Бајчић

11. фебруар 2012.

коментара: 7

Поштовани,

ова страница је у припреми.

Позивамо вас на сарадњу.

Пошаљите нам свој прилог, све што знате о овом презимену на основу усменог предања или цитирањем навода из књигa (наведите којих) или оног што је већ објављено на осталим интернет сајтовима (напомените којим).

Обавезно напишите и коју крсну славу славите и подручје у којем се ово презиме појављује.

Наведите и име познате личности (где је рођен-а, чиме се бави), која носи ово презиме.

Ваш прилог оставите у коментару или пошаљите на и-мејл:

[email protected]
Пишите нам

Наредни чланак:
Претходни чланак:

Коментари (7)

Одговорите

7 коментара

  1. Željko Bajčić

    Poreklo prezimena BAJČIĆ

    Saznanja do kojih sam ja došao nakon iscrpnog istraživanja upućuju na to da svi Bajčići vode poreklo sa obronaka Karpata. Krajem 17. veka su prešli Dunav i od tada se u vidu nomada nastanjivala na nekoliko lokacija. U to doba u nekoliko navrata se zbog epidemija i stalnih sukoba sa Turskim okupatorom ova porodica nalazila na rubu istrebljenja.
    Poslednje stalno stanište pre velike migracije ove porodice je bilo selo OVSIŠTE na planini Rudnik.
    Ovde je porodica doživela strahovit egzodus od strane Turaka i bila izložena najsvirepijim ubistvima, raznim oblicima pljačkanja i ponižavanja… Tokom stalnih sukoba porobljeno je ili pobijen najveći deo odraslih muških članova familije. Na posletku ostaje starac Grgur.sa svoja tri sina i sa njihovim porodicama. Kada su Turci došli da zarad svoje zabave povedu srpske žene iz ovog sela došlo je do velikog okršaja u kome je ubijeno više turaka i jedini način da se izbegne odmazda je bio da se hitno napusti selo i potraži spas na nekom drugom mestu…
    Grgur sa svojim sinovima (kojima se na žalost ne znaju imena), njihove porodice kao i porodice svih ostalih Bajčića koji su pobijeni ili porobljeni kreću u velikom zbegu preko šumadijskih proplanaka ka granicama Austrougarskog carstva… put je težak i sporo se kreće, nikome taj put ne pada lako jer je bilo puno bolesnih, povredjenih, žena sa malom decom, starih…. Kada su bili vec jako blizu Dunava koji je ujedno bio i granica izmedju porobljene Srbije i Austro-Ugraske monarhije… tada Grgur umire na potesu izmedju Smederevske Palanke i Smedereva u selu BAČINAC, ovde biva sahranjen i tu će ostati jedan od njegovih sinova sa svojom porodicom i delom drugih ljudi iz zbega… ovo će do danas ostati mesto sa najvećom koncentracijom Bajčića i od Grgurovog sina pa sve do danasnjih dana postoji porodično stablo, ukoliko neko želi, može da mi se obrati putem e-maila i da ga dobije….
    Druga dva sina sa svojim porodicama i ostatkom drugih porodica iz Ovsišta nastavljaju ka Dunavu i iste godine prelaze reku nizvodno od Smedereva, dolaze do Kovina u kome ne bivaju prihvaćeni od lokalnog stanovništva pa nastavljaju put ka severu, stižu do sela Bavanište i ovde se nastanjuju. Medjutim ubrzo dolazi do sukoba izmedju dva brata i jedan od njih odlučuje da nastavi put, sa njim kreću i svi oni koji nisu videli sebe u ovom banatskom mestu… Njih put vodi na zapad i ovo će biti najveća migracija Bajčića… prvo su se zaustavili u Šapcu i ubrzo nastavili ka Loznici, nedugo nakon toga su se nasli na drugoj obali Drine i pridruzili se nekom od Karavana koji su išli ka Dubrovniku. Kratko su ostali u Trebinju pa nastavili ka moru… Veliki ogranak Bajčića se kretao duž jadranske obale i na kraju se stacionirao na ostrvu Braču gde i danas ova familija ima veliku populaciju. Nema podataka kada je ovaj ogranak Bajčića prišao Rimokatoličkoj crkvi ali se zna da su kasnije, tokom godina mnogi od ovih Bajčića kao pomorci odlazili za Severnu Ameriku i Australiju i tamo se nastanjivali tako da najveći deo Bajčića koji živi na prekookeanskim destionacijama potiče od ovog ogranka porodice. Delovi porodice koji su ostali u Bačincu i Bavaništu su u drugoj polovini 20. veka gravitirali ka urbanim sredinama i okolnim industrijskim centrima pa je najviše Bajčića u Smederevskoj Palanci, Smederevu, Kovinu i Beogradu….
    Postoje saznanja da se u još nekim delovima Srbije mogu naći malobrojni Bajčići koji ne potiču od ove loze ali o njima nemam nikakvih informacija niti saznanja….

  2. Željko Bajčić

    Poreklo prezimena BAJČIĆ

    Saznanja do kojih sam ja došao nakon iscrpnog istraživanja upućuju na to da svi bajčići vode poreklo sa obronaka Karpata. Krajem 17. veka su prešli Dunav i od tada se u vidu nomada nastanjivala na nekoliko lokacija. U to doba u nekoliko navrata se zbog epidemija i stalnih sukoba sa Turskim okupatorom ova porodica nalazila na rubu istrebljenja.
    Poslednje stalno stanište pre velike migracije ove porodice je bilo selo OVSIŠTE na planini Rudnik.
    Ovde je porodica doživela strahovit egyodus od strane Turaka i bila izložena najsvirepijim ubistvima, raznim oblicima pljačkanja i ponižavanja… Tokom stalnih sukoba porobljeno je ili pobijen najveći deo odraslih muških članova familije. Na posletku ostaje starac Grgur.sa svoja tri sina i sa njihovim porodicama. Kada su Turci došli da zarad svoje zabave povedu srpske žene iz ovog sela došlo je do velikog okršaja u kome je ubijeno više turaka i jedini način da se izbegne odmazda je bio da se hitno napusti selo i potraži spas na nekom drugom mestu…
    Grgur sa svojim sinovima (kojima se na žalost ne znaju imena), njihove porodice kao i porodice svih ostalih Bajčića koji su pobijeni ili porobljeni kreću u velikom zbegu preko šumadijskih proplanaka ka granicama Austrougarskog carstva… put je težak i sporo se kreće, nikome taj put ne pada lako jer je bilo puno bolesnih, povredjenih, žena sa malom decom, starih…. Kada su bili vec jako blizu Dunava koji je ujedno bio i granica izmedju porobljene Srbije i Austro-Ugraske monarhije… tada Grgur umire na potesu izmedju Smederevske Palanke i Smedereva u selu BAČINAC, ovde biva sahranjen i tu će ostati jedan od njegovih sinova sa svojom porodicom i delom drugih ljudi iz zbega… ovo će do danas ostati mesto sa najvećom koncentracijom Bajčića i od Grgurovog sina pa sve do danasnjih dana postoji porodično stablo, ukoliko neko želi, moye da mi se obrati putem e-maila i da ga dobije….
    Druga dva sina sa svojim porodicama i ostatkom drugih porodica iz Ovsišta nastavljaju ka Dunavu i iste godine prelaze reku nizvodno od Smedereva, dolaze do Kovina u kome ne bivaju prihvaćeni od lokalnog stanovništva pa nastavljaju put ka severu, stižu do sela Bavanište i ovde se nastanjuju. Medjutim ubrzo dolazi do sukoba izmedju dva brata i jedan od njih odlucuje da nastavi put, sa njim kreću i svi oni koji nisu videli sebe u ovom banatskom mestu… Njih put vodi na zapad i ovo će biti najveća migracija Bajčića… prvo su se zaustavili u Šapcu i ubrzo nastavili ka Loznici, nedugo nakon toga su se nasli na drugoj obali Drine i pridruzili se nekom od Karavana koji su išli ka Dubrovniku. Kratko su ostali u Trebinju pa nastavili ka moru… Veliki ogranak Bjačića se kretao duž jadranske obale i na kraju se stacionirao na ostrvu Braču gde i danas ova familija ima veliku populaciju. Nema podataka kada je ovaj ogranak Bajčića prešau Rimokatoličkoj crkvi ali se zna da su kasnije, tokom godina mnogi od ovih Bajčića kao pomorci odlazili za Severnu Ameriku i Australiju i tamo se nastanjivali tako da najveći deo Bajčića koji živi na prekookeanskim destionacijama potiče od ovog ogranka porodice. Delovi porodice koji su ostali u Bačincu i Bavaništu su u drugoj polovini 20. veka gravitirali ka urbanim sredinama i okolnim industrijskim centrima pa je najviše Bajčića u Smederevskoj Palanci, Smederevu, Kovinu i Beogradu….
    Postoje saznanja da se u još nekim delovima Srbije mogu naći malobrojni Bajčići koji ne potiču od ove loze ali o njima nemam nikakvih informacija niti saznanja….

  3. milan bajcic

    Istu legendu sam i ja iskopao. Pozdrav bajcicma javite se [email protected]

  4. milan bajcic

    na Wikipediji o selu Bajcici na Krku pise sledece:
    Povijest[uredi VE | uredi]

    Iako je Šotovento bilo naseljeno još u antici, naseljenost je u srednjem vijeku bila vrlo slaba. Taj su kraj iskorištavali stanovnici grada Krka za sječu drva i poljoprivredu, naročito stočarstvo.
    Sredinom 15. st. Ivan VII. Frankapan naselio je na područje Šotoventa 200-tinjak vlaških obitelji s Velebita. U svezi s tim naseljavanjem je i postanak većeg dijela današnjih sela Šotoventa pa i Bajčića. Ti su Vlasi govorili posebnim jezikom, krčkorumunjskim jezikom, koji je kroz stoljeća postupno potiskivalo čakavsko narječje kojim se danas u tom kraju govori. Posljednji govornik tog romanskog, krčkorumunjskog jezika bio je Mate Bajčić Gašpović iz Poljica koji je umro 1875. g.

    ovo se u velikoj meri poklapa sa predhodnim Zeljkovim tekstom.