Poreklo prezimena Šibalić

25. mart 2012.

komentara: 3

Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: „Drobnjak i porodice u DROBNJAKU i njihovo porijeklo“, II dopunsko izdanje, Beograd, 1997, IŠ ‘Stručna knjiga’

ŠIBALIĆI

(žive na Pitominama i Žabljaku)

Porijeklom su od bratstva Mijuškovića iz Povije, odakle su se sa mjesta Pločica doselili u drobnjačko mjesto Previš; prema jednima 1714-1715. godine poslije razure Povije od strane paše Ćuprilića, prilikom napada na Crnu Goru 1714. godine; prema drugim pokazateljima, koji se temelje na predanju, došli su dosta ranije. No, bez obzira na ovakve pokazatelje, zna se da potiču od Gavrila, sina kneza Mijuška, rodonačelnika bratstva Mijuškovića. Pored Gavrila, knez Mijuško imao je još dva sina; Boška i Andriju.

U knjizi Pleme Pješivci Zvonimira M. Mijuškovića (Beograd, 1948) kaže se da je knez Mijuško, pored sina Boška imao još Gavrila i Andriju, doduše prema nesigurnom i nepotpunom predanju. Dalje se kaže da je Gavrilo pobjegao iz Povije „zbog krvi“ put Jezera i da je posjedovao nekakvu pušku dugačke cijevi, koja se zvala „šiba“, pa ga po njoj prozovu Šibalija, a njegove potomke Šibalije.

A. Luburić, u svojoj knjizi Drobnjaci – pleme u Hercegovini navodi da se Božo Šibalija doselio u Drobnjak iz pješivačkog sela Britvića, koje se ranije zvalo Brajkovići i da su potomci vojvode Bogdana Potolića, koji se u Pješivce doselio u drugoj polovini 15. vijeka. Dalje kazuje da su se u Britvićima i prezivali Britvići, po istoimenom selu, da su se iz Britvića iselili 1715. godine, poslije razure Pješivaca i sela Britvića od strane Numan-paše Ćuprilića 1714. godine. Ovo se ne može prihvatiti kad se zna da su Britviće razorili 1720. godine Bjelopavlići, koji su tada izvršili nekakvu osvetu nad stanovništvom pomenutog sela.

U bratstvu Šibalića kazuju da se u drobnjačko selo Previš doselio Božo Šibalija, sa Pločica, iz Povije, ali tačnu godinu doseljenja ne znaju. Misle da je to bilo ranije nego što A. Luburić navodi u svom djelu. Ovo ide u prilog predanju koje je sačuvano kod Mijuškovića, a koje navodi 3. Mijušković. U bratstvu Šibalića znaju da je Božo došao sa šest ili sedam sinova od kojih znaju samo ime Luki. Za ostale Božove sinove znaju da su se neki iselili u Srbiju, a neki izginuli u borbama s nikšićkim Turcima.

Luka, sin Božov, imao je Marka, Gavrila, Jovana, Boža i još trojicu čija imena ne znaju, niti šta je sa njima bilo.

Marko Lukin bio je najstariji od braće, a poslije pogibije oca mu Luke, na Krnovu, u sukobu s nikšićkim Turcima, preuze domaćinstvo i staranje o mlađoj braći. Imao je dva sina – Luku i Đorđija. Luka se odao četovanju i hajdukovao je po Zatarju i Podrinju sve do Sarajeva. Poginuo je rano, u jednom sukobu sa pljevaljskim Turcima na Ilinom brdu kod Pljevalja. Ostane mu šest maloljetnih sinova, od kojih najstariji Zelen gine u Vukalovićevom ustanku 1861. godine na Muratovici. Pored njega se tada nalazio i njegov brat Milutin-Mića, koji ga je sahranio na mjestu pogibije. Mića je živio sto šest godina, bio je vrsni pripovjedač i pamtiša. On je diktirao i kazivao narodne pjesme Novici Šauliću, poznatom sakupljaču narodnih pjesama i umotvorina. Mića je imao četiri sina: Miloša, Dimitrija, Milisava i Milinka. Svi su učesnici balkanskih i Prvog svjetskog rata. Najmlađi Milinko nalazio se u logoru Nađmeđer u vremenu 1916-1918. godine. Milisava su uhapsili Italijani i sproveli na Cetinje, gdje je u cetinjskom zatvoru podlegao zatvorskoj torturi 1942. godine. Njegova tri sina poginula su u NOR-u kao pripadnici jedinica NOV-a, i to: Simeun, Ljubo i Radomir-Zeko.

Poslije Zelenove pogibije na Muratovici 1861. godine, ostanu mu dva sina Petar i Luka, zvani Mujo. Petrov sin Matije je poginuo u komitima 1917. godine kod Meštrevca.

Ostali Lukini sinovi, braća Zelenova i Mićina, Simeun, Vidoje, Đurica i Radoje su se iselili u Srbiju i Bosnu. Unuk Mićin, sin Milošev, nosio je ime Đurica, koji je bio aktivni pripadnik NOP-a od prvih ustaničkih dana. Poginuo je kod Kolašina 1944. godine.

Petrov unuk, Nikola Miladinov, bio je u jedinicama NOV-a od prvih ratnih dana, poginuo je na Sinjajevini 1942. godine, kao pripadnik Durmitorskog omladinskog udarnog bataljona, u četrnaestoj godini života.

Đorđije Markov, unuk Lukin, imao je tri sina: Savu, Radovana i Neđeljka. Radovan se sa tri sina odselio u Srbiju, a Šibalići kod Sevojna u selu Gorjanima misle da su njegovi potomci. Neđeljko se nije ženio i od njega nema potomstva. Sava je doživio duboku starost, umro je u sto dvadeset prvoj godini. Istakao se u borbama protiv Turaka na Stričini, gdje je posjekao tri turske glave. Pričao je da je imao oko šezdeset godina kada je Gavrilo umro. Imao je sina Mirka. Mirko je zajedno sa svojim sinom Radulom učestvovao u balkanskim i Prvom svjetskom ratu. Radule se nalazio u regrutnom bataljonu na ratištima Metohije i učestvovao u oslobođenju – predaji Skadra.

Gavrilo Lukin, potonji veliki vojvoda iz Prvog srpskog ustanka i čuveni harambaša, kad je navršio osamnaest godina, odmetnuo se u hajduke. U početku je hajdukovao po Bosni u okolini Sarajeva, na Glasincu i Podrinju. Odmah u početku je formirao svoju četu, sa kojom se pročuo kao harambaša Gašo. Oko 1783. godine, Gavrilo se sa braćom preselio na Glasinac, gdje su živjeli vrlo kratko, jer su se odatle oko 1790. godine preselili u Ljevišta, gdje su živjeli naizmjenično u Ljevištima i Previšu.

Krajem 18. vijeka kod Drobnjaka se probudila želja za konačnim oslobođenjem od Turaka. Iako već poznati i čuveni hajduk Gavrilo stupa u vezu s poznatim i čuvenim Srbima iz Srbije i dogovaraju se o zajedničkom dizanju ustanka. Odlazi na Cetinje i prenosi poruke vladici Petru I Petroviću, traži od njega da ih pomogne u oružju, municiji i ljudstvu. Sa drobnjačkim prvacima odlazi u Topolu, kod Karađorđa, radi dogovora o konačnom dizanju ustanka. Poslije povratka iz Topole Drobnjaci se dignu na oružje protiv turskog vjekovnog zuluma.

Drobnjaci ustanu protiv Turaka 1805. godine, ugledavši se na ustanike u Srbiji pod voždom Karađorđem, s kojim su bili u stalnom dogovoru preko Gavrila. Sulejman-paša Skopljak s velikom vojskom iz Bosne pođe na pobunjeni Drobnjak da bi ga pokorio i ugušio ustanak. Drobnjaci se organizuju i dočekaju ga na Pivskoj planini, u selu Kulućima, gdje do nogu potuku Turke i protjeraju ih prema Crkvičkom i Šćepan-polju. Poslije ove pobjede, Drobnjaci zanoće u Pirnom Dolu, slaveći pobjedu. Turci se vrate u toku noći, opkole ih i potuku. U ovom boju pogine drobnjčaki vojvoda Stojan Karadžić. Drobnjaci se tada povuku u Gornju Moraču, nastavljajući odatle četovanje po turskim teritorijama. Gavrilu se tada obratio Sulejman-paša Skopljak kao starješini Drobnjaka i Moračana tražeći da mu spremi harač i da će on doći po njega. Gavrilo mu odgovara da mu harač ne da, a ako udari na Drobnjak i Moraču, dočekaće ga kako treba. Nakon ovakvog Gavrilova odgovora, Skopljak nije smio udariti na Drobnjak i Moraču, već sa vojskom pođe put Užica.

Poslije ovog događaja Gavrilo sa bratom Jovanom i većom četom hajduka odlazi u Bosnu, gdje provedu cijelo ljeto 1806. godine, održavajući vezu s Karađorđem, napadajući Turke i tako ih sprečavajući da se organizuju i krenu s vojskom na Srbiju. Karađorđe ga poziva da dođe kod njega i da povede što više ratnika. On sa odredom od trista ljudi dođe kod njega u Topolu. Kad Karađorđe ugleda Jovana, brata Gavrilova, viđenog hajduka, da mu barjak da ga nosi pred hercegovačkom vojskom. Jovan je na čelu ove vojske, sa barjakom u ruci, učestvovao iste godine u oslobođenju Beograda. Krajem te godine hercegovačka vojska vrati se u Drobnjak, na zimovanje, želeći da nastavi ustanak na ovim prostorima.

Turci su svim silama nastojali da uguše ustanak u Drobnjaku i da ne dozvole njegovo širenje. Mehemd-paša Selmanović iz Pljevalja domami na vjeru popa Milutina Cerovića, tada jednog od najuglednijih drobnjačkih glavara u Pljevlja, gdje ga posiječe 1807. godine. Zbog ovog gnusnog čina pljevaljskih Turaka, Drobnjaci se listom odmetnu i ustanu protiv Turaka. Mehmed-paša Selmanović se obraća Gavrilu i Vujici Ćetkoviću pismom u kome se pravda da nije kriv za smrt popa Milutina Cerovića, nudeći im pregovore i mir.

Karađorđe 1809. godine piše Gavrilu pismo u kome ga moli da podigne Drobnjake na oružje i da idu prema njemu, u Srbiju, da se sastanu i udruže radi konačnog oslobođenja. Na glas o prispijeću ovog pisma, sva plemena oko Nikšića, do Tare, podignu se na oružje protiv Turaka. Gavrilo pošalje svog brata Jovana s ostalim vođama i odredom od četiri stotine ratnika u sretanje Karađorđu; sastali su se na Sjeničkom polju. Karađorđe je morao sa vojskom da ide u pravcu istočne Srbije, gdje su Turci nadirali s velikom vojskom, a Jovan sa svojim Hercegovcima pođe prema Užicu, u susret turskoj vojsci koja je iz Bosne napadala na Srbiju. Sretnu se u Starom Vlahu, na brdu Kukutnici, s vojskom Sulejman-paše Skopljaka. Tu dođe do megdana između bosanskog megdandžije Zaim-bega Ljubovića, zvanog Turan-beg i Jovana Šibalije, između dvije vojske, na Petrovdan 1809. godine. Jovan posiječe Turan-bega, ali pratilac Turan-begov iz prevare ubi Jovana kuburom. Tada Jovanov pratilac, pobratim Simo Terić, zvani Tokalija, ubi pratioca Turan-begova, tako da megdan ostane na srpskoj strani. Simo iznese mrtvog pobratima i njegovo oružje. O ovom događaju piše Safet-beg Bašagić u Istoriji Bosne, gdje kaže: „Jovan Šibalija pogubi na megdanu Zaim-bega Ljubovića“. Dvije godine pred pogibiju Jovan se bio oženio Jovanom, od bratstva Kulića iz Pive, koja je bila udata za jednog Krunića. Ostane mu sinčić Stojan u kolijevci od nepunu godinu dana.

Godine 1812. hercegovačka plemena se spremaju za opšti ustanak za konačno oslobođenje od vjekovnog osvajača. Gavrilo dobije pismo od grofa Marka Ivelića da dođe sa devet hercegovačkih glavara u Bukurešt, radi konačnog dogovora. Po prijemu pisma Gavrilo okupi hercegovačke glavare i oni odrede da u delegaciji budu Gavrilo Šibalija, u ime Drobnjaka, Ilija Đedović u ime Morače, Matija Jušković za Nikšić, Antonije Kotlica za Kolašin, Nikola Neimarević za Mostar, Jakša Gačanin za Gacko, Milić Novosel za Pljevlja, Stevan Popović za Nevesinje, Milosav Par i Sava Kulić za Pivu.

Ova grupa dođe u Topolu kod Karađorđa, gdje ih on posavjetova da Gavrilo ide u Bukurešt u ime svih delegata, a da ga oni sačekaju u Topoli. Tako i bude – Gavrilo ode u Bukurešt, odakle s Markom Ivelićem dođe u Topolu i saopšti hercegovačkim glavarima da sada nije vrijeme za nastavak ustanka, zato što je Francuska napala na Rusiju, te da se Rusija ne može angažovati ni pomoći u ovom ustanku, već da gledaju da u miru žive s Turcima.

Da je Gavrilo bio u Bukureštu, vidi se iz pisma komandanta ruskih trupa Čičagova Iveljiću: „Glavnog deputata vojvodu Gavrila Šibaliju, koji je došao iz Hercegovine, uzmite sa sobom i otpratite njega i druge hercegovačke deputate, zadovoljivši ih na pristojan način. Bukurešt, 16. jula 1812. godine, P. Čičagov“.

Iveljić piše pismo Gavrilu, 30. jula 1812. godine, u kome ga obavještava da se ruski car pomirio s Turcima, da obavijesti hercegovačke glavare da se i oni pomire s Turcima i da žive u miru s njima, jer su oni od naše krvi i plemena.

Karađorđe, 30. jula 1812. godine, piše pismo vladici Petru I u kome ga obavještava… „koje će Vam i vojvoda Gavrilo Šibalija kazati, kojem jeste sve poznato, kako i mi ostajemo danas bez nadežde…“

Dvadeset osmog juna 1813. godine Karađorđe piše Gavrilu Šibaliji i moli ga da zaplaši Kolašince da ne idu na Srbiju.

Gavrilo je i dalje četovao i nije se mirio s Turcima; kad dobi pismo od Karađorđa 1817. godine da ide u Srbiju sa što više ratnika, on s jednom većom grupom pohita preko Zlatibora u Srbiju, u susret Karađorđu. U putu dobi glas o Karađorđevoj pogibiji, pa se on sa društvom vrati u Drobnjak.

Poslije ovoga Gavrilo se stalno nastani u selu Pitominama kod Žabljaka, na zemlju koju je kupio od Paše Selmanovića iz Pljevanja, 1792. godine, za trinaest “ćesa” zlata. Od Gavrila nije ostalo muških potomaka, jer su mu sinovi pomrli vrlo mladi. Imao je tri kćeri koje su bile udate: jedna za Mija Godijelja, od koga su Mijovići u Godijeljima, jedna za Joksima Jaukovića i jedna za Radonju Mitrova Kalabića, po kome se prozovu Radonjići, na Mokrome.

Na Pitominama se Gavrilo posvetio podizanju svoga sinovca Stojana, sina Jovanova, kog je podigao i mlada oženio. Doživio je duboku starost – umro je 1857. godine u devedeset sedmoj godini života i sahranjen u groblju na Pitominama, među svojim hajducima.

Stojan Jovanov imao je tri sina: Živka, Jovana i Đoku, koji su iza oca Stojana ostali mali, jer je Stojan umro mlad, u dvadeset petoj godini.

Živko je bio istaknuti junak – isticao se kao vođa Jezeraca u Vukalovićevom ustanku 1857-1862. godine. Od 1867. godine postavljen je za plemenskog kapetana. Komandovao je zajedno s Đokom Šaulićem u boju na Šarancima 1862. godine, u kome je posjekao turskog glavnokomandujućeg Ibrahim-bega Alajbegovića iz Mostara i Šiška, sina pljevaljskog paše Selmanovića. U ovoj bici Turci su doživjeli strahovit poraz od Šaranaca, Jezeraca i hajduka Mića Gluščevića, koji je junački poginuo među svojim hajducima.

Živko je učesnik, u ime Jezera, znamenitog skupa hercegovačkih glavara, održanog 26. jula 1875. godine na Lovćenu, pod rukovodstvom knjaza Nikole, i 26. marta 1876. godine, na Sutorini, na sastanku s austrijskim predstavnikom generalom Rodićem.

Kapetan Živko je od 1875. do 1878. godine proveo u ratu, u kojem se istakao naročito u borbama u Zatarju, gdje je bunio srpski živalj protiv Turaka. Poslije Berlinskog kongresa Jezera su pripojena Kneževini Crnoj Gori, a njihov kapetan je bio Živko. Pošto su Jezera, Šaranci i Piva bili granična plemena prema Turskoj i Austrougarskoj, oni su stalno uticali na srpski živalj po Zatarju i Hercegovini i bunili ih da se dižu na ustanak. Zbog ove svoje aktivnosti kapetani Živko Šibalija iz Jezera, Mitar Knežević iz Šarana i vojvoda Lazar Sočica iz Pive bili su optuženi od austrougarske vlade, pa su morali ići na Cetinje da se pred komisijom pravdaju i opovrgnu optužbe.

Živko je utemeljivač budućeg sjedišta jezerskog kraja. Naime, na svojoj zemlji je dao da se podigne budući grad Žabljak. Postavio je kamen-temeljac za crkvu Svetog Preobraženja, koja je podignuta u čast velike pobjede Jezeraca i Šaranaca nad Turcima na Preobraženje 1862. godine. U neposrednoj okolini crkve podignuta je i škola, zgrada kapetanije i drugi objekti za potrebe kapetanije. Živko je nosio barjak kralju Petru Karađorđeviću, kada se ovaj ženio na Cetinju, i prilikom krunisanja 1903. godine u Beogradu.

Pljevaljski paša Selmanović nije mogao nikako da zaboravi smrt svoga sina Šiška, koga je Živko posjekao 1862. godine u Šaranskoj bici, pa je potplatio jednog Gomilanovića da ubije Živka. Gomilanović uskoči kod Živka u njegovu kapetaniju kazavši da je pobjegao od turskog zuluma. Živko ga lijepo primi, pa ovaj iskoristi priliku i pokuša da ubije Živka, pucajući u njega s leđa, i to kroz Milana Šaulića, koji se nalazio iza Živka na konju. Milan je bio pisar kod Živka, imao je šesnaest godina i na mjestu je ostao mrtav, a metak se Živku zadržao u kičmi. Kad ču za ovo knjaz Nikola, posla svog ljekara da ga liječi na Žabljaku i poruči Živku da će ga osvetiti. Živko mu tad poruči da ga on ne sveti, već će njega osvetiti njegov pobratim Mekić, musliman iz Pljevalja; ovaj to i učini – ubi Gomilanovića usred dana u Pljevljima. Živko je od posljedica rana umro nekoliko godina kasnije.

Živkov sin Mikailo bio je jedno vrijeme plemenski kapetan i predsjednik jezerske opštine. Nosio je barjak kralju Aleksandru I Karađorđeviću. Bio je vrlo ugledan, pametan i cijenjen čovjek.

Učesnik je balkanskih i Prvog svjetskog rata. Interniran je u austro-ugarski logor Nađmeđer 1916. godine, gdje je ostao do jeseni 1918. godine.

Kada je kralj Aleksandar I Karađorđević 1932. godine posjetio Crnu Goru, došao je tada i na Žabljak. Dočekala ga je velika masa naroda, a dobrodošlicu mu tada poželi barjaktar Mikailo govoreći: „Dobro došli Vaše veličanstvo, jeste li se umorili ovim našim bespućem“. Odgovarajući na dobrodošlicu kralj reče: „Bolje Vas našao, ovoga puta dođoh na konju, a drugi put, ako bog da, doći ću kolima“. Barjaktar na to brzo reaguje obrativši se narodu: „Čuj narode, evo nam njegovo veličanstvo obeća put“. Zatečen ovakvom situacijom, po povratku u Beograd, kralj naredi da inžinjeri odmah izvrše trasiranje puta od Šavnika do Žabljaka, što je i učinjeno. Sa gradnjom puta se počelo odmah, tako da je na dan Mikailove sahrane 6. maja 1934. godine stigla kraljeva delegacija kolima iako put nije bio sasvim urađen, što je simbolično predstavljalo prvi dolazak automobila na Žabljak i to baš na njegovu sahranu. Mikailo je imao četiri sina: Špira, (koji je bio učitelj, a ubili su ga Nijemci 1943. godine na Žabljaku), Živka, Vojina i Ratka. Vojin je predratni pravnik i radio je na odgovornim pravničkim poslovima u pravosuđu.

Jovan, drugi Stojanov sin, bio je ugledna ličnost u plemenu. Bio je bataljonski barjaktar. I njegov sin Gavrilo-Mijo takođe je naslijedio barjak od svog oca Jovana. Imao je tri sina: Vukašina, Momčila i Rada. Svi su bili učesnici balkanskih i Prvog svjetskog rata. Mijo se sa sinom Momčilom nalazio u zarobljeništvu u logoru Nađmeđer gdje je i umro, a sin Momčilo se vratio. Rade Mijov se nalazio u Komitskom pokretu 1916-1918. godine, a Vukašina su Švabe ubile 1917. godine.

Najmlađi Stojanov brat Đoka bio je hrabar u svim ratovima. Za pokazanu hrabrost odlikovan je Medaljom za hrabrost i zasluge. Učestvovao je sa svojim sinovima Božom, Milošem i Milivojem u balkanskim i Prvom svjetskom ratu. Božo je kao ratnik u sastavu Jezero-šaranskog bataljona teško ranjen na Gramusovićima 15. avgusta 1914. godine. Liječen je u Čehoslovačkoj, a nakon završetka rata vratio se u svoj kraj. Njegov sin Mijuško, predratni pravnik, bio je aktivista u stdentskom pokretu, jedan je od organizatora ustanka u svom kraju; najprije je bio politički rukovodilac gerilskog odreda, a potom komesar čete i bataljona u Durmitorskom NOP odredu. Na dan formiranja Četvrte proleterske crnogorske brigade postavljen je za komesara Petog bataljona, zatim je bio na dužnosti zamjenika političkog komesara Sedme krajiške brigade, šefa personalnog odsjeka Petog korpusa, rukovodioca Politodjela 53. bosanske divizije i instruktora CK KPJ u Makedoniji. U poratnom periodu nalazio se na odgovornim dužnostima u Republici i Federaciji. Bio je predsjednik Republičkog izvršnog vijeća, član Saveznog izvršnog vijeća i sudija Ustavnog suda Jugoslavije. Nosilac je Partizanske spomenice 1941.

Miloš-Kedžo Đokin bio je pametan i duhovit čovjek, poznat po svojoj duhovitosti u kraju, tako da se njegove duhovitosti i danas rado prepričavaju.

Milivoje, najmlađi Đokin sin, sa svojim najstarkjim bratom Novicom i rođacima Stojanom Jovanovim, Markom i Miladinom Petrovim, Milisavom Mićinim i Mujom Lukinim, pošao je na rad u Ameriku 1905. godine. Novica i Stojan su ostali u Americi i o njima se ne zna ništa, a ostali su se vratili u svoj kraj. Miladin i Milivoje su bili dobrovoljci u Prvom svjetskom ratu i zbog toga su dobili zemlju u Vojvodini. Milivojev sin Velimir i ćerka Zorka su bili pripadnici jedinica NOV-a u kojima su se isticali svojom hrabrošću. Velimir je ranjen na Sutjesci 1943. godine.

Jedan broj porodica je koloniziran u Bačko Dobro Polje: Perko Mirkov sa porodicom, Mileva Milisavljeva sa sinovima Stevanom i Bogdanom, Milika i Jakov Miloševi (Miloša Mićina). Jakov se nakon kratkog vremena vratio na Pitomine, a i Milivoje Đokin sa porodicom.

Rano su se počeli iseljavati, tako da ih danas ima u raznim mjestima naše zemlje.

Slave zimski Jovanjdan.

 

IZVOR: Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, 1997, priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić

 

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (3)

Odgovorite

3 komentara

  1. Nenad Šibalić

    Trenutno sam u izradi porodičnog stabla Šibalića koji su u periodi 1750-1780. godine sa Žabljaka doselili u Srbiju u selo Gorjani u okolini Užice.Ako ste zainteresovani za dopunu sajta možete me kontaktirati na tel +381648925678 ili E mail adresu.
    Mene interesuje puška iz perioda Gavrila Šibalije (kraj 18. i početak 19.veka) “Šiba”.Na vašem sajtu u rečniku postoji naziv puške , ali me interesuje da li imate njenu fotografiju i poreklko.

  2. Jedan od mojih kolega Milija Šibalić je iz Gorjana i sada živi u Obrenovcu. Ne znam da li znate da sam postavio tekst sela Gorjani, Zavičaj – Centralna Srbija.
    Link:
    http://www.poreklo.rs/2014/02/18/poreklo-prezimena-selo-gorjani-uzice/
    A možda Vam i ovo može pomoći, Vikipedia:
    Vladika Teodosije, na krštenju Živko Šibalić, rođen je 29. juna 1963. godine u Čačku, od oca Milana i majke Biljane (rođene Jović), sada u monaštvu monahinje Marte. Posle završene osnovne i srednje škole u Gorjanima i Užicu, studirao je teologiju na Teološkom fakultetu u Beogradu, gde je i diplomirao.

    • Milos

      Milija Sibalić iz Obrenovca, otpravnik vozova, je bio moj teča. Izuzetan čovek. Umro je pre skoro 2 god. Mozda Vas i znam.
      Pozdrav