Порекло презимена Менићанин

26. фебруар 2012.

коментара: 1

Поштовани,

позивамо вас на сарадњу.

Пошаљите нам свој прилог, све што знате о овом презимену на основу усменог предања или цитирањем навода из књигa (наведите којих) или оног што је већ објављено на осталим интернет сајтовима (напомените којим).

Обавезно напишите и коју крсну славу славите и подручје у којем се ово презиме појављује.

Наведите и име познате личности (где је рођен-а, чиме се бави), која носи ово презиме.

Ваш прилог оставите у коментару или пошаљите на и-мејл:

[email protected]
Пишите нам

Наредни чланак:
Претходни чланак:

Коментари (1)

Одговорите

Један коментар

  1. Zoran Jerković

    Prilično detaljnu analizu prezimena Menićanin, kao i varijacije prezimena, daje gospodin Nenad Menićanin, koji “za najstarije poreklo navodi da su pretci prezimena Menićanin od sedmog pa sve do polovine petnaestog stoljeća živjeli kao nomadske plemenske zajednice u Raškoj oblasti (planina Stari Vlah kod Raške u Srbiji). Negdje 1460 do 1463 kao turski podanici dolaze u Bosnu, okolica Banja Luke.” i srodno predanje: “naši pretci su porijeklom sa Bizanta, nakon provale turaka na to područje oni (Turci) su Konstatinopolisu nadjeli ime Carigrad a sve krišćane su protjerali. Prema tom predanju naši pretci su se naselili u pokrajini Sandžak (tromeđa između Srbije, Bosne i Crne Gore), selo gdje su živjeli u to doba zvalo se MENIĆI. Padom Bosne i Otomanskom okupacijom, turci su naše pretke preselili na područje oko Dvora na Uni, tamo su tu cijelu grupu (pleme) nazvali Menićani odatle i prezime Menićanin….” .
    Za puno više podataka, pogleajte celi tekst na veb strani:

    https://sites.google.com/site/menicanin/meni%C4%87anin

    Autor teksta, Nenad Menićanin, ne nalazi lokaciju starog naselja Menića. On epicentar Menićana stavlja u Rujnicu, koja nije daleko od oblasti na koju se odnosi sledeći deo teksta, koji u nastavku pominjem.

    Kao dodatak autorovom tekstu pomenuo bih sledeće:

    Na Grmuško-Srbljanskom platou, obroncima Grmeča u sred trougla između između Bihaća Krupa i Cazina, prema tekstu iz lista BOSANSKA VILA, od 01.08.1888 (sela u kotaru bihackom) od autora: Koste Kovačevića (paroh Bihaćkog), nalazi se selo Srbljani, nekadašnjeg imena Mesnigani… Evo dela iz pomenutog teksta u listu “Bosanska Vila”:
    “Prošlog ljeta krenuh iz Grmuše, gdje sam zbog nekih svojih poslova bio, put Bihaća, pa udarih na muhamedansko selo Srbljane, koje se nalazi na putu idući u Bihać. Još uz put jašući, mislio sam se od kud je to muhamedansko selo takovo ime dobilo. Istina, bog, slušao sam još od prije, da su Srbljani iseljenici iz Srba (selo u Lici na granici Bosne), ali ipak volio sam da čujem od kakvog starog iktijara iz Srbljana, kako o tome misli..”. U priči starina govori: “Prikućio sam osmi desetak života, a pušim (duvan) ima 40 godina, pa ću ga baš sada morati ostaviti. Ne more se bolan sve nauzimati: daj kafu, daj, šecer, daj so, daj ovo nekakvo smrdeulje (petrolej) a sve iz ovo sepeta što opletem. Jok! Devetero čeljadi meni je na vratu!” — Jesi li se rodio ovdje, iktijaru ? „Jest i moga šukundida šukundid ja mislim. Ti znaš jer ima u vašim knjigama, kad je bio bod: na Kosovu polju — još i onda moji su stari ovdje stanovali.” Baš i onda! rekoh ja radoznalo. „Baš i onda! Ja bi tebi imao o tom mnogo kazivati, ali je daleko, a ti si za putem, pa bolje o čemu drugom.” — Samo pripovijedaj dragi iktijaru, meni je vrlo milo slušati stare ljude, kad što pripovijedaju od staroga vakta — primjetih ja malo laskavo. Starac se prokašlja, kao da se tim hove da spremi za svoj govor, prebaci nogu preko noge, puhnu joga jedan put u lulu, koja se već zadumagijala bješe i otpoče u kratko od prilike ovako govoriti : „Kada je sultan Mehmed osvojio Bosnu, pošalje svoga Ćuprilića ovamo u Krajinu, da narod učini temir. Vezir dode u Banjuluku glavno mjesto od Krajine, pa zovne sve prvake iz pojedinih kasaba (varoši), da im pročita carsku iradu. Iz svih mijesta dodu poglavari veziru i poklone mu se. Samo iz naših Srbljan ne htjede veziru niko otići, nego se namisle oduprijeti carskoj sili. Ali prije moram ti kazati, da se naše selo nije onda zvalo : Srbljani, kao danas, nego Mesnigani, i ono nije bilo onda ovako i ovliko, već onda je u njemu bila puna hiljada kuća. Od planine Drenovca, pa do sela Zulića (Pokoja) sve je tu kuća uz kuću pokraj Une načičkana bila. Iz Mesnigana dakle ne htjede niko veziru na pokornost otići. Vezir predloži poglavicama i prvacima bosanskim, da se svi moraju pokoriti i primiti muhamedansku vjeru, jer samo tako će im njihovo gospodstvo i imanje moći u rukama ostati i samo tako će dobiti veliku milost padišahovu. Glavari isprva zatezali su se i odupirali toj carskoj naredbi, no poslije kad im vezir još više priprijeti, pristadoše na sve vezirske naredbe. Naše selo namisli strogo kazniti, no u to vrijeme pozove ga sultan sebi i on se vrati, a naši stari ostadoše u svojoj staroj vjeri. Tako je to trajalo do drugoga dolaska vezireva dok on po drugi put dođe u Banjuluku, pa onda u Stari Majdan i pozove opet glavare našega sela. Ovi opet ne htjednu otići veziru, nego se još većma no prije spreme za svaki otpor. Vezir pošalje svoje ljude i veliko mito našim poglavicama, ne bi li ih kako na svoju stranu pridobio jer je dobro znao, da su ovdje bolji junaci bili nego u cijeloj Bosni; pa ako i silom udari da će ga mnogo stati. Naši poslanike vezirske pošalju natrag veziru, poručivši mu, da neće s njim nikakva dogovora i da će svi izginuti ..”.

    Toliko od mene kao kratki prilog temi koju gore pomenuti autor obrađuje.

    Nadam se da tema može biti dodatni doprinos utvrđivanju stvarnog stanja o “hrvarskoj Krajini” o kojoj pisaše Lopašić R., gde krajinu pripisuje Ugarskoj (tj. Hrvatskoj), kao da i pre toga nije bila suva međa u doba Svetog Save i Nemanjićkih rodbinskih veza sa Ugarskom, preko koje poreklo vuku i Kotromanići… a Srbi su navodno došli tek od XV… XVII veka, a Vizantija nije bila dalje od Drine. Može biti tako ako se gleda samo jedan vremenski period, ali mi sve to deluje poprilično cinično ako se zna da su i uz sve progone ostala predanja i među muslimanima, a tome da su pravoslavni Srbi ipak vekovima bili većina u Bihaćkoj Krajini, vraćali se na svoje gorevine i gradili sve iznova, na području iz kog su sada proterani zahvaljujući najviše muhamedancima (pretežno srskog korena). To mi je nekako žalosno, polakomiše se za arhivima latinskim, koji tobož znaju njihovu prošlost (poražena i “potčinjena” plemena…). Nadam se da će nekome i zapis paroha Kovačevića (Lopašić Kovacsz vezuje za uhode šiljane u Carigrad…, dakle znali su jezik i pismo, a hrvati su pisali i latinicom i glagoljicom i ćirilicom… žalosno što je smešno): Buni me i kovanica koju koristi i gospodin Menićanin a i Lopašić negda . “zupnik je bio pop ____”, ali i to na stranu.
    Kosta Kovačević iz razgovora sa starim iktijarom iz Srbljana na Grmuško-Srbljanskom platou, nedaleko od gradine koja je kao i brojne druge za potrebe odbrane Ugarske i po nalogu vlasti rušena i odvožen materijal za utvrđenja na levoj obali Une (Ostrožac, Obrovac, možda i Sokolac i druge… ) i za gradnju privatnih kuća… Tako je zasigurno završio i kamen razorenog starog manastira Gomel negde oko Podgomile, preko kanjona Une (zaklonjen najvišim vrhom negde između Male i velike Gomile, kao što je to bio slučaj i sa velikim (i manjim) nadgrobnim pločama u Grmuši i okolnim selima, kamenom stare crkve kad se ide od Grmuše prema Velikom Radiću…

    A predanja potvrđuju i drugi deo priče o velikoj naseljenosti platoa i obradivih luka uz Unu, kao i ono “da je nekada mačka s krova na krov kuće mogla prelaziti, koliko je gusto bio naseljen taj kraj”…

    Za sada toliko, možda nekome bude od koristi u daljim istraživanjima.

    Ovo pišem radi saznanja prave istine. Besmislena je svaka tendencioznost u pisanju, jer je prezime Jerković koje nosim zastupljeno i kod katolika u Hrvata i Slovenaca, i kod muslimana u Bošnjaka, i kod pravoslavaca u Srba. Tuga je svađati se. Radije nađimo istinu sagledavajući priče sa više strana…

    Srdačan pozdrav,
    Zoran J.