Beograd, od rimskog doba do pred kraj XIX veka

13. decembar 2012.

komentara: 6

Saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić priredio je tekst o istoriji prestonog grada Beograda, a prema knjizi čuvenog istoričara Feliksa Kanica  “SRBIJA” – zemlja i stanovništvo

Naziv Singidunum je keltskog porekla – „dunum“ (breg, grad) ili „din“ (tvrđava), a prvi deo naziva Singi – po svemu sudeći, označava ime nekog prekeltskog, dakogetskog plemena. Vojno-trgovački karakter našeg grada, verovatno je nosilo već i to prvo praistorijsko naselje na ovom mestu. Ovaj iskonski dualizam razvijao se dalje kad su keltski trgovci osnovali na ušću Save svoj Singidunum; a do punog izraza je došao tek kad su ga Rimljani i Vizantinci pretvorili u trgovačku raskrsnicu svog orijentalno-srednjoevropskog saobraćaja.

Stari izvori ga pominju, još 300. godine pre n. e. Da su ga nastanjivali keltski Skordisci. Skordisci su verovatno osnovali Singidunum posle poraza Kelta kod Delfa 279. godine pre n. e. Arheološka istraživanja pokazala su da se keltski i rimski Singidunum nisu nalazili na istom mestu, odnosno da je naselje Skordiska ležalo na padinama Zvezdare prema Višnjici, između Karaburme i Rospi-ćuprije.

Kao većina tvrđava na donjem Dunavu, i beogradska citadela je izgrađena na jednom kastelu mezijskog limesa, čiju je važnost za odbranu Rimskog Carstva shvatio već Tiberije, a učeni namesnik Panonije Dion Kasije izjednačavao s najvažnijim strategijskim tačkama Carstva. Kastel Singidunuma ležao je svakako na najvišoj tački platoa beogradske tvrđave. Pored kastralnog oblika njegovog kruništa, imao je tvrđavski bunar dubok nekoliko stotina stepenica, dunavski lučki basen i vodovod. Kao stalno sedište 4. legije, Singidunum je od 1. do 5. veka n. e. bio značajan vojni punkt, od koga su polazili važni vojni putevi prema Dakiji, Konstantinopolju, Jadranu… Legionarski logor (castrum) rimskog Singidunuma se nalazio na gornjem platou beogradske tvrđave, a delom i na prostoru Malog i Velikog Kalemegdana. Civilno naselje zahvatalo je prostor između Kalemegdana i Trga Republike, a najuži centar je bio između Delijske, Uskočke, Knez-Mihailove, Cara Lazara, Čubrine i 7. jula. Singidunum je dobio status municipija tokom 2 – 3. veka, verovatno neposredno posle 169. godine, a postao je kolonija u 3. veku, u vreme vladavine vojničkih careva. Pominju se posete Septimija Severa, Dioklecijana i Konstancija, a navodi se da je u Singidunumu rođen car Jovijan.

Hrišćanska religija, koja se brzo širila prema zapadnim granicama Rimskog Carstva, imala je u vreme Dioklecijana nekoliko apostola. Prvi poznati hrišćanski mučenici Singidunuma su Demetrije, kao  i Hermil i Stratonik, koji su umrli mučeničkom smrću u vreme Licinijeve vladavine.

Huni su opustošili Singidunum 441. godine. Razaranje su završili Goti, Sarmati i dačanski Gepidi. Grad je obnovljen u vreme Justinijana 535. godine a osvojili su ga Avari 582. godine. Pominje se da je 600. godine došlo do sastanka dvojice vojskovođa, Komenciola i Priska.

Od tog doba se ime Singidunum više ne javlja; Srbi, koji su u 7. veku počeli da naseljavaju neprekidnim ratovima opustošene krajeve oko Save, dali su tvrđavi naziv „Beli grad“. Ovo novo ime se u vizantinskim analima s početka IX veka javlja kao Singidon i Alba graeca. Mađari su grad nazivali Nandor Fejervar (Ferdinandov beli grad), a Srbi u kasnije doba Beograd i Beli Grad, odn. Belgrad za upotrebu na Zapadu.

Potkraj 9. veka Beograd se javlja kao sedište bugarskog episkopa. Tvrđava ostaje i dalje željeni cilj u borbama između Vizantinaca, Slovena i Mađara. Najpre je godine 1071. Beograd osvojio kralj Salomon. U ugarske ruke je drugi put prešao kad ga je 1124. zajedno sa Fruškom gorom, Braničevom i Mačvom kralj Stefan II oteo od svog velikog protivnika cara Jovana 2.. Od materijala razorenih beogradskih utvrđenja građena je zemunska tvrđava Zevgmin. Obe tvrđave 1155. postaju sad vizantinske, a kad je posle Manojlove smrti oreol vizantinske moći počeo da bledi, na savsku tvrđavu ustremio se kralj Bela 3. zajedno s Nemanjom, osnivačem srpske carske dinastije koja je znatno uticala na sudbinu grčke države, i uskoro se na beogradskoj tvrđavi ponovo zavijorila zastava Ugarske. Prilikom susreta cara Fridriha sa Nemanjom u Nišu 1189, nemački krstaši među gradovima kroz koje su prošli pominju i Beograd. Ubrzo zatim, savske tvrđave se domogao hrabri bugarski car Kalojan, ali ju je već 1202. morao predati ugarskom kralju Emeriku. Zemljom između Save, Drine, Dunava i Timoka vladali su ugarski namesnici sa sedištem u Beogradu, dok je kralj Stefan V godine 1272. nije prepustio svome srpskom zetu Dragutinu. Pod Stefanom Urošem 3. (1321-1331) Beograd je ponovo postao srpski. Najmoćniji srpski vladar Dušan (1331-1355) je odbio jedan napad ugarskog kralja Ludovika I i znatno proširio beogradska utvrđenja. Knez Lazar (1372-1389) boravio je tamo samo privremeno, a isto tako i njegov sin, koji ga je nasledio posle katastrofe na Kosovu, despot Stefan Lazarević (1389-1427). On je ojačao tvrđavu, sada već kao sultanov vazal. Kad je umro Stefan Lazarević, koji je stalno bio u procepu između svojih obaveza prema Turskoj i zahteva Ugarske, njegov naslednik Đurađ Branković, predao je taj deo sa Beogradom Ugarskoj u zamenu za neke oblasti na Tisi i Dunavu. Kralj Žigmund je odmah pohitao prema dugo željenoj i konačno dobijenoj srpskoj tvrđavi. Beograd je jedno kraće vreme imao mirno razdoblje.

Godine 1437.umro je kralj Žigmund i Đurađ je uzaludno tražio pomoć od njegovog naslednika Ladislava. Sultan Murat 2. je 1440. prvi put opsedao dunavsku tvrđavu, koja je od tih događaja nazivana „bedem hrišćanstva“. Isto tako, uzaludan je ostao i iznenadni prepad na Beograd koji je sledeće godine preduzeo smederevski sandžak-beg. Odbio ga je hrabri Janko Hunjadi. Ali, kad je ovaj s jednim delom posade otišao u Erdelj, paša je to iskoristio i na ŽRNOVU, jugozapadno od Beograda, izgradio 1442. tvrđavu „Havale“ (Avalu). Žrnov je nepromišljeno srušen 1934. godine, da bi se na tom mestu podigao spomenik Neznanom junaku. Pronađeni su votivni žrtvenici od krečnjaka, od kojih je jedan posvećen, verovatno, Vulkanu, a jedan boginji Orciji. Žrtvenik posvećen Orciji je prvi pouzdano datovan spomenik na kome je Singidunum posvedočen kao kolonija (287. godine). Sa tog nekadašnjeg bivšeg naselja, današnji Beograd, se od Avale, sa ruševina starog grada na vrhu, spuštalo prema Savi. Reč avala je izvedena od arapske reči“avali“, množina „avala“, koja znači visok, velik. Sa Avale puca vidik na sve strane. Žućkasti talasi Save slivali su se vekovima u plavkastozelenu vodu Dunava, sa odsjajem visokog krečnjačkog bedema. On je nadmoćno nadvisivao ove široke vodene površine, i svojim belim zidovima opasavao stara poprišta na kojima su se vekovima borili Krst i Polumesec, i kome su Turci dali i simbolično ime „Dar ol džihad“ – kuća verskih ratova.

Od 1521. godine Beograd osvajaju Turci. Beograd nije pretrpeo nikakvo bombardovanje kada su ga Turci zauzeli. On im je pao u ruke zato što su se Ugri uplašili, a nije borbom zauzet. Posle Sulejmanove smrti pod Sigetom 1566, njegov naslednik Selim III, primio je zakletvu rumelijske armije u Beogradu. Od sultanovih namesnika, naročito je Sinan-paša nastojao da uguši srpsko nacionalno osećanje. Pored ostalih nedela, on je dao da se spale mošti Svetog Save 1594. godine.

Zastava Austrije, čija je vojska ujedinjena s nemačkim trupama, slomila tursku moć u Ugarskoj, zalepršala se već 1688. na bedemima Beograda. Princ Eugen Savojski, koji je bio u štabu izbornog kneza, stekao je tada svoj prvi venac slave. Samo dve godine i nekoliko dana ostao je Beograd u austrijskom posedu.

Osmog oktobra 1690. na bedeme Beograda je opet pobodena zastava sa polumesecom.

Posle pobeda kod Sente, Petrovaradina i Temišvara (1716), koje su iz temelja uzdrmale tursku moć, Eugen je 15. juna 1717. prešao Dunav ne kod Zemuna kako su očekivali Turci, već kod Pančeva i odmah se ulogorio ispod Beograda. Princ je već 16. juna fanfarama mogao da objavi pobedu. Vračarsko polje je bilo prekriveno sa 20 000 turskih leševa. Osamnaestog je kapitulirala tvrđava bez dalje borbe.

U to vreme, u celoj Srbiji nije uopšte bilo školovanih činovnika, učitelja, lekara… Godine 1724. je magistrat za „nemačku varoš“ reorganizovan po uzoru na ugarske granične gradove. Iz Beča se inače nastojalo da se grad unapredi. Na žalost, tok turskog rata, koji je 1737. ponovo izbio, omeo je ova kulturna nastojanja, jer je posle kobne bitke kod Grocke car bio prinuđen da Beogradskim mirom 1739. ponovo preda Srbiju sultanu.

Jedanaestog septembra 1789. je carska vojska sa 60 000 ljudi prešla Savu kod Zemuna, a šesnaestog je stari car Josif sa budućim carem Franjom II izvršio obilazak utvrđenja na Avali. Osman-paša je 8. oktobra predao tvrđavu. No, Austrija se nije dugo radovala posedu do koga je došla bez velikih žrtava. Leopold II je Svištovskim mirom iz 1791. predao Porti Šabac i Beograd sa Srbijom.

Karađorđeve čete su opsele grad od Dunava do Save. Trećeg juna pojavio se i sam Karađorđe i naredio da se na Beograd otvori vatra iz 24 topa. Uzun-Mirko je sa još nekolicinom prešao preko bedema i pobili su stražare. Tako su otvorili kapiju Karađorđevim borcima. Koristeći zbunjenost iz sna probuđenih Turaka, Čarapić je (12. decembra 1806.) izvršio juriš na Stambol-kapiju, a hrabri Glavaš na Vidinsku, te su napredovali ka tvrđavi. U januaru, tvrđava je kapitulirala, pod uslovom da se svim Turcima dozvoli slobodan odlazak. Ostala je do danas jedino još dobro očuvana kula Nebojša. Posle razbijanja Karađorđeve vojske, Huršid-paša je 1813. upućen u Srbiju da uspostavi ranije odnose između sultana i raje. Otada je Beograd držala Porta, čak i posle pobedonosnog ustanka pod Milošem Obrenovićem, kad je on priznavajući njenu vrhovnu vlast, postao srpski knez.

Bezazlena svađa između srpskih dečaka i turskih vojnika oko toga ko će pre da zahvati vodu na Čukur-česmi, koja se nalazila usred hrišćansko-muslimanskog Dorćola, završila se time što su turski vojnici ubili jednog srpskog dečaka, a srpski policijski službenici, uhapsili ubice. Došlo je do krvavog sukoba između turskog odreda i srpskih žandarma. Spomenik ubijenom dečaku podignut je tek 1921. godine, sredstvima beogradskog trgovca Vanđela Tome, a izvajao ga je Simeon Roksandić.

Knez Miloš se u početku radije držao malo podalje od beogradske tvrđave i njenog paše – naizmenično u Požarevcu i Kragujevcu. Tek 1841. godine preselila se u Beograd centralna državna uprava i istovremeno je dvama kneževskim ukazima grad dobio autonomni status i odvojen od državne vlasti. Godine 1842. preseljene su iz Kragujevca u Beograd i više škole. Beograd je još decenijama zadržao izrazit orijentalni karakter, a Dorćol je većinom bio nastanjen muslimanima.

U oštrom kontrastu, već pedesetih godina padao je u oči zapadni stil na drugoj strani – na Terazijama, Vračaru i u pojedinim varoškim ulicama. Kažu da je taj osetni kulturni napredak, postignut za vlade kneza Aleksandra Karađorđevića, zadivio i kneza Miloša kad je 1859. ušao u Beograd, koji je tada imao 18.800 stanovnika. Tvorcem modernog Beograda može se smatrati knez Mihailo, koji je neposredno posle stupanja na vlast, ukazom od 24. januara 1861, proširio autonomiju Beograda, dao da se o njegovom trošku izgradi ogromno stepenište (sa 140 stepenika) koje je povezivalo Donju i Gornju varoš, osnovao Narodno pozorište, nekoliko škola, bolnica itd, koji je 25. marta 1867. postigao mirno povlačenje turskog garnizona. Riza-paša, poslednji mutesarif beogradski, predao je knezu ključeve tvrđave. Odmah potom, knez Mihailo je dao da se sruši varoški šanac, koji je smetao daljem razvoju grada. Kapetan–Mišino zdanje, stara zgrada Filozofskog fakulteta, dovršeno je 1863. godine. Knez Mihailo je ubijen 10. juna 1868. Neometan više turskim prigovorima, njegov sledbenik, kralj Milan, mogao je lako nastaviti ono što je bilo započeto. Za njegove vlade i vlade kralja Aleksandra izgrađena je mreža pravih, dobro popločanih ulica s električnim osvetljenjem, lepim i impozantnim državnim zgradama i privatnim kućama. Tu izgradnju pratilo je uređenje drvoreda, skverova, uvođenje tramvaja, pa je tako Beograd stao rame uz rame sa drugim mlađim evropskim metropolama i već počeo da privlači strance, koji su se u sve većem broju stalno nastanjivali u njemu.

Beograd je sa svojih 5.350 kuća i 60.000 stanovnika podeljen na šest kvartova (misli se na sam kraj 19. veka). Grad je nastanjen sa dvadesetak nacionalnosti. Obično se u istoriji glavnih gradova ogleda razvitak cele zemlje, što ne važi za Beograd. Već od prvih srednjovekovnih vladara bila je to granična tvrđava, koju su oni retko posećivali, oko koje su se mnoge borbe vodile i koja je često i za duže periode imala različitu sudbinu i od svoje najbliže okoline, a na tu sudbinu su snažno uticali Vizantinci, Bugari, Ugri, Turci, Nemci i Austrijanci.

IZVOR:  Podaci za ovaj tekst preuzeti su iz  I toma knjige Feliksa Kanica “SRBIJA” – zemlja i stanovništvo, četvrto izdanje, „Srpska književna zadruga“, Beograd, 1989, štampa Tiskarna „Ljudske pravice“,1989)

PRIREDIO:  Saradnik portala Poreklo VOJISLAV ANANIĆ, Senta, 13. decembar 2012.

NAPOMENA: Autor ove knjige, F. Kanic je u AU monarhiji, a i u tadašnjoj Evropi imao valjda sve grofovske titule, ordene i medalje i bio član mnogih kraljevskih akademija nauka. Preminuo je 1904. godine, tek što je dovršio oba toma ove opširne knjige velikog formata sa oko 1.500 stranica, uz retko sačuvane ilustracije.

 

Komentari (6)

Odgovorite

6 komentara

  1. vojislav ananić

    Tekstovi o svim poznatim pojavama u vezi s Beogradom, o ulicama, parkovima…

    http://www.danubeogradu.rs/beograd-srbija/azbuka-beograda/

  2. vojislav ananić

    Misterije i tajne tvrđava na Dunavu

    Rimski bunar na Kalemegdanu

    Gvozdena vrata Rimskog bunara uvek su magnet za šetače na Kalemgdanu. Interesanta tvorevina uzidana u stenu Gornjeg grada iza tih vrata skrila je pomalo jezive priče od kojih je jedan deo otkriven i činjenično potvrđen. Neke od njih su i mitske po kojima je Orfej kroz čuveni bunar silazio u podzemni svet Had, ali u novijoj istoriji desili su neki strašni ali istiniti događaji. Bunar koji je iskopan kako bi se vojska snabdevala vodom, ironično je neretko bio tamnica i smrt za one koji su se tu našli. Prva priča seže još u doba rata Austrogarske sa Osmanlijama. Austrougari su tokom tok rata zarobili 37 zatvorenika koji su spušteni na dno bunara u kom tada nije bilo vode. Ostavljeni su tamo bez hrane i vode. Kada su procenili da im se um pomračio bacili su im noževe kako bi se međusbno poubijali i izjeli. Procena je bila ispravna s obzirom da se upravo to desilo i poslednji od njih je pronađen sa znakovima da je umro u najtežim mukama. Nakon ovoga ovaj bunar je bio mesto na kom je još mnogo ljudi izgubilo život, a sledeća zanimljiva priča nas vodi na dan krunisanja Milana Obrenovića. Na dan krunisanja Milana Obrenovića 1882. godine na njega su pokušale atentat Jelena Ilka Marković i Lena Knićanin. Obe su bile uhapšene, a uskoro je Ilka pronađena u zatvorskoj ćeliji ugušena peškirom, dok je Lena zatvorena u Rimski bunar. Tamo je ubrzo pronađena mrtva, zajedno s ubijenim vojnikom čiji je zadatak bio da je čuva. Iako dovoljno jezive, ovde se ne završavaju istinite priče slavnog bunara. Trojica nemačkih vojnika takođe su imala kobnu sudbinu u ovom kutku Kalemegdana. Oni su za vreme Drugog svetskog rata dobili zadatak da ispitaju dno jer je u blizini smešten magacin sa municijom, a pričalo se da je tu skriveno blago iz državnog trezora Kraljevine Jugoslavije. Oni se nikad nisu vratili iz ove misije. Šezdestih godina prošlog veka istraživači su ispitivali dno bunara i pronašli su dva ljudska skeleta. Ljubavni slučaj službenice ptt-a, film poznatog reditelja Dušana Makavejeva inspirisan je istinitim događajem čiji je mesto glavnog događaja upravo Rimski bunar. Ljubomorni muž ubio je suprugu i bacio njeno telo u Rimski bunar. Zločinac verovatno nikad ne bi bio uhapšen da u njegovom džepu nije pronađena tramvajska karta s istim serijskim brojem kao i ona u džepu žrtve. Kada je zločin otkriven, ronioci su pošli u potragu. U prilično bistroj vodi nisu mogli da pronađu leš. Posle deset dana sam je isplivao. Niko nije mogao da objasni kako ga nisu videli. Sve ovo uz ambijent čuvenog bunara koji je povremeno otvoren za posetioce, bilo je i više nego dovoljno da oduševi Alfreda Hičkoka. Najpoznatiji reditelj horor filmova rekao je da su baš ovavki prostori prava poslastica za snimanje filmova.

    Autor: Gordana Ivković

    Odabrao: Vojioslav Ananić

  3. vojislav ananić

    BEOGRAD

    “Beograd, grad veoma burne istorije, jedan je od najstarijih u Evropi. Njegova istorija traje punih 7000 godina . Prostor oko velikih reka Save i Dunava bio je naseljen još u praistoriji, a sve ukazuje da je prostor Beograda bio naseljen u kontinuitetu i da je intezitet tog naseljavanja bivao sve jači. Mnoga današnja naselja beogradske okoline leže na kulturnim slojevima ranijih praistorijskih naseobina.
    Na oko 600 godina p. n. e. ovim prostorom su prošla tračko-kimerska i skitska plemena, a u III veku p.n.e. Kelti. Za prisustvo keltskog plemena Skordisci vezuje se nastanak Singidunuma , koji se, kao utvđeno naselje, prvi put pominje 279. godine p.n.e . Za prvi deo reči Singi nije utvrđeno tačno značenje, dok reč dunum označava utvrđenje ili grad. Moguće je da naziv potiče od imena tračkog plemena koje je zatečeno na današnjem mestu Beograda, u vreme dolaska Kelta. Nema gotovo nikakvih tragova o tom keltskom gradu, osim što su na lokalitetima Karaburme i Rospi ćuprije pronađene nekropole sa umetnički vrednim predmetima, koje su pripadale ratnicima plemena Skordisci. Znatni keltski kulturni uticaji utkani su u duhovnu kulturu stanovništva Singidunuma, koji su delom preneti i na savremeno doba.
    Rimljani su Beogradom ovladali početkom I veka nove ere i pod njihovom vlašću bio je čitava četiri veka. Pored Singidunuma u sastavu rimske imperije bio je i Taurunum, današnji Zemun. Oba grada postaju značajna vojna uporišta na utvrđenoj rimskoj granici – “limesu”. Najveći procvat Singidunum doživljava 86. godine . Tada je izgrađeno prvo utvrđenje od kamena na Gornjem gradu, čiji se fragmenti i danas mogu zapaziti, a obuhvatalo je prostor današnjeg Gornjeg grada na Kalemegdanu. Kao značajniji rimski vojni logor Singidunum je stekao gradska prava u II veku n. e. , za vreme cara Hadrijana. Njegov vojnički značaj je porastao još više u III veku, kada Singidunum takođe postaje središte hrišćanske episkopije. Podelom rimskog carstva na Istočno i Zapadno 395. godine , tadašnji Singidunum postaje granični grad u sastavu Vizantije. Taj novi položaj grada odredio je njegovu dalju sudbinu, jer on postaje ne samo spona različitih kulturnih uticaja, već i saobraćajni i strategijski ključ Vizantijskog carstva. No osim toga, Beograd je zbog svog isturenog položaja na granici bio česta meta napada i razaranja. Napadi sa severa preko Panonske nizije, Dunava i Save, bili su tako jaki da ni Singidunum, kao značajno vojno utvđenje, nije mogao da odoli. Tako ga Huni 441. godine zauzimaju i potpuno razaraju. Grad je tada izgubio i dotadašnje rimsko stanovništvo. Posle hunske propasti, grad je 454. godine ponovo u sastavu Vizantije.
    Krajem VI veka, dok su Vizantijci bili zauzeti ratovima po Africi i Aziji, pred zidinama Singidunuma pojavljuju se mongolska plemena Avara, a za njima i prve slovenske grupe. Posle dve opsade Avari i Sloveni osvajaju grad. Brojni su vizantijski istorijski izvori o toj opsadi i konačnoj propasti Singidunuma. Ovom varvarskom najezdom i rušenjem grada, nestao je i naziv Singidunum i više se nikada u istoriji nije pojavio. Tragovi slovenske materijalne kulture tog doba, pronađeni su i u Donjem i u Gornjem gradu, kao pokazatelji trajnije slovenizacije ovoga grada.
    Oko 630. godine na ovo područje se doseljava srpski živalj . Posle toga, više od dva i po veka nema pomena o njemu. Avarski i slovenski ratnici nisu marili za ovaj grad, jer on više nije imao položaj graničnog utvrđenja. On se tada nalazio unutar šireg prostora Balkanskog poluostrva koji su Sloveni već osvojili. I pored toga, arheološki nalazi ukazuju na kontinuiran život u gradu i njegovoj okolini. Ponovni pomen grada, i to pod slovenskim imenom BEOGRAD (verovatno zbog zidina od belog krečnjaka), srećemo tek u IX veku, tačnije 16. aprila 878. godine, u jednom pismu pape Jovana VIII bugarskom knezu Borisu-Mihailu. Nekoliko vekova posle prvog pomena Beograda kao slovenskog grada, u njemu se smenjuju razne vojske i osvajači. Do Beograda su najpre došli Franci koji su pod Karlom Velikim uništili Avare. Franačku vladavinu zamenjuju Bugari, a njihovu Mađari. Krajem X veka, u vreme velike Samuilove države, Beograd je po ko zna koji put promenio gospodara. Tokom 1018. godine on ponovo postaje značajna pogranična tvrđava Vizantije, a u XI i XII veku, oko Beograda se otimaju suparničke sile: Ugarska, Vizantija i Bugarska.
    Srpska vladavina Beogradom počinje 1284. godine, kada srpski kralj Dragutin kao zet i vazal mađarskog kralja Ladislava IV dobija na upravu Mačvu sa Beogradom. To je bio period intenzivnog naseljavanja srpskog življa i jačanja uticaja Srpske pravoslavne crkve. Smrću kralja Dragutina na presto dolazi njegov brat Milutin , koji kratko vreme vlada Beogradom, jer grad, 1319. godine, osvajaju i do temelja ruše Mađari. Porušeni i zapusteli grad postaje pogranična baza ugarskom odupiranju širenju srpske države sa juga, u vreme cara Dušana . U takvom stanju Beograd dočekuje XV vek , kada na istorijsku scenu Evrope stupaju Turci, nova velika osvajačka sila.
    U želji da se što spremnije odupru turskoj najezdi i na Savi i Dunavu imaju jako uporište, Mađari dozvoljavaju ponovnu izgradnju Beograda za vreme despota Stefana Lazarevića. On je Beogradom vladao od 1403. do 1427. godine, i to je vreme pravog procvata grada. Beograd je ne samo prestonica srpske države, već i najvažniji privredni, kulturni i verski centar. Grade se: Mitropolitska crkva, nova tvrđava (citadela), despotov dvorac, bolnica i biblioteka. Trgovci dobijaju povlastice i dolaze bogati i sposobni ljudi, koji doprinose prosperitetu grada. Pretpostavlja se da je grad tada mogao brojati 40-50 hiljada žitelja.
    Gotovo čitav jedan vek Beograd je odolevao turskim napadima. Konačno, Turci su pod vođstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog, 28. avgusta 1521. godine, uspeli da osvoje Beograd – bedem hrišćanstva i ključ odbrane cele Ugarske. Grad je srušen i spaljen, a put ka Zapadnoj Evropi otvoren. Strateški položaj Beograda se menja, i on postaje relativno miran grad sa značajnijom trgovačkom i saobraćajnom funkcijom. Grad je izašao iz okvira srednjevekovnih bedema i počinje sve više da se širi duž poznatih trgovačkih puteva koji su vezivali Istok sa Evropom. Svoj najveći uspon pod Turcima, grad dostiže u XVII veku , kada broji 100.000 stanovnika.
    Posle 167 godina relativno mirnog razvoja, grad postaje meta ratnih sukoba. Nakon turskog poraza pod Bečom, septembra 1688. godine, Austrijanci su zauzeli Beograd. Turci ga, posle dve godine, vraćaju u svoje ruke, ali je grad iz ovih sukoba izašao razoren, a njegovo stanovništvo, zbog saradnje sa Austrijancima, izloženo ubijanju, progonu i pljačkama. Posle toga Beograd je ponovo pogranična varoš, i to sve do 1717. godine, kada ga Austrijanci pod vođstvom princa Evgenija Savojskog ponovo zauzimaju. Tada se na mestu već porušene Beogradske tvrđave gradi nova prema zahtevima savremenih vojno-strateških zahteva.
    Beograd je ponovo osvojen oktobra 1789. , u poslednjem austro-turskom ratu. Janičari uspostavljaju svoju vlast u gradu i okolnim selima. To je bilo vreme potpunog bezvlašća, janičarskog nasilja i pljački. Ono je bilo završeno poznatom sečom knezova i drugih viđenijih Srba, što je bilo povod za podizanje ustanka.
    Ovi događaji doveli su do podizanja Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Ustanak pod vođstvom Karađorđa imao je od samog početka za cilj i oslobađanje Beograda. Posle dve godine borbi, grad je osvojen 1807. godine. Karađorđe je beogradsku varoš osvojio 1806, a Beogradsku tvrđavu 1807. godine. Beograd postaje prestonica tek oslobođenog dela Srbije i simbol slobodarskih tradicija njenog stanovništva. Dinamičan razvoj Beograda prekinut je turskim osvajanjem 1813. godine, a represalije koje su usledile dovele su do ustanka 1815. godine. Vođa ustanka, knez Miloš Obrenović , uspeo je da unese više diplomatije u odnose sa Turcima. On u Beograd, uz određene povlastice, sve više naseljava srpski živalj sa juga, pa Turci, gotovo u bescenje, počinju da prodaju imanja i kuće. Turci su zadržali tvrđavu, dok je varoš pripala Srbima. Prisustvo turske vojske u tvrđavi sputavalo je razvoj Beograda. Međutim, događaji oko ubistva jednog srpskog dečaka na poznatoj Čukur česmi , kada je došlo do bombardovanja beogradske varoši, bivaju povod da se počne pregovarati oko definitivnog odlaska turske vojske iz srpskih gradova. Posle vladavine od 346 godina, Turci 18. aprila 1867. godine definitivno napuštaju Beograd. Knez Mihailo Obrenović preseljeva u Beograd prestonicu iz Kragujevca. To je bio novi podsticaj bržem privrednom i kulturnom razvoju grada. U drugoj polovini XIX veka izvršena je i njegova urbanistička i kulturna evropeizacija. Beograd ubrzo postaje i najvažniji trgovačko-poslovni centar regiona, kakvu je ulogu i danas zadržao.

    Izvor: Prezentacija grada Beograda, http://www.beograd.org.yu.

    Odabrao: Vojislav Ananić

  4. Vojislav Ananić

    Srpski dobrotvor kapetan Miša Anastasijević

    Miša Anastasijević rođen je 24. februara 1803. godine u Poreču na Dunavu. Mišine prve godine života poklapaju se sa burnim godinama Prvog srpskog ustanka. Bekstvo od Turaka preko Dunava u Austriju dovelo je do poznanstva sa trgovcem Stojanom Matrošlijom i uspešnog zajedničkog poslovanja. To je Miši omogućilo da pohađa školu nakon povratka iz Austrije u Poreč. Nakon Stojanove smrti i ponovnog izbeglištva u Austriju, Miša po povratku u Poreč postaje učitelj sa svojih nepunih jedanaest godina. Ovo nameštenje mu donosi ugled pismenog čoveka pa ga Bejšir-aga uzima za svog pisara, ali Miša uskoro beži natrag u Poreč i radi kao trgovački pomoćnik kod jednog od mnogobrojnih tamošnjih trgovaca.
    Tokom 1817. godine Miša postaje đumrugdžija (carinar) na skeli Dubrovačkoj. Nakon par godina ovog zanimanja i određene svote novca koju je uštedeo, Miša se konačno opredeljuje za trgovinu. Već kao dvadesetogodišnjak svrstava se među bogatije ljude u Srbiji. Postavši uspešan trgovac, Miša se 1825. godine ženi mlađom ćerkom sveštenika Ilije Uroševića, Hristinom, čiji je rođeni brat Sima tada bio jedan od pisara-sekretara kneza Miloša. Tako stupa u saradnju i sa knezom. Napušta trgovinu “na malo” i započinje trgovinu stokom, a kasnije i solju.
    Hatišerifom iz 1833. godine rešen je teritorijalni i ekonomski položaj Srbije. Dobivši pod svoju upravu Đerdap i Krajinu, Srbija je uvećala broj stanovnika i promet robom se pojačao. Po prisajedinjenju novih nahija knez Miloš ih je obišao i tom prilikom Mišu Anastasijevića postavio za Dunavskog kapetana. Svojim novim položajem kapetan Miša tako ulazi i u sferu diplomatije i međunarodnog sudstva.
    Kapetan Mišina “imperija” ili “prva srpska multinacionalna kompanija”, kako bismo je danas nazvali, brojala je oko 10.000 ljudi, 23 filijale, odnosno kamarašije-solarice u raznim mestima na Savi i Dunavu i najmanje 74 broda “solarica”, kao i devet spahiluka u Vlaškoj. Glavna kancelarija “imperije” bila je u Bukureštu a uprava u Beogradu.
    U politiku se kapetan Miša umešao sticajem okolnosti. Svih pet kćeri poudavao je za ljude koji su u to vreme ili već predstavljali značajne političke ličnosti ili su bili na pragu uspešne političke karijere. Sa dolaskom Aleksandra Karađorđevića na presto 1842. godine Miša Anastasijević uspostavlja i sa njim prijateljske odnose. Ali nakon Svetoandrejske skupštine Miša, pomalo razočaran politikom, napušta Srbiju i odlazi da živi u Rumuniji gde je i preminuo, 27. januara 1885. godine u Bukureštu. Sahranjen je u Kležanima u svojoj zadužbinskoj crkvi.
    Dobročinstva Miše Anastasijevića su brojna. Smatrao je da se kroz razvoj prosvete uzdiže i narod, a pošto je naš narod siromašan treba da ga pomažu imućni ljudi. On je to i činio. Kada je u Beogradu 1846. godine osnovano “Društvo za čitalište” kapetan Miša postaje njegov veliki pobornik. Davao je dobrotvorne priloge u više mahova za Narodno pozorište, za crkve, škole i siromašne. Na svom glavnom spahiluku Klezanj u Vlaškoj osnovao je dve škole. Te škole je besplatno pohađalo oko 162 đaka. Pomagao je mnoge pisce tako što im je plaćao štamparske troškove za izdavanje knjiga ili im je davao novčane poklone. Svoju velelepnu zgradu, danas poznatu kao Kapetan-Mišino zdanje, zaveštao je “svome otečestvu” za prosvetne potrebe.
    Za sve što je činio, Miša Anastasijević je bio odlikovan Takovskim krstom II reda, ruskim Ordenom Svetog Stanislava, turskim Nišan-Iftikarom, Ordenom rumunske zvezde i nemačkim Valdekom.

  5. Vojislav Ananić

    O Univerzitetu

    Univerzitet je institucija koja se, sa punim pravom, smatra jednim od najvećih doprinosa naroda Evrope svetskom kulturnom nasleđu.
    Univerzitet u Beogradu je državni univerzitet. Delatnosti kojima se bavi, visoko obrazovanje i naučno-istraživački rad, su delatnosti od javnog interesa i odvijaju se u okvirima utvrđenim odgovarajućim zakonskim propisima.
    Univerzitet u Beogradu je spreman da zadrži i unapredi svoju poziciju vodeće visokoškolske ustanove u regionu, adaptirajući se izazovima novog vremena ali istovremeno i čuvajući ono vredno u svojoj tradiciji, zbog čega je i prepoznatljiv kao pravi nacionalni brend.
    Pozicija Univerziteta u Beogradu na svetskim akademskim listama

  6. Vojislav Ananić

    S R B I J A J E U 19. V E K U I M A L A N A J V E Ć I PRIRAŠTAJ STANOVNIŠTVA U E V R O P I

    «Umnožavanje stanovništva u Srbiji ima takve razmere, da je stavlja na prvo mesto među državama Jevropskim; jer kad se uzme godišnji prosek u vremenu od 1833 pa do 1884 godine, onda se vidi, da se stanovništvo umnožavalo sa 18 duša po hiljadi. No ovo umnožavanje prikazuje se u tri faze: od 1833 do 1859 godine, stanovništvo je raslo brojem sa 19,2 duše po hiljadi, od 1859 do 1879 sa 11,5 po hiljadi a od 1879 do 1884 godine sa 23 duše po hiljadi stanovnika. Nesmejući se upuštati u objašnjenje tako velike razlike koja se javlja u umnožavanju stanovništva u pojedinim od ovih faza, napomenućemo samo tu mogućnost, da je jakome umnožavanju u prvoj i poslednjoj fazi doprinelo veliko doseljavanje iz ostalih krajeva srpskih, a naročito onih pod Turskom. Doseljavanje je pak najjače bilo u prvo vreme po oslobođenju i za tim posle rata za nezavisnost, kada je upravljeno bilo naročito za Nove Krajeve i u njima, na opusteli Toplički okrug». U evropskim zemljama, za period od 1865. do 1880. godine «umnožavanje» stanovništva znatno je manje. U Austriji 7,8 na hiljadu stanovnika godišnje, u Italiji 6,5 a u Francuskoj samo 2,4 na hiljadu stanovnika godišnje.
    Ova obaveštenja daje knjiga Vladimira Karića SRBIJA – OPIS ZEMNJE, NARODA I DRŽAVE, u kojoj su «kritički sređena ispitivanja Srbije, iznesena u našoj i tuđoj književnosti, dopunjena istraživanjima u arhivama raznih naših viših nadleštava, rađena na naučnoj osnovi, a prilagođena za širi krug čitalaca». Knjiga je objavljena 1887. godine i nudi i druge vrlo interesantne demografske statističke podatke prema popisu stanovništva u Srbiji 1884.
    U to vreme površina Srbije bila je 48,589,4 kilometara kvadratnih. U Evropi je zauzimala šesnaesto mesto po veličini i pokrivala dvadesetšesti deo površine evropskog ontinenta. Njena površina bila je za 7.200 kilometara kvadratnih veća od Švajcarske, za 15.600 od Holandije i za 19.6oo kilometara kvadratnih od Belgije. Zauzimala je 15.380 kilometara kvadratnih manju površinu od Bugarske, odnosno 16.100 od Grčke.
    Krajem 1884. u Evropi je živelo 7.256.000 SRBA. U pomenutoj knjizi Vladimir Karić pokazuje koliko ih gde ima. U Kraljevini Srbiji bilo je 1.715.000 Srba, što je 90,26 odsto od ukupnih 1.900.000 stanovnika. Dakle, u matičnoj zemlji živela je samo jedna petina našeg naroda.

    BROJ SRBA U OSTALIM ZEMLJAMA BIO JE SLEDEĆI:

    Bosna i Hercegovina………………………………………….1.330.000
    Stara Srbija…………………………………………………………255.000
    Makedonija…………………………………………………………..540.000
    Crna Gora……………………………………………………………..175.000
    Dalmacija……………………………………………………………..455.000
    Istra……………………………………………………………………160.000
    Hrvatska i Slavonija ………………………………………..1.746.000
    Ugarska…………………………………………………………………650.000
    _________________________________________________
    SRBI SU U UGARSKOJ BILI RASPOREĐENI OVAKO:
    Bačka i Banat………………………………………………………..450.000
    Baranjski okrug ……………………………………………………..34.000
    Šomođski okrug ……………………………………………………12.000
    Salajski okrug ……………………………………………………….71.000
    Železni okrug ……………………………………………………….17.000
    Šopronjski okrug ……………………………………………………29.000
    Mošonjski okrug ……………………………………………………..9.000
    Peštanski okrug ……………………………………………………..9.000
    Krašovski okrug ……………………………………………………19.000

    U isto vreme u zapadnoj Bugarskoj živelo je 200.000, a u «Arnautskoj», zapadno od Crnog Drima, 30.000 Srba.

    Može se, prema knjizi SRBIJA – OPIS ZEMLJE, NARODA I DRŽAVE, pratiti kako je u našoj zemlji raslo stanovništvo u apsolutnom broju. Srbija je imala:

    1850.godine……. …………………………………957.852 stanovnika
    1860.godine……………………………………..1.100.000 stanovnika
    1870. godine ………………………………….. 1.302.077 stanovnika
    1880. godine ………………………………….. 1.7oo.272 stanovnika
    1884. godine ………………………………… 1.900.000 stanovnika

    Što se tiče gustine naseljenosti, u Srbiji je živelo 39.1 stanovnika na kvadratnom kilometru. Prosek Evrope bio je 32,5 stanovnika po kvadratnom kilometru.
    U srpskim gradovima bilo je nastanjeno 237.150 stanovnika, što je 12,5 posto od ukupnog broja, dok su sela zahvatala 87,5% stanovništva; bilo je dakle 1.662.850 seljaka.
    U Kragujevačkom okrugu, koji ima 2.446,7 kilometara kvadratnih, bilo je, 1884. godine, 122.284 stanovnika – 49,9 po kvadratnom kilometru. Jagodinski okrug imao je 1.637 kilometara kvadratnih i 79.502 stanovnika – 48,6 po kilometru kvadratnom.
    Saglasno najvećem priraštaju u Evropi, i «u pogledu na broj venčanja, među Jevropskim državama, Srbija stoji na prvom mestu. U vremenu od 1865 do 1884, u njoj je na hiljadu stanovnika bilo, godišnje prosekom, 11,4 venčanja! Istovremeno, u Francuskoj je 7,9, a u Grčkoj 6,1 venčanja godišnje na hiljadu stanovnika.
    Godine 1870. u Srbiji se rodilo 58.401 dete, 1880.-70.475 dece, 1884.-90.390 dece. U jednom braku rađalo se, prosečno, 4,1 živorođeno dete. Na hiljadu stanovnika rađalo se tada godišnje – 43 deteta. Istovremeno, godišnje na hiljadu žitelja, umiralo je 30,5 stanovnika.

    (CEO tekst je preuzet iz Časopisa KALENIĆ, koji izdaje Srpska pravoslavna eparhija šumadijska, Kragujevac, iz broja 5 za 1999. godinu, strana 24).