Bački Petrovac i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 7

Opština Bački Petrovac:

Bački Petrovac, Gložan, Kulpin i Maglić (do 1949. godine Bujkeš).

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (7)

Odgovorite

7 komentara

  1. vojislav ananić

    BAČKI MAGLIĆ
    – selo sa periodom jedinstvenim za naše prilike –

    Sa sajta opštine Bački Petrovac: ’’Maglić se pominje već u srednjem veku, kada je Bačka bila srazmerno dosta naseljena. Od 50 tadašnjih naselja poznat je bio i Buljkes, čije ime se prvi put javlja već u XIII veku kao mađarsko naselje Keszi (Kesi). Ugarski kralj Štefan V darovao je kao nagradu za vernu službu braći Martinu i Kelemenu Marcel 1263. godine dobro zvano Keszi. Na ovom velikom vlastelinskom gazdinstvu bilo je u ono vreme osam sela, od kojih su tokom vremena, a pogotovo posle Rakocijeve bune, sačuvana samo dva, Petrovac i Buljkes. Imenima tih naselja zvanih Keszi, da bi se međusobno razlikovala, dodavana su u prefiksu imena njihovih vlasnika odnosno posednika. Tako je vlasnik sela bio Savolj, prema kome je i naselje nazvano Savolj-keszi, kasnije u svojoj etimološkoj evoluciji transformisano u Bouljkeszi, Buljkeszi i na kraju u Bukljes…’’

    ’’…Kasnije se ovo naselje pominje i u turskim tefterima (poreskim spisima), najpre 1554. godine kao naselje u Bačkoj nahiji sa dva, 1570. sa tri i 1590. sa sedam poreskih obveznih kuća. Posle proterivanja Turaka ovo selo je, pošto se nije javio zakonski naslednik, pripalo krunskom posedu. Godine 1717. opet se pominje Buljkes koji se kao pustara šest godina kasnije pripaja graničarima. Na ovu pustaru graničari su isterivali rogatu stoku na ispašu. Godine 1728. ova pustara je bila naseljena, ali 1737. g. pominje se samo njeno ime. Posle ukidanja vojne granice 1745. pustara se opet pripaja krunskom posedu…’’

    ’’…Za vreme terezijanske kolonizacije ovu pustaru naseljavaju 1786. g. prvi Nemci i to u prilično velikom broju. Nemački kolonisti su poreklom bili najviše iz Baden-Wirtemberga, Rajnske oblasti a najmanje iz severoistočne Francuske (iz Alzasa i Lotaringije). Mnogo ih je bilo iz švapskih krajeva (Schwabenlanda), iz okoline Stuttgarta, Mannheima i dr., pa su ih pripadnici ostalih naroda nazvali „Švabama”. Oko 1100 duša uselilo se u 230 kuća. Ovi nemački naseljenici, kolonisti imali su u odnosu na ostale stanovnike, pretežno kmetove, prilične povlastice i niz privilegija, što im je omogućilo da za kratko vreme organizuju život, da osnuju reformatorsku crkvenu opštinu, da razviju i unaprede poljoprivrednu i zanatsku proizvodnju…’’

    ’’…Buljkes je tokom 18. i 19. veka prilično brzo rastao i 1900. godine imao je preko 3000 stanovnika. Za vreme drugog svetskog rata stanovnici nemačke narodnosti su se stavili u službu mađarskim i nemačkim okupatorima. U Bukljesu su ostali do kraja rata, kada su se delom povukli sa okupatorima a delom su proterani u Nemačku. Buljkes je sasvim opusteo, sva zemlja i sva imanja u okolini sela i u selu su nacionalizovana…”
    ”…Selo je ostalo bez stanovnika, ali kuće su ostale opremljene. U maju 1945. godine u ove nameštene kuće doselilo se 4650 grčkih izbeglica, pripadnika narodnooslobodilačke armije „ELAS” (komesari, komandanti, partijski rukovodioci). Među njima bilo je samo osam žena.

    Buljkes je u to vreme imao status eksteritorijalne opštine Grčke u kojoj su važili grčki zakonski propisi i koje je Jugoslavija priznavala. Ovo izuzeće iz jurisdikcije bilo je bez presedana, kuriozitet u našoj državničkoj praksi. U početku je to bio samo sabirni logor, u koji su vojnici dolazili na oporavak, no kasnije je život u Buljkesu organizovaniji. O redu se brinula policija „IKA”. Imali su svoju štampariju koja je izdavala „Glas Buljkes”. Sredstvo plaćanja bila je grčka moneta – drahme. Za vreme svog boravka u Bukljesu Grci su vodili i matične knjige rođenih, venčanih i umrlih. Rezolucija Informbira podelila je Grke u Buljkesu. Jedni su podržavali Rezoluciju a drugi KPJ. Da bi se sprečilo međusobno trvenje pa i ubijanje donesena je u proleće 1949. g. odluka da Grci koji su za Rezoluciju budu iseljeni, a oni koji su verni KPJ imali su pravo slobodnog izbora.

    Posle ovog masovnog raseljavanja u Buljkesu je ostalo oko 800 grčkih izbeglica, od kojih je gro emigrirao u južnu Makedoniju, nekoliko njih je ostalo i danas ovde žive kao naši državljani…’’

    ’’…Buljkes ponovo nije bio naseljen. Naseljavanje počinje u drugoj polovini a naročito pred kraj 1949. godine. Prvi i najbrojniji doseljenici su bili iz jugoistočnog Banata i drugih delova Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, Like i drugih krajeva. Useljavali su se u napuštene i prazne kuće i zapošljavali na državnoj ekonomiji.

    Najmasovniji talas doseljavanja započinje pred sam kraj 1949. godine a naročito 1950. g. doseljenicima iz Srbije sa područja Grdeličke klisure. Završetkom ovog doseljavanja označen je i kraj doseljavanja, jer su skoro sve kuće bile useljene. Kako sve seobe sa sobom nose i određene rizike, tako je i posle ove najmasovnije došlo do nekih nezadovoljstva, nestabilnosti, pa čak i nostalgije za rodnim krajem, te zbog svega toga dolazi i do masovnog povratka ovih doseljenika u stari zavičaj.
    Konačan proces naseljavanja i stabilizacije stanovništva završava se 1953/54. godine, kada je selo postalo Jugoslavija u malom…’’

    ’’…Da bi simbolizovali jedinstvo svih naroda i narodnosti i radi uspomene na stari zavičaj, građani su krajem 1949. g. odlučili da naziv mesta Buljkes promene u Maglić, po planini Maglić koja se nalazi na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore. I tako se završava burna prošlost ovog mesta, koje u svom razvoju ima četiri faze: srednjevekovnu, nemačku (1786-1945), grčku (1945-1949) i jugoslovensku, u kojoj su stvoreni preduslovi za sveopšti napredak i izgradnju modernog i razvijenog naselja.’’ (Sajt Opštine B. Petrovac)

    Koliko mogu da povežem činjenice iz podatka da je sva zemlja bila nacionalizovana i onoga što se u selu može videti, Bački Maglić je selo u kome nema (ili nema u znatnijem broju) klasičnih zemljoradničkih domaćinstava. Stanovnici sela su se mahom zapošljavali u poljoprivrednom kombinatu koji je bio u vreme SFRJ uzorni poljoprivredni kombinat – bar prema onome što je meni ostalo u sećanju.

    Taj pečat koji je kombinat davao, uočljiv je i u samom izgledu centra sela.

    ’’NEMAČKA EVANGELISTIČKA CRKVA
    U drugoj polovini XVIII veka, prilikom naseljavanja tadašnjeg Buljkesa, a današnjeg Maglića, podignuta je drvena građevina za molitvu. Pošto je zbog lošeg materijala ubrzo postala trošna i ruševna, stanovnici Buljkesa su 1814. godine jednoglasno odlučili da izgade novu crkvu. Kamen temeljac je položen 29. septembra 1817. godine, a u oktobru 1820.godine crkva je bila sagrađena. Iznad vrata postavljen je natpis“ Deo et DeVoton BULkeszenes DICant eVangeLICI”, što u prevodu znači “ Posvećena predanost Bogu od evangeličkih Buljkešana”, s tim što se godina 1820. čita iz velikih latinskih slova. Spoljašnji izgled građevine je u baroknom stilu. Unutrašnjost crkvene zgrade je oštećena nakon Drugog svetskog rata.’’ (Sajt Vojvodinaonline)

    Na sajtu bulkes.de, pored ostalog nalazim o Nemačkoj crkvi:
    …Arhitekt: Kameralbaumeister Johann Schmaus, sinovac u porodici građevinskog direktora Kisa, izgradio je mnogo crkvi u Bačkoj.

    Crkva je posle II svetskog rata korišćena kao skladišete za poljoprivredne proizovode sve dok nisu izgrađena uobičajena skladišta. Unutrašnjost crkve je zbog toga teško oštećena.

    Godine 2002. (konstatuje se u tekstu) ”je vanjska barokna arhikektonska struktura, sa znatnim oštećenjima krova, ostala uščuvana…” a nedostaje jedno od tri zvona.

    Pa dalje: ”Ona je od 1990.g. vlasništvo Srpske pravoslavne crkve u Bačku Magliću. Pomoću inicijative ove relativno male zajednice u pretežno religiozno orijentiranom narodu, u devedesetim godinama je u predvorju crkve uređen prostor za molitvu te se počelo s restauracijom velikog prostora crkve, kao i dodatih katova uz stručnu podršku restauratorice g. Save Strajnića. Zbog nedostatka sredstava za gradnju restauracija je prestala, (kada je propao plan sakupljanja dobrovoljnih priloga jednog Blukeskog Kanađanina Berniea Sandera u suradnji s Bulkežanima za obnovu crkve kao spomenik sjećanja na 158-godišnju povijest naseljavanja Nijemaca u Bulkesu). ”

    Pravoslavna crkva

    ”2. Jul 2009: Episkop Irinej je osveštao krstove za hram Svetog Lazara Kosovskog u Bačkom Magliću koji se gradi po uzoru na Gračanicu. ..”

    Crkva u Magliću, čija fasada je građena naizmeničnim redovima kamena-peščara i opeke, po mom sudu, jedna je od uspelijih replika srednjevekovnog srpskog graditeljstva.

    ’’U Magliću povodom Vidovdana koji je njihova seoska slava ove godine kao i svake osim raznih zabavnih dešavanja u večernjim časovima KUD “Đura Jakšić” održaće koncert pod nazivom “Oro se vije kraj manastira” … ’’ (Sajt InFuzija.org)

    Bačkog Maglića se sećam iz preioda 70-tih prošlog veka kao mesta odakle potiče poluprženi smrznuti krompir – pomfrit i čips.

    Posle tranzicionih bolesti:
    Pušten u rad “Marbo produkt”
    Izvor: Tanjug 15.09.2010
    Bački Maglić
    ”Premijer Mirko Cvetković i potpredsednik Vlade Mlađan Dinkić pustili su u rad “Marbo produkt” u Bačkom Magliću. Radi se o novoj liniju za proizvodnju krompirovog čipsa vrednu 20 miliona evra, koja uključuje i postrojenje za tretman otpadnih voda, vredno četiri miliona evra.
    Nova proizvodna linija vodećem proizvođaču “grickalica” u Srbiji doneće najsavremeniju svetsku tehnologiju, a lokalnoj zajednici 100 novih radnih mesta čime će se broj zaposlenih u ovoj fabrici povećati na oko 1400.
    Kompanija “Marbo produkt” postala je deo “Pepsiko” porodice,2008. godine. “Pepsiko” je vodeći svetski proizvođač hrane i pića, osnovan 1965. godine. Kompanija ima sedište u Njujorku i prisutna je na više od 200 tržišta širom sveta, gde zapošljava preko 285.000 ljudi. „Marbo” iz Bačkog Maglića sada je najveća čipsara na Balkanu s kapacitetom od dve tone na sat, a počeli smo pre dve decenije sa linijom od 200 kilograma.”

    ”Maglić je selo u opštini Bački Petrovac u Južnobačkom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 2695 stanovnika…U naselju ima 904 domaćinstva…” (Vikipedija

  2. vojislav ananić

    BAČKI PETROVAC

    Opština Bački Petrovac se nalazi u južnoj Bačkoj i obuhvata područje od 158 km2. Smeštena je između opština Novi Sad, Bačka Palanka, Vrbas i Beočin u Sremu.
    Od Srema je podeljen rekom Dunav. U opštini se nalaze sledeća naselja: Bački Petrovac, Gložan, Maglić i Kulpin. U sastavu naselja Petrovac nalazi se i deo plovnog kanala Dunav-Tisa-Dunav.
    Sva naselja u ovoj opštini su povezana asfaltnim putem na razdaljini od 4 do 10 km. Lokalni putni sistem opštine Bački Petrovac povezuje se na najbitnije putne pravce; regionalni autoput R-102 prema Mađarskoj, na autoput E-75 Subotica-Novi Sad-Beograd.
    Opština Bački Petrovac je ipak jedna od najmanjih opština u smislu populacije, a prema popisu iz 2011. godine ima 13.302 stanovnika.
    Ono što je karakteristično za ovu opštinu jeste multinacionalnost. U Bačkom Petrovcu i Gložanu žive stanovnici slovačke nacionalnosti, u Kulpinu su Slovaci i Srbi, dok je Maglić srpsko naselje.

  3. vojislav ananić

    BAČKI PETROVAC

    Istorija

    Opština Bački Petrovac je najmanja opština u Vojvodini. Takođe se i sa brojem naseljenih mesta ubraja u grupu najmanjih opština, čine je četiri naselja: Bački Petrovac kao najveće i najrazvijenije naseljeno mesto, zatim Gložan, Kulpin i Maglić. Bački Petrovac kao i Gložan pretežno su nastanjena slovačkim stanovništvom, Kulpin takođe ima većinu stanovništva slovačke narodnosti, Maglić koji je prvobitno bio nastanjen Nemcima posle drugog svetskog rata naseljuju doseljenici iz raznih krajeva Jugoslavije.
    Na području današnjeg Bačkog Petrovca još u praistorijskom periodu postojala su naselja. Pouzdaniji podaci o njegovoj istoriji datiraju iz srednjeg veka, kada je na njegovoj teritoriji postojalo više malih naselja ko što su «Bodonj», «Dragovo», «Bega», «Telek» i dr. imena ovih naselja svedoče da su prvi stanovnici ovag područja bili Mađari i Srbi, ova imena sačuvana su do današnjih dana u toponimici bačkopetrovačkog atara.

    Pod svojim sadašnjim imenom Bački Petrovac prvi put se spominje u 13. veku, kada je ovo naselje priznato kao samostalna crkvena opština sa crkvom posvećenom Sv. Petru. Ime Petrovac pominje se i u istorijskim spisima i analima iz 15., 16. i 17. veka. Posle dolaska Turaka 1526. godine broj starosedeoca naglo se smanjio, dok se broj srpskih naseljenika povećao. O tome svedoče i imena pojedinih delova naselja – Racki kraj. U to vreme Petrovac se pominje kao naselje sa 19, zatim 5 a krajem 16. veka sa 28 porodica. Za vreme Rakocijevih buna Bodonj, Dragovo i druga naselja bila su spaljena i opustela, jedino je Petrovac ostao. Kasnije je na ovom području formirana vojna granica, koja je u svoje okvire ubrajala i Petrovac. Sedištem ovog novog vojnog oblika bio je Futog, veliko feudalno gazdinstvo, u koje je od 1718 godine spadao i Petrovac.
    Prvi Slovaci su ovo područje počeli naseljavati u prvoj polovini 18. veka. Futoško gazdinstvo, jedno od najvećih u Bačkoj kupio je Mihajlo Čarnojević. Kako u Futogu nije mogao da nađe dovoljno radne snage, zamolio je svog impopulatora Mateja Čanija, koji je rodom bio iz Malinaca (Slovačka), da mu dovede podanike iz Slovačke. Pod njegovim vodstvom 1745 na futoško gazdinstvo došlo je 2000 Slovaka – evangelista koji su bili prvi doseljenici u Bačku. Od svog vlastelina Čarnojevića dobili su deo stare opštine Petrovac, deo u kojem je u to vreme bio nastanjeno 19 srpskih porodica. Prvi slovački doseljenici u Petrovac potiču iz Novohrada, Hontu, Gemera kao i Orave, Liptova, Zvolena i Turca (usput su se pridružili prvim doseljenicima). Iste godine 1745 u Petrovcu su osnovali osnovnu školu i kupili crkveni zvon, kojim su zvonili samo noću, kako evangelička vera nije imala prava na sveštenika, crkvu pa samim tim ni na zvon. Sa novim vlastelinom petrovčani su sklopili ugovor o naseljenju 25. maja 1747, kojim su tačno određene obaveze ugovorenih strana, na taj način su preci današnjih vojvođanskih Slovaka od «večitih» kmetova postali «ugovorni» a njihovi vlastelini više nisu imali prava uzimanja danka van ugovora.
    Petrovac je zajedno sa svojim novim stanovnicima na svom dugom putu materijalnog i duhovnog razvoja preživeo mnoga iskušenja. Slovaci su na gazdinstvo Čarnojevića došli bez svojih narodnih patrona, inteligencije, učitelja i duhovnih vođa. Najiskusniji od njih bio je Matej Čani, koji ih je doveo. Jedino duhovno bogatstvo koje su sa sobom poneli kao pristalice reformacije i husista bila je Kralicka biblija i Tranoscius – knjiga crkvenih pesama. Dalji razvoj Petrovca zasniva se na dokumentima austrijskog cara Jozefa II. koji je 13. oktobra 1781 izdao dekret o verskoj toleranciji a 1. novembra 1781 dekret o ukidanju kmetstva, kojim je oslobodio seljake njihove ovisnosti od zemlje i feudala.
    Petrovac je bio i narodno i crkveno kompaktan – slovački i evangelički a prema popisu stanovništva iz 1900 godine Slovaci su u poređenju sa ostalim stanovnicima u celom Novosadskom okrugu imali brojčanu prevagu. Sadašnja demografska slike ove sredine je dosta izmenjena, iako na ovim prostorima Slovaci ni sada ni u čemu ne zaostaju. Drugim istorijskim obeležjem Petrovca je njegova relativna nepromenljivost, kada govorimo o populaciji, ali i organizaciji crkve i opštine. Od godine 1818 do 1957 tu su radili samo tri sveštenika (Jan Stehlo u peridu 1818-1868, Juraj Mrva – 1867-1915 i Samuel Štarke – 1915-1957). Još za vreme Jana Stehlu u Petrovcu je bio sagrađen velelepni evangelički hram, koji i danas služi svojoj nameni. Mnogi bivši kapelani, pošto su stekli reputaciju u Petrovcu radili su kao sveštenici u drugim slovačkim parohijama, tako da je Petrovac bio ognjištem slovačke inteligencije na crkvenom polju.
    Carskom poveljom godine 1841 priznato je zanatsko udruženje u Petrovcu, koje je brojalo 70 članova a čijom zaslugom od 1844 organizuju se bogate (pijace) tržnice. Od 1848 godine Petrovac je posebnim povlasticama vlasti bio povišen sa dosadašnjeg statusa naselja (sela) – pagus na mestašce – oppidum i u njemu se četiri puta godišnje održavaju na daleko poznati vašari.
    Na pragu druge polovine 19. veka Petrovac je postao centar ovdašnjih intelektualaca, koji su se zalagali protiv nadolazujućeg širenja mađarizacije u Ugarskoj. Jan Stehlo, koji je kao sveštenik predstavljao petrovčane od 1841 godine pisao je proteste, žalbe, članke i peticije za Slovake protiv mađarizacije na sve moguće adrese – županjski ured, ugarsku vladu pa čak i caru, čime je Petrovac postao poznat kao najtvrđi bedem Slovačkog jezika i kulture u Ugarskoj.
    Dolaskom Štefana Homolu u Petrovac 1845 godine za kapelana, osniva se Nedeljna škola kao vaspitno – obrazovna ustanova u kojoj odrasli stiču znanja iz poljoprivrede, matematike, biologije, včelarstva i drugih oblasti privređivanja. Škola je radila nedeljom i otud potiče i njeno ime. U Petrovcu je 1845 osnovana i Slovačka biblioteka kao prava javna ustanova ovakvog tipa na ovim prostorima «Dolnej zemi» naseljenim Slovacima, takođe počinju da se osnivaju i druga udruženja građana.
    Za vreme pobune 1848-1849 petrovčani se nisu priklonili ni jednoj od revolučnih snaga, ni srpskom ni mađarskom taboru, delovali su uglavnom defanzivno u cilju samoodbrane i što manje nepotrebnih žrtava. Deset godina je trajao obračun vlasti sa pobunjenicima nakon ugušenja pobune raznim pritiscima, sve do donošenja Oktobarskog diploma cara Františeka Jozefa 1860 godine, kojim se građanima obećaju građanska prava, pripadnicima narodnosti – narodnosne slobode a državi – ustavno uređenje. Počinje oživljavanje javnog života i bolji uslovi za sve. Prestala je germanizacija Slovaka a kako nove mađarizacije nije bilo, za Slovake koji su živeli na ovim prostorima nastaju bolja vremena unatoč tome što su svi slovački inteligenti – kapelani i učitelji još uvek dolazili iz Slovačke.
    U periodu 1861-1868 Petrovac je pretrpeo više teških udara (požar 1861 u kojem je izgorelo 400 kuća, pobuna 1864 protiv priključenja dela Petrovca futoškom gazdinstvu) ali nije pokleknuo duhom, tako da je 27. avgusta 1866 u Petrovcu priređena prva amaterska pozorišna predstava.
    U ugarski parlament kao predstavnik u periodu 1869-1872 izabran je poslanik Kulpinskog izbornog okruga Viliam Pauliny – Toth, kojeg su praktično na taj položaj svojim glasovima doveli građani Petrovca i Nedelja škola, čime se i potvrdila njihova snaga.
    Za vreme ponovne mađarizacije (početkom 70 godina) dolazi do pogoršanja uslova obavljanja matičnih i drugih aktivnosti u Slovačkoj, dok u Petrovcu zahvaljujući izvojevanim pobedama slovačkih ideja i misli iz proteklih godina, podrške srpskih lidera dolazi do poboljšanja aktivnosti. Kapelan Felix Kutlik, koji je u Petrovac došao 1870 godine, učvrstio je tekovine petrovčana u crkvi, nedeljnoj školi, javnom životu, politici, literaturi i dr. samim tim Petrovac postaje trajno ognjište slovačkog narodnog života, koje ni za vreme mađarskog liberalizma, zatvaranja slovačkih srednjih škola u Ugarskoj, ukidanja matice slovačke, ukidanja nedeljne škole u Petrovcu (mart 1878) kao i konsfiskovanja njenje biblioteke nije jenjavao, iako su mnogi slovački pregalci bili proganjani za slovački jezik.
    Izvor: Internet

  4. vojislav ananić

    Gložan

    O nastanku naselja Gložan ne postoje pouzdani podaci. Pominje se još u turskim tefterima (poreskim spisima) u Bačkoj nahiji pod imenom Galožan godine 1153. sa 16 kuća od kojih je 8 kuća plaćalo porez a 8 ne. U poreskim spisima godine 1690. pominje se Galožan kao naselje odnosno kao naseljena pustara. Još 1745. godine Gložan je bio pustara, kompaktno naselje sa razbacanim kućama koje je od 1703. godine pripadalo futoškom gazdinstvu. Kada se govori o dolasku slovačkih naseljenika u Gložan, postoji direktna povezanost sa naseljavanjem slovačkih najamnih radnika u Petrovac 1745. godine.
    3. maja 1759. godine Pavle i Simon Čarnojević, suvlasnici futoškog gazdinstva, zaključili su ugovor sa svojim novim naseljenim mestom Gložan. U daljem razdoblju Gložan je dobijao karakter slovačkog naselja, jer vremenom srpsko stanovništvo je u sve većoj meri odlazilo, dok se slovačko stanovništvo prirodnim priraštajem kao i dolaskom novih naseljenika povećavalo. O situaciji u Gložanu postoji popriličan materijal, naročito o drugoj polovini 18. veka dok je manje materijala za prvu polovinu, čak do 70-tih godina 19. veka. Neke od događaja (snažna oluja leta 1803, čica zima 1805. grad 1808., zemljotres 1809., poplave, suša koja je uništavale rod na poljima i prouzrokovala nestašicu letine i hleba) zabeležio je drugi evangelički pop Juraj Rohoni koji je radio u periodu od 1803. – 1831. godine u Gložanu. Takođe su kolera i požari na stanovnike Gložana ostavili tragove. Uslovi u kakvim su živeli podanici nisu bili laki, te mnogi Slovaci iz Gložana otišli su, u potrazi za boljim životom, u druga naselja. Tu nisu imali ni crkvu, ni hram, ni sveštenika pripadali su futoškoj rimsko – katoličkoj parohiji.
    Krajem 18. i početkom 19. veka, kao kometovi svojim vrednim radom nisu besposličili, već su se zalagali za razvoj i unapređenje svoje evangeličke crkve, vere, prosvete i kulture. Prvi učitelj je bio skroman i požrtvovan sugrađanin Jozef Svoboda (u periodu od 1770 – 1786. godine). Od 1787. godine Gložančani su imali svog evangeličkog sveštenika Petra Jesenskog a do 1851. godine samo jednu školu.
    O političkoj istoriji malo toga se zna, posebno o razdoblju druge polovine 18. i prve polovine 19. veka, jer su svi spisi nestali za vreme požara, prvi put 1846. godine a drugi put 1854. Kolera je harala ovim naseljem 1831., 1849. i 1873. godine.
    Unatoč teškom životu naseljenika i njihovih potomaka Gložan beleži postupan porast slovačkog građanstva.
    Na duhovnom uzdizanju slovačkog i srpskog naroda radile su dve crkve: evangelička i pravoslavna.
    Narodni pokret Gložančana došao je do izražaja u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka za vreme kulpinskih Pauliniovskih i Hodžovskih izbora godine1869. i 1905.
    Gložančani su učestvovali u oba svetska rata. U rat nisu odlazili vlastitom voljom, već zato što su bili primorani. Ova tvrdnja se pre svega odnosi na prvi svetski rat 1914 – 1918. godine, kada su Gložančane silnom regrutovani u austro – ugarsku vojsku. Ginuli su ne za svoje, već za interese drugih naroda.
    Razpadom Austro – Ugarske nastale su dve nove države. Vojvođanski Slovaci, kao i Gložančani, našli su se ponovo kao manjina u novoformiranoj jugoslovenskoj državi.
    Za vreme drugog svetskog rata koji je zahvatio i Kraljevinu Jugoslaviju, Gložančani su se uključili u antifašističku borbu. Mnogi od njih su poginuli.
    Rat koji je izazvan raspadom SFRJ takođe je ostavio traga i na stanovnike ovog naseljenog mesta.
    Izvor: Internet

  5. vojislav ananić

    Kulpin

    Ima podataka da je Kulpin morao biti naseljen u vreme kralja Bele IV (1235-1270), jer je dospelo u posed porodice Poš donacijom kralja.
    Po Mađarskim izvorima ovo mesto se spominje između 1345-1348 kao Kurpee, a godine 1418. i 1442. sa imenom Kwalpi kao naselje u županiji Bač.
    U doba turske okupacije mađarsko stanovništvo je napustilo naselje. Srbi su zaposeli napušteno naselje i od tada mu je ime promenjeno u Kulpin. Prema svedočenju turskih teftera 1554. u naselju su bile svega tri kuće, oko 1570. godine bilo je 6 kuća a 1590. godine 20 oporezovanih kuća. Na kraju turske ere Kulpin postaje pustara koju je kasnije u svoj posed uzela palanačka vojnokrajiška vojska. Godine 1718. kulpinska pustara pripada novoj bodroškoj županiji. U to doba prema crkvenom popisu ovde je bilo 105 kuća ili porodica. Kulpinska pustara pripadala je 1737. godine iločkoj baronici Bernjaković.
    Po srpskim izvorima Kulpin se pominje među mestima koja je u Ugarskoj držao u prvoj polovini 15. veka Đurađ i Branković.
    Nije sporna činjenica da su današnji Kulpin osnovali Stratimirovići. Dana 16. jula (po srpskim izvorima) ili 10. jula (po mađarskim) 1745. godine porodica Stratimirović je dobila Kulpin donacijom (10.000 jutara zemlje) od Marije Terezije. Iako je donacija glasila na Bogića i Ivana, braća su ravnomerno podelila zemlju na četiri dela (bila su još dva brata – Toma i Nikola), za sebe su zadržali 3.200 jutara a ostala zemlja podeljena je novodoseljenim porodicama (oko 200) iz Hercegovine koje su Stratimirovići naknadno naselili. Stratimirovići imaju velikih zasluga za brzi razvitak naselja. Sazidali su dva dvorca u mestu. Njihova uloga je značajna i u osnivanju srpske pravoslavne parohije i u osnivanju srpske pravoslavne osnovne škole (1754). Iz ove porodice bilo je više obrazovanih i značajnih ljudi, najistaknutiji su Stevan i Đorđe Stratimirović.
    Izvor: Internet

  6. vojislav ananić

    Maglić

    Maglić se pominje već u srednjem veku, kada je Bačka bila srazmerno dosta naseljena. Od 50 tadašnjih naselja poznat je bio i Buljkes, čije ime se prvi put javlja već u XIII veku kao mađarsko naselje Keszi (Kesi). Ugarski kralj Štefan V darovao je kao nagradu za vernu službu braći Martinu i Kelemenu Marcel 1263. godine dobro zvano Keszi. Na ovom velikom vlastelinskom gazdinstvu bilo je u ono vreme osam sela, od kojih su tokom vremena, a pogotovo posle Rakocijeve bune, sačuvana samo dva, Petrovac i Buljkes. Imenima tih naselja zvanih Keszi, da bi su se međusobno razlikovala, dodavana su u prefiksu imena njihovih vlasnika odnosno posednika. Tako je vlasnik sela bio Savolj, prema kome je i naselje nazvano SavoljIzvor:keszi, kasnije u svojoj etimološkoj evoluciji transformisano u Bouljkeszi, Buljkeszi i na kraju u Bukljes. Kasnije se ovo naselje pominje i u turskim tefterima (poreskim spisima), najpre 1554. godine kao naselje u bačkoj nahiji sa 2, 1570. sa 3 i 1590. sa 7 poreskih obveznih kuća. Posle proterivanja Turaka ovo selo je, pošto se nije javio zakonski naslednik, pripalo krunskom posedu. Godine 1717. opet se pominje Buljkes koji se kao pustara šest godina kasnije pripaja graničarima. Na ovu pustaru graničari su isterivali rogatu stoku na ispašu. Godine 1728. ova pustara je bila naseljena, ali 1737. g. pominje se samo njeno ime. Posle ukidanja vojne granice 1745. pustara se opet pripaja krunskom posedu.
    Za vreme terezijanske kolonizacije ovu pustaru naseljavaju 1786. g. prvi Nemci i to u prilično velikom broju. Nemački kolonisti su poreklom bili najviše iz Baden-Wirtemberga, Rajnske oblasti a najmanje iz severoistočne Francuske (iz Alzasa i Lotaringije). Mnogo ih je bilo iz švapskih krajeva (Schwabenlanda), iz okoline Stuttgarta, Mannheima i dr., pa su ih pripadnici ostalih naroda nazvali „Švabama”. Oko 1100 duša uselilo se u 230 kuća. Ovi nemački naseljenici, kolonisti imali su u odnosu na ostale stanovnike, pretežno kmetove, prilične povlastice i niz privilegija, što im je omogućilo da za kratko vreme organizuju život, da osnuju reformatorsku crkvenu opštinu, da razviju i unaprede poljoprivrednu i zanatsku proizvodnju. Buljkes je tokom 18. i 19. veka prilično brzo rastao i 1900. godine imao je preko 3000 stanovnika. Nemci su u Bukljesu ostali do kraja rata, kada su se delom sami povukli a delom, proterani u Nemačku. Buljkes je sasvim opusteo, sva zemlja i sva imanja u okolini sela i u selu su nacionalizovana. Selo je ostalo bez stanovnika, ali kuće su ostale opremljene. U maju 1945. godine u ove nameštene kuće doselilo se 4650 grčkih izbeglica, pripadnika narodnooslobodilačke armije „ELAS” (komesari, komandanti, partijski rukovodioci). Među njima bilo je samo 8 žena. Buljkes je u to vreme imao status eksteritorijalne opštine Grčke u kojoj su važili grčki zakonski propisi i koje je Jugoslavija priznavala. Ovo izuzeće iz jurisdikcije bilo je bez presedana, kuriozitet u našoj državničkoj praksi. U početku je to bio samo sabirni logor, u koji su vojnici dolazili na oporavak, no kasnije je život u Buljkesu organizovaniji. O redu se brinula policija „IKA”. Imali su svoju štampariju koja je izdavala „Glas Buljkes”. Sredstvo plaćanja bila je grčka moneta – drahme. Za vreme svog boravka u Bukljesu Grci su vodili i matične knjige rođenih, venčanih i umrlih. Rezolucija Informbira podelila je Grke u Buljkesu. Jedni su podržavali Rezoluciju a drugi KPJ. Da bi se sprečilo međusobno trvenje pa i ubijanje donesena je u proleće 1949. g. odluka da Grci koji su za Rezoluciju budu iseljeni, a oni koji su verni KPJ imali su pravo slobodnog izbora. Posle ovog masovnog raseljavanja u Buljkesu je ostalo oko 800 grčkih izbeglica, od kojih je gro emigrirao u južnu Makedoniju, nekoliko njih je ostalo i danas ovde žive kao državljani SRJ.
    Buljkes ponovo nije bio naseljen. Naseljavanje počinje u drugoj polovini a naročito pred kraj 1949. godine. Prvi i najbrojniji doseljenici su bili iz jugoistočnog Banata i drugih delova Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, Like i drugih krajeva. Useljavali su se u napuštene i prazne kuće i zapošljavali na Državnoj ekonomiji. Najmasovniji talas doseljavanja započinje pred sam kraj 1949. godine a naročito 1950. g. doseljenicima iz Srbije sa područja Grdeličke klisure. Završetkom ovog doseljavanja označen je i kraj doseljavanja, jer su skoro sve kuće bile useljene. Kako sve seobe sa sobom nose i određene rizike, tako je i posle ove najmasovnije došlo do nekih nezadovoljstva, nestabilnosti, pa čak i nostalgije za rodnim krajem, te zbog svega toga dolazi i do masovnog povratka ovih doseljenika u stari zavičaj. Konačan proces naseljavanja i stabilizacije stanovništva završava se 1953/54. godine, kada je selo postalo Jugoslavija u malom. Da bi simbolizovali jedinstvo svih naroda i narodnosti i radi uspomene na stari zavičaj, građani su krajem 1949. g. odlučili da naziv mesta Buljkes promene u Maglić, po planini Maglić koja se nalazi na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore. I tako se završava burna prošlost ovog mesta, koje u svom razvoju ima četiri faze: srednjevekovnu, nemačku (1786-1945), grčku (1945-1949) i jugoslovensku, u kojoj su stvoreni preduslovi za sveopšti napredak i izgradnju modernog i razvijenog naselja.
    Izvor: Internet

  7. Vojislav Ananić

    Istorija Maglića

    Maglić u svom razvoju ima četiri faze: srednjovekovnu, nemačku (1786—1945), grčku (1945—1949) i jugoslovensku, u kojoj su stvoreni preduslovi za sveopšti napredak i izgradnju modernog i razvijenog naselja.
    Maglić se pominje u srednjem veku, kada je Bačka bila dosta naseljena. Od 50 tadašnjih naselja poznat je bio i Buljkes, Ime se prvi put javlja već u 18. veku kao mađarsko naselje Kesi. Kasnije se ovo naselje pominje i u vreme Turaka u tefterima (poreskim spisima), 1554. godine kao naselje u bačkoj nahiji. Posle proterivanja Turaka ovo selo je, pripalo krunskom posedu. Godine 1717. se pominje Buljkes koji se pominje kao pustara a kasnije se pripaja graničarima. Posle ukidanja vojne granice 1745. pustara se opet pripaja krunskom posedu.
    Za vreme terezijanske kolonizacije ovu pustaru naseljavaju 1786. g. prvi Nemci i to u prilično velikom broju, mnogo ih je bilo iz švapskih krajeva (Švabenlanda), i dr., pa su ih pripadnici ostalih naroda nazvali „Švabama“. Ovi nemački naseljenici, kolonisti imali su u odnosu na ostale stanovnike, kmetove, velike povlastice, što im je omogućilo da za kratko vreme organizuju život.
    Buljkes je tokom 18. i 19. veka prilično brzo rastao i 1900. godine imao je preko 3000 stanovnika.
    Za vreme Drugog svetskog rata stanovnici nemačke narodnosti su se stavili u službu okupatorima, oni su u Buljkesu ostali do kraja rata, kada su se povukli sa okupatorima a delom su proterani u Nemačku. Sva imanja u okolini i u selu su nacionalizovana.
    U maju 1945. godine u nameštene kuće doselilo se 4650 grčkih izbeglica, pripadnika narodnooslobodilačke armije (komesari, komandanti, partijski rukovodioci). Buljkes je u to vreme imao status eksteritorijalne opštine Grčke u kojoj su važili grčki zakonski propisi. U početku je to bio samo sabirni logor, no kasnije je život u Buljkesu organizovaniji. O redu se brinula policija. Imali su svoju štampariju koja je izdavala „Glas Buljkes“.
    Rezolucija Informbiroa podelila je Grke u Buljkesu. Jedni su podržavali Rezoluciju a drugi KPJ. Da bi se sprečilo međusobno trvenje pa i ubijanje donesena je u proleće 1949. g. odluka da Grci koji su za Rezoluciju budu iseljeni, a oni koji su verni KPJ imali su pravo slobodnog izbora. Posle ovog masovnog raseljavanja u Buljkesu je ostalo oko 800 grčkih izbeglica, od kojih je gro emigrirao u južnu Makedoniju, nekoliko njih je ostalo i danas ovde žive kao državljani Srbije.
    Buljkes ponovo bio nenaseljen. Naseljavanje počinje u drugoj polovini a naročito pred kraj 1949. godine. Prvi i najbrojniji doseljenici su bili iz jugoistočnog Banata i drugih delova Vojvodine, iz Bosne i Hercegovine, Like i drugih krajeva.
    Najmasovniji talas doseljavanja započinje pred kraj 1949. godine a naročito 1950. g. doseljenicima iz Srbije sa područja Grdeličke klisure. Završetkom ovog doseljavanja označen je i kraj doseljavanja, jer su skoro sve kuće bile useljene.
    Konačan proces naseljavanja i stabilizacije stanovništva završava se 1953- 1954. godine.
    Građani su krajem 1949. g. odlučili da naziv mesta Buljkes promene u Maglić, po planini Maglić koja se nalazi na tromeđi Bosne, Hercegovine i Crne Gore.
    U selu se nalazi olimpijski bazen.
    Demografija
    Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine).U naselju Maglić živi 2128 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 39,8 godina (38,4 kod muškaraca i 41,1 kod žena). U naselju ima 904 domaćinstva, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,98.

    Izvor: Internet