Poreklo prezimena Kozlica

20. februar 2012.

komentara: 0

 

Prezime Kozlica je na prostoru srpskohrvatskog govornog područja zastupljeno kod sve tri tradicionalne veroispovesti: pravoslavaca, muslimana i katolika, čime je opredeljena i njihova nacionalna pripadnost kao Srba, Bošnjaka i Hrvata. Izvorišta ovog prezimena su isključivo ograničena na zapad ovog područja, odnosno na prostore Hrvatske i prostore Bosanske Krajine.

Pre industrijske revolucije, odnosno pre masovnih migracija iz sela u grad, u 19. veku, prezime Kozlica je bilo rasprostranjeno u dolinama Une i Sane u Bosanskoj Krajini, te u Dalmaciji, Lici, Kordunu i Zapadnoj Slavoniji.

U tabeli ispod prikazan je raspored Kozlica po naseljima u drugoj polovini 19. veka i označena je njihova religijska pripadnost.

Geografski raspored Kozlica u drugoj polovini 19. veka prikazan je i na sledećoj mapi:

Nakon ekonomskih migracija u 20. veku, a posebno ratnih dešavanja, Kozlice su raseljene širom zemalja bivše Jugoslavije, te po zapadnoj Evropi, Angloamerici i Australiji. Seobama i ratnim gubicima posebno su bile pogođene pravoslavne Kozlice, koje su potpuno nestale sa prostora Like, Korduna i Zapadne Slavonije, a njihovi potomci danas žive najviše po Vojvodini i u Beogradu, ali i u Americi i po zemljama zapadne Evrope. Kozlice muslimani iz doline Une u zapadnoj Bosni su se najviše selili u Bihać, nešto u Sarajevo, a veliki broj je završio u zemljama zapadne Evrope i Americi. Najmanje pogođeni ratnim događanjima su Kozlice katolici, ali i pravoslavci iz Dalmacije, koji su se više selili zbog ekonomskih razloga. Oni su se u velikom broju našli u Splitu i prostoru Kaštela u primorju, a delom i po Slavoniji, te u Zagrebu, Beogradu i drugim mestima uključujući i inostranstvo.

Danas su naselja sa najvećim brojem Kozlica Split, Bihać i Beograd, dok po procentualnoj zastupljenosti  najveći udeo Kozlice imaju u Josipovcu kod Osijeka, gde su verovatno najviše doseljeni katolici iz Dalmacije u kolonizaciji posle Drugog svetskog rata.

Ukupan broj lica koja nose prezime Kozlica ima oko jednu hiljadu, a većinom i u podjednakom broju žive u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, dok u inostranstvu najveći broj Kozlica živi u Austriji, Švedskoj, Nemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama.

Kozlice u dolini Une – Bosanska Krajina

Najranije pominjanje Kozlica uopšte odnosi se na begovski muslimanski rod, koji se pominju kao lički sandžaci koji su stolovali u Širokoj Kuli, u toku 17. veka. Kao najpoznatija ličnost iz tog perioda izdvaja se Hurem-aga Kozlica, koji je opevan u narodnim pesmama. Međutim, u pesmama se češće spominje kao Huremaga Kozlić iz plemena Kozlica.

S obzirom da se u literaturi pominje prezime Kozlica ili Kozličić (Radoslav Lopašić „Dva hrvatska junaka – Marko Mesić i Luka Ibrašimović“, 1888. godine) ovaj rod se povezuje sa hrvatskim plemićkim rodom Kozličića sa prostora severne Dalmacije za koji se pretpostavlja da je imao i velike posede u Lici, i za koje je moguće da su radi očuvanja poseda sa dolaskom turaka prihvatili islam. Kozličići se pominju u „Matici vjenčanih Župnog ureda sv. Stošije u Zadru“, iz 1612. godine, gde se navodi da je Vid Kozličić poreklom iz Tinja kod Zadra. Međutim, ne smemo zanemariti mogućnost da je prezime Kozličić (sedam Kozličića pomenuto u narodnoj pesmi) nastalo kao sin Kozličin (od Kozlice ili Kozlića).

U toku i nakon zauzimanja prostora istočnog dela Like (turskog) od strane Austrijanaca u ratu 1683-1699, a najviše1689.  godine, muslimansko stanovništvo se masovno seli na teritoriju Bosne, posebno u dolinu Une, a među njima su i Kozlice koje se sele na prostor Orašca kod Kulen-Vakufa. Rod sa prezimenom Kozličić prvo se seli u Drežnik, a zatim na prelazu iz 18. u 19. vek u Bihać.

Na prelazu iz 19. u 20. vek jedan rod Kozlica se verovatno iz Orašca seli u Turiju kod Bihaća. U knjizi „Pounje u Bosanskoj Krajini“ iz 1925. godine, navodi se da u Turiji ima jedna kuća Kozlica, a da je selo skorašnje naseljeno. Iz ovoga se može zaključiti da su Kozlice u Turiji doseljenici najranije sa kraja 19. veka. U istoj knjizi navodi se da su Kozlice, po pričanju starijih, i Cinci, Porići, Mrkaljevići i Melkići iz Varoške Rijeke, kao i Alagići iz Krupe čiji je predak iz plemena Kozlica. Takođe u knjizi „Bjelajsko polje i Bravsko“ Petra Rađenovića iz 1925. godine navodi se da su muslimani sa prezimenom Družić iz Petrovca po predanju doseljeni iz Gospića i da kažu da su se ranije prezivali Kumalić, a neki kažu i Kozlica.

Nešto malo muslimanskih porodica koje su ostale na prostoru Like su ubrzo pokrštene. U knjizi Radoslava Lopašića „Dva hrvatska junaka – Marko Mesić i Luka Ibrašimović“ iz 1888. godine, navodi se da je u Lici na popisu 1696. godine zabeleženo oko 200 bivših muslimanskih porodica, od kojih 12 u Širokoj Kuli, koje je pop Marko Mesić (najuticajnija ličnost u Lici tog doba) prekrstio i preveo u katoličanstvo. Međutim, danas u Lici nema Kozlica katolika, već samo pravoslavnih za koje većina pokazatelja ukazuje da nisu poreklom od muslimana.

Nije nemoguće, imajući u vidu da se pravoslavci u Liku doseljavaju već sredinom 16. veka i da postoje pravoslavne Kozlice, da je u nekom periodu jedna grana Kozlica ostala u turskoj Lici i primila islam, a da je druga grana prešla u Gacku dolinu pod Austrijskom kontrolom i ostala u pravoslavlju. Sa druge strane, opet je moguće da ni dalmatinski Kozličići, ni Kozlice muslimani, niti pravoslavne Kozlice nisu u međusobnom geneološkom srodstvu.

Kozlice u Dalmaciji

Kozlice se u Dalmaciji u pisanim izvorima najranije pominju u turskom defteru iz 1701. godine „Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike“. Ovde se pominje knez Radoje Kozlica kao bivši vlasnik imanja u selima oko Trilja, koji je umro, a da su njegovi sinovi na neprijateljskoj teritoriji (mletačkoj). Iz ovoga proističe da su Kozlice bile na prostoru „Poljičke Republike“ najkasnije krajem 17. veka.

Ovo ne isključuje mogućnost doseljavanja pokrštenih Kozlica sa prostora Like. Međutim, kako se i ovde radi o pravoslavnim Kozlicama, koji slave Svetog Georgija, za to je mala verovatnoća. Kozlice su prvo naseljavale Velić u Sinjskoj Krajini, kao pravoslavna manjina u naselju. U „Povjesti Dalmatinske Zagore“ autora Krešimira Kušića iz 1997. godine, navodi se prezime Kozlica kao novo prezime u Zagori u selu Radošić od 1753. godine.  Kako ih nema u katastru iz 1709. godine, a slave svetog Georgija, verovatno se radi o doseljenicima iz Velića.

Na internetu se nalazi podatak da u „Stanju duša rimokatoličke župe Grab kod Trilja“ stoji da je 1898. godine izvesni Lazar Kozlica iz Velića, ženeći katolkinju, sa decom iz prethodnih brakova sa pravoslavlja prešao na katoličanstvo. Pretpostavlja se da od njega poreklo vode sve Kozlice katolici. Nisu pronađeni podaci o drugim katolicima Kozlicama u Dalmaciji niti o eventualnom  doseljavanju iz Like.

Takođe, među pravoslavnim u Veliću pominju se Kozlice sa nadimkom Stanić, čije su kuće izdvojene, a postoji predanje da im je Stanić bilo staro prezime (saradnik portala Poreklo Slobodan Zrnić).

Kozlice u Lici

Pozivajući se na Austrijski popis u Lici i Krbavi 1712. godine, navodi se da su pravoslavne Kozlice doseljene u Donji Mekinjar oko 1700. godine sa prostora oko Brinja (Vilići), koje se nalazilo u delu Like koji je i prethodno bio pod Austrijskom kontrolom („Udbina i njena sela“, Gojko Knežević, 2010.).

S obzirom da izvori navode da su muslimani koji su ostali u Lici pokršteni lako se moglo zaključiti, imajući u vidu isti prostor i prezime, da su Kozlice u Donjem Mekinjaru pokršteni muslimani. Međutim, situacija nije tako jednostavna. Prvo, pokrštavanjem je rukovodio katolički sveštenik Marko Mesić koji je u to doba praktično upravljao celom Likom i zdušno radio i na prekrštavanju pravoslavaca u katolike. Izvori (Radoslav Lopašić „Dva hrvatska junaka – Marko Mesić i Luka Ibrašimović“, 1888. godine) tvrde da su muslimani pokršteni u katoličanstvo i teško je poverovati da bi katolički sveštenik pokrstio muslimane u pravoslavce. Bez obzira na  navedeno ne možemo potpuno isključiti mogućnost da su neki preostali mislimani prišli pravoslavcima i pokrstili se, posebno ukoliko su prenosili tradiciju na moguće ranije poreklo.

Kozlice u Zapadnoj Slavoniji

U Zapadnoj Slavoniji zabeleženi su podaci za Kozlice u pravoslavnim matičnim knjigama za parohiju Doljani kod Daruvara u prvoj polovini 18. veka („Srpske porodice pakračkog i daruvarskog kraja“ Aleksandra Bačka i Predraga Gojkovića iz 2017. godine). Nažalost, iako se radilo o brojnom rodu, nije dostupan podatak o krsnoj slavi.

U „Šematizmu Pakračke eparhije“ iz 1898. godine, navode se Kozlice u Maloj Trešnjevici kod Virovitice, na severnim obroncima Bilogore, koji slave svetog Georgija i Kozlice u Velikoj Peratovici kod Grubišnog Polja, na južnim obroncima Bilogore, koji slave svetog Nikolu. S obzirom na razne pravce doseljavanja stanovništva u ove krajeve i njihove krsne slave, prve bi mogli dovesti u vezu sa Kozlicama iz Dalmacije, a druge sa Kozlicama iz Like ili sa Korduna. S obzirom da u šematizmu nema tragova o prethodno pomenutima Kozlicama iz Doljana kod Daruvara, moguće je da su, imajući u vidu relativnu geografsku blizinu, oni preseljenici u Veliku Peratovicu.

Čudno je da u 20. veku u postojećim izvorima više nema traga o Kozlicama u Slavoniji u prethodno navedenim mestima, čak ni u spiskovima nastradalih u Drugom svetskom ratu. Jedan stradali Kozlica iz ovog perioda evidentiran je u Budimcima kod Našica, ali se ovde radi o predratnim doseljenicima iz Dalmacije.

Kozlice na Kordunu

Na Kordunu Kozlice žive u Gejkovcu kod Krstinje i slave Svetog Nikolu, potvrđeni su u crkvenim knjigama iz 1832. godine. Prostor oko Krstinje je naseljen nešto posle 1700. godine iz raznih pravaca. Kako su u isto vreme Kozlice koje slave Svetog Nikolu doseljene iz okoline Brinja u selo Donji Mekinjar u Lici, moguće je da je u istom periodu druga grana iz okoline Brinja preseljena na Kordun.

Dragan Kozlica rodom iz Gejkovca je posle Drugog svetskog rata, s obzirom da mu je očuh iz sela Pašin Potok stradao sa čitavom porodicom, preuzeo očuhovo prezime Milković, koje nose njegovi potomci.

Kozlice u dolini Sane – Bosanska Krajina

Kozlice se u Podlugu kod Sanskog Mosta u pisanim izvorima pominju 1882. godine (Šematizam pravoslavne mitropolije i arhidijeceze Dabro-bosanske). S obzirom da se kod njih pojavljuje treća krsna slava Kozlica, Sveti Jovan Krstitelj, teško je pretpostaviti njihovu povezanost sa drugim grupama Kozlica.

Ostalo

U „Srpskom prezimeniku“ dr Velimira Mihajlovića, objavljenom 2002. godine, za prezime Kozlica, između ostalog, pominje se Joseph Koslica (Bosniensiv) kao jedan od polaznika učilišta u Gracu (Austrija) 1691. godine, te Kozlice u Čačku 1852. godine, ali bez direktnog pozivanja na izvore. Postojanje prezimena Kozlica u Čačku nije potvrđeno.

Poznate ličnosti

Od poznatijih možemo izdvojiti sledeće ličnosti sa prezimenom Kozlica:

  1. Hurem-aga Kozlica, ajan Udbine i gospodar Široke Kule u Lici, 17. vek,
  2. arhimandrit Pavle Kozlica, dugogodišnji iguman pravoslavnog manastira Krupa, rodom iz Radošića u Dalamaciji, 20. vek i
  3. mr Ivan Kozlica iz Zagreba, hrvatski istoričar, rodom iz Velića u Dalmaciji.

Genetska testiranja

Do sada su se genetski testirala dvojica Kozlica. Prvo katolik iz Zagreba poreklom iz Dalmacije kod koga je ustanovljena haplogrupa I. S obzirom da je testiranje rađeno u ranoj fazi pojave testiranja ne raspolaže se sa konkretnijim podacima o grani ove haplogrupe ili o srodnicima u postojećim bazama podataka.

U okviru Srpskog DNK projekta testiran je Milković, poreklom od Kozlica iz Gejkovca, Kordun. Kod njega je ustanovljena haplogrupa G2a L497 YSC33, koji je najbliži rodu Maleševaca iz baze ovog projekta.

Na osnovu raspoloživih podataka može se zaključiti da je geneološki predak po direktnoj muškoj liniji Kozlica iz Gejkovca i verovatno Kozlica iz Donjeg Mekinjara u Lici koji takođe slave svetog Nikolu, a možda i drugih Kozlica, doseljen sa prostora Istočne Hercegovine (između Bileće i Trebinja). Verovatno su prethodni preci, vraćajući se kroz istoriju, bili Vlasi u srednjovekovnoj Srbiji, Rimljani pre Velike seobe naroda, Kelti doseljeni iz centralne Evrope, Kentum Indoevropljani koji su asimilovali jednu granu neolitskih zemljoradnika u oblasti severno od Crnog mora pre početka seoba u centralnu Evropu, te Neolitski zemljoradnici koji su u Evropu stigli sa prostora Srednjeg istoka (široka oblast oko tromeđe Sirije, Iraka i Turske). Preci po direktnoj muškoj liniji ovih Kozlica u određenom vremenskom periodu su bili pripadnici Starčevačke neolitske kulture.

Na narednoj mapi uopšteno je prikazan verovatni pravac seoba predaka Kozlica iz Gejkovca sa osnovnim vremenskim odrednicama i pripadnosti određenim etničkim zajednicama.

 

Zaključak

Iako izvorna rasprostranjenost prezimena Kozlica isključivo na zapadu srpskohrvatskog jezičkog područja i to na prostorima obuhvaćenim stalnim seobama i gotovo potpunim izmenama stanovništva, kao i činjenica da ovo prezime nije često, daju mogućnost zajedničkog porekla svih Kozlica, ipak je daleko više pokazatelja koji ukazuju da Kozlice nisu jedinstvenog porekla. Ovde treba posebno istaći činjenicu da su prezimena relativno nova i nepouzdana kategorija u određivanju porekla, da kod pravoslavnih Kozlica postoje čak tri krsne slave, do toga da imamo dva testirana lica na praporeklo gde rezultati ukazuju da nemaju zajedničkog direktnog muškog pretka do praistorije.

Naravno uzorak od svega dva lica ne može biti pouzdan. Mnogobrojni ratovi i teška vremena su ostavili posledice, tako da je moguće da su se udovice vraćale u rod sa malom decom, da su porodice usvajale i odgajale decu postradalih kumova i prijatelja, a na kraju krajeva uvek su moguće i posledice silovanja i preljuba.

Na osnovu svega iznetog moguće je definisati najmanje pet zasebnih rodova Kozlica koji verovatno međusobno nisu geneološki povezani i to po sledećem:

  1. Kozlice muslimani iz doline Une, zajedno sa Kozličićima, zatim Cincima, Porićima, Mrkaljevićima i Melkićima iz Varoške Rijeke, Alagićima iz Krupe, kao i Družićima iz Petrovca,
  2. Kozlice pravoslavci koji slave svetog Georgija i Kozlice katolici iz Dalmacije bez Kozlica – Simića iz Velića, ali zajedno sa Kozlicama sa Bilogore koji takođe slave svetog Georgija,
  3. Pravoslavne Kozlice iz Like, Korduna i Zapadne Slavonije koji slave svetog Nikolu,
  4. Pravoslavne Kozlice iz doline Sane u Bosanskoj Krajini koji slave svetog Jovana Krstitelja i
  5. Kozlice – Stanići iz Velića u Dalmaciji (slave svetog Georgija).

Samo genetska testiranja pripadnika pojedinih grupa Kozlica u budućem periodu daće bliže odgovore o geneološkom poreklu i međusobnom odnosu nosioca ovog prezimena.

 

Dragan Milković, Beograd, 2019.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.