Sretenje Gospodnje

16. februar 2012.

komentara: 4

Srpska pravoslavna crkva i vernici 15. februara (2. februara po julijanskom kalendaru) slave Sretenje Gospodnje, uspomenu na dan kada je Bogorodica prvi put uvela u hram novorođenog Hrista da ga posveti Bogu.

Sretenje Gospodnje, uspomenu na dan kada je Bogorodica prvi put uvela u hram novorođenog Hrista da ga posveti Bogu, danas slave Srpska pravoslavna crkva i vernici.

Prvi susret Boga i čoveka pod svodovima jerusalimskog hrama i sretenje novorođenog Mesije koga je u naručje primio pravedni starac, poznat kao sveti Simeon Bogonosac, slavi se uvek četrdesetog dana po Božiću.

Sretenje je praznik od suštinske važnosti za hrišćanstvo i njegovo značenje ukazuje na na prvi susret Spasitelja sa ljudima.

Prema kanonu SPC, svrstan je u red Gospodnjih, ali i Bogorodičnih praznika, jer se na taj dan istovremeno veliča čistota Bogorodice koju je, kako kaže predanje, prvosveštenik Zaharija, otac Jovana Krstitelja, uveo u jerusalimski hram na mesto određeno za devojke.

Sretenje Gospodnje je jedan od najsvečanijih događa i na liturgiji, u jednoj od najlepših pravoslavnih molitvi, izgovaraju se reči pravednog Bogonosca koje izgovara sa Bogomladencem u naručju – “Otpusti sad raba tvojega Gospode, jer videše oči moje spasenje tvoje. . . ”

Ovaj događaj iz života crkve opisan je u četvorojevanđeljima gde se među svedocima pominje i Ana, kći Fanuilova, koja je prisustvovala Sretenju Gospodnjem, i potom objavila stanovnicima Jerusalima da je “konačno stigao onaj koji je odavno najavljivan i očekivan”.

Predanje dalje kaže da su fariseji obavestili cara Iroda o događaju u jeruslamskom hramu. Uveren da je to novi car koga su najavili proroci sa Istoka, Irod je naredio da ubiju Isusa.

Međutim, prema uputstvu Anđela Božjeg, božanska porodica je već bila na putu za Misir.

Sretenje se slavi od vremena cara Justinijana, kada je epidemija kuge odnosila i do 5.000 života dnevno, a zemljotres u Antiohiji ostavio za sobom veliku pustoš.

Slava Sretenja veoma je česta u srpskom narodu, koji za ovaj praznik vezuje svoju tradiciju i običaje.

U našem narodu postoji i verovanje da se na Sretenje sreću zima i leto.

Ako na Sretenje osvane sunčan dan, a medvedi uplašeni od sopstvene senke vrate se u zimski san, veruje se da će zima potrajati još šest nedelja.

 

Prethodni članak:

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

      • Voja

        Ustanak 1804 – nacionalni Pokret za obnovu srbske državnosti

        (Izvod iz predavanja na duhovnoj tribini koju je 14. novembra 2004. godine u novosadskoj Gimnaziji Zmaj-Jovinoj organizovala Eparhija bačka).

        Za početak Prvoga srbskog ustanka uzima se zbor u Orašcu (u blizini Aranđelovca), održan najverovatnije na Sretenje Gospodnje 2/14. februara 1804. godine, u prepodnevnim satima, sa ciljem da se vidi kako se braniti od turskih zulumćara. Na ovom zboru viđenijih narodnih predstavnika iz centralnog dela Šumadije: kragujevačke, rudničke i beogradske nahije, kao i pojedinaca iz smederevske i jagodinske nahije, našli su se knezovi, sveštenici, trgovci stokom, bivše buljubaše narodne vojske, domaćini uglednijih zadruga i istaknutiji hajduci. Pomenućemo neke od njih: Đorđe Petrović, poznatiji kao Karađorđe, knezovi Marko Savić iz Orašja, Vićentije Petrović iz Koraćice, Matija Jovčić iz Topole, Marko Katić iz Rogače; trgovci Teodosije Marićević iz Marićevića Jaruge i Milutin Savić iz Garaša, prota Atanasije Antonijević; od hajduka bili su: Stanoje Glavaš, Vule Ilić Kolarac, Veljko Petrović, Đurđic iz Viševca, Milosav Lapovac, Hajduk Mileta iz Glibovca, Kara-Steva iz Prova, Milovan iz Plane; uz Karađorđa bio je Petar Jokić, kasnije poznati buljubaša.
        Za vođu ustanka izabran je Karađorđe. Na ono što je dogovoreno, svi prisutni zakleli su se pred protom Atanasijem.
        U akciju se krenulo odmah po završenom zboru: zapaljen je turski han u Orašcu, a handžije i sejmeni pobijeni ili rasterani; bio je to početak značajnih zbivanja docnije nazvanih buna na dahije. Već tokom noći i sutradan pokret se proširio po kosmajskim selima. Naredni dani pokazali su da se srbski ustanak ne može tek tako zaustaviti, a za desetak dana ustanici su blokirali i Beograd.
        Moralno-psihološko jedinstvo srbskih seljaka koji su činili okosnicu ustanka, odrazilo se u prvim ustaničkim danima, tako da skoro da i nije bilo onoga što bismo mi danas nazvali defetizmom, odnosno podvajanjem i malodušnošću. Jasna socijalno¬-oslobodilačka ideja davala je tom jedinstvu i osnov za isticanje političkog programa sa zahtevima i garantijama koje bi važile za celu ustaničku teritoriju. Osim toga, skori događaji pokazali su da ustanici nisu ostali sami; njima se pridružio velik broj dobrovoljaca sa strane.
        Na taj način, ustanak se pretvorio u srbski nacionalni Pokret za obnovu sopstvene državnosti izgubljene padom srbske države pod Turke, mada ga vlasti u Srbiji prepoznaju kao dva veka srbske državnosti. Kao što to uvek biva s onima koji više duguju nekome na strani nego svom sopstvenom narodu, u takvim se uslovima “zaboravilo” na nemanjićku državu (1171-1371) i njena dostignuća, a nikome nije ni na pamet padalo da pomene njihove kraljevske prethodnike Oštrivojeviće (794¬-1171), Svetimiroviće (640-794) i Svevladoviće (490¬-640). Da se ne bi remetili već nametnuti politički odnosi i da se to ne bi shvatilo kao vremensko nadmetanje sa nepunih dvesta trideset godina američke nezavisnosti, još manje je nekome bilo do pominjanja Dušanovog carstva i njegovog Zakonika, toga dragulja srbskoga srednjeg veka.
        Da se obeležavanju dvestote godišnjice toga događaja prišlo i sa zrncem nacionalnog ponosa, moglo se reći da je Prvi srbski ustanak bio veliki nacionalni Pokret za obnovu srbske državnosti.