Inđija i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 13

Opština Inđija:

Beška, Inđija, Jarkovci, Krčedin, Ljukovo, Maradik, Novi Karlovci, Novi Slankamen, Slankamenački Vinogradi (do 1978. deo Novog Slankamena), Stari Slankamen i Čortanovci.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (13)

Odgovorite

13 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Maradik

    Zabeležen je 1498. Zabeležen je i u kruševskom pomeniku. Pomenut je i u falsifikovanoj diplomi manastira Krušedola. I 1702. zabeležen je kao naseljen. Te godine imali su iz Maradika svoje vinograde y Fruškoj Gori: Stepan Knesz, Petar Garbich, Marich capitaneus, Stepan Vukoviz a Vukovar, Milutin Izsak, Milutin, Halija Babbits, Milos Vucseta.“ 1734. imao je 57 domova. 1736. imao je 48 porodičnih starešina, sa 18 oženjenih, i šest neoženjenih odraslih braće ili sinova. 1756. imao je 60, a 1766. 66 domova. 1774. imao je 98 domova. Narednih sedamnest godina je broj domova nešto opao; 1791. imao je 89 domova sa 648 duša. 1810. imao je 109 domova, a 1808. 727 duša.

    Potesi: Brdež, Kratine, Barica, Gladnoš, Za krstom, Za drumom, Ševara, Za kruškom, Mlečike, Dužine, Novi Ševinjak, Stari Ševinjak, Pašnjak, Tri ante.

    Izvor: Srbi u Sremu 1736/7 – Dušan J. Popović, Beograd

  2. Vojislav Ananić

    Čortanovci

    Zabeleženi su u falsifikovanoj ispravi manastira Krušedola. 1702. zabeleženi su kao naseljeni. 1734. imali su 59 domova. 1737. imali su 38 porodičnih starešina sa šest oženjenih, tri neoženja odrasla brata ili sina, i tri udovice sa posedom. 1756. imali su 60, 1766. 66, a 1774. 83 doma. 1791. spao je broj domova na 76 u kojima je živelo 319 duša. 1810. imali su 96 domova, 525 duša.

    Potesi: Srednji breg, Kraljev breg, Banstol, Inđijski Gladnoš, Beli vrh, Babin nos, Palanka, Kotoman, Stara Tidija, Nova Tidija, Graovište, Grobnice, Duboki dol, Jertaniš, Petrakat, Pejica, Boćanski do, Kovanluk, As, Volujača, Kosturnica, Dabar, Mijaljevac, Karaš, Zmijinjak, Grbavica, Gvozdenjača.

    Izvori: Glavica, Kozarica, Ajdučka voda, Crna bara, Babatova, Drveni izvor.

    Delovi sela: Brdarski sokak, Ćukovac, Baštine, Glavica.

    Izvor: Srbi u Sremu 1736/7 – Dušan J. Popović, Beograd

  3. Vojislav Ananić

    BILO JE TO VREME KADA SU MALOM SRBIJOM HODALI VELIKI LJUDI …

    © 2019 Veliki Ljudi

    15. 06. 2018
    Tragična heroina srpskog slikarstva
    Autor: Ana Stjelja

    Mnoge znamenite žene srpske kulture imale su tragičnu sudbinu. Neke je pratio veoma težak lični usud, dok je neke pak, taj usud stigao nakon smrti, što je i bio jedan od razloga da padnu u zaborav.

    No, čini se da je posebno tragičan usud imala jedna od najznačajnijih srpskih slikarki s početka 20. veka – Danica Jovanović, čiji je život okončan na vrlo surov način – streljanjem!

    Danica Jovanović je rođena 1886. godine u Beškoj, u veoma patrijarhalnoj porodici, kao peto dete skromnog seoskog ratara. Smatra se prvom ženom iz Beške koja je završila fakultet i jedinom srpskom slikarkom koja je tad mogla da se podiči titulom akademskog slikara.

    Još kao dete, pokazivala je sklonost ka umetnosti. Manje su je zanimali, za to vreme tipično ženski poslovi, te je tako njenu detinju radoznalost moglo da zadovolji samo crtanje. Pripoveda se da kad god bi našla papir, ona bi nešto nacrtala.

    A da sve ne ostane na pukom detinjem sanjarenju, pobrinuo se mladi student slikarstva Stevan Aleksić, koji je tek pristigao iz Minhena, upravo u vreme kada se obnavljala crkva u Beškoj. Tom prilikom pomagao je ocu Dušanu pri životopisu crkve, a sva ushićena priključila mu se i tada četrnaestogodišnja Danica Jovanović koja je upravo tada sticala svoja prva znanja iz likovne umetnosti.

    Nakon toga je još više zavolela slikarsku veštinu i po prvi put osetila veliku želju da se u ovoj umetnosti dalje usavršava. Tek 1903. godine uspela je da se upiše na Višu srpsku devojačku školu u Novom Sadu.

    Školovanje je nastavila u Beogradu i to pre svega zahvaljujući upravniku škole Arkadiju Varađaninu, nastavnici crtanja Aleksandri Sandić (koja je inače uvela kurs za slikanje bojama 1905. godine) i dobrotvorima koji su joj finansijski pomogli kako bi uspešno okončala svoje školovanje.

    Njena prva dobrotvorka bila je Dana Jovanović iz Velike Kikinde, jedan od osnivača ženskih dobrotvornih društava u Rumi i Kikindi. Nakon njene smrti, brigu o Daničinom školovanju preuzima kćerka Laze Dunđerskog i supruga senatora Stevana Jovanovića, Olga, a Danica dobija stipendiju i od Petrovaradinske imovne općine. Između ove dve žene razviće se prijateljstvo i veoma brižljiv odnos, te će tako Olga srpskoj slikarki pomagati u najtežim trenucima njenog života.

    Zanimljivo je to da je uoči odlaska na studije u inostranstvo, u njenoj rodnoj Beški priređena jedna zabava, čiji je prihod bio upravo namenjen za njen put u Minhen. Tom prilikom je prikazan pozorišni komad „Jogunica“. Bilo je dosta gostiju, posebno Danini profesori iz Novog Sada i mnogo bogoslova. Pripoveda se da u ovom pitomom vojvođanskom selu nikad nije bilo takvog slavlja niti će ga biti. Da su sugrađani bili uz Danicu i da su pokazali svoju humanost i sapatništvo, u to nema nikakve sumnje.

    Iz tog razdoblja njenog života ostalo je samo nekoliko fotografija, pomen jednog njenog rada (mrtva priroda slikana gvašem), izlagana na školskoj izložbi u junu 1909. godine i jedno ljubavno pismo koje joj je uputio student Martin Doda Ivanaj.

    Takođe, zna se da se družila sa drugim umetnicama, između ostalih i violinistkinjom Jelicom Lomić (koja je Urošu Prediću pozirala za sliku „Devojka na studencu“) i književnicom Milicom Jakovljević Mir-Jam. Upravo je Umetničko-zanatska škola bila velika i važna priprema za studije slikarstva koje će Danica nastaviti u Minhenu.

    Jednom prilikom je nakon završene škole u Beogradu, svojoj omiljenoj nastavnici Anđeliji Sandić napisala: „Pa ne bih ja morala baš u Minhen, jer ionako ne znam nemački, a naravno tamo je i skupo, mogla bih ja ove godine u Beograd u ak. pripravnu školu ili u Zagreb. Ali posle možda bi nastavila i u Minhen“.

    Zanimljivo je to da je srpska kulturna javnost za lik i delo Danice Jovanović čula tek 1961. godine kada je Vera Ristić pripremala izložbu „Nadežda Petrović i počeci srpskog modernog slikarstva“, u okviru koje se našla i slika „Glava Ciganke“ iz Galerije Matice srpske, a koja se smatra jednim od najzrelijih radova Danice Jovanović.

    Upravo se na ovom likovnom ostvarenju vide sve karakteristike umetnika koji pripada minhenskoj školi, što samo znači da je Danica opravdala poverenje svih onih koji su verovali u nju i koji su joj omogućili školovanje u Minhenu.

    Put u Minhen

    Dolaskom u Minhen, Danica se našla u društvu tada priznatih mladih umetnika među kojima je bio i Stojan Aralica. Njen talenat je bio neosporan, a želja za uspehom i više nego prisutna. Žensku slikarsku akademiju pohađala je od 1909. do 1914. godine.

    Pored studija, Danica je aktivno slikala. Radila je reprodukcije velikih majstora, a prodavala je i svoje radove. Neretko je dobijala i nagrade.

    Već u tom minhenskom periodu, tokom studija, Danica je bila posvećena srpskoj nacionalnoj ideji. Postala je član „Ženskog umetničkog udruženja“ u okviru kog je i izlagala.

    Koliko je Danica bila izuzetna govori i podatak da je najslavnija srpska slikarka Nadežda Petrović (1873-1915) na školovanje otišla tek sa 27 godina, dok je Danica u trenutku kada je izgubila svoj mladi život imala 28 godina i stotinak slika iza sebe.

    Veoma je važno napomenuti da je Danica bila član i blagajnik patriotskog udruženja srpskih studenata u Minhenu „Srbadija“, čiji je upravnik bio Stojan Aralica, a knjižar Živorad Nastasijević.

    O minhenskim danima Danice Jovanović ponajviše saznajemo iz njenih pisama direktoru Više srpske devojačke škole Arkadiju Varađaninu (prepiska je trajala od 1909. do 1914.), ali i iz sećanja srpskih studenata u Minhenu: Živorada Nastasijevića, Stojana Aralice, Andre Franićevića, Božidara Vuškovića.

    Upravo će Živorad Nastasijević 1954. godine kroz prisećanje na Danicu, izreći: „Zvali smo je Beška. Učila je kod Đoke Jovanovića. Bila je to fina devojka… Danica je u Beogradu radila i kod Marka Murata i kod Riste Vukanovića“.

    O uzbudljivom i reklo bi se veoma umetnički i društveno angožovanom životu Danice Jovanović svedoča i njena pisma, crteži, te fotografije iz Beške, Novog Sada i Beograda.

    U jednom od pisama iz 1912. godine, Danica piše: „Radim – i toliko sam već doterala, da sam primljena u kralj. Pinakoteci da kopiram. Jer koji se prijavi za kopiranje taj već mora biti stručnjak, taj mora biti potpuno spretan da bi kopiju verno izradio. U protivnom slučaju, otkaže mu pofesor i direktor Pinakoteke i to odmah posle nedelju dana. Meni ne otkazaše — štaviše produžili su mi rok za mesec dana. Dakle to je znak da je moja kopija dobra.

    Dalje me pitate koliko mi vremena i godina osim ove treba da se usavršim u ovoj miloj mi i dragoj veštini?! Na ovo pitanje teško je dati tačan odgovor, jer je slikarstvo taka umetnost koja ima manje grana nego svaka nauka, ali joj je koren dublji nego u nauke. Ovim hoću da kažem — koliko godina imamo da studiramo, što više prakse, što više godina studirati, to bolje“.

    U dokumentarnu građu o životu Danice Jovanović svakako spadaju i dokazi iz naših arhiva i precizni dokumenti iz minhenskog Policijskog arhiva. Već u tom minhenskom periodu se naslućuju određene velikosrpske političke ideje za koje se intimno zalagala Danica Jovanović.

    Kao svaki umetnik, ona je svoje ideje, pa i političke stavove, prikazivala na platnu. Tako je naslikala most kod Ljum kule, Vezirov na Drimu i srušeni Savski most u Beogradu, što može da ukazuje da je možda putovala u novooslobođene krajeve u domovini i da je učestvovala u nekim ratnim operacijama, ali o tome nema konkretnih dokaza, ili ona jednostavno nije želela da ih ostavi za sobom.

    Zna se samo da je na poslednjoj sednici udruženja „Srbadija“, pred izbijanje Prvog svetskog rata, pohvaljena za „energični rad“ što može da uputi na neke njene društveno-političke aktivnosti.

    Akademiju u Minhenu završava 1914. godine, ali se ne vraća odmah u domovinu, već ostaje još neko vreme kako bi se usavršila u slikanju pod otvorenim nebom (landšaft) koje se nije učilo na Akademiji. Iz jednog neobjavljenog rukopisa saznajemo da je Danica putovala u Pariz, i da se spremala za put u Rim, ali da ju je rat u tome omeo.

    Povratak kući

    Krajem marta 1914. godine, Danica je stekla zvanje „akademske slikarke“ odnosno mogućnost da se zaposli kao „nastavnica crtanja i malanja“. Primljena je u „Žensko umetničko udruženje“ te učestvovala u njegovim zvaničnim izložbama i radu slikarskih kolonija u Dahauu, Brandenburu i drugim gradovima. Ubrzo potom, izbio je Prvi svetski rat i Danica se 2. avgusta 2014. godine vratila rodnu Bešku.

    Po povratku u domovinu bila je primetna promena u njenom raspoloženju. Bila je to sasvim drugačija Danica, Dana kako su je iz milošte zvali. Svom starom prijatelju proti, jednom prilikom je rekla: „Ah, Pariz. Pariz je mozak sveta i srce sviju naroda. Tamo je domovina umetnosti, jedna za ceo svet i za sve ljude“. Rat je učinio svoje, te je tako prekinuo jednu blistavu umetničku karijeru, a istovremeno i okončao jedan mladi život.

    Slikarski kist Danice Jovanović

    Kao minhenski đak Danica je svakako bila pod uticajem minhenskog slikarstva, posebno pod uticajem kopiranja dela velikih majstora koja su na nju nesumnjivo ostavila traga.

    Za slikarstvo Danice Jovanović se navodi da je „tokom studija preuzela zakasneli nemački impresionizam, ali i nameru da se izražava gestom i bojom, istovremeno ne odbacujući mogućnost prihvatanja simbolističkih izražajnih sredstava. U postupku umetničkog odrastanja istaknuto je prisustvo nacionalno-prosvetiteljskog činioca, kao odlučujućeg faktora u izboru tematike. Rezultat je simbolički, koloristički, ekspresivan i na svojevrstan način nacionalno obojen opus koji, uprkos ovako neusklađenim i višeznačnim epitetima, deluje jedinstveno i celovito“.

    Zbog ekpresivnosti vidljive na njenim slikarskim platnima, često su je poredili sa Nadeždom Petrović. Osim mrtve prirode, jednostavne sadržine (sačinjene od keramičkog ćupa, staklenog bokala, glavice luka, jabuka, cveća), slikala je i seljake i seljanke iz Posavine, zatim svoj autoportret i svoju najčuveniju sliku „Cigančica“ kojom dostiže vrhunac svog ekspresivnog slikarstva.

    Danica je slikala platna koja su podržala ideju nacionalnog oslobođenja. Slikanje žena seljanki, u prirodnom okruženju i u narodnim nošnjama upravo ima za cilj da podstakne tu nacionalnu i etničku ideju koju je zagovarala umetnička vizija Danice Jovanović.

    Izložba dela Danice Jovanović povodom 100 godina od smrti

    U Velikoj galeriji Doma Vojske Srbije 2014. godine je upriličena izložba povodom 100 godina od tragične i prerane smrti srpske slikarke Danice Jovanović.

    Tom prilikom predstavljena su dela iz fondova Galerije Matice srpske, Spomen-zbirke Pavla Beljanskog, Narodnog muzeja u Beogradu, Istorijskog muzeja Srbije i nekoliko privatnih kolekcija, a postavka je bila upotpunjena i predmetima iz Etnografskog muzeja u Beogradu uz izlaganje ličnih predmeta iz zaostavštine slikarke.
    Posebno je skrenuta pažnja na činjenicu da je Danica bila veoma plodna slikarka, da je za sobom ostavila stotinak radova u tehnikama: mrtva priroda, portreti, figure u narodnim nošnjama, pejzaži, a kao posebna umetnička poslastica ove izložbe bila je Daničina slika „Cigančica“ iz 1913. godine koja prema likovnim kritičarima izražava svu veličinu ljudske patnje, ali i istrajnosti.

    Autor izložbe je bila dr Jasna Jovanov, upravnica Spomen-zbirke Pavla Beljanskog iz Novog Sada, a kustos izložbe Jasmina Jakšić Subić.

    Autor pomenute izložbe, Jasna Jovanov, potpisuje i naučnu monografiju o zaboravljenoj srpskoj slikarki Danici Jovanović. Ova knjiga nastoji da prikaže lik i delo srpske slikarke, da posebno naglasi njenu strast prema slikarstvu, ali ništa manje i ljubav prema srpskom rodu, izraženu emancipovanost i rodnu osvešćenost, čime se još više ističe neopravdan zaborav u koji je pala ova tragična heroina srpskog slikarstva.

    Ova knjiga svakako daje značajan doprinos daljem proučavanju lika i dela Danice Jovanović. Prema rečima same autorke „U njenom delu nalazimo koliko uticaje Minhenske akademije, toliko i zakasnelog nemačkog impresionizma koji figurira kao izvorište modernosti u datom trenutku. No u njenom slikarstvu najviše ističe nacionalno-prosvetiteljsku komponentu, koja mu daje osnovni ton“.

    Autorka na kraju knjige zaključuje da je usled svih navedenih okolnosti slikarski opus Danice Jovanović ostao nedorečen, a takođe je malo verovatno da ćemo ikada uspeti do kraja da proniknemo u njene umetničke nedoumice i snove koji se nikada neće ostvariti.

    „Opasna Srpkinja“ pred streljačkim vodom

    Kada je počelo masovno hapšenje ljudi po sremskim selima pod optužbom da su veleizdajnici, uhapšeni su odvođeni u Petrovaradin i tamo streljani. Nažalost, na tom spisku, našla se i 28-godišnja srpska slikarka Danica Jovanović.

    Među uhapšenima su uglavnom bili ugledniji i viđeniji ljudi, a surovoj egzekuciji morali su da prisustvuju brojni meštani kako bi im se dalo na znanje kako se postupa za izdajnicima cara. Prvo je postrojena grupa ljudi iz Beške.

    Uza zid Petrovaradinske tvrđave vojnici su postrojili pet muškaraca i samo jednu ženu – Danicu Jovanović.

    Toša Iskruljev je u knjizi „Raspeće srpskog naroda u Sremu 1914. godine“ zabeležio poslednje trenutke Danice Jovanović: „Kada je pročitana presuda, koju niko nije razumeo osim njih nekoliko, nastalo je grozno naricanje i zapevka. Svi su oni, njih 38, osuđeni na smrt. Sud im je dao po sata za međusobni oproštaj. Dana je čupala kosu sa sebe, haljine je derala, ruke lomila. Molila je sudije na srpskom i na nemačkom jeziku da se smiluju na nju. Kada se približila Griževinskom (članu prekog suda), ovaj ju je odgurnuo od sebe izjavivši da se mora streljati, jer je velika Srpkinja. Dana, kao i svi ostali, kad su videli da u zlikovca milosti nema, gromoglasno uzvikuje: Živela velika Srbija! Živeo kralj Petar! Dole zlikovci srpski!“

    Ispostavilo se da je tri godine nakon ovog strašnog događaja u Novom Sadu suđeno trojici Nemaca iz Beške za koje se veruje da su ugarskoj policiji dali spisak „nepodobnih građana“ u kojem su posebno istakli Danicu.

    Iako su ovi Nemci oslobođeni optužbe usled nedostatka dokaza, ipak je nakon oslobođenja, 1944. godine, na Petrovaradinu pronađena arhiva ugarske policije u kojoj se nalazio dopis nemačke carske policije iz Minhena, upućen policijskoj centrali u Pešti.

    U tom dopisu se nalazio izveštaj o ponašanju srpskih studenata u Minhenu, pri čemu je navedeno da je Danica Jovanović „opasna Srpkinja”, što upućuje na to da je zapravo Danici Jovanović još u Minhenu „potpisana smrtna presuda“.

    Sve austrougarske i srpske novine su pisale o tom događaju, kako pre, tako i posle rata, a napisana je i poema o Danici koja je objavljena u nekim francuskim novinama. Zabeleženo je i to da su posle rata kosti postradalih srpskih mučenika svečano prenete u Bešku, a da su ljudi u znak poštovanja prema nastradalima putem posipali cveće.

    Život zaboravljene, a herojski postradale srpske slikarke Danice Jovanović, okončan je prerano i previše surovo za jednu mladu krhku umetničku dušu. Ipak, iza nje će ostati brojna vredna slikarska dela koja se danas čuvaju u Legatu Angeline i Milana Grulovića u Beški, Galeriji Matice srpske i Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, kao i u Narodnom muzeju u Beogradu. Njeno poslednje delo je nedovršeno platno „Otmica Leukipovih kćeri“.

    Godine 2014. godine „Društvo srpsko-grčkog prijateljstva Beška“ i OŠ „Braća Grulović“, kao i zaslužni pojedinci, pokrenuli su projekat „Dani Danice Jovanović“. Vladika sremski G. Vasilije je te godine služio Svetu arhijerejsku liturgiju i parastos za mučenike pri čemu je osveštan spomenik Danice Jovanović na trgu u Beški koji nosi njeno ime.

    Dve godine kasnije, 2016. godine održana je manifestacija „Dani Danice Jovanović“, nakon čega je otvorena „Memorijalna soba Danica Jovanović (1886-1914)“.

    Za očuvanje sećanja na ovu tragičnu heroinu srpskog slikarstva zaslužni su: Spomen zbirka Pavla Beljanskog, Galerija Matice srpske, Pokrajinski sekretarijat za kulturu, javno informisanje i saradnju sa verskim zajednicama, Društvo srpsko-grčkog prijateljstva Beška, OŠ „Braća Grulović“ iz Beške i Mesna zajednica Beška.

    O liku i delu Danice Jovanović možda ponajbolje govore reči njenog prijatelja i slikara Stojana Aralice koji je za Danicu rekao: „Bila je velika Srpkinja. I izvanredno dobra kao čovek… Bila je kao jedna ptica. Mala, plava… Nisam znao da je spremna na heroizam. Ali bila je Vojvođanka… A to je bilo dosta i za heroizam…“

    Ana Stjelja