smene stanovništva i veroispovesti.

Istovremeno kad i braća i njihovi sinovci Gračani, u Bare su se naselili Stojan, Novo i Petar, zatim Boško i Vučko, Milovan i Vuksan, te Vukić i Vučeta – svi iz sela Borovštice kod Sjenice, po čemu su ovi doseljenici i prozvani Borovštice ili Boroštice. Od Stojana su Stojanovići, od Nove Novovići, od Petra Vuletići (staro prezime Petrovići, po rodonačelniku), od Boška Boškovići, od Vučka Vučkovići, od Milovana Vukadinovići (Milovan je poginuo na Ljubiću 1815. godine), od Vuksana Radonjići. Svi ovi rodovi slave Nikoljdan, a preslavljaju Letnjeg Sv. Nikolu. Pamti se da su Vukadinovići i Radonjići ista familija, dok je staro srodstvo ostalih, koje je u zavičaju pouzdano bilo, već početkom ovog veka zaboravljeno, uprkos istom krsnom imenu.

Boroštički rod – Vukadinovići i Radonjići u Barama – održavao je sve do ovog veka kumstvo sa Dragovićima u Prijanima, zaseoku sela Brezovca pod Venčacom. Dragovići su takođe doseljeni 1809. godine iz Boroštice, u kojoj su im još preci Vukadinovića i Radonjića kumovali. I rod Gračana u Barama je takođe dugo održavao kumstvo iz starog zavičaja – sa Vasiljevićima u Sirči (Rudničko Pomoravlje) i Lukovićima u Belosavcima (Jasenica). Lukovići su doseljeni iz Graca, a gružanski Gračani su im još tamo bili kumovi.

Poput Boroštica i Gračana u Barama Gružanskim, koji su u svojim zajedničkim prezimenima sačuvali uspomenu na stari kraj i selo iz koga su došli, i mnoge druge porodice u Šumadiji nose u svojim imenima ili nadimcima spomen na staru maticu ili mesto iz koga potiču.

IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 28. april 2001. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.