PIŠE: Saradnik portala Poreklo Goran Ž. Komar
GOVOR NA PREDSTAVLJANJU KNJIGE PROF. DARKA TANASKOVIĆA – POVODOM NEDAVNIH IZJAVA TURSKOG ZVANIČNIKA NA KOSOVU POLJU
D. Tanasković, Neoosmanizam. Povratak Turske na Balkan, Beograd, 2010.
(23. septembar 2010., Muzej Hercegovine – Trebinje)
Dosta davno, govorio sam prijateljima zainteresovanim za starinu središnje balkanske zemlje, kako bih želio da u budućnosti načinim uporedne analize dvaju putopisnih djela dvojice istraživača posvećene Bosni i Hercegovini. Aleksandra Goljferdinga i Artura Evansa. Rusa, vjernika pravoslavne Crkve, diplomate, i Engleza, katolika, aristokrate i arheologa. Vjerujem u neposredne korisnosti takve zamašne radnje kojoj još nisam pristupio. Takođe, vidio sam, ovi neposredni, pješačeći svjedoci drevnog i nadasve sintetičkog političko-vjerskog i kulturnog klupka Bosne i Hercegovine, ukrštavali su svoje poglede u ključnim pitanjima njezinog istorijskog opita. Te tačke, opažene od dvojice savremenika različitih nacionalno-vjerskih i kulturnih tradicija sa dva kraja Svijeta, ali odnjegovanih i uzraslih familijarnim i školskim vaspitanjem u privrženike istini, sa njihovih jasnih i očevidjelačkih sekcija, trebalo bi da budu predmetom zanimanja kulturne javnosti ove zemlje. Osobiti razlog za poniranje u ovakve studije nas pravoslavnih Srba nalazim u upadljivoj i dubinskoj kongruentnosti gledišta i opažanja dvojice putopisaca. Ovaj prostor je premrežen množinom putopisnih svjedočenja u raznim vremenima, množinom studija i književnih djela, množinom tradicija, ali pažljivim razgrtanjem i slojevitim otkrivanjem čvorišnih i ishodišnih tačaka svih, tako upadljivo divergentnih i suprotstavljenih narodnosnih i vjerskih tradicija Bosne i Hercegovine, bilo bi moguće otvoriti realni istorijski kod ove tajnovite zemlje.
G. Tanasković objedinjuje svojstva oba pomenuta istraživača, naravno sa visine vrhunskog naučnika, dakle, ispitivanjem političke savremenosti snažnih političkih središta umnogome okrenutih prostoru Balkana, tragalačkim razlaganjem vjerskih i političkih tradicija koje svoj uticaj ukršataju na Balkanu, ali i oštrom i preciznom sekcijom realnog hoda državnih subjekata koje je diplomatskom službom u naše vrijeme dodirivao. Ja ipak, iako večeras govorim o knjizi ”Neoosmanizam. Povratak Turske na Balkan”, ne mogu da ne pomenem drugu jednu knjigu razgovora sa g. Tanaskovićem ”Autonomija mišljenja. Novi razgovori sa Darkom Tanaskovićem” Miloša Jeftića kojom se donose izuzetno zanimljiva kazivanja autora vezana za njegov boravak i diplomatsku službu pri Svetoj Stolici. Uzevši ove dvije knjige moguće je iznova sagledati realno visoki stepen zanimanja drevnog rimskog crkvenog i političkog središta za Balkan, istorijski najjasnije iskazan nakon Tridentinuma, to jest masivnih teritorijalnih gubitaka Rimokatoličke crkve reformatorskim pokretom. I takođe, s druge strane, nemojte mi zamjeriti što ću izreći, prvim istorijskim detaljno organizovanim povratkom Turske na prostore starih zemalja našega naroda u času dubokog strateškog poraza koji je naš narod doživio u poslednje dvije decenije. Međutim, djela g. Tanaskovića ukazuju na istorijski model održanja srpskog naroda koji samo snažnim i upornim privrednim i kulturnim razmicanjem svojih stješnjenih državnih međa može dočekati obnovu državno-crkvenog i kulturnog naslijeđa. To podrazumjeva živi doticaj sa velikim Svijetom, posebno središnjim svijetom, a on je kao diplomata imao privilegiju da djeluje u dva najživlja istorijska politička i vjerska središta, koja su, međutim, posvjedočeno ekspanzionistička.
Veoma su zanimljivi stavovi o savremenom Islamu tadašnjeg prefekta Kongregacije za doktrinu vjere Jozefa Racingera koje u ”Razgovorima” donosi g. Tanasković (86-89). Izlaganje Racingera je sažeto i veoma korisno. Ne vjeruje u mogućnost produbljenijeg, istinski produktivnog teološkog dijaloga s Islamom, ali, takođe, govori i o evrointegraciji Turske koja bi se silom i antiistorijski gurala u Evropu. Takođe i razgovor sa Anđelom Sodanom državnim sekretarom Sv. Stolice. Bio bih slobodan preporučiti ovu knjigu i ukazati na ovaj njen odlomak (234 – 260). Zanimljivo je traženje ravni dodirivanja i tolerancije izraženo kroz pitanja o nivou kuranskog učenja u kojemu bi se mogao voditi dijalog. Takođe je interesantna i nimalo kurtoazna ad hoc izjava kardinala Karla Marije Martinija prilikom posjete Beogradu u susretu sa g. Tanaskovićem kojom je ovaj vatikanski uglednik pozdravio izbor islamologa za mjesto ambasadora u Vatikanu. Čitavi ovaj odjeljak knjige govori o dužnoj pažnji koju Vatikan posvećuje pitanjima Islama kao pitanju evropskog identiteta, a sljedstveno, nije li nasušna potreba da srpske političke nomenklature posvete i neuporedivo više pažnje ovom kompleksu. Pored opisa razgovora sa vatikanskim zvaničnicima, g. Tanasković donosi za nas jako zanimljiv pregled programskih akata Vatikana posvećenih međureligijskom dijalogu. No, ja bih vam skrenuo pažnju na njegovo pominjanje Lumen Gantium-a (1964) u kome je naglašeno da Stvoriteljev projekat spasenja obuhvata i muslimane kao baštinike Avramove vjere i poštovaoce jednog i jedinog Boga. Neobično je zanimljivo ocrtavanje biografije monsinjora Majkla Ficdžeralda uvjerenog u produktivnost zajedničkog avramovskog humusa triju jednobožačkih religija (244, 245). Danas, na ovom prostoru središnje zemlje našega naroda, suočavamo se sa živom djelatnom oštricom turske vanjske politike iskazane platformom neoosmanizma. Na živost Islama ukazuje i iskorak 38 muslimanskih teologa i intelektualaca iz cijeloga svijeta među kojima je i Cerić i Zukorlić, izazvanog papinim pominjanjem jednog davnašnjeg citata iz 14. vijeka? Tim povodom, u nivou zvaničnosti, otvoreno je i dotaknuto pitanje nasilnog prevođena u Islam. Utvrđeno je da je to bio izuzetak, a ne pravilo.
Vjerujem da je i ozbiljno i naučno potkrepljeno diplomatsko sondiranje života i kretanja interesantnih političkih središta velikog svijeta nasušna potreba srpskog naroda, a takođe i objektivno arhivski utemeljno izučavanje prošlosti i istorijskih doticaja naroda i konfesija bosansko – hercegovačkog klupka. Moja arhivska istraživanja istorije ove tromeđe u razdoblju u kojem se tromeđa intenzivnim događajima sabila u tačku ogromne, vasionske težine, govore da je i tim putem moguće otvoriti nova polja i požnjeti nova znanja. Najprije o nama samima.
G. Tanasković, kao diplomata i naučnik, ovom knjigom traži ishodišne tačke velike i žive političko-vjerske platforme neoosmanizma, razlaže njezinu složenu ideološku nutrinu i pruža hronološke sekcije njezinih istorijskih razvojnih varijanti. Kao diplomata i naučnik, on nas je sjetio na vremena kada su beogradske političke nomenklature za diplomatiju angažovale sopstvenu književnu i naučnu elitu. O toj potrebi i praksi uočenoj i provođenoj u današnjoj Turskoj, autor sažeto govori na strani 43. knjige. G. Tanasković djelovao je nakon razdoblja poslijeratnih diplomata blijedog lika, često programski okrenutih problematici unutrašnjih političkih raskola i napetosti u domovini. I ovom knjigom, pokazao je koliko su politički upotrebljive studije političkih i vjerskih doktrina i tradicija. Narod masovnih gubitaka, obilježen snažnom tradicijskom anarhističkom oštricom koja je suviše upadljivo i suviše masivno razlamala sopstvene državne pečate, morao bi naći put u prosvijeti i snažnoj, snažnijoj nego bi to morali mnogi drugi narodi, diplomatskoj aktivnosti. G. Tanasković sugeriše dijaloški put ka svijetskim središtima moći.
Problem sa turskom spoljnopolitičkim konceptom Davutoglua i ako joj ne bi odricali dobronamjernost shodno deklaracijama o doprinosu regionalne stabilnosti, leži u istorijskom ogledu nemogućnosti kontrole nad ciljnim uticajnim periferijskim oblastima (Bosna, Sandžak) koje i autohtono razbuktavaju agresivno političko i vjersko djelovanje i ta je pojava, čini mi se, sasvim u skladu sa konceptom strateške dubine Davutoglua. Ovdje djeluje jedan zakon u kojem se turski koncept neoosmanizma, koji se termin od turskih zvaničnika i ne izgovara, na rubnim područjima njegova uticaja, do te mjere poticajno izobličava da se pokazuje kao islamski fundamentalizam koji, po mome utisku, neće odviše voditi računa o tome iz kojega središta, ili žarišta, prima materijalni i duhovni poticaj i podršku. Najbeznačajniji spoljni znak ove pojave je odbijanje g. Izetbegovića da kod posjete Turskoj posjeti mauzolej Kemala Ataturka što sami domaćini očekuju i sugerišu. Ovdje, na Balkanu, izreka ”veći papa od pape” je pretvorena gotovo u političku praksu i doktrinu. Ili je naprosto potreba?
Današnja Turska, nasljednica Osmanske imperije, nastoji i nastojaće da uz strateški oslonac na SAD reafirmiše njeno kulturno i političko naslijeđe, sistematičnim i nametljivim uvođenjem neoosmanizma kao konstante turske spoljne politike (8, 9). Vidite, meni je zanimljivo, taj oslonac na SAD tražili su uporno i sistematski podržavali kosovski Albanci. Za mene je jako privlačno pitanje izvjesnog slućenog potiskivanja u drugi plan potreba i težnji rimokatoličkih Albanaca kojima je Katolička crkva putem svoje barske nadbiskupije u proteklim vjekovima poklanjala toliku pažnju. Sjetite se nadbiskupa Zmajevića ili manje poznatih mletačkih povjerenika za albanski prostor kotorskih sveštenika i državnih službenika Bolica? Autor govori i o fenomenu sekularističkog nacionalizma (11), što je meni koji živim u Crnoj Gori lično izuzetno zanimljivo jer je politička snaga ovakve idejne orjentacije i utemeljenja ona dominanta koja je odredila istorijski hod srpskog naroda u drugoj polovini 20. vijeka, a ovdje se, prekorisnim sondažama ukazuje kao regionalni fenomen. Radikalni turski sekularizam od Ataturka, u religiji je vidio najveću opasnost za društvo i njegov napredak (15). Ovo zaista podsjeća na doktrine jugoslovenskih komunista, ali takođe, može biti zanimljivo i ocrtavanje prostornih dosega ove nevjerovatne ideje koja se, ipak, istorijski, ograničava na pravoslavni svijet i evroazijske prostore.
Drugo što je za nas jako značajno je zalaganje turskih zvaničnika u nivou Savjeta Evrope za unitarnu Bosnu i Hercegovinu (13). Ovakvim izazovima jednostavno političke nomenklature, same po sebi, ne mogu odgovoriti ukoliko se u traženju rješenja ne okrenu i ne naslove na upućenike u ovu složenu problematiku.
Danas se islamski ekspanzionizam oslanja na sistem obrazovanja, na prosvjetne ustanove i škole, te specijalizovane državne ustanove krećući se tragom rimskih ustanova za rasprostiranje vjere nastalih početkom 17. vijeka. Dužni smo podvući i mišljenja da je Turska spoljna politika na Balkanu je naglašeno antisrpska. Autor citira mišljenja turskih komunista koji kazuju da je tursko ”novo” neprijateljstvo prema Srbima prevazišlo ono tradicionalno prema Jermenima i Grcima (29). Veoma bi, najširem čitalačkom krugu bilo poučno izlaganje istorije provođenja i promovisanja neoosmanizma u Turskoj (32, 33…) jer je moguće, tada, trasirati i perspektive razvoja određenih doktrina ovdje na balkanskom prostoru. Ovakva studija g. Tanaskovića su naglašeno prospektivne studije.
Za nas, pravoslavne, više nego bilo što što čini sadržaj turske zvanične politike prema Pravoslavlju, dubinu ideološkog zastranjenja savremene Turske politike, pokazuje stav turskih vlasti prema patrijaršiji u Fanaru (41) koji, svakako, podstiče i neka krupna pitanja ustroja i organizovanja vaseljenskog Pravoslavlja u budućnosti. Lično sam skromni pobornik vaspostavljanja jednog djelatnog saborskog središta.
G. Tanasković ukazuje na osposobljavanje turske diplomatije naglašenim priširivanjem kompetencija (43) i nije moguće ne podsjetiti na takvu intenciju državne politike Kraljevine Jugoslavije i nasušnu potrebu našeg političkog i istorijskog trenutka. Da li iko danas kod nas radi u pravcu školovanja kadrova. Mandati političkim nomenklaturama traju četiri, pet godina? Toliko traju visoke škole i specijalističke studije?
Govor Davutoglua u Sarajevu 2009. godine (45) je upozoravajući i kada se u savremenom trenutku projektuje ka nekom unutrašnjem entitetskom pitanju bilo koje države, da li bi bio pretjeran? I još nešto. Unutrašnja pomjeranja na tlu republike Srbije tokom 2010. godine dolaze minut nakon ovog nastupa visokog zvaničnika koji iznosi stav moćne države? U međunarodnom sudu malo se kome sudilo zbog neposrednog djelovanja.
Pravoslavni svijet u svom zemljišnom opsegu nosi činjenicu prisustva muslimana koji čine autohtoni sadržaj i nema sumnje da taj svijet toj činjenici mora prići kostruktivno i možda saborno.
G. Tanasković na kraju knjige pruža smjernice, a ne vidim da neko to može učiniti sa više upućenosti i stručnih kompetencija. On je svjedok iz dva snažna političko – vjerska središta koja svoj uticaj prostiru na novi Balkan, Balkan novih državnih subjektiviteta i komplikovane etničke slike, ali Balkan u kojem se njegove značajne sastavnice naslanjaju na jako savezništvo sa tim centrima. Ja ne mogu da ne upitam koja je balkanska sastavnica sa najmanje uporišta u tradicionalnim savezničkim relacijama?
Rad g. Tanaskovića je neobično koristan i sa visokog diplomatskog aktivizma i njegov poziv za dijalogom i otvaranjem, jest trasiranje jedinog puta srpskom narodu koji ne treba da izaziva neprijatna podsjećanja na okupacije. Iz takvog dijaloga za koji su potpuno otvorene vršne strukture starih političko – vjerskih središta koja sam pominjao mi možemo imati samo koristi ukoliko smo kao narod čvrsti i utemeljeni u sopstvenoj političko-vjerskoj tradiciji.
Komentari (0)