Običaji: Mokro i šišano kumstvo

17. maj 2012.

komentara: 18

Kumstvo je prastari običaj koji potiče iz prehrišćanskog vremena. U izvornom značenju, kumstvom se ulazi u duhovno srodstvo s nekom porodicom. Ono ima vrednost krvnog srodstva.

U narodu postoje četiri vrste kumstva: mokro (kršteno), venčano i šišano (oba suha), kao i kumstvo u nevolji. Drevni običaj kumstva je kasnije crkva prihvatila i dala mu današnje obeležje.

Za kuma, kao i za krvne srodnike, postojala je zabrana ženidbe devojkom istog plemena. Po narodnom shvatanju, kumstvo je svetinja koja je mističnim srodstvom vezana za božanstvo. Verovalo se da od kumstva zavisi porodični i domaći napredak. Kum se poštuje kao i roditelj. On se prvi poziva na svadbu. Bez kuma se ne može obaviti venčanje mladenaca ni krštenje deteta. Kumstvu, kao duhovnom srodstvu, davana je prednost nad krvnim. Govorilo se: “Preče je duhovno nad krvnim”.

MOKRO (kršteno) i venčano kumstvo: čest je slučaj da venčani kum bude i kršteni kum deci mladenaca koje je privenčao. Srećno kumstvo je po pravilu dugotrajno i napušta se samo u izuzetnim slučajevima (zbog nemanja dece ili njihovog ranog umiranja, ako se rađaju samo ženska deca, ali i onda ako su kumovi prostorno udaljeni). Stara se kumstva, po običaju, nasleđuju i traju tokom više generacija. Dozvoljeno je da se stari kum zamenjuje novim prilikom ženidbe, da bi mladenci imali potomstvo. Udovci ne uzimaju starog kuma za novo venčanje, nego traže novog. Prelaskom u drugu veru, staro kumstvo se zamenjuje novim. Uobičajeno je da se i pored opravdanog razloga traži oproštaj od kuma koji se napušta, da bi se izbegla kumova kletva. Kuća koju prokune kum, nema sreće ni napretka (“Kumova kletva je teška”). Za venčanog i krštenog kuma se traži čestit čovek koji uživa ugled u narodu. Bezrazložno odbijanje kumstva je veliki greh.

ŠIŠANIM (striženim) kumstvom ne stiče se srodstvo, ali se pojačava prijateljstvo. Uobičajeno je da šišano kumstvo traje dok su kum i kumče živi, a kad jedno od njih umre, onda kumstvo prestaje. Bitno je za šišano kumstvo da se detetu po dogovoru uzima kum po navršenoj prvoj godini. U zakazano vreme, kum dođe u kuću kumčeta, uzme ga u krilo, te mu odrežu malo kose. Ponekad se kumče, pre nego mu se odseče kosa, digne visoko uvis, sa željom da mu toliko porastu telo i kosa. Deo odrezane kose pada u sud s vodom, u koji kum ubaci novčić, a drugi deo se stavlja kumčetu pod jastuk radi zaštite od uroka. Od tada šišani kum postaje kumčetu zaštitnik, spreman da za njega založi i život. Posle šišanja kum se daruje i časti.

KUMSTVA U NEVOLJI nisu nasledna. Verski kum sa svojim naslednicima može biti samo jedan, a prijateljskih je moglo biti više. U prekoj potrebi okumljivani su nasilnici i lupeži, da bi se kumstvom od njih zaštitilo. I hajduci su okumljivali svoje jatake, da bi kod njih našli bezbednije utočište pred zakonom.

IZVOR: Jovan D. Pandžić, knjiga „Ostrvica“, biblioteka «Hronike sela» , 255, Beograd 2003. Prilog poslao saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

 

 

Komentari (18)

Odgovorite

18 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Moba

    Ovaj običaj koji se praktikovao u selima Dunavske klisure i Poljadije, očuvao se do danas, ali sada u nešto u izmenjenom obliku. Tako, na primer, promenjen je i sam naziv običaja, pa se u Ljupkovi, a i u drugim mestima sa ovih prostora, zove “udruživanje”. Pri mobama ljudi udruženim snagama obavljaju razne radove, pogotovo poljske. Mobe se održavaju za vreme glavnih sezonskih radova (berba vinograda, kukuruza, žetva, sakupljanje sena i dr.), kada većina domaćinskih porodica nije bila u stanju da sama obavi sve poljske radove koji su zahtevali više radne snage, a vremenski su bili ograničeni. Zato su se domaćinstva međusobno udruživala i zajednički obavljala poljske poslove, pomažući jedni drugima.
    Najrasprostranjenija i najpoznatija moba u klisurskim i poljadijskim selima bila je pri branju vinograda. Na mobu su odlazili, obično, mladići, rođaci i komšije, lepo udešeni i veseli. Seli bi u kola u kojima je bio sanduk od dobro spojenih dasaka kako ne bi zrnevlje ispadalo. Ta su kola okićena granama zelenila, ponajčešće jesenjim ružama. Okićena je bila i stoka koja je vukla kola. Obično su to bili volovi, a ređe konji. Volove su naročito koristili Klisurci, dok su Poljadijci odlazili na mobe pomoću konjske vuče. Odlazilo se u vinograde i tamo radilo uz pesmu, šalu i veselje. Dok su devojke kosirima odsecale zrele grozdove i stavljali ih u kotarčiće ili “šućurice”, a potom u veće kotarice, mladići su ih na ramenima odnosnli i izručivali u kolske sanduke.
    Nijedna moba, ma koje vrste bila, nije se mogla zamisliti bez pesme, šale i dobrog raspoloženja.
    Kada bi završili berbu, pešice, uz kola, odlazili su kući kod domaćina, opet uz pesmu i dobro raspoloženje. Kod kuće bi “mleli” (muljali) grožđe ili ga izručivali u “stupu” odakle je pod pritegom curila “masta” u velike kace. U takvom vedrom raspoloženju učesnici mobi nisu osećali zamor teških poljskih radova.
    Za sve učesnike u mobi, gazda je uvek priređivao bogatu večeru.
    Postojale su mobe i za obavljanje žetve, u vreme kada se to obavljalo srpom i kosom. Za vreme žetve valjalo je obaviti razne poslove, sa mnogo više radne snage: kosidba žita srpom ili kosom, pletenje užadi za vezivanje snopova, sakupljanje snopova i njihovo sadevanje u “trečkove” (kamare), odvoženje snopova kolima na gumno, vršidba pomoću “dreša”, sakupljanje žita u džakove. I pri kupljenju sena, a u klisurskim mestima ima mnogo dobrih senokosa, radi se združeno, u mobama, jer taj posao treba završiti što brže. Na košenje se odlazilo rano ujutru, a često se kosi i po mesečini. Da bi se seno što pre sasušilo, otkose je trebalo prevrtati i izložiti ih suncu.
    Seno se prvo sakupi u velike naviljke, a potom se pomoću dva velika “šiljka” prenosi udvoje ili pojedinačno, ako je livada bila strma, na određeno mesto gde će se i uplastiti. Plastove sadevaju u dolinama, dostupnim za kola, kako bi se kasnije seno odvezlo kući kod stoke.
    Moba je oduvek bila način međusobnog poslovanja, jer je čovek još iz davnina shvatio da hitne poslove ali i neodložive jedino uspešno može obaviti zajedničkim, združenim snagama i radom. Moba kao narodni običaj vodi poreklo iz davnina i sačuvala se do današnjih dana u nešto izmenjenom obliku, pošto je manjeg obima i manje se radova obavlja u obliku mobe. Možda je tome doprinela i nova poljoprivredna mehanizacija koja se danas koristi u obrađivanju zemlje.
    U klisurskim i poljadijskim selima ljudi lošijeg materijalnog položaja su udruživali, prilikom oranja u takozvanom “sparivanju”, tegleću stoku – volove i konje, da bi potom, redom, obavljali hitne i neodložne poljske radove.

    Izvor: BORISLAV Đ. KRSTIĆ, NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI KLISURACA I POLJADIJACA, Temišvar, 2015.

  2. Vojislav Ananić

    Svinjska daća

    Ovaj se običaj ustalio iz nadasve praktičnih razloga jer je za klanje svinja bila potrebna pomoć rodbine pa čak i komšija. Posle uspešno obavljenog posla bilo je i prirodno da se čovek opusti i sve to proslavi jednom bogatom večerom namenjenom onima koji su uložili svoj trud.
    Klanje svinja, pa i samo jedne, zavisno od domaćinstva, oduvek je bila velika radost i prava “svetkovina” u svakoj klisurskoj i poljadijskoj kući.
    Po starom klisurskom i poljadijskom običaju svinje se obično kolju kasno u jesen, često posle prvog mraza ili snega kada su potpuno završili poljske radove. Toga dana priređuje se večera, takozvana “svinjska daća”. Za ručak se jede samo prženo meso, a uz čorbu sa svinjetinom jede se veoma dobro pripremljena proja, koja je, nadasve, veoma ukusna.
    Po Ljupkovi a i po drugim klisurskim mestima i danas kruže priče koje prepričavaju neka narodna verovanja. Tako, na primer, još prema judejskoj tradiciji, svinja je smatrana kao nečisto biće i kao takva zabranjena Mojsijevim zakonom da se upotrebljava u ishrani. Tom verovanju može se pridodati i nečistoća u kojoj svinja voli da živi. Po svoj prilici to je i razlog za dobro pranje svinja prilikom klanja. Kao dokaz da čitav ovaj čin ima prizvuke nečeg paganskog i starog može da posluži i činjenica da se svinjčetu još u koritu načini “beleg” na glavi u znaku krsta. I u te ureze sipa se kuhinjska so. Najstarija žena u kući potom okadi tamnjanom zaklano svinjče. Tek posle tog obreda svinjče se okači o “raf” (čiviluk).
    Dok domaćica priprema bogatu večeru, ostali ukućani posluju oko zaklane svinje: sole meso i slaninu, stavljaju ih u kacu, prave raznovrsne kobasice: mesnjače, krvnjače koje stavljaju u kotlove, a ove na sadžak pa na vatru; prave i kobasice koje će sušiti u “kominu” okačivši ih o drvene štapove.
    Za večeru se poziva najbliža rodbina; prethodno im je poslat tanjir mesa a često i nešto čorbe za one koji neće doći na večeru. Na svinjskoj daći služe se jela sa mesom: sarma, prženo meso, kobasice “da se probaju” i na kraju obavezno krofne. Na stolu ima stalno zagasito-crvenog “rampaša” i “otela”, pa se takva jedna večera obično završava lepom pesmom.

    Izvor: BORISLAV Đ. KRSTIĆ, NARODNI ŽIVOT I OBIČAJI KLISURACA I POLJADIJACA, Temišvar, 2015.

  3. Vojislav Ananić

    KRŠTENJE – POČETAK DUHOVNOG ŽIVOTA

    Krštenjem čovek postaje hrišćanin i član Crkve. Jedno je od sedam Svetih Tajni i njenim primanjem čovek ima pravo na sve ostale Svete Tajne i obrede u crkvi. Krštenje nije neko čarobno preobličavanje. Ono čoveku daje snagu da se razvije i uzrasta verom i delima kao što propisuje evanđelje. Obred krštenja u duši krštenih ostvaruje rođenje milosti i unutrašnjeg načela duhovnog savršenstva.

    U Bibliji piše o činu Jovana Krstitelja: … oni ispovijedahu svoje grijehe, a on ih je krstio u rijeci Jordanu. Krštenje uranjanjem u vodu dugo se zadržalo. Obred uranjanja simbol je očišćenja i obnove. Nije bio poznat samo esenskim sredinama nego i izvan judaizma i njegovih sekti. U jerusalimskim spisima piše da se Jovanovo krštenje razlikuje od ostalih obreda uranjanja jer nije mu samo čin očišćenje već i moralni preporod. Pošto se krštenje vrši samo jednom, ne ponavlja se, ono ima i aspekt inicijacije. U očekivanju Mesije, ispovedanjem skupine koja se moli i krštenjem oni unapred stvaraju njegovu zajednicu.

    Bez obzira na promene koje je donela liturgija različitih hrišćanskih veroispovesti, obredi krštenja i dalje sadrže dve faze velike simboličke važnosti: uranjanje i izranjanje.Uranjanje je danas svedeno na polivanje i ima više značenja: pokazuje nestanak grešnog bića u vodama smrti, očišćenje svetom vodom i povratak bića početku života. Izranjanje otkriva pojavu bića ispunjenog milošću, očišćenog i sjedinjenog sa božanskim izvorom novog života.

    Govoreći o krštenju, Jovan krstitelj spominje vatru: „Ja vas krstim vodom u znak obraćenja, ali onaj koji dolazi poslije mene jači je od mene. Ja nisam dostojan skinuti mu obuću. On će vas krstiti Duhom Svetim i Ognjem“.

    PRAVOSLAVNO KRŠTENJE

    Svete Tajne su radnje koje vrši sveštenik gde se na vidljiv način dobija nevidljiva blagodat Božja. Sveta Tajna krštenja je prva Sveta Tajna jer ovim činom novog rođenja novokršteni postaje član Crkve, ulazi u Crkvu Hristovu. Krštenje je početak duhovnog života, rađanje za večnost i uslov je spasenja. Onaj koji nije kršten nije dostojan da primi ni ostale Svete Tajne. Krštenje deteta je pranje od praroditeljskog greha. Za krštenje nije potrebna posebna priprema deteta jer se deca krštavaju po veri kuma. Roditelji treba da poste nedelju dana pre krštenja deteta i da se pričeste na dan krštenja. Krštenje se ne sme odlagati i naročito ne zauzimati stav da dete treba o tome samostalno da odluči kada odraste.
    Krštenje treba izbegavati u periodu od Božića do Krstovdana kada je iščekivano krštenje Isusa Hrista, a u srpskom narodu je označeno kao opasno vreme. Tada sve miruje, najjača je zima, noći su još uvek duge i narod je govorio da tada šetaju karakondžule, ale i sva moguća zla i napadaju decu. Taj period se u narodu zove „nekršteni dani” u kom, kako se veruje, umrla deca pohode svoje majke i hoće da nanesu zlo živom detetu.
    Krštenje sadrži tri molitve i nekoliko obreda. Menjanjem tradicije ostala su samo dva segmenta Svete Tajne krštenja: znamenje i krštenje.
    Nekoliko dana po rođenju vrši se znamenje deteta. Neko od mlađih ukućana ili srodnika odlazi kod sveštenika sa flašom vode. Sveštenik osvešta vodu, stavi u nju struk bosiljka i daje ime detetu, takozvano ime po znamenju, koje ono nosi do krštenja. Osveštana vodica se dodaje u vodu za kupanje deteta narenih 40 dana odnosno do krštenja.

    Posle nedelju ili dve dana, kada dete ojača, u hramu, manastiru, crkvi, a može i u domu roditelja, vrši se krštenje. Kum plaća krštenje i daruje sveštenika. Ukoliko se dete krsti pre 40 dana od rođenja, majka ne prisustvuje krštenju jer se žena 40 dana posle porođaja smatra nečistom. Ona boravi u kući i bavi se poslom kojim bi želela da se dete bavi kada odraste. Nekada su na krštenju pored srodnika obavezno bile prisutne svekrva, jetrve i žena koja je pomagala pri porođaju.
    Za krštenje je potrebno platno bele boje veličine 1-1,5 metar koje donosi kuma i u koje se dete uvije posle krštenja – polivanja vodom. Od nje se, potom, detetu sašije košuljica, benkica ili jastučić za spavanje. U nekim krajevima je običaj da se dete, kada počne krštenje, zavija u očevu belu košulju, sve dok ne bude kršteno vodom. Bela košulja i krsnica (belo platno) simbolizuju nevinost, čednost i bezgrešnost, jer je bela boja simbol duhovne i telesne čistote. Potrebno je i ulje, po mogućstvu maslinovo, kojim se dete pomazuje. Kum kupuje sveću u crkvi (može da se kupi nekoliko dana ranije, pa da se ukrasi). Negde je običaj i da se ponesu jedan ili dva velika bela peškira, kao i krstić za dete.
    Kum daje ime detetu a objavljuje ga na gozbi posle krštenja.Prilikom izbora imena, kumu je bilo davano prvenstvo, mada se on najčešće dogovarao s roditeljima. Uglavnom je dete dobijalo ime po dedi, a događalo se da dobije ime i po nekom junaku ukoliko se u vreme njegovog rođenja desio neki značajan događaj. Na kraju krštenja daruje kumče zlatnikom ili nakitom– krstićem kao uspomenu na taj sveti čin. Crkva odobrava i poklanjanje duhovnih knjiga, Svetog pisma, ikona i brojanica.Prema ranijim običajima, pored darivanja kumčeta, majka bi od kuma dobila materijal za haljinu i za detetovo odelce, a roditelji bi darivali kuma, najčešće košuljom i čarapama, a kumu tkaninom za haljinu. Pošto krštenjem postaje detetov duhovni otac, kumova dužnost u daljem životu je da se brine o verskom vaspitanju deteta. Običaj je da daruje kumče za značajne događaje u njegovom životu, kao polazak u školu, završetak školovanja i sl.
    Kršteni kum je uglavnom onaj ko je venčao roditelje, a ako on nije u mogućnosti da krsti novorođenče, onda se kumstvo predaje nekom mlađem iz iste familije. U slučaju da ni to nije bilo moguće, uz saglasnost starog kuma bira se novi. Mora biti pravoslavne vere, kršten, punoletan i čistog i moralnog života.
    U obredu krštenja kum u ime deteta čita pravoslavni Simvol vere, sjedinjuje ga sa Hristom i odriče đavola. Posle krštenja, voda kojom se dete krsti prosipa se na mesto gde se ne gazi, ili se izlije uz neki kalem, ili u cveće u kući. Kosica koju sveštenik odseče pri krštenju stavlja se u vosak, pa se i ona stavlja na neki kalem ili se čuva u kući kao uspomena na ovaj veliki događaj u životu deteta. Sveća koja se pali na krštenju, takođe se čuva u kući kao draga uspomena.

    Krštenje bi se obeležavalo gozbom na koju bi bili pozivani najbliži srodnici i prijatelji. U današnje vreme se tim povodom pravi slavlje u restoranima s velikim brojem zvanica i često se krštenje pravi zajedno s proslavom prvog rođendana, jer se gleda da se dete krsti do godinu dana. Zbog organizovanja svečanog ručka, crkva preporučuje da se krštenje obavi u dan kada se mrsi. Ukoliko se krštenje obavlja uz post, obavezna je posna hrana. Smatra se da roditelji čine veliki greh ako tada pripremaju mrsnu hranu.

    U slučaju da se dete razboli pre krštenja i dođe u životnu opasnost, može se izvršiti takozvano krštenje u nuždi. To krštenje može da izvrši svaka krštena osoba tako što će politi dete vodom i izgovoriti nekoliko jednostavnih molitvi koje su inače sastavni deo krštenja. Nekada, u mnogočlanim domaćinstvima, deca koja su bolešljiva i za koju se smatralo da neće preživeti bila su krštavana treći dan po rođenju. Po narodnom verovanju, nekršteno dete nije moglo da se sahrani na groblju, već se to činilo najčešće ispod neke rodne voćke.

    PRAVOSLAVNO KRŠTENJE U HRAMU

    Za Svetu Tajnu krštenja osnovna materija je voda, pa ono počinje osvećenjem vode. Voda je simbol očišćenja a uranjanje u vodu je izraz očišćenja i pokajanja. Upaljena sveća predstavlja svetlost Hristovu a kađenje objavljuje Svetinju Duha Svetoga.
    Krštenje se vrši uranjanjem u vodu (ili polivanjem) uz sveštenikovo izgovaranje formule krštenja: „Krštava se čedo Božje u ima oca i Sina i Svetog Duha a kum potvrđuje sa „Amin“. Tada se novokršteni oblači u belu košulju ili pokriva komadom belog platna dobijenog od kuma.
    Uz Svetu Tajnu krštenja vrši se i Sveta Tajna miropomazanja. Sveštenik osveštalim uljem premazuje delove tela (čelo, oči, nozdrve, usta, uši, prsa, ramena, ruke i noge) kroz koje primamo ovaj svet i izgovara formulu: „Pečat dara Duha Svetoga“, dok kum potvrđuje: „Neka tako bude“.

    Posle miropomazanja sledi litija – ophođenje tri puta oko krstionice uz pevanje stiha Poslanice apostola Pavla Galatima: „Vi koji se u Hristu krstite, u Hrista se obukoste, Aleluja“. Ovim ophodom je načinjen krug kome nema kraja, krug koji simbolizuje večnost.

    Sledi čitanje Apostola i Jevanđelja a zatim se obavlja omivanje (brisanje) svetog mira kako bi se ono sačuvalo od obesvećenja i postrižavanje kose. Postrižavanjem kose čovek daruje plod svog tela kao žrtvu i zavetuje se Bogu.

    KRŠTAVANJE ODRASLIH

    Odrasle osobe koje žele da se krste pripremaju se sedmodnevnim postom i pričešćem. Iako na krštenju imaju kuma, sami čitaju Simvol vere. Mogu se krstiti oblivanjem vodom ili u hramovima gde ima krstionica (kada ili bazen sa vodom) i specijalne bele haljine za odrasle.
    U Crkvi Sveta Petka u Beogradu je jedinstvena krstionica napravljena po uzoru na apostolske. Bazen u Svetoj Petki je namenjen pre svega za krštavanje odraslih mada otkako je izgrađena, nalik ranohrišćanskim, ova krstionica postala je mesto primanja Svete Tajne za čitave porodice.

    Omiljena prestonička Crkva Sveta Petka podignuta je 1937. godine nad drevnom pećinskom crkvom u kojoj se nalazi čudotvorno vrelo. Prostorija sa bazenom gde se vernici krštavaju takođe se nalazi u pećini, samo nekoliko desetina metara dalje.

    U centralnom delu prostorije, ukrašene velikim mozaicima, nalazi se bazenčić u kojem se vernici krštavaju potapanjem u vodu. Krstionica je oivičena masivnim reljefno ukrašenim mermernim blokovima, a osvetljavaju je zraci svetla iz osam prozora kupole. Prvo što novokršteni vide kad podignu lice iz vode je uklesani natpis „U Hrista se obukoste“, ispod mozaika sa predstavom Deisisa – Hrista, Bogorodice i Svetog Jovana.

    OBIČAJI I VEROVANJA

    U narodu su postojali mnogi običaji i verovanja u vezi krštenja deteta. Majke su smatrale da im dete neće otići od kuće ukoliko kosicu koju je sveštenik isekao tokom krštenja čuva zajedno s detetovim pupkom.

    U pirotskom kraju postoji običaj da se posle krštenja dete unese u kuću i nosi se u sobi unakrst u sva četiri ugla, a ako kasnije bude nevaljalo, kaže se da nije nošeno u sve ćoškove.

    Verovalo se da detetu može da se naudi sve do čina krštenja, pa se tačno znalo kada uveče ne sme da se kupa i da se voda od kupanja prosipa na određeno mesto, gde niko neće zgaziti.

    Kad se dete vraćalo kući s krštenja, ima krajeva gde su ga dodavali kroz prozor umesto da ga unesu na vrata, jer nije obavljeno dovoljno magijsko-ritualnih radnji da bi ono bez ikakvih smetnji nastavilo svoj život.

    U pojedinim krajevima, kum bi raspremljeno dete stavljao na očevu košulju, zbog verovanja da će tako stalno biti pod očevom zaštitom.

    U porodicama gde je bila velika smrtnost dece važilo je nepisano pravilo da majka novorođenče iznese na raskrsnicu i simbolično ga ostavi. Prvi koji naiđe na bebu bi postao kum i on bi dao ime, što je i stari kum morao da prihvati jer je bilo za dobrobit čitave porodice. Zbog toga su u istočnoj Srbiji vrlo česta imena Najden i Najda, što znači nađen.

    Literatura:

    J. Chevalier, A. Gheerbrant – RJEČNIK SIMBOLA
    Aleksandar Menj – ISTORIJA RELIGIJE
    Larousse ENCIKLOPEDIJA MITOVA I MITOLOGIJE
    Enciklopedijski rečnik SLOVENSKA MITOLOGIJA

    Ostali izvori:

    http://www.saborna-crkva.com
    http://www.novosti.rs
    http://www.narodni.net

    Nadica Janić

  4. Hvala na objavi, gospodine Vojislave Ananić.

  5. Vojislav Ananić

    Kumstvo

    Kumstvo je bilo velika duhovna veza koja se poštovala i cijenila više od srodstva. Postojalo je više vrsta kumstava.
    Nasljedno kumstvo je kad se momak ženi i zove krštenog kuma, ili njegova sina, da ga vjenča i ubuduće mu krštava djecu. Postojalo je kumstvo iz milosti, kad se dva druga vole i kumuju se.
    Zatim, kumstvo iz interesa: ovdje su najviše zvani glavari za kuma, seoski trgovci i bogatiji ljudi od ugleda. U većini slučajeva zvali su ih ljudi od neke nevolje, odnosno interesa, da bi im pomogli. Kumstvo od nevolje — straha, kad neko nekoga moralno uvrijedi, ili se dogode pokušaj ubistva i svađa, okrivljeni je pribjegavao kumstvu.
    Kumstvo, iz krvne osvete: ako je ubistvo nehotično, ljudi su u većini slučajeva primali kumstvo, a ubistvo iz svađe, pored plaćanja mrtve glave, primalo se i kumstvo koje je bilo glavni čin da se krv među ljudima umiri.
    Kumstvo, po prisanu: ako se nekome ne daju podići djeca, pa mu se usnije da je zove za kuma toga i toga, on ga kaže po imenu i tada se sklapa kumstvo. Sklapalo se kumstvo i u slučaju kad su se rađala samo ženska djeca, da bi se rodio sin.
    Koliko je pravoslavna vjera i njeni crkveni propisi uvažavala kumstvo, može se vidjeti iz primjera: momak i djevojka koje je krstio jedan kum, nijesu se mogli uzimati, jer se kršteni kum tretirao kao duhovni otac. Ovo je ukinuto tek po prvom svjetskom ratu — 1922. godine.
    Sva kumstva su bila sa sveštenikom, kao i brak, dok se građanski brak koji je danas obavezan, nije praktikovao u ovim našim krajevima.

    Izvor: Obrad Višnjić – Golija i Golijani, Trebinje, 1987.

  6. Vojislav Ananić

    Pobratimstvo

    Pobratimstvo je većinom bilo od milosti. Zvalo se, na primjer, dva druga po ugledu skoro jednaka i pobratime se. Izmijenjali bi oružje i popili po kap krvi iz malog prsta lijeve ruke. Pobratim je smatran kao rođeni brat i u slučaju pogibije jednoga, drugi je imao moralnu obavezu da ga osveti isto kao njegova braća i bratstvenici.

    Izvor: Obrad Višnjić – Golija i Golijani, Trebinje, 1987.