Poštovani,
ova stranica je u pripremi.
Pozivamo vas na saradnju.
Pošaljite nam svoj prilog, sve što znate o ovom prezimenu na osnovu usmenog predanja ili citiranjem navoda iz knjiga (navedite kojih) ili onog što je već objavljeno na ostalim internet sajtovima (napomenite kojim).
Obavezno napišite i koju krsnu slavu slavite i područje u kojem se ovo prezime pojavljuje.
Navedite i ime poznate ličnosti (gde je rođen-a, čime se bavi), koja nosi ovo prezime.
Vaš prilog ostavite u komentaru ili pošaljite na i-mejl:
12. avgust 2021. u 11:23
Đorđe Rističević
Pod najezdom turaka na Dušanove zemlje, srpski narod se odupirao mnogo nadmoćnijem neprijatelju. Slomljen iznutra neslogama velikaša i borbom za prevlast poslije smrti Dušana Nemanjića (poznatog kao Dušan Silni, oko 1308 – 20. decembar 1355.) srpsko carstvo je postepeno počelo da se raspada. Krajem sedme decenije 14. vijeka Osmanlije su se učvrstile u dolini rijeke Marice i počeli su njihovi pljačkaški upadi na teritorije despota Uglješe. Uglješa je shvatio opasnost od turaka i odlučio da ih protjera iz Drenopolja. Uglješi je jedino pomoć pružio njegov brat Vukašin. Nedaleko od Jedrena kod Černomena na rijeci Marici braća Vukašin i Uglješa čija je vojska brojala oko 65 000 fantastično opremljenih iskusnih ratnika, potučena je na prepad u zoru od oko 15 000 turskih vojnika koje je predvodio rumelijski beglerbeg Lala-Šahin. Uglješa i Vukašin poginuli su u boju sa turcima 26. septembra 1371. godine. Osmanlijska pobjeda je neposredno poslije bitke dovela do nestanka Uglješine Serske oblasti. Vukašina je naslijedio njegov sin Marko kome je od teritorije kojom je gospodario njegov otac ostala samo zapadna Makedonija. Pobjedom na Marici Turcima je bio otvoren put za dalja porobljavanja srpskih zemalja. Odredi turske vojske sejali su pustoš po selima i trgovima. Strah nevolja i nesreća ljuto su zavladali u svim gradovima i zapadnim predjelima. Turska horda je prešla preko zemalja braće Dragaša, na pomolu je visio neizbježan sukob sa Srbijom, do koga je ubrzo i došlo, bitka se odigrala na Vidovdan 28. juna 1389. godine na polju Kosovu. U okršaju prvog sukoba Srbi su pobijedili Turke. Među vojnicima koji su se borili pred vojskom bješe Miloš Obilić koga Vuk oblaga Lazaru i osumnji-čiše ga kao nevjerna. Miloš da pokaže vjernost, a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vrijeme, ustremi se ka Muratu i zari mač u toga strašnoga vlastodršca. U prvi mah bitke odolijevali su i pobjeđivali Lazarevi ljudi. Bajazit sin Muratov dovede pojačanje i bitku preokrenu u tursku korist. Car Lazar i sva vlastela izginula je slavno na polju Kosovu. Zbog nadiranja Turaka stanovništvo i monaštvo biva prinuđeno da napušta ognjišta i svetinje sa sobom noseći najveće dragocjenosti i nešto pokretne imovine.
U takvoj situciji našli su se i naši preci Maričići koji su porijeklom od slavne srpske loze Nemanjića, potomci po Nemanjinom sinu Vukanu a slave svetog Arhangela Mihaila arhistratiga. Iz pitome župe Tuzi koju su naseljavali, tu imali svoje njive, katune, crkvu i groblja pođoše na put bez povratka. Razviše se u tri pravca: Jedna grupa Maričića ode u dubinu Srbije. Druga grupa krenu duž mora na zapad i dođe iznad Knina na Vrelo Zrmanje gdje se nastani. Treća grupa Maričića tumarajući sa pokretnim imetkom krenu prema prestonom gradu Crnojevića Žabljaku, nastani se u pitomoj Župi Pivskoj u mjestu Plužine oko 1400. godine. Tu se nastaniše, orodiše i stekoše znatnu imovinu sa velikim imetkom njiva, vinograda, voćnjaka, livada i pašnjaka. Imali su katune na Pišču u Pivskoj planini. Isključivo su se bavili stočarstvom, poljoprivredom, voćarstvom, zanatstvom i trgovinom uglavnom svojih zanatskih i poljoprivredno stočarskih proizvoda. U doba naseljavanja Maričića u Plužine, Pivskom oblasti vladao je veliki vojvoda Huma Sandalj Hranić Kosača. Poslije smrti Sandalja Hranića 1435. godine na vlast dolazi njegov bratić Herceg Stjepan Vukčić Kosača (sin kneza Vukca Hranića i Katarine Kosače rođen u selu Kosače iznad rijeke Osanice 15 kilometara zapadno od Goražda), on je proširio svoje granice. Nakon pada Bosne 1463. godine njegove zemlje (Hum i Podrinje) postepeno su od 1465. godine osvajale Osmanlije. Pred kraj života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje sa gradom Novim koji su Osmanlije zauzele 1482. godine. Umro je 1466. godine a posjed Hercegove zemlje dobio je ime Hercegovina.
Za vrijeme boravka Maričića u Plužinama i njihovim udjelom na lokalitetu Gusići izgrađena je 1573. godine crkva Uspenija Svete Bogorodice. Četrnaest godina poslije zidanja 1587. godine pisala se kao manastir. Najveća zasluga za podizanje manastira pripala je mitropolitu hercegovačkom Savatiju Sokoloviću.
Turske horde u svojim osvajačkim pohodima zauzeše Pivsku oblast i Plužine 1465. godine. Nestade onog blagostanja i mira kojeg su imale srpske porodice u Pivi.
Opet zavlada turski teror i stradanja. Samo hrabriji su se odmetali u hajdučke družine da bi izazvali strah kod turskih vlasti a na neki način bili sigurnost potlačenim srbima. Jedan od istaknutijih Pivljana bio je Bajo Nikolić-Pivljanin. Bajo je turcima zadavao velike gubitke. U Bajovo vrijeme veliki udio u borbi za slobodu pripao je Vidu Maričiću (starijem) koji je bio veoma bogat i ugledan domaćin. Jedan broj Pivljana i Banjana odlazi organizovano sa Bajom Pivljaninom u hajdučkim četama 1685. godine i pružaju pomoć crnogorskim jedinicama u Boki. Dolazi do sukoba na Vrtijeljci pored Cetinja gdje su Osmanlije izvojevale pobjedu. Veliki broj hajdučkih četa gine u toj bitci u kojoj je početkom maja 1685. poginuo i Bajo Pivljanin. Poslije Bajove smrti turske krvopije svete se istaknutim srpskim porodicama do totalnog uništenja.
Te surove 1685. godine teško su postradali Maričići. Oni što pretekoše preseliše se u Pivsku planinu u svoje katune na Pišču. Od 1685. godine u Plužinama nema više Maričića, njihovih kula i bogatstva, sve su to poharčile turske horde a njihovu zemlju dali su drugima na korištenje. Maričići ponovo sa ledine počeše da se kuće. U Pišču, povrh greda napraviše kuće. Ni u Pišču nisu imali mira i spokoja od turskih hordi mada su posjedovali svoje katune od 1400. godine. Godine 1732. Pivsku oblast zahvati kuga. Kuga je harala i odnosila živote u selima Pive, ove zlosrećne godine kuga je napala i Maričiće u Pišču i odnese mnogo života.
Bježeći od kuge preseliše se u Polje Crkvičko a neki odoše prema Srbiji. I danas u Pišču povrh greda imaju zidine njihovih kuća i mjesto se zove „Kuće Maričića” koje se pominju u knjigama doktora Obrena Blagojevića i Svetozara Tomića. Narod Pišča neznam iz kojih razloga poslije drugog svjetskog rata ovo mjesto je prozvao „Marića kuće” kako ih i danas zovu, a svi u Pišču znaju da je kraj nosio ime „Kuće Maričića“.
U Polju Crkvičkom (ovo se mjesto do oko 1820. godine zvalo Korita, pa po mnogim crkvištima na Kapavici prozvalo se Crkvice) ponovo sve ispočetka, sa velikim jadom i čemerom iscrpljeni i osiromašeni seljakanjem počeše praviti kuće da smjeste čeljad uz suvo i toplo ognjište. U ovo vrijeme hajdučijom se oglasio Vid Maričić (mlađi) koji se borio i četovao Crnom Gorom i pograničnim područjima sa Hercegovinom.
Maričići se taman okućiše i zaboraviše seljakanja, ali što naš narod kaže „Đavo niti ore niti kopa nego o zlu radi”.
Turske horde počeše se okupljati u staroj Hercegovini i na granici prema Crnoj Gori. Oko 1840. godine u kuću već pokojnoga Vida Maričića upade turski silnik sa pratnjom provocirajući ih u pripitom stanju vitlajući golom sabljom prijeteći da će svu Vidovu porodicu poklati. Lampa se utrnu, kroz noć sijevnu nož i zari se u begov stomak. Nastade panika pratnja se razbježa vidjevši nepomičnog bega u krvi. Sinovi pokojnoga Vida Maričića: Todor, Ristić i Đoko pokupiše nešto pokretne imovine potjeraše nešto stoke i sa kućnom čeljadi pod okriljem noći pođoše prema Šćepan polju i dalje niz Drinu. Nastaniše se u polju Cvilinskom nadomak Ustikoline ali ne zadugo opet zbog nesigurnosti preseliše u selo Zoroviće, potom Batkoviće. U Batkovićima se braća podijeliše i počeše raseljavati. Todor se nastani u selu Vinogradi kod varošice Prača i po njemu se njegovi potomci prozvaše Todorovići.
Đoko se nastani u selu Đedovci na Glasinačkom polju a po njemu se njegovi potomci prozvaše Đokići.
Ristić se sa porodicom nastani u selu Bogovići 1855. godine a njegovi potomci se po njemu prozvaše Ristićevići. Sa Ristićem se u Bogovićima nastani Todorov sin Simo i njegovi potomci prozvaše se Todorovići. Svi su zadržali svoju krsnu slavu svetog Arhangela Mihaila i održali veze sa srodnicima. Prezime Ristićević poslije drugog svjetskog rata oko 1945. godine iz nepoznatih razloga preimenovano je popisima novih vlasti u prezime Rističević.”