Danas ima u Bajicama samo malo porodica, koje su ostatak od negdašnjih bajičkih rodova. To su mala bratstva
Borilovići, Musulimovići i Miloševići.
Borilovići (5 kuća) su nekad bili znatno i ugledno bratstvo. Od njih je bio Visarion Borilović ili „Visarion
Bajica“, cetinjski vladika od 1685. do 1692. godine. To se pouzdano zna i po narodnom predanju. Dalje je od ovih Borilovića bio i proslavljeni junak Vuk Borilović, koji se onoliko odlikovao prilikom „istrage poturica“. O tome svedoče pored usmenog narodnog predanja i podaci u pomenutom zapisu vladike Danila, u narodnoj pesmi i u „Gorskom Vijencu“.
Borilovići slave zimski Jovanj-dan (7. januara po starom kalendaru, 20. januara po novom), a „poslužuju“ Malu Gospođu. Kazali su mi, da od njih ima odseljenika u Mainama u Boki, gde se sad zovu Radonjići a imaće ih na
dvadestak kuća. Ti se podaci očevidno odnose na bratstvo Radoniće y Srednjim Mainama, za koje Nakićenović saopštava, da slave Jovanj–dan, da ih ima 14 kuća a da “su „starosjedioci“.
Ima narodno predanje, kojim se objašnjava, zašto su Borilovići sve od vremena patrijarha Arsenija Čarnojevića neprekidno imali samo mali broj (po 3—4) porodica. Patrijarh Čarnojević je, vele, češće dolazio u Bajice, kao u svoje rodno mesto, pa je tako jednom prilikom dao „popu Boriloviću“ hiljadu dukata, da staru bajičku crkvicu, Sv. Neđelju, koja je bila pod brdom na početku Gornjega Sela, pomesti na sred sela i da sazida lepu, veliku, crkvu, da u njoj može stati hiljadu duša. Ali pop Borilović zakine od toga novca i sagradi malu i nisku crkvu. Kad je patrijarh ponovo dolazio (a dolazio je s one strane gde je bajički Pištet) i narod mu izišao u sretanje k0d Pišteta, on spazi tu crkvu u polju i zapita: „Kakav je ono samar u polju?“ Kad mu odgovore, da je ono crkva, koju je podigao pop Borilović, patrijarh prokune popa i njegov rod, da ih se nikad više ne namnoži nego što ih je tada bilo. I to se prokletstvo, vele, ispunilo.
IZVOR: Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, Beograd, Slovo ljubve, 1978. str. 247-248.
* * *
BORILOVIĆI su bratstvo u Bajicama koje se nije baš razvilo niti omasovilo kao što je slučaj sa nekim drugim
bratstvima. O ovome bratstvu imamo prilično pomena i zabilježaka, ali uz to i nekih oprečnih mišljenja koja ću
navesti u cilju boljeg razjašnjavanja i dolaska do prave vrijednosti. Najviše predanja i zabilježaka govori o ovom bratstvu vežući ga za rod Orlovića.
Andrija Luburić, koji je proučavao život stanovništva na području Crne Gore i Hercegovine, navodi neka predanja
koja kažu da je Bajko Šćepanov imao više sinova i da je jednom od njih bilo ime Borilo.
Mi smo ranije izveli najvjerovatniji zaključak koji je rezultat najvećeg broja predanja i dosadašnjih proučavanja. Koliko se ovo usamljeno mišljenje o Borilu kao Bajkovom sinu može uzeti kao ispravno teško je reći. Istina, ovu verziju o Borilu koju je zabelježio A. Luburić saopštio mi je i dr Niko Simov Martinović, bez izričite tvrdnje da je ova verzija provjerena, te je svakako moramo uzeti s izvjesnom dozom sumnje, tim više što imamo i neka druga mišljenja koja mogu biti i dosta pouzdana.
Jovan N. Tomić u svojim proučavanjima došao je do zaključka da su Borilovići potomci starih Orlovića. On kaže
da je „1685. godine za crnogorskog mitropolita izabran Visarion Borilović – Orlovići“, za koga se u mnogim
zabilješkama kaže da je bio vrlo uticajan u Crnoj Gori. Kao najveća zasluga pripisuje mu se što je izmirio Brđane i Crnogorce poslije dugogodišnje zavade i neprijateljstva. Zna se da je mitropolit Visarion Borilović predvodio oko dvije hiljade Crnogoraca u ustanku protiv Turaka 1684. godine kada su Crnogorci stali na stranu Mlečana i imali veliki uspjeh u borbama koje su se tada vodile, što je podiglo ugled crnogorskog junaštva i oružja.
U memoarima Sava Matova Martinovića, koje sam ranije citirao, pominju se, takođe, Borilovići u Bajicama kao
savremenici Nikolinih sinova Vuksana, Vukmana i Vlatka – Latka koji su bili unuci Nenoja Bajkova. Da li su se oni tada zvali Borilovići teško je reći, ali ih Savo Matov tako naziva prema kasnijem usvajanju ovog naziva. Istina, jedna druga verzija, koju ću iznijsti, govori da su Borilovići mogli vrlo rano dobiti ovaj naziv jer je Borilo mogao biti stariji od vremena koje mu navodi A. Luburić.
Ovdje ćemo iznijeti još jedno mišljenje o Borilovićima koje nam je ostavio dr J. Erdeljanović, a koje u neku ruku osporava do sada iznesena mišljenja pomenutih istraživača, memoarista i narodna predanja očuvana u nekim srodnim bratstvima kao i bratstvu samih Borilovića. Erdeljanović navodi da Borilovići pripadaju starom bajičkom bratstvu koje je ovdje živjelo prije dolaska Bajkovih sinova iz Cuca. On, takođe, kaže da su se od tih starih bratstava u Bajicama, pored Borilovića očuvala još bratstva Musulimovići i Miloševići!“
Međutim, što se tiče postanka i razvoja bratstva Borilovića u Bajicama, ja imam svoje mišljenje koje želim na ovom mjestu da iznesem. Štura predanja i mišljenja dosadašnjih ispitivača nisu me uvjerila u vjerodostojnost. Mišljenja samih Borilovića, kao i drugih srodnih bratstvenika, da su oni od roda Orlovića ima svoju duboku opravdanost. Suprotno mom imamo mišljenje dra J. Erdeljanovića koje ne možemo zaobići a da ga ne pomenemo. No, ja ipak mislim da je dr Erdeljanović napravio jedan previd. Zapravo, u doba njegovog israživanja nije se znalo za onih nekoliko dokumenata Kotorskog arhiva koje je pronašao Risto Kovijanić i o kojima sam ranije govorio, te je i zaključak Erdeljanovića u to doba bio logičan. Nije se, u stvari, znalo da su potomci Ivana Orlovića došli u Bajice mnogo prije nego što su ostali Orlovići došli u Cuce i druga mjesta u Crnoj Gori. Ja sam opširnije govorio o ovoj grupi Orlovića, prema pomenu Kotorskih spomenika, pa ću ovdje samo ukratko iznijeti svoje mišljenje. Vidjeli smo ranije da su se mnogi potomci Ivana Pavlova Orlovića raselili iz Bajica, pregežno u primorje, ali smo vidjeli i to da se u Bajicama pominje knez Stjepan 1489. godine. Utvrdili smo da je Stjepan bio Nenojev sin i praunuk Pavla Orlovića i da je bio bajički knez u ono vrijeme kada su ostali Orlovići došli u Cuce iz Hercegovine. Nigdje nismo našli da je knez Stjepan napustio Bajice, što je bio slučaj sa njegovom braćom i rođacima koji su prešli u područje Boke, kako smo ranije konstatovali. Ovdje se, prema svemu do sada poznatom, nameće zaključak da su Borilovići potomci kneza Stjepana Nenojeva Ivanovića – Orlovića, što Erdeljanović u ono doba nije mogao znati, pa je zaključio da pripadaju nekom starom bratstvu bajičkom. Istina, on je dobro zaključio da su Borilovići živjeli u Bajicama prije dolaska Orlovića iz Cuca, što ga je navelo da zaključi da oni ne pripadaju rodu Orlovića.
Pored mitropolita Visarona, koji se pokazao kao dobar, mudar i pametan sveštenik, te kao dobar junak i vojskovođa, ovo bratstvo je dalo i čuvenog junaka Vuka Borilovića koji se junaštvom i visprenošću istakao i proslavio u ustanku 1711. godine, kada je Crna Gora gotovo u toku jedne noći bila oslobođena od Turaka. Vukovo junaštvo, opjevao je i vladika Rade – Njegoš u svom “Gorskom vijencu”, a isto tako i crnogorski narod, da bi mu se odužio za junačka djela.
Napominjemo da je i krsna slava Borilovića Sv. Jovan — zimski, a da, takođe, prislužuju Malu Gospojinu. I Borilovići su se raseljavali kao i drugi. Po njihovom saopštenju, kako navodi Erdeljanović, bratstvo Radonjići u Mainama vodi porijeklo od Borilovića iz Bajica.
IZVOR: Obrad Mićov Samardžić, Porijeklo Samardžića i ostalih bratstava roda Orlovića, Nevesinje, 2000, str. 230-233.
* * *
Genetičko poreklo
Testiranjem jednog pripadnika roda Borilovića iz Bajica utvrđeno je da pripada haplogrupi E-V13 i velikom genetičkom rodu Mataruga.
IZVOR: Grupa autora, Genetičko poreklo Srba Stare Hercegovine, Beograd, Poreklo, 2021. godine (str. 141-142).
Komentari (0)