Kovačica i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 19

Opština Kovačica:

Debeljača, Idvor, Kovačica, Padina, Putnikovo, Samoš, Uzdin i Crepaja.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (19)

Odgovorite

19 komentara

  1. Milivoj Forgić

    Imam saznanja da moji preci žive u Idvoru od 1500 god. Da su deveta numera, da slave slavu Svetog Nikolu i da nisu došli sa velikom SEOBOM sa Arsenijem Čarnojevićem. Interesuje me poreklo prezimena Forgić i eventualno odakle su se doselili. Pozdrav.

    • Branko Todorović

      Poštovani Milivoje, otvorih malopre stranicu sa prezimenom Forgić, pa te osnovne podatke možete upisati i tamo, a pogledaćemo i mi može li se šta još pronaći. 😉

  2. Goran

    Prezime Lozanac,pominje se u selima oko Brusa,Blazeva,Blaca,Kursumlija ima ga retko i u Nisu i Beogradu,krsna slava je Djurdjev dan i Sveti Djordje,postoje saznanja da ljudi sa ovim prezimenom vode poreklo iz Crne Gore,odakle su se prvo naselili u okolini N .Pazara Kraljeva Raske,pa preko Kopaonika dalje u Toplicu,postoje druga saznanja da poreklo vode iz Like-Hrvatska ,u Srbiji ih ima u Toplici .U vreme turaka zbog krvnih osveta neki su prezime Lozanac promenili u Antice,Despotovice,Bradice,Savice ,Milanovice…ostala je krsna slava Djurdjev dan i Sveti Djordje.

  3. vojislav ananić

    Padina – Zemljište padinskog atara leži u srednjem delu južnog Banata. Geografsko zemljište padinskog atara leži na severozapadnom delu proporne površine koja je okrajak Deliblatske pešeare, Atar se prostire na 52.75 km2, a smer je jugoistok – severozapad. Zemljopisna širina sredine sela je 45 i 7′ severne geografske širine i 20 44′ istoene geografske dužine. Nadmorska visina sela se kreae od 105 do 120 metara nad morem (crkva je 111 m), a u jugoistoenom delu atara eak 143 metara nadmorske visine.Padina, kao i mnoga druga naselja leži na granici dve geografske celine, proporne ravne površine i proporne terase. Iz ovakvog položaja na podnožju plošine i pešeare potiee i ime sela (opštine – padina). Padinski atar saeinjava 13% teritorije Kovačičke opštine koja je raskrsnica puteva iz Beograda, Zrenjanina, Novog Sada i Vršca.
    Sistem dolina na kojima leži Padina, sastoji se od dva kraka koje se u južnom delu sela na tzv. BAVKU spajaju. Severni krak poeinje severoistoeno od sela u susednom samoškom ataru i zove se Veliki ugao (dalje od sela) i Mali ugao (bliže selu). Severno od Padine ova dolina menja smer istok – zapad na smer sever – jug kojim Padinu deli na istoeni i zapadni deo.U severnom delu je selo nazvano Gornja dolina, a u južnom delu Donja dolina.
    Kao i u celom Banatu, zastupljeno je stepskokontinenalno podneblje koje kerakterišu velike razlike izmedu zimskih i letnjih temperatura i malom kolieinom padavina. Proseena temperatura je najviša u julu, oko 22 C, a najniža u januaru oko -1 C. Razlika medu apsolutno najvišom i najnižom temperaturom je eak 70 C. Padavine: u proseku najviše pada kiša u maju i junu, zatim u novembru i decembru. Godišnje padne 650-700 mm padavina. Najzastupljenjiji je vetar jugoistoenog smera – košava. Egzistiraju i zapadni i severozapadni vetrovi koji donose padavine. Košava duva sa crnomorsko – vlaške depresije kroz ?erdapsku klisuru u naletima dva, tri, eak i sedam dana, pa i duže, brzinom i do 100 km na eas, najeešce u proleae i u jesen. Sever je suv vetar kao i košava, ali mnogo hladniji. Nadolazi u zimskim mesecima i donosi najhladnije i najsuvlje vreme.Podzemna voda je jedini hidrografski oblik i nalazi se na dubini od 20 metara, pa dublje. Na veaim dubinama je znatno eistija, odakle se i danas crpi za snadbevanje domaainstava.Zemlja u padinskom ataru je crnica.
    Više o mestu Padina na: http://www.padina.co.yu
    IZVOR: BANATerra-moguća enciklopedija Banata

  4. vojislav ananić

    Putnikovo – je najmlađe selo u opštini Kovačica. Nalazi se u jugozapadnom delu Banata, odnosno jugoistočnom delu pokrajine Vojvodine na nadmorskoj visini od 81m.
    Severno od njega nalazi se područje opštine Zrenjanin, severoistočno područje opštine Sečanj i naseljeno mesto Samoš. Jugoistočno od Putnikova je mesto Padina, južno mesta Kovačica, Debeljača i Crepaja, jugozapadno Idvor, a severozapadno Uzdin.
    Putnikovo je asfaltnim putem povezano sa Uzdinom, tako da ima veoma dobre saobraćajne veze sa ostalim mestima opštine Kovačica. Nalazi se u sastavu uzdinskog atara. Pored uzdinskog, meštani imaju obradive površine zemljišta i u Tomaševačkom ataru.
    Istorijat
    Kolonija Putnikovo naseljavana je u nekoliko navrata tokom dvadesetih i tridesetih godina XX veka. Današnje stanovništvo Putnikova čine Srbi čiji preci su poreklom iz Mađarske, Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
    Stanovništvo
    Prema podacima iz 2002. godine putnikovo je imalo 243 stanovnika. Nacionalna srtukura je homogena. Žitelji Putnikova su Srbi koji su se doselili iz Bosne, Srbije, a u najranije doba i iz Mađarske.
    http://www.took.org.yu
    IZVOR: BANATerra-moguća enciklopedija Banata

  5. vojislav ananić

    SAMOŠ

    ‘najbanatskije’ selo

    Kad pustim, onako neobavezno, mašti na volju, selo Samoš, u središtu trougla Zrenjanin – Vršac – Pančevo, predstavlja mi prototip banatskog sela.

    ”Samoš je najisturenije naselje, koje se nalazi u severnom delu teritorije opštine Kovačica. Selo je izgrađeno na severnom obodu južne banatske lesne zaravni. Nalazi se na udaljenosti od osamnaest kilometara severoistočno od Kovačice.

    S obzirom na to da je izgrađeno na kontaktu lesne zaravni i lesne terase, severni i južni deo naselja imaju različite nadmorske visine, od 95 do 110 metara.

    Iako je po svom položaju periferno naselje u opštini, Samoš je dobro povezan sa njenim središtem, sa susednom opštinom Alibunar, kao i sa važnijim privrednim i kulturnim centrima Zrenjaninom, Vršcem i Pančevom.

    Celokupna površina samoškog atara prekrivena je plodnim zemljištem černozemom, koje je po svom sastavu najkvalitetnije u okolini.

    Selo Samoš počelo je da se gradi 1804. godine u okviru teritorije nekadašnje Vojne granice. Sagradili su ga vojni graničari Srbi, koji su u njemu ostali i nakon ukidanja granice. Pisani podaci kazuju da je Samoš pocetkom XX veka imao 538 kuća sa 2462 stanovnika.

    Prema popisu iz 2002. godine u Samošu je živelo 1247 stanovnika. U nacionalnoj strukturi stanovništva nije prisutno karakteristično vojvođansko šarenilo. Najveći broj stanovnika Samoša čine Srbi (95%), dok sve ostale nacionalne zajednice koje žive na teritoriji opštine zajedno cine 5% stanovništva.” (Sa sajta Turističke organizacije Opštine Kovačica)

    ”Selo Samoš se nalazi u središnjem Banatu na severnom rubu Deliblatske peščare. Crkva Sv. Nikole je precizna kopija crkve iste posvete u nedalekom selu Sakule. Selo Samoš osnovano je prilikom iseljavanja srpskog stanovništva iz Čavoša (Rumunija) i Sečnja, koje je sa sobom ponelo i svoje oltarske pregrade, danas uklopljene u nejedinstvenu celinu u samoškoj crkvi. Stariji deo ikonostasa slikao je u drugoj polovini XVIII veka veoma aktivni banatski zograf Nedeljko Popović. Ikonostas se sastoji iz dve drvene ploče na kojima su u dva nejednaka pojasa naslikani apostoli sa Deizisom u sredini (u širem) i proroci (u užem pojasu) i dve velike ikone: sv. Dimitrija i udvojena ikona sv. Đorđa za dva naručioca sa slikarevim potpisom iz 1777. Mlađi deo ikonostasa, rokajne rezbarije, zauzima centralno mesto, sa premazanim prestonim ikonama, carskim dverima, Krunisanjem Bogorodice, nizom apostola i proroka, Stradanjima i Raspećem. Celivajuće ikone Rođenja i Obretenja glave Jovana Krstitelja radio je nepoznati slikar s kraja XVIII i početka XIX veka.” (Spomeničko nasleđe Srbije”; Zavod za zaštiru spomenika kulture RS)

    ”Crkva Svetog Nikole

    Srpska pravoslavna crkva u Samošu spada u veće i raskošnije pravoslavne crkve na tlu Banata, pa i Vojvodine. Temelji crkve udareni su 1840. godine a crkva je osvećena 1847. godine. Hram je posvećen je prenosu moštiju Svetoga Nikolaja.

    Ikonostas čine ikone prenešene iz Sečnja i Čavoša u današnjoj Rumuniji. Delovi ikonostasa, mada uklopljeni u jednu celinu, bitno se međusobno razlikuju i potiču od ruku dvojice nepoznatih majstora, čije je stilsko i likovno opredeljenje potpuno suprotno. Pretpostavlja se da je jedan od tih slikara Nedeljko Popović, predstavnik poslednje generacije slikara vezanih za tradicije srednjevekovnog balkanskog živopisa u pogledu ikonografije i likovne interpretacije, a drugi Jovan Isailović stariji, čije stvaralaštvo nosi odlike potpuno razvijenog baroka. Ikonostas je od 1974. godine stavljen pod zaštitu Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika Autonomne pokrajine Vojvodine.”(Sa sajta Vojvodineonline)

    Crkva je spomenik kulture od velikog značaja.

    Dve velike ikone su iz iz 1777. Mlađi deo ikonostasa, sa rokajnim rezbarijom zauzima centralno mesto.

    Delovi prenetih ikonostasa ssmešteni su na jednostavnu drvenu pregradu.

    Hram deluje upadljivo monumantalno, naročito u pordjenju sa okruženjem. Jedino što je u srazmeri sa veličinom crkve je širina ulice od dobrih stotinak metara.

    Do tog dela Banat stigao sam tragom popisa vodica iz knjige Mirjane Đekić ‘Vodice u Vojvodini’.

    ”Članovi bogomoljačkog pokreta, ili pobožni, kako ih zovu u Banatu, sagradili su i na ovom prostoru veći broj vodica: u Samošu 1930. godine, u Pavlišu 1933, Orlovatu 1935, u Dobrici, Deliblatu i Boki…”

    Na pročelju piše:
    1930 Sveta vodica DOM POBOŽNOG DRUŠTVA Iskopo Emil Markov
    Bunar sa lekovitom vodom je u kapeli.

    ”Radarski centar SAMOŠ
    Počeo sa radom 2000. godine. Početkom rada ovog radaskog centa, posle mnogo godina je uspostaljena odbrana od grada u Vojvodini, tačnije rečeno u Banatu i delu Bačke. Nalazi se na ulazu u selo Samoš nedaleko od Kovačice.” (Sa sajta Hidrometeorološkog zavoda Srbije)

  6. vojislav ananić

    KOVAČICA

    Opština Kovačica, po mnogo čemu poznata i interesantna, prostire se u jugo-istočnom delu Vojvodine, na površini na 419 km2. Administrativni i geografski centar opštine je mesto Kovačica, od Beograda udaljeno 46 km- 40 minuta vožnje kolima.
    U severozapadnom delu opštine Kovačica, dužinom oko 15 km protiče reka Tamiš, a istočni deo pokriva Deliblatska peščara sa svojim specifičnim prirodno-geografskim karakteristikama.
    Obradivo zemljište zauzima 84,02% ukupne teritorije opštine. Čine ga pretežno prvoklasne oranice, neznatno voćnaci, vinogradi i livade. Preko 4/5 obradivog zemljišta je černozem – najplodnija vrsta zemljišta u Panonskoj regiji, koja omogućava visoke prinose u poljoprivrednoj proizvodnji.
    Opštinu Kovačica čini 8 naselja: Kovačica, Debeljača, Crepaja, Padina, Samoš, Idvor, Uzdin i Putnikovo. Sva mesta povezana su asfaltnim putem. Preko teritorije opštine prelazi železnička pruga Pančevo – Kikinda.
    Kovačička opština je heterogena zajednica i predstavlja interesantni spoj četiri jezika, pisma, vere, kulture, običaja. Ljudi, tu, jedni pored drugih žive 200 godina čuvajući i negujući svoje. Poštuju i cene to isto kod drugih i dokazuju da razlike ne razdvajaju, već naprotiv da zbližavaju i spajaju.
    Prema popisu iz 2011 .godine, opština Kovačica je imala 25.259 stanovnika. Nacionalni sastav je heterogen. Statutom opštine Kovačica, utvrđena je ravnopravna upotreba jezika i pisma Slovaka, Srba, Mađara i Rumuna.

  7. vojislav ananić

    KOVAČICA

    Arheološka istraživanja opštine Kovačica nisu potpuna, pa se o najstarijim ljudskim naseobinama na ovim prostorima zna dosta fragmentarno. Međutim, istraživanja upućuju na šire teritorije naseljavanja i život najstarijih stanovnika u ovom delu Banata.
    Istorijska je činjenica da se u drugoj polovini I veka p.n.e. u Banat naseljavaju Rimljani kao osvajači. U tu svrhu Rimljani podižu gradove, utvrđenja, puteve, bunare. Razvija se poljoprivreda, zanatstvo i trgovina, a uporedo i društveni razvoj. Već pri osvajanju ovih teritorija ratni zarobljenici su pretvarani u robove. Mnoge tekovine kulture iz doba rimske vladavine ovih teritorija su uništene najezdom varvara. Na teritoriji opštine Kovačica, nađeni su: rimski novac, urne i ljudski kosturi. Snažni imigracioni procesi dešavaju se slabljenjem moći rimske imperije i dolazi do pomeranja njene granice na zapad. Sve ovo uslovljava i značajne etničke promene. Masovno doseljavanje novih stanovnika na ovu teritoriju označava dolazak Slovena i prolaznih stanovnika, plemena, varvara, Huna, Gepida, Avara. Smatra se da se Južni Sloveni naseljavaju u VI veku. Nadiru dolinom Tise, naseljavajući sve delove Vojvođanske teritorije. Oni su se na ovom tlu zadržali do danas. Asimilacija ostalog stanovništva išla je u korist Južnih Slovena.
    U IX veku Mađari prodiru u Panonsku niziju, oni su udarili temelje feudalnom sistemu. Iz Vršca i Pančeva, koji su predstavljali utvrđenja, upravljalo se okolnom zemljom i stanovništvom. Sve ovo ima uticaja i na ove prostore, mada naseljavanje Mađara na teritoriju opštine Kovačica nije zabeleženo. Ugarska jača do XII veka, kada moćni Vizantiski vladar Manojlo Komnim vodi ratove protiv Ugarske slabeći postepeno njenu moć i izaziva najveće pustoši u Banatu.
    U XIII veku u Panonsku niziju prodiru Tatari. Ne zapamćena pustošenja stala su tek početkom XIV veka. U Banatu je zavladao mir i novi ekonomski polet. Tada niču i mnoga naselja u Banatu među kojima se pominju Padina (1342. godine), Kovačica (1458. godine) i Samoš (1468. godine).
    Najezda Turaka i iscrpljujući ratovi sa srednjovekovnom Srbijom naterali su veliki broj stanovnika da kao srpske izbeglice ka severu pređu Dunav i nasele teritoriju Ugarske. U početku dobro primljeni od Ugarske formiraju graničarske odrede sa zadatkom da štite južne granice Ugarske od Turaka. Tada se monogi graničari naseljavaju na teritoriju opštine Kovačica. Međutim, koristićei crkvene nesuglasice u Ugarskoj koje su dovele do nesređenih društvenih prilika Turci prelaze Dunav i prodiru na sever. Padom Temišvara (1552. godine) Turci uspostavljaju svoju vlast u Banatu. Tad počinju Turski sukobi sa Austrijom. Centralna vlast Turske slabi, a odredbama Karlovačkog mira Turska gubi i najveći deo teritorija u Panonskoj niziji. Posle sukoba 1718. godine Turci su primorani da napuste Banat.
    Pobedom Austrije nad Turcima nastaje prvo plansko, a onda i stihijsko naseljavanje Banata. Naseljavaju ga Srbi, Mađari, Rumuni, Nemci i drugi narodi. Pod vođstvom Arsenija IV Čarnojevića dolazi veći broj srpskog stanovništva i naseljava se u Banatu. Tada se naseljavaju i novi doseljenici i nastanjuju opštinu Kovačica. Godine 1751. Kovačica je bila naseljena srpskim graničarima.
    U naseljavanju stanovništva i razvoju naselja Kovačice i Padine posebno obeležje dala je imigracija Slovaka. Usled teških ekonomskih i verskih prilika u Slovačkoj u XVII veku počinje iseljavanje Slovaka. Najpre se nastanjuju u okolini Budimpešte da bi kasnije krenuli prema jugoistoku Panonske nizije. Naseljavaju se pored Begeja formirajući naselje Slovački Bajdanj. Prelaze u Ečku, a odatle usled teških uslova života i rada naseljavaju današnju Kovačicu. Tu se naseljava oko 1.000 Slovaka gde će se i formirati veće naselje. Četiri godine kasnije 1806. Slovaci naseljavaju i Padinu gde danas čine i većinu stanovništva.
    Prvi i Drugi Svetski rat uslovljavaju nove imigracije i emigracije čime opština Kovačica dobija i formira novo etničko obeležje.
    Interesantan je razvoj i naseljavanje još nekih naselja u opštini Kovačica. Crepaja pripada grupi starijih naselja u južnom Banatu. Prema zapisima Pećke partrijaršije, ovo naselje pominje se još 1660. godine, kada su postojale dve Crepaje – Mala i Velika Crepaja. Crepaja je više puta raseljavana i ostajala pusta, a nakon 1700. godine ostaje naseljeno do danas.
    Kao i Crepaja, 1660. godine pominje se prvi put u pisanim dokumentima selo Debeljača. Do sredine XVIII veka ona je predstavljala zakupljenu pustaru pod različitim imenima Develak, Debeljak, pa Debeljačka pustara. Međutim, njen kontuirani razvoj može da se prati od druge polovine XIX veka do danas. U par navrata selo je postajalo pustara, sve do 1794. godine kada je Carska komora ovde naselila mađarsko stanovništvo, iz severnog potisja. Nakon četiri decenije (1834. godine) u ovim krajevima vlada kolera i broj stanovnika se smanjuje, da bi se nakon ratnih sukoba u naselje vratio veliki deo mađarskog stanovništva, koje i dan danas preovlađuje u Debeljači.
    Padina se prvi put pominje još 1342. godine, ali se posle toga gubi svaki trag o ovom naselju. Godine 1776. ponovo se pominje kao srpsko naselje. Kasnije se ova mala naseobina raseljava i u popisu 1788. godine se ne nalazi među naseljenim mestima. Predpostavlja se da su razlozi raseljavanja oskudica pijaće vode i uklanjanje stanovništva ispred najezde Turaka.
    Na mestu sadašnjeg Samoša, prema dokumentima, još u srednjem veku postojalo je jedno malo selo. Kralj Matija Korvin je 1468. godine darovnicom poklonio veleposredniku ovih krajeva naselje sa imanjem, gde po novom vlasniku dobija i ime Otvantelenke. Kasnije je stanovništvo ovog sela raseljeno i ono gubi svaki trag. Početkom XIX veka, u okviru teritorije nekadašnje vojne granice na ovom mestu niče novo naselje Samoš. Srbi vojni graničari 1804. godine grade naselje i ostaju na ovom tlu i danas.
    Idvor se kao malo seoce kraj Tamiša pominje još za vreme turske vladavine u ovim krajevima. Kaluđeri iz Pećke partrijaršije su ga zapisali 1660. godine. Kao i ostala mesta u današnjoj opštini Kovačica, par puta je bio raseljavan i spaljivan, da bi se od 1872. godine priključio Torontalskoj županiji sa sedištem u Velikom Bečkereku (sadašnji Zrenjanin).
    Sredinom XVIII veka pominje se naselje kao pustara Bečkerečkog ogruga pod imenom Veliki i Mali Uzdin. Uticajem ratova više puta je bio raseljavan, a posle mađarske revolucije 1848/49. godine ponovnim naseljavanjem najveći deo stanovništva čine Rumuni, koji i danas preovlađuju u selu.
    Kolonija Putnikovo naseljavana je u nekoliko navrata tokom dvadesetih i tridesetih godina XX veka. Današnje stanovništvo Putnikova čine Srbi čiji su preci poreklom iz Mađarske, Bosne i Hercegovine i Hrvatske (Bajić, 1988).
    Izvor: Internet

  8. vojislav ananić

    DEBELJAČA

    O Debeljači se dosta čulo i pričalo, pošto je poznat po vašarima, kako sad, tako i u prošlosti. Ali ovde bih hteo da navedem neke podatke koje bi možda interesovale posetioce ovog sajta.
    Debeljača se nalazi u južnom Banatu, zapadno od asfaltnog puta Pančevo – Kovačica – Zrenjanin, i izgrađena je na lesnoj terasi na gegrafskoj ID.200 35/ i SŠ. 450 04/ nadmorske visine 82m.
    Katastarska opština Debeljača ima površinu od 5.339 ha. Od toga naselje zauzima 490 ha. Hatar se zapadnim delom prostire na lesnoj terasi, a istočnim delom na lesnoj zaravni. Obe ove morfološke celine pružaju mogućnosti vrednim ratarima ovog naselja da gaje najraznovrsnije ratarske kulture na pomenutim obradivim površinama. Medu vrstama zemljišta razliciti tipovi i podtipovi černozema imaju najveću zastupljenost, što bitno dopunjuje povoljne prirodne uslove za intenzivnu zemljoradnju.
    Debeljača je naselje panonskog tipa sa veoma širokim i pravim (ušoranim) ulicama. Prvougaonog je oblika, sa proširenim i isturenim delovima prema severu i istoku. Između asfaltiranih kolovoza i betoniranih, a po negde i asfaltiranih, trotoara prostiru se zelene travnate površine. Prekrasni drvoredi i ukrasno šiblje, dopunjuju bogatstvo zelenila i ukupan estetski izgled naselja.
    Od većih objekata u naselju posle drugog svetskog rata izgrađeni su: Dom kulture sa bioskopskom salom (1953), Vatrogasni dom (1954), Osnovna škola (1969) Zdravstvena stanica sa apotekom (1978), osam stambenih zgrada sa 60 stanova i veliki broj industrijskih objekata.
    KRATAK PREGLED ISTORIJE SELA
    Debeljača se kao naselje prvi put javlja u pisanim dokumentima 1660 godine. Do sredine XVIII veka ona je predstavljala zakupljenu pustaru pod različitim imenima “Develak, Debeljak, pa Debeljačka pustara. Medutim njen kontinuirani razvoj može se pratiti od druge polovine XVIII veka pa do danas. Ukidanjem Potisko-pomoriške vojne granice Carska komora od 1768 do 1774 godine na ovo mesto doseljava Srbe graničare. Nakon nekoliko godina Srbi napuštaju ovo naselje i ono od 1783 godine postaje ponovo pustara. Godine 1794 Carska komora ovde naseljava mađarsko stanovništvo iz severnog potisja. Nakon četiri decenije (1838 godine) ovim krajem hara kolera i broj stanovnika se naglo smanjuje. 1848/49 godine usled sukoba sa generalom Knićaninom mašarsko stanovništvo napušta Debeljaču i odlazi u svoju postojbinu. Nakon okončanih ratnih sukoba u naselje se vraća veći deo mađarskog stanovništva i sa starosedeocima Srbima formira novu etničku strukturu. Od tada pa do danas u Debeljači živi najveći broj mađara a zatim su po broju zastupljeni Srbi i ostali narodi i narodnosti.
    Nakon ratnih sukoba 1888 godine Debeljača dobija novo ime Torontalvašarhelj. Ovo ime zadržava do XX veka, kad postaje Debeljača, što je i do danas zadržala. Pocetkom XX veka ovo selo je imalo oko 1400 kuća, sa oko 5170 stanovnika. Naselje je tada imalo građansku čitaonicu, udruženje zanatlija, dve kreditno-štedne banke, dve ciglane i parni mlin. Vec u to vreme Debeljača je u ovom kraju, svojim razvojem i izgledom naselja bila ispred drugih sela južnog Banata.
    Narodna nošnja
    Šta je narodna nošnja? Narodna nošnja može da bude različita. Svaka nošnja je jedinstvena sama po sebi, zbog jednostavnog kroja. Osnovu ove nošnje sačinjavaju: suknja, kecelja, marama (za glavu i oko vrata). Boja nošnje je sivkaste, braonkaste, plavičaste boje sa sitnim cvetnim motivima. Veoma se mala razlika krije između kućne i svečane nošnje, razlika je samo u kvalitetu materijala. Nošnje za svaki dan se lako održavaju. Svečana nošnj se pravi od delina i rips svile braon i teget boje.
    I suknja i kecelja su dugačke sve do članka. Svečana nošnja se razlikuje u tome, što na donjem delu ima čipke. To se vidi i na slici. Nosili su po dve podsuknje, prva je bila uzana i kratka, a druga duža i šira sa lepim vezom. Devojke su nosile bele čarape i vrne cipele sa kopčama. Kosu su nosili u pletenici na kraju sa mašnom. Kad je bilo hladno ogrnuli su veliku maramu, devojke bele a žene crne boje.
    Devojke su nosile marame na glavi sa belom osnovom, sa braon ili plavim kockama, a žene su nosile crne marame. Kecelju su vezivali sa prednje strane u veliku mašnu, a za struk sa desne strane stavljali čipkaste maramice.

    Bluza do grudi bila ravna, jedino su faltne bile štepovane. Rukavi bluze su bili jako nabrane, kao što se vidi na slici, a donji deo rukava polako se sužava i zakopčava se sa malim dugmičima. Posle venčanja mlada je nosila posebnu crnu maramu, koju je nosila do kraja života.
    Muškarci su nasili široke gaće od 6-7 metara, i košulju sa širokim rukavima, a na nogama su imali opanke. Za košulju i široke gaće koriščen je ručno tkan laneni materijal. Tokom godina, muškarci više nisu nosili šubaru, nego šešir, a široke gaće su zamenjene sa crnim uzanim pantalonama.
    Košulja sa širokim rukavima je ostala i dopunjena crnim prslukom sa srebrnim dugmadima, a kaput je imao vez od gajtana. Odelo je napravljeno od somota, a za tople dane od cajga. Opanke su zamenjene sa čizmama

    MUZEJ
    Sečenji Jolanka, profesorka likovne umetnosti, sa đacima je sakupljala stare predmete od meštana, koje više nisu koristili ali su bili za muzejski eksponat. Ti predmeti su svedočanstvo naših predaka, šta i kako su radili, naprimer: avan, mlin, tučanik, kutlača za čvarke, itd. 430 predmeta su stručnjaci konzervirali i razvrstali po muzeju. Prvobitna izložba ovih predmeta je bila u mesnoj zajednici.
    1987. godine predmeti su dobili svoje mesto u zgradi, koja je sazidana 1908. godine, i bila prva banka deoničarskog društva Torontálvásárhely. Tu su predmeti razvrstani u četiri prostorije.
    U prvoj prostoriji na uveličanim slikama možemo videti kako su naši preci obrađivali kudelju, i izrađen peškir, džak, beli vez itd. Muške košulje, drvene klompe, muški prsluk, crne cipele, marama iz 1860. god. Na sredini prostorije je jedan ukrašeni drveni sanduk, u kojoj su devojke držale svoj miraz i ušteđeni novac. Možemo videti dela primenjene umetnosti naših baka. Tu je stona citra jedan od narodnih muzičkih instrumenata. Na slici se vidi veliki plavi buket iz1907. godine, beli cvetni ukras za glavu mlade.

    U drugoj prostoriji su stvari koji su se koristili u domačinstvu, predmeti od terakote, činija za mleko, tegle za pekmez itd. Butele iz 1876. 1883. 1885. Na jednoj se može pročitati: Lepa butela je moje ime kada sam puna rakije, a kada sam prazna, obična grnčarija.
    U sledećoj prostoriji vidimo oruđa za obradu zemlje: jaram, motalicu za uže, vila za seno, čegrtaljka, čobojo, i jedna uveličana slika iz 1936. godine, koja prikazuja vršidbu. Tu je i korito u kome su mesili testo za hleb. Od pruta pletena korpa u kojoj su držali mirišljave kifle spremne za put. Nailazimo na plitku korpu za sušenje kmelja, lopata za žar, i lopata za za stavljanje i vadjenje hleba iz furune. Sprava za pravljenje milerama, kupujka u kojem su držali jaja ispod kreveta.
    O VAŠARU
    1872. godine Toth Samuel st. sudija, i Mező István su otputovali u Beč, i od Franc Jozefa zatražili dozvolu za organizovanje i održavanje vašara. 1873. godine dostavljeno odobrenje na tri jezika. Od tih vremena su Debeljački vašari veoma poznati u užoj i široj okolini. Tada je vašar trajao četiri dana, počev od četvrtka, tog dana su prodavali svinje, ovce, u petak stoku i raznu robu kao i hranu. Subota je bio dan za konjušare i ljubitelje konja, taj dan je bio najznačajniji, jer su dolazili čak iz Italije, Grčke, Turske, Francuske, Češke, Poljske, i Belgije.

    Često se dešavalo da seljak dotera stoku na vašar i proda, a da se kući vrati praznih džepova. Pošto se osim trgovine mislilo i na zabavu.
    Nedeljom je bio vašar za devojke i mladiće, koji su poklanjali medenjake sa ogledalom. Momci su imali običaj da izabranu devojku udare po guzi varjačom, u znaku «pažnje». Tu su bili vrteške i razna veselja.
    Ranije se dolazilo na vašar zapregama, a sad kolima. Narodnu rukotvorinu danas zamenjuje materijal iz fabrike.
    Izvor: Internet

  9. vojislav ananić

    Idvor

    Zabeležen je 1660 i 1666. Tih godina zabeleženi su: pop Sava, knez Mata, Janoš, Stamena, Sava Stepanović, Marinko. Adam, Jovan. 1717 imao je 15 domova, ali je ubrzo opusteo. 1751—2 naseljen je Srbima iz Pomorišja i Potisja. 1752 nalazilo se u Idvoru pod vojnom upravom 327 ljudi. Izgleda da je stanovništvo bilo sa raznih strana. To sudimo po poreklu sveštenika. 1767 bili su u Idvoru sveštenici: Pavle Putić iz Šajtina, Jovan Simić, r. iz Sombora, i Nikola Petrović, r. iz Grocke u Srbiji. 1767—70 naselili su se u Idvor Srbi iz kikindskog kraja. 1782 imao je 1319 pravoslavnih duša.
    Potesi: Velika unka, Veliki budžak, Veliki siget, Veliko crkvište, Vojica bara, Barčića budžak, Deteline, Živanova unka, Kriva bara, Livade, Na jednim bunaru, Novi vinogradi, Rakčin (bara), Rit, Runov budžak, Rusov budžak, Rutonjina greda, Stari vinogradi, Staro selo, Tukoš, Uzdinska bara, Utrine, Utrinska unka, Čajsig.
    U Idvoru su se rodili: Mihailo Pupin, pronalazač iz oblasti elektrotehnike (1857 — Kalifdžrnija 1935); Milan Mandrović, pedagoški pisac (1870 — Bečkerek 1940).

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ, SRBI U BANATU DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA, BE0GRAD, 1955.