Sombor i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 43

Grad Sombor:

Aleksa Šantić, Bački Breg, Bački Monoštor, Bezdan, Gakovo (obuhvata i Kruševlje koje je do 1978. bilo samostalno naselje), Doroslovo, Kljajićevo (do 1948. godine Krnjaja), Kolut, Rastina, Riđica, Svetozar Miletić, Sombor, Stanišić, Stapar, Telečka i Čonoplja.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (43)

Odgovorite

43 komentara

  1. Vojislav Ananić

    SOMBOR, varoš u zapadnoj Bačkoj nedaleko od Dunava. Ima 31.342 stanovnika (31/1. 1921), od kojih je: 22.397 Srba, 5.275 Mađara, 2.996 Nemaca, 1.126 Jevreja; pravoslavnih 13.529, katolika 15.989. S. se spominje prvi put 1.543. Za tursko doba bio je sedište nahije. 1590/91. šmao je 13 domova. Posle oslobođelja od Turaka S. je postao šanac u podunavskoj granici. 1747. postao je slobodna varoš. 1848/49. je stradao. 13/11. 1918. ušla je u S. srpska vojska.
    Stanovništvo se pretežno bavi ratarstvom i stočarstvom. Znatna je produkcija čuvenog somborskot sira. Trgovina je uglavnom ograničena na potrebe najbliže okoline. Industrija je ograničena na preradu poljoprivrednih proizvoda. S. je sedište bačke oblasti. U S. se nalazi: gimnazija, trgovačka akademija, muška i ženska učiteljska građanska škola, arhiva i lepo uređena biblioteka bačke oblasti. Od zgrada se naročšto ističe monumentalna zgrada bačke oblasti.
    D. P.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, IV KNJIGA, S—Š, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D.D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR ERIK MOŠE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1929.

  2. Vojislav Ananić

    Štrbac

    Jedno naselje sa ovim imenom zabeleženo je u kruševskom pomeniku. 1692. zabeležen je kao naseljen. 1699. imao je 7 domova. Za vreme Ranocijeva ustanka naselili su se iz Baranje u Šerbac: Uglješa Štrpčanin, Subota Kolap, Mihailo Rac, Stevan Živković, Krsta Sirižanin, Iso Blagović, Simo Milošić, Subota Marinković, Novak Zavišić, Vaso Uglješin, Maleš Matković, Padojko Kraletić, Jovan Blagović, Radoša Stranić, Marko Ilija., Subota Mirković, Stevan Gavrilović, Sekula Čatić, Lazar Nunić, Nikola Rac. 1715. imao je 11, a 1720. 15 domova. 1774. ne pominje se kao naseljen. Na ovo naselje kao srpsko seća prezime Štrbčanin i Štrbački. 1772. zabeležen je sa ovim prezimenom jedan porodični starešina u Stanišiću, a 1783. 4 u Laliću. Nalazio se pored Dunava između Bezdava i Monoštora.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

  3. Vojislav Ananić

    Stapar

    Zabeležen je u kruševskom pomeniku. Još 1740. zabeležen je kao pustara. 1747–8. naseljen je Srbima iz Bukčinovića i Vranješeva. Ovi su se naselili odvojeno pa su imali i svja groblja. Kasnije cu y Stapar naselili i Srbi iz Prigrevice n Brestovca. 1763. zabeleženo je za Stapar da je je jedno od najlepših srpskih naselja u Bačkoj. 1768. nalazilo se u Staparu 180, 1769. 211, 1773. 236 srpskih domova, 1786. 297, a 1792. 301 dom sa 2.310 srpskih uša.
    Potesi: Beli at, Blaževa livada, Vinogradi, Vinogradi Đavolani, Kneževa bara, Lapčevo, pod Mostongom, Popova međa, Preradović polje, Rajković polje, Salašić, Sgare kukuruzine, Tatoš.
    Pit: Prikaz stanja srpskog naroda u selu Staparu. Srb. dn. 1858, 30. – Vračarić Đ., Iz većnice Starog Stapara, Javor 1375, 159—110. –– J. Jurg, Stapar i Staparci u XVIII v. Godišnjak Istoriskog društva, u Somboru 1936/7, 283—192.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

  4. Vojislav Ananić

    SOMBOR

    Zabeležen je u Bodroškoj županiji 1391. Od
    1511. do 1686. vladali su njime Turci. Za turske vladavine zabeleženi su Srbi, kao turski vojnici, u Somboru već 1545. Sombor, pod ovim imenom, zabeležen 1574. Bio je sedište somborske nahije. Zabeležen je u kruševskom pomeniy, 1590. imao je 18 domova. Sredinom 17. veka nalazilo se y Somboru i katoličkog stanvovništva. 1699. nalazilo se u Somboru 270 porodičnih starešina sa 55 odraslih sinova, i 31 zanatska radionica. 1702. pripao je Potiskopodunavokoj vojnoj granici i imao da drži 200 prašinara. 1715. imao je, pod građanskom vlašću 40, a pod vojnom vlašću 289 domova, a 1720. pod građanskom vlašću 34 srpska i jedan mađarski dom. 1746. zabeleženo je u Somboru, pored 569 vojnika, 77 „Šijana“. 1747. imao je 99 poreskih glava. 1749. postao je Kr. slobodni grad. 1769. imao je 830 srpskih domova. 1786. bilo je y Somboru 11.420 duša, ogromnom većinom Srba. Te godine imao je 1206, a 1792. 1.205 srpskih domova sa 7.625 srpskih duša.
    Potesi: Bela anta, Bilić, Braćević, Bukovac, Budžak, Godečevo, Gradina, Istočna i Zapadna gradina, Guvno, Dolovi, Đurđin, Zlokućani, Mali jagovi, Malo selo, Junaković (šuma.), Kandlija, Karakorija, Kozara, Kruševlje, Krnjaja, Kulina, Kučka, Lugumerci, Međa, Mlake, Milčić, Nenadić, Obzir (salaši), Okol, Opaljenik, Piperoš, Picanovi salaši, Pašina ada, Preradović, Rančevo, Pastina, Rokovci, Salašić, Selenča, Stanišić, Samotvorica, Crvenka, Čapljara, Čikovi, Čonoplja, Šaponja, Šikara, Štrbac, Šušnjar.
    Delovi Sombora: Banat ili Mlake, Mali Beč, Patos, Prnjavor, Selenča, Crvenka.
    U Somboru su se rodili: Avram Maksimović, prvi srpski pčedarski pisac (1772. posle 1830); Jovan Savić (Ivan Jugović), političar (oko 1775 — Bečkerek, 1813); Gedeon Petrović, episkop bački (1785 — Hovi Sad, 1832); Platon Atanacković, episkop bački, politički radnik i veliki narodni dobrotvor (1788 — Novi Sad, 1867); Jovan Hadžić-Svetić (1799 — Novi Sad, 1869); Samuilo Maširević, patrijarh (1804 — Karlovci, 1870); Nika Mihailović, pravnik (1811—95); Nika Maksimović, političar (1840—1907); Nika Grujić–Ognjan, pedagog (1842–92); Petar Despotović, pedalog (1847 — Kruševac, 1917); Vasa Pušibrk, direktor (1835—1922); Jovan Petrović, general (1848 — Niš, 1902); Đorđe Ivković, knjižar (1858. Novi Sad, 1920). U Somboru je proveo svoj dugi i plodni živog , dr Radivoj Simonović (Kamenica, 1857 — Sombor, 1950).
    Literatura: Sandić A., Stara pisma somborska od g. 1746—8.
    Javor1884, 1461—6.—Kostić K. T., Prva varoška kuća u Somboru.
    Gl. Ist. dr. 1928, 124–5. — Vođ o proslavi šesdesetotodšnjice opstanka srpske crkvene družine u Somboru (1870—1931). Sombor, 1931. 70. – Kostić K. T., Dva. znamenita i zaboravljena groba u Somboru. – Stajić V., Jus gladii somborskog magistrala. Gl. Ist. dr. 1933, 366—74. — Stajić V., Iz istorije kr. i slob. grada Sombora. Gl. Ist. dr. 1940, 386—97. Simonović R., Najstarije srpske poredice u Somboru. Godišnjak Ist. dr. u Somboru za 1936/7, 1—28.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

  5. Vojislav Ananić

    RASTINA

    Tačno 28. jula 1920. godine veleposjed barona Alajoša Redla površine 3.993 k.j. i 756 kv.hv. oko majura Rastina sjeverno od Sombora stavljen je na raspolaganje agrarnoj reformi „pošto je baron poginuo na strani Austrije”. Na veleposjedu u tom trenutku Klaus i Rozenberg industrija iz Sombora držala je u zakupu 1. 410 k.j. zemljišta i do tada svake godine sijala 300 k.j. šećerne repe. Za ekonomsku 1919/20. stanovnici sela Santova od veleposjeda u zakupu su imali 445 k.j. zemlje, a sela Đurića 61 k.j. „Na veleposjedu ima 303 broja sa 250 prostranih odjeljenja gdje bi se moglo naseliti do 200 porodica. Ima mlinove, stolarsku i kovačku radionicu i druge radionice. Ima sve uslove da se na njemu kolonizuje jedno pogranično selo jer posjed leži na samoj granici”, konstatovano je u zapisniku revizije posjeda Rastina. Na veleposjedu Rastina Melanije Redl ud. Alajoša Redla nalazilo se 26 zgrada, od kojih 19 za stanovanje, tri staje, 2 svinjca, po jedna kovačnica i šupa.

    STIGLI LIČANI I HERCEGOVCI

    Od proljeća 1921. godine došlo je do masovnog naseljavanja srpskih dobrovoljaca iz Like, mahom iz okoline Korenice, kao i naseljenika iz Hercegovine, iz okoline Gacka. Zemljište su nadeljeni dobrovoljci dobili u privremen zakup ekonomske 1920/21. jer je Županijski agrarni ured iz Subotice 19. februara 1921. godine komunicirao sa Klaus i Rozenberg industrijom iz Sombora i tom prilikom je konstatovano da je iz zakupa zemljišta pomenutog zakupnika „izdijeljeno stranim dobrovoljcima” 29 k.j. pooranog i 193 k.j. žitom zasijanog zemljišta. Kolonisti su 3. maja 1921. godine formirali svoju agrarnu zajednicu težeći da što prije izgrade kuće. Avgusta 1921. godine jugoslovenska vojska i uprava povukle su se iz okoline Baje, Pečuja i sa prostora Pomorišja u Mađarskoj tako da je nova jugoslovensko-mađarska granica prolazila pored samog majura odnosno budućeg kolonističkog naselja. Pedeset izbjegličkih porodica Srba iz Santova 25. septembra 1921. godine nalazilo se privremeno smješteno uz dobrovoljce iz Like u zgradama majura Rastina. 8. novembra 1921. godine privremeno je nadjeljena zemlja za 34 izbjegle porodice iz Santova na majuru Rastina. Ministarstvo za agrarnu reformu 16. decembra 1921. godine uputilo je dopis Županijskom agrarnom uredu u Subotici da izbjeglice iz Santova ostanu na posjedu i da se anulira prethodna odluka o njihovom izmještanju. 18.januara 1922. godine pored 97 naseljenih dobrovoljaca na ovoj pustari živjelo je samo 12 porodica iz Santova iako je sveštenik Čeda Eremić iz Stanišića 15. marta 1922. godine uputio dopis Županijskom agrarnom uredu u Subotici u ime 50 porodica iz Santova i 100 dobrovoljačkih porodica „koji čine crkvenu opštinu”.

    KOLONISTI PLAĆALI ZAKUP ZGRADA U KOJIMA SU ŽIVJELI

    Naseljeni dobrovoljci iz Like živjeli su u zgradama za stanovanje, ali i magacinima i stajama na majuru. Naseljeni dobrovoljci i kolonisti plaćali su zakup zgrada u kojima su živjeli. Tako su 14. novembra 1921. godine 83 dobrovoljca naseljena na majuru Rastina, platila merničke troškove za zemlju dobijenu u zakup i „kiriju za stanove u kojima stanujemo”. Prema zapisniku agrarne zajednice u koloniji Rastina, od 6.marta 1922. godine, traženo je od naseljenika koji su živjeli u majurskim zgradama da „dvorišta redovno čiste dva puta nedjeljno i da se isto po kućama održava red i čistoća”. Predsjednik agrarne zajednice na majuru Rade Prica 14. novembra 1921. godine tražio je materijal za gradnju 169 kuća dobrovoljaca i kolonista naseljenih u Rastini, a 26. jula 1922. godine naseljenici su izvijestili Županijski agrarni ured u Subotici da su našli mjernika spremajući se za parcelisanje kućnih placeva i gradnju. 11. januara 1923. godine izvršena je procjena gospodarskih zgrada na Rastini, a 8. aprila1925. godine agrarna zajednica otkupila je zgrade na majuru od veleposjednika Melanije Redl za 200.000 dinara i od 1926. godine počela je gradnja kuća u novom naselju od tvrdog materijala. Zadnja rata za otkup zgrada od strane dobrovoljaca iz Rastine isplaćena je 1. marta 1926. godine zastupniku baronice Redl advokatu Radiši Jovanoviću. Geometar Slavko Martinić 17. februara 1926. godine dostavio je ponudu agrarnoj zajednici Rastina za mjerenje i iskolčavanje kućišta za 164 dobrovoljca, 27 autokolonista i 4 koloniste, placeva za javne zgrade i 10 kuća za rezervu. Cijena po kućnom placu bila je 125 dinara. Do 1. janauara 1928. godine u koloniji je bilo izgrađeno 113 kuća, a do 1. juna 1934. godine 147 kuća.

    MOLBA RIMOKATOLIČKOG ŽUPNIKA

    Rimokatolički župnik iz Riđice tražio je od Matije Junga predsjednika opštine Riđica 22. oktobra 1934. godine da se na Rastini prestane sa rušenjem katoličke kapele koje je počelo od krova. Dobrovoljci Proko Vlatković i Mile Drakulić istog dana saslušani su tim povodom u opštini Riđica i pritom su istakli da su ugovorom iz 1925. godine otkupljene sve zgrade na majuru, pa i kapela koja je bila „skroz porušena iznutra” i da je njeno demoliranje i krađa crkvenih stvari izvršeni prilikom revolucije 1918. godine kada Srba ovdje uopšte nije ni bilo. Krađu su izvršili Mađari i Nijemci kao sluge spahijske ili kao stanovnici susjednih sela, a cijela zgrada je ustupljena za podizanje srpske crkve ili u školske svrhe. Katolički biskup Lajčo Budanović iz Subotice 1. aprila 1934. godine tražio je od KBU Dunavske banovine „da se stane na put ovom svetogrdnom haranju”. Do početka gradnje novog naselja 1926. godine život kolonista bio je određen privremenošću stanovanja, teškim uslovima života, ali i sudarima sa vlasnicom veleposjeda i njenim zastupnicima i događajima koji su bili određeni životom na samoj granici. „Kolonisti su došli bez igdje ičega” 30. juna 1935. godine opisivao je imovno stanje kolonista iz Like i Hercegovine neposredno po naseljavanju u koloniju Rastina revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem, Bogdan Prnjajić. „Zadužili su se kod nekih zelenaša, ali i čestitih i poštenih trgovaca. Prvih godina bilo je dosta smrtnih slučajeva, bolesti i drugo. ”

    BARUNICA REDL UNIJELA NEMIR

    Takođe, u prvim godinama po kolonizaciji širile su se glasine koje su među koloniste unosile nesigurnost. Načelnik Županijskog agrarnog ureda u Subotici Ministarstvu agrarane reforme 25. januara 1922. godine uputio je dopis u kojem se kaže da se „govori da veleposjednica barunica Redl svoj veleposjed Rastinu hoće da proda nekom konzorcijumu mimo zabrane otuđenja i opterećenja velikih posjeda”. Agrarna zajednica u Rastini 14. marta 1923. godine žalila se Županijskim agrarnom uredu u Subotici da „udovica barona Redla prodaje zemljište Švabama iz okolnih sela i to baš uz samu granicu”. Velimir Vlajić opunomoćenik veleposjeda bio je član konzorcijuma veleposjeda Rastina i 31. jula 1922. godine namjeravao je da proda 815 k.j. sa veleposjeda stanovnicima Santova čija je zemlja ostala u rodnom selu u Mađarskoj, a koji su živjeli u Beregu. Odlukama agrarne administracije baronica Redl 100 k.j. zemljišta izdavala je Nijemcima iz Riđice u “arendu”, a po dopisu kolonista iz Rastine od 1. maja 1923. godine „od 1918. godine živjela je u Austriji, u Beču, i dodijeljeno joj je još 300 k.j. zemlje dok zajednica od 120 članova koja posjeduje 110 krava, 110 konja, 200 svinja uprkos molbi za dodijelu livade i oranice još nije primila odgovor”. Vlasnica veleposjeda preko svojih zastupnika isjekla je i prodala šumu 1923–1924. i ostao je samo jedan mali, nesasječeni dio. Kolonisti u Rastini, ipak, nisu dolazili u dodir sa samom veleposjednicom iako se njena sjenka osjećala nad kolonijom, već sa njenim zastupnicima koji su zastupali intrese veleposjeda, ali i svoje lične. Tako je upravitelj imanja Eugen Kerenji prema žalbi dobrovoljca Steve Peinovića od 15. avgusta 1921. godine „prodavao nepotrebne oraće i kopaće plugove, prekobrojna kola i drugo razno oruđe” koje je Ministarstvo za agrarnu reformu inventarisalo u Đuriće, Santovo i druga okolna mjesta koja spadaju u Bajski trokut tj. u buduću neprijateljsku zemlju. Županijski agrarni ured iz Subotice 20. jula 1921. godine preuzeo je od zastupnika baronice Redl živi i mrtvi inventar u vrijednosti od 120.610 dinara, ali je zastupnik veleposjeda bivši sreski načelnik sreza somborskog i opštinski bilježnik Opštine Riđica Velimir Vlajić sa žandarmima oduzeo živi i mrtvi inventar u vrijednosti od 23.000 dinara. Agrarna zajednica Rastina 1. maja 1923. godine uputila je dopis Županijskom agrarnom uredu u Subotici u kojem se žalila na „opunomoćenika baronice Redl, Vlajića koji je sa žandarmima iz Gakova kojima je obećao 2 k.j. za usluge doterao 50 mršavih volova od raznih trgovaca iz Sombora na pašu i istjerao stoku našim dobrovoljcima sa pašnjaka”. Formiranje jugoslovensko- mađarske granice uz koloniju i graničnih karaula koje su se nalazile u blizini naselja dovodilo je doseljenike u odnos sa oficirima i vojnicima raspoređenim u karauli na samoj granici. Kolonisti su se žalili 3. februara 1922. godine da „kod ovdašnjeg kaštilja dvorca se nalaze tri magacina a ključeve drži pogranična straža. Tu ima klupa, stolova, alata, kola. Mi vidimo dnevno da se ti magacini čiste, pomalo se prodaje. Ovdje je otvorena čitaonica i za nju kupujemo stolove”. Kolonistima je od 350 metara sijena sa veleposjeda 1921. godine izdijeljeno 106 metara, za vrijeme mobilizacije u proljeće 1921. godine vojska je odvezla 244 metra sijena, a pukovnik 5. puka na upit je prema tvrdnji dobrovoljaca iz Rastine odgovorio „to je sijeno Vlajić kupio, i to sve bez odštete”. Kapetan pogranične straže u Gakovu, Stanković, prema žalbi dobrovoljaca iz Rastine od 8.maja 1922. godine „izjavio je da mu je zemljište posijano djetelinom ( 77 k.j) predao Velimir Vlajić i da će je on kositi, pod prijetnjom batinama zabranio je pristup, a na djetelinu postavio stražu”. Kapetan Stanković 22. maja 1922. godine tvrdio je da se „stalno Mađari žale na naše rastinske dobrovoljce da isti kradu stoku i drugo i više je puta bio na sastanku kod Đurićevih salaša sa mađarskim komadantom iz Gare”. Agrarna zajednica iz Rastine i 31. jula 1926. godine uputila je tužbu protiv kapetana i komandanta pogranične straže u Gakovu Milorada Rafailovića „koji je sa svojim vojnicima pokosio nasilno i nezakonito dio pašnjaka agrarne zajednice”.

    ČESTI KONFLIKTI

    Ipak, i dobrovoljci u Rastini u dezorganizovanoj kolonizaciji, suočeni sa teškim životom, nehigijenskim uslovima života, čestim bolestima i umiranju, sa ratnim i frontovskim navikama bili su ljudi skloni konfliktima u samoj koloniji ili sa okruženjem. Đorđe Terzin školski nadzornik koji je posjetio koloniju 14. februara 1922. godine pored utiska o radu škole u novom naselju konstatovao je da u „selu nema nikakve vlasti sem agrarne zajednice… Među seljacima često bivaju tuče, jednom su skoro iskopali oko, imaju oružje i u razmiricama njime se služe”. Loši uslovi kolonizacije odražavali su se na svakodnevni život kolonističke zajednice u Rastini. Đorđe Terzin školski nadzornik 14. februara 1922. godine boravio je u školi u Rastini, u majurskoj zgradi koja je privremeno služila u školske svrhe. Zbog nedostatka ogrijeva škola nije radila. Komandant pogranične jedinice dao je „nekoliko cjepanica” za potrebe škole. Škola nije imala poslužitelja i drva su cijepali kolonisti ili učitelj. Učitelj je sam okrečio školu uoči Sv. Save za „svoje pare”. Školska zgrada bila je „niska, vlažna, prozori maleni”. Na samoj koloniji 1922. godine nije bilo groblja i 1. aprila 1922. godine agrarna zajednica iz sela tražila je da se odredi mjesto za groblje jer su „pokojnici nošeni na groblje 8 km”. „70% naše sirotinje na Rastini i danas oskudijeva za nasušnim hlebom, a pogotovo u toplom odijelu, ogrjevu” pisao je 26. januara 1931. godine opštinski bilježnik Vlastimir Stanković o stanju na koloniji Rastina. „Uslijed toga oboljenja među njima javljaju se u većoj mjeri. Opštinski ljekar dr. Gligorije Filipović čini sa svoje strane sve što može da bolesti otkloni, ali agrarna sirotinja nije u stanju ni aspre da da za najnužnije lijekove.” Novo naselje 11. novembra 1925. godine zadesio je i požar. Sekretar agrarne zajednice S. Filipović o tome je izvijestio Savez agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Baranju. „Uveče oko 11 časova izbio je požar u velikoj štali u kojoj je bilo 40 komada marve. Uz sve napore teško je uspjelo masi okupljenih dobrovoljaca da spasu mali broj konja i krava. Izgorjela je štala sa 29 grla konja i krava pored sitne stoke. Ima više lakše povrijeđenih dobrovoljaca, a jedan je teško povrijeđen. Izgorio je i odmah je prenijet u bolnicu u Somboru tako da se sumnja u njegov život. ” U slučaju velikih kiša kolonija Rastina je bila izložena poplavi. „Mnoga dvorišta u naseobini Rastina podložna su poplavi”, 5. juna 1929. godine pisao je Gruja Medaković stručnjak se asanacione radove o prilikama u koloniji Rastina koje su se odražavale na zdravlje stanovništva, a koje su bile posljedica nepogode. „U slučaju malo veće kiše, naseobina je kao i oranice podložna poplavi jer se naseobina nalazi u jednoj prirodnoj kotlini… Tu se stvaraju bare uslijed kojih su kuće podložne rušenju, a bare se uslijed vrućine pretvaraju u smradne kaljuže, legla komaraca i zaraznih bolesti… Treba kanalizacionom mrežom odvesti vode u potok Plazović, manji dio zapadne naseobine i dijelom u postojeću baru, veći dio istočne naseobine.”

    KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941), Piše: dr Milan Micić

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 41/2019.

  6. Vojislav Ananić

    Svaki peti – Kordunaš

    Na Kordunu je narod u vrijeme kolonizacije pjevao ovu pjesmu: Željeznico pusti dima dosta da ne vidim đe mi Kordun osta. Kad se sjetim Gradine planine zaboravim pola Vojvodine. A poslije i ovako: Porodice mnoge odseliše, zemlju, kuću u Bačkoj dobiše… Mili kraju, sad te ostavljamo, Al’ te nikad ne zaboravljamo.
    Kolonizacija je za mnoge kordunske, uostalom kao i za druge ratne stradalnike, bila jedini izlaz iz bijede. O uslovima života prije kolonizacije prof. dr Svetozar Livada kaže: „Agresor je nelikvidirane ljudske živote i materijalnu osnovu htio vratiti u kameno doba. Prema tome, kolonizacija je za njih predstavljala prekid s daljnjim ‘svijanjem oko grobova svojih mrtvih’, prekid brutalnog života pradjedova krajišnika: ‘s krvlju ručah, s krvlju večerah, svak krvave žvaće zalogaje’. Kolonizacija je, dakle, bila optimalno rješenje, ona je bila snaga koja je mogla dobrovoljno čupati iz korijena i gasiti stara ognjišta, a paliti nova na drugom i dalekom mjestu. To je bio socioekonomski, sociopsihološki i sociokulturni činilac organizacije kolonizacije…”

    4.829 MOLBI S KORDUNA

    Do početka decembra 1945. godine u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva pristiglo je gotovo 24 hiljade molbi, od čega samo s Korduna 4.829 ili nešto malo više od 21%. Međutim, samo je dio molbi zadovoljavao najoštrije uslove za kolonizaciju. Kordun je u vrijeme rata bio gotovo potpuno opustošen, i demografski i materijalno, pa je njegova prvobitna kvota za preseljenje povećana sa 1.600 na 2.200 porodica, i to na račun Gorskog Kotara i Hrvatskog primorja, a poslije i Slovenije. Naime, Gorani su imali pravo preseliti hiljadu porodica, a toliko je stiglo i molbi, od kojih neke nisu ni uzimane na razmatranje jer nisu bile u skladu s propisanim uslovima kolonizacije. Isto tako, iz Hrvatskog primorja stiglo je 600 molbi, od čega je samo 300 bilo boračkih, iako je za kolonizaciju bilo planirano 600. Zbog svega toga došlo je do promjene u planiranoj kvoti za pojedine dijelove Hrvatske, pa je iz Gorskog Kotara i Hrvatskog primorja osjetno smanjen broj kolonističkih porodica. Ipak, najveći broj je „uzet” od Slovenije, koja je odustala od svojih tri hiljade mjesta, zadovoljivši se samo sa 1.500. U novoj preraspodjeli Hrvatskoj je pripalo još 500 slovenačkih mjesta, od čega su najviše dobili Kordun, Lika i Dalmacija. Ta nova promjena izazvala je još jednu – ni nacionalni sastav kolonističkih porodica nije više bio onakav kako se u početku zamišljalo. Kordun je bio ustanički kraj, pa je stoga – uostalom kao i u drugim područjima Hrvatske – trebalo posebno voditi računa o tzv. boračkim kolonistima. Od 24 hiljade žrtava fašističkog terora gotovo najveći dio otpadao je na područje tadašnjeg kotara Slunj. O kolonizaciji porodica s tog područja vrlo zanimljiva sjećanja iznosi prof. dr Svetozar Livada i kaže: „Predsjednik kotarske komisije za kolonizaciju bio je Rade Klarić, a agrarni referent-izvjestilac Ante Stojaković. U delegaciji Slunja, koja je upućena u Vojvodinu kako bi organizirala kolonizaciju bili su Todor Milašinović i Todor Klisurić. Glavna komisija uputila je ovu dvojicu delegata u naselje Kljajićevo i Čonoplju, kao konačna odredišta za kolonizaciju agrarnih interesenata iz Slunja. Inače, prvobitno je bilo predviđeno da se kolonisti iz Slunja nasele u Bački Brestovac, Srpski Miletić, Stanišić i Bezdan. Međutim, konačno je ipak određeno da se nasele u Kljajićevo i Čonoplju. Dogodilo se to zbog toga što su kolonisti iz nekih područja došli i prije nego što su bili obavljeni pripremni radovi, organizacija prihvata, razmještaja i drugi poslovi vezani za razdiobu zemljišta, kuća i uvođenja u posjed…” Planovi naseljavanja predviđali su da se Kordunaši nasele u sela Krnjaja, poslije Kljajićevo (850 porodica), Bezdan (200) i Prigrevica (670). Od ukupno 28 kolonističkih transporta, koliko ih je u 1945. organizirano u Hrvatskoj, s Korduna ih je bilo devet.

    OČAJANJE STARIJIH

    Do kraja te godine s Korduna je u Vojvodinu otišlo 5.600 članova kolonističkih porodica. Tako je iz Slunja – a navodimo ga samo kao jednu od paradigmi – u Kljajićevo kolonistički transport kretao iz Plaškog, prvi 18. novembra 1945, a drugi mjesec dana kasnije, 22. decembra 1945. U oba transporta ukupno je ukrcano 356 porodica i 456 grla stoke, te 45 komada raznog poljoprivrednog oruđa, a za prevoz su korišćena 92 teretna i putnička vagona. „Organizaciju pokreta ovih ešalona, od formiranja do polaska vozova, pratile su brojne nevolje i problemi”, piše prof. Livada. „Neizvjesnosti, napori, duga i zamorna pješačenja, klonulost, nevrijeme, veliki broj oboljelih, invalida, ostarjelih, maloljetne djece, problemi sa stokom i inventarom, sa ličnom prtljagom…
    Mnogi se sjećaju očajanja starijih što napuštaju rodni kraj. Zbog toga je bilo i slučajeva odustajanja u posljednjem momentu, prilikom formiranja ešalona, vraćanja sa sabirnog mjesta (željezničke stanice) ili nakon istovara u mjestu odredišta. Da organi vlasti, a naročito vojska, nisu izdašno pomagali, da partijski i skojevski agitatori nisu uporno ubjeđivali i pomagali, ovaj golemi poduhvat ne samo da ne bi bio sproveden u tako kratkom vremenu ogromne oskudice, bespuća i besprizorja, siromaštva i očaja, nego ne bi uopšte uspio. Kada danas slušamo sjećanja o nevoljama koje su pratile tu ‘masu u pokretu’, ipak se čini da nije bilo košmara, nego da je vladala primjerena organizacija… Sociopsihološki gledano bio je to prelomni trenutak ogromne mase deficitnih i osakaćenih porodica, koje su zbog niske opšte kulture, nepismenosti, stoljetne imobilnosti i četvorogodišnjeg proganjanja, kao zvijeri bile desetkovane i lišene najbolje biološke, fizičke i intelektualne osnove (sinova, kćeri, braće, sestara, očeva i majki, a nerijetko i svih srodnika do devetog koljena), krenule u neizvjesnu konačnost gaseći već napola ugašena ognjišta…”
    S područja Korduna u Vojvodinu uputilo se i dosta tzv. samovoljnih kolonista. Oni su pravo dolazili u Ministarstvo kolonizacije u Beogradu tražeći „hitnu pomoć i preseljenje u Vojvodinu”. Zanimljivo je da su te porodice imale uredne dokumente i preporuke svojih narodnih odbora, ali nisu poštovale planiranu proceduru. Neki čak i nisu odlazili u ministarstvo u Beogradu, već pravo u vojvođanska sela i na silu zaposjedali prazne kuće i zemlju. To je stvaralo brojne probleme regularnim kolonistima i unosilo pravu pometnju u planove kolonizacije. Svojim zauzimanjem objekata i zemlje narušavali su već unaprijed utvrđena pravila o dodjeli posjeda. Stoga je čak morao intervenisati predsjednik Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodinu Dimitrije Bajalica. On je 4. oktobra 1945. poslao telegram Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske u Zagreb, navodeći: „Iz sreza plaškog i slunjskog, kao i ostalih srezova, stalno nam pristižu po pet-šest do deset familija bez ikakvih uputa i obavještenja. Obustavite hitno svako samovoljno preseljavanje.”
    Događalo se čak i to da su se neki samovoljni kolonisti na silu usput ukrcavali u postojeće organizovane transporte, što je često izazivalo sukobe, pa čak i fizička razračunavanja. Tome se jedino moglo stati na put uvođenjem nekih novih pravila. Jedno od njih je bilo da je svaka kolonistička porodica ubuduće morala imati i posebnu dozvolu za putovanje.

    DVIJE HILJADE SAMOVOLJNIH KOLONISTA

    Neki kolonisti nisu čekali organizovane transporte, već su u Vojvodinu odlazili sami. Tako je u mjestima određenim za kolonizaciju – od Prigrevice do Riđice – bilo nekoliko kategorija kolonista. Neki su imali dozvole za naseljavanje, a neki su se naselili i bez dozvola. Neki podaci govore da se u Vojvodinu do kraja 1945. godine doselilo oko dvije hiljade takvih porodica. Još krajem marta 1946. godine bilo je u pojedinim kolonističkim naseljima veći broj porodica bez regulisanih molbi za naseljavanje: u Filipovu 119, u Bačkom Brestovcu 610, Krnjaji 71, Čonoplji 135… Do sredine novembra 1946. predate su samo Predsjedništvu Narodne skupštine Vojvodine, odnosno Glavnoj komisiji za naseljavanje boraca u Vojvodini 1.292 molbe iz Hrvatske. Većina tih molbi pozitivno je riješena, pa je tako riješen položaj i tih porodica. Inače, o problemu samovoljno koloniziranih porodica s Korduna, ali i drugih krajeva Hrvatske – Banija, Lika i Dalmacija – zauzeo je stajalište i CK KPH, koji u svom brzojavu od 6. februara 1946, upućen Blagoju Neškoviću, predlaže: „Mišljenja smo da koloniste iz Hrvatske koji su se svojevoljno naselili u Vojvodinu, a ne ispunjavaju za to uslove, treba odmah vratiti u njihove rodne krajeve. U vezi s tim predlažemo da se formira jedna komisija od tri člana Partije. Drug Triša Pocrnić, član OK Lika, nalazi se u Vojvodini, a iz okruga Karlovac i Banija poslaćemo po jednog druga da se javi Oblasnom komitetu Vojvodine. Ova komisija će na licu mjesta utvrditi sve one koji ne ispunjavaju uslove i povratiti ih u njihove krajeve“.

    PIŠE: ĐORĐE LIČINA

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 5, april, 2016.

  7. Vojislav Ananić

    Kako su Stanišić i Riđica postali oaza Dalmatinaca

    Uz Liku (6.815) i Kordun (4.829) najviše molbi za kolonizaciju pristiglo je iz Dalmacije, čak 4.533. Kad su pravljena poređenja s ostalim dijelovima Hrvatske najveći interes za preseljenje u Vojvodinu vladao je na jednom uskom području dalmatinske regije – u selima Dalmatinske zagore. Tu su se seljaci gotovo otimali za obrasce na kojima su se podnosile molbe za kolonizaciju. A baš je tu selekcija, čini se, bila najoštrija. Početna planirana sveukupna kvota od 2.500 porodica kasnije je smanjena na dvije hiljade, što je izazvalo val protesta, posebno u selima nastanjenim srpskim življem. Tih 500 mjesta oduzetih Dalmaciji dodijeljeno je dvjema drugim regijama – Baniji i Kordunu, za koje se smatralo da su pretrpjeli teža ratna razaranja od drugih i da je njihov doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi bio veći nego, naprimjer, u Dalmaciji. Naravno, bila su to posve paušalna razmišljanja i ocjene, koje su ipak na vrijeme ispravljene, ali ne i potpuno, tako da se posljedice nisu mogle izbjeći, pogotovo među potencijalnim kolonistima u Dalmaciji.
    Da bi se smirilo neraspoloženje među seljacima spas je nađen u preraspodjeli tzv. slovenskih mjesta. Naime, Slovenija je odustala od svojih 3.000 i uzela samo 1.500 mjesta. Od toga broja 500 je pripalo Hrvatskoj – 150 Lici, 150 Dalmaciji, 125 Kordunu, a ostatak od 75 selu Goleši kod Okučana koje je kompletno preseljeno u Vojvodinu. Kad se početkom 1947. Slovenija odrekla još 900 svojih mjesta, koja su trebali dobiti kolonisti iz Slovenskog primorja, ali su u međuvremenu odustali, iz te kvote još je nekoliko dalmatinskih porodica dobilo mogućnost da se uključi u kolonizaciju.

    11 VOZOVA IZ DALMACIJE

    O rasporedu naseljavanja Vojvodine, Srijema i Baranje brigu je, rekli smo, vodio Agrarni savjet. On je odredio da se Dalmatinci nasele u vojvođanska sela Stanišiću i Riđici. U prvom je bilo mjesta za 1.330 porodica, a u drugom za upola manje – 670. Pred kraj 1945. Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske predložilo je neke izmjene u tom rasporedu. Ali, savezno Ministarstvo kolonizacije ostalo je „pri već utvrđenom rasporedu i planu naseljavanja kolonista iz pojedinih okruga Hrvatske u predviđene reone (sela) Vojvodine. U protivnom bi se unosilo samo nered u već započeti posao”. Ipak, mnoge okolnosti uticale su da se ni ti planovi do kraja ne ostvare – neka su preseljenja silom prilika bila preusmjeravana čak i onda kad je sve već izgledalo potpuno izvjesno. Važno je naglasiti da je saveznu kolonizaciju, a najposle naseljavanje Vojvodine, trebalo ostvariti brzo i djelotvorno. To su prije svega zahtijevali poljoprivredni radovi, tj. jesenja i proljetna sjetva, a zatim i žetva 1946, kao i prilike odakle su bili kolonisti. Zato je određeno da se znatan dio kolonističkih porodica preseli već u jesen 1945, a ostali u proljeće 1946. Među njima su bili i Dalmatinci.
    Pred kraj 1945. iz Hrvatske je organizirano 28 kolonističkih vozova. Najviše iz Like – 12, s Korduna devet, a iz Dalmacije, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara samo po dva. U tim dvama dalmatinskim transportima preseljeno je ukupno 390 porodica sa 1.665 članova. Ipak, glavni val preseljenja iz Dalmacija krenuo je 1946. I najveći broj vozova te godine krenuo je baš iz Dalmacije – čak 11, jer je tamo u to vrijeme bilo najviše nepreseljenih kolonističkih porodica. Dalmatinci su dočekali još nešto što godinu dana ranije nije bilo ni zamislivo – bitno su se poboljšali uslovi putovanja. Nije, naime, više bilo vagona u kojima se prevozilo više od četiri porodice, a i prosječni broj osoba u vagonu s prijašnjih 35 smanjen je na 20. Tako je te godine iz Dalmacije u Vojvodinu preseljeno 1.248 porodica sa 5.528 članova. Dalmacija je s krajem 1946. već bila ostvarila 87% planirane kolonizacije.

    STARJEŠINA PO VAGONU

    Kako su tekle pripreme i samo putovanje Dalmatinaca u Vojvodinu? O tome Obrad Berić, i sam kolonist, iznosi ova sjećanja: „Za osam dana trebalo se pripremiti za odlazak u novi zavičaj. Sačinjeni su planovi priprema i određena mesta za sakupljanje, odakle se zajednički krenulo na put. U svakom selu, opštini, srezu organizovana su prihvatilišta – sabirni centri… U sabirnim centrima organizovana je zdravstvena zaštita i sve ostalo što je bilo potrebno za tako veliki broj ljudi. Veliku pomoć pružali su skojevci, članovi KPJ, omladina. Pomagali su djeci i starijima da lakše dođu do sabirnog centra. Iz svakog mjesta ljude su na put u novi zavičaj komšije, rođaci i prijatelji ispraćali Kozaračkim kolom i partizanskom pesmom… Sreski rukovodioci u sabirnim centrima organizovali su transportne odbore – rukovodstvo transporta. Formirane su partijske ćelije, aktivi SKOJ-a i određene grupovođe. S njima su organizovani sastanci i utvrđeni zadaci, a određeni su drugovi koji su nosili partijske i skojevske dokumente radi povezivanja u novom zavičaju. Pred polazak na put ljudi su upoznati sa rukovodstvom transporta i pravilima putovanja…”

    90 PORODICA I U SIVCU

    Prvi transport s dalmatinskim kolonistima – 150 porodica iz kotara Benkovac i Šibenik – stigao je u Vojvodinu u oktobru 1945. Bilo je određeno da se nastane u Riđici. Tu su zatekli oko 2.000 sezonskih radnika iz Makedonije i nekoliko domaćih porodica koje su u međuvremenu već bile zauzele bolje kuće odbjeglih Nijemaca. Dalmatinci nisu bili zadovoljni ponuđenim smještajem, pa su napustili Riđicu i samovoljno zauzeli selo Stanišić, nastanivši se u kućama duž Željezničke ulice. Uslijedili su mučni pregovori između lokalnih vlasti i naseljenika. Trajali su punih šest sedmica za koje vrijeme se nezadovoljnike željelo nagovoriti da se vrate u Riđicu. Napokon, nesuglasice su izglađene i Dalmatinci su u studenom 1945. u grupama napustili Stanišić i prešli u Riđicu, oslobodivši tako kuće za drugi transport, s područja Sinja i Splita. Ta je grupa došla u Vojvodinu 19. decembra i u njoj se nalazilo 230 porodica sa 1.500 članova.
    Uslijedilo je još nekoliko kolonističkih vozova – u januaru 1946. sa 180 porodica i 1.500 članova, pretežno s kninskog područja, zatim pred kraj istog mjeseca 160 porodica iz raznih krajeva Dalmacije, te u martu iste godine 150 porodica s područja kotara Metković. Kasnije, u jesen 1946, u Stanišić je s raznih područja Dalmacije pristiglo još 150 porodica, ali ih se u selu zadržalo samo 60, dok su ostali otišli u Sivac. Naravno, stizale su još i pojedinačne grupe, ali s malim brojem porodica.
    Ne računajući onaj pobunjeni transport, selo Riđicu kolonisti iz Dalmacije počeli su naseljavati 7. decembra 1945, kad je stigao prvi voz sa 220 porodica s područja kotara Benkovac i Zadar. Sljedeći transport došao je u februaru 1946. i u njemu se nalazilo 200 porodica s područja Šibenika i Knina, a novi u martu iste godine s oko 80 porodica, takođe s područja Benkovca i Zadra. Po dolasku u selo kolonisti su zatekli oko 700 Mađara i manji broj Nijemaca koji su živjeli na periferiji mjesta. Zanimljivo je da se pristigli kolonisti nisu grupirali po područjima iz kojih su došli, već su se odmah međusobno izmiješali, što je inače bio rijedak slučaj u drugim kolonizovanim selima.

    PIŠE: ĐORĐE LIČINA

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 7, juni, 2016.

  8. Vojislav Ananić

    Kolonisti umiru od tuberkuloze i alkohola

    Oštra zima, velike i prostrane kuće koje je bez pravog ogrjeva bilo gotovo nemoguće zagrijati, loša ishrana, nedostatak lijekova i kao vrhunac svega razne bolesti, najčešće tuberkuloza, kao svojevrsna pošast okomili su se na koloniste već prve godine boravka u Vojvodini. Prvobitno oduševljenje brzo je splasnulo – Kordunaši, Ličani i Banijci tugovali su za svojim brdima, izvorskom vodom, bistrim potocima i rijekama, Dalmatinci za svojim kršem, a Gorani za gustim i nepreglednim šumama kakvih u Vojvodini nije bilo. I klimatski uslovi su za mnoge koloniste postali velik problem. Teško su se prilagođavali na visoke ljetne temperature i povećanu vlagu u zraku. Razne infekcije, želudačane i očne bolesti, uz već spomenutu tuberkulozu, odjednom su počele kositi starce i djecu. Iz podataka Antituberkuloznog dispanzera u Somboru vidljivo je da se tuberkuloza među kolonistima širila galopirajućom brzinom. Samo u Bačkom Gračacu bila je otkrivena kod čak 417 osoba. Na primjeru pet naselja – Bačkog Gračaca, Kljajićeva, Čonoplje, Stanišića i Riđice – najveća stopa mortaliteta zabilježena je u Bačkom Gračacu i to na godinu 1947. (14%), u Kljajićevu na 1950. (11%), u Čonoplji na 1947. (18%), u Stanišiću na 1948. (19%) i u Riđici na 1949. (19%). Umiralo se i od alkoholizma, koji je najrašireniji bio među Kordunašima i Ličanima.

    MUKE PO VODI

    Poseban je pak problem bila pitka voda. U Kljajićevu su, recimo, kolonisti zatekli pet arteških bunara, dubokih između 120 i 140 metara. U ostalima – onima koji nisu bili dublji od petnaestak metara – voda nije bila dobra za piće. Čonoplja je imala samo tri bunara, a najteži slučaj bio je s Bačkim Gračacem; tu se nalazio samo jedan bunar, dubok 136 metara, iz kojeg se opskrbljivalo cijelo selo. Voda se prevozila kolicima u drvenoj buradi. Sredinom 1953. godine selo je pokušalo iskopati još jedan bunar, ali im pokušaj nije uspio.
    Uslijedili su i problemi druge prirode. Na primjer, suživot kolonista i domicilnog stanovništva. U svojoj studiji Najnovije naseljavanje Bačke kolonistima iz Hrvatske, koja je 1960. godine u izdanju Matice srpske izišla u Novom Sadu, dr Vladimir Đurić – na primjerima sela Bački Gračac, Kljajićevo, Čonoplja, Stanišić i Riđica – izlaže podatke o tom odnosu, pa kaže: „Odnos između doseljenika i domorodaca bio je isprva netrpeljiv. Doseljenici su gledali na domoroce kao na bogate seljake, a sebe su smatrali zaslužnim za narodnu revoluciju. Domoroci su nerado, kritizerski i s visine, gledali na nove doseljenike. Njihove postupke iz prvih dana nazivali su divljim, „šumskim”. Umjesto neposredne pomoći i povjerenja, došlo je do obostranog omalovažavanja i grubog podvajanja. Interesantno je pomenuti da je u naseljima sa većim brojem domorodačkog stanovništva proces prilagođavanja u izvjesnom smislu išao teže. To je, bez sumnje, posljedica dužeg međusobnog trvenja i otpora…”

    REZERVISAO SAM TRI KUĆE…

    Đurić tako spominje primjer Čonoplje, gdje je prvih dana do izražaja došla i nacionalna netrpeljivost, koja je katkad znala kulminirati i izgredima. Međutim, s vremenom se suživot poboljšavao i zbližavao ljude. Kolonisti su se najprije „pomirili” s Bunjevcima, a zatim i s Mađarima. Počeli su se sklapati i miješani brakovi – po pravilu kolonist je uzimao ženu iz domicilne kuće. Ipak, došljaci su najčešće sklapali brakove među sobom. Događalo se još nešto što je dotad bilo prilično nezamislivo – raspadale su se velike porodične zadruge, a neki njihovi članovi, posebno oni mlađi, tražili su svoj put u potpunom osamostaljivanju. Isto tako, postupno su popuštali tradicionalni odnosi, gubili se stari običaji, opadao uticaj religije… Jedina stvar koje se kolonisti nisu mogli odreći bila je ona iskonska želja za stalnom međusobnom povezanošću. Tako su se u istom selu grupirali Banijci s Banijcima, Ličani s Ličanima, Dalmatinci s Dalmatincima, Kordunaši s Kordunašima… I mjesne komisije koje su dodjeljivale kuće nastojale su da mnogo ne narušavaju taj raspored, pa su u iste ulice naseljavale porodice koje su u starom kraju bile u susjedstvu ili u rodbinskim odnosima.
    Đurićeva studija govori, uz ostalo, i o brojnim sukobima u podjeli kuća i zemlje:
    „Pri diobi kuća došlo je do prvih unutrašnjih razmirica, koje su negdje dobile karakter oštrih sukoba. Pošto su svi bili zaslužni borci iz narodne revolucije, a s druge strane kuće nisu bile jednako građene i tipizirane, došlo je do nadmetanja i isticanja svojih zasluga u ratu. Razumije se, u ovakvoj situaciji nije se moglo svima izaći u susret. Pojedinci su se našli poniženi i uvrijeđeni ako im je dodijeljena kuća od lošijeg materijala, pogotovo ako je ta kuća bila na periferiji sela. Mjesne komisije dijelile su najpre kuće udovicama-žrtvama fašističkog terora, zatim ratnim vojnim invalidima i nosiocima Spomenice 1941. Vodilo se računa i o nacionalnom odnosu. Pošto su u manjini bili naseljenici hrvatske narodnosti, oni su dobili prednost u biranju kuća. Ponegdje je pri diobi došlo i do zloupotreba. Slate su, na primjer, ovakve poruke svojim zemljacima: „Rezervisao sam ti tri kuće. Dolazi! Biraj!” U nekim selima broj doseljenih domaćinstava bio je veći od broja kuća i jedan dio morao se iseliti u druga sela, a drugi je uporno ostajao, tako da u Stanišiću ima kuća koje dijele dva domaćinstva. Zemlja je dijeljena docnije, i to na osnovu zakonskih propisa. Minimum je bio osam katastarskih jutara, domaćinstva s pet članova dobijala su još po jedno…”

    MLADI SE VRAĆAJU STARIMA

    Prema podacima Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske ukupno je bilo odobreno blizu 13.500 molbi za kolonizaciju Vojvodine. Više od 3.220 podnosioca odmah je, i prije nego što su molbe stavljene u postupak, odustalo od preseljenja. Nakon preseljenja u zavičaj vratilo se poprilično porodica. Najviše s Korduna – 263, iz Like 211, iz Dalmacije 183, s Banije 77… Zašto su se vraćali? Najčešće su to objašnjavali zdravstvenim razlozima, ali i činjenicom da u starom kraju imaju kvalitetnija imanja od onih koja su dobili u Vojvodini. Bilo je, međutim, i slučajeva da su se neke porodice vraćale i zbog spekulativnih razloga. Htjele su, naime, zadržati i stara i nova imanja. Postojeća domaćinstva su se cijepala – jedan dio ih je ostajao Vojvodini, a drugi se vraćao na zemlju u zavičaju. To se nastojalo spriječiti, pa porodice koje doista nisu imale opravdane razloge za povratak nisu dobijale putne karte, a morale su platiti hranu i sve ostalo čime su se koristile u toku kratkotrajnog boravka u Vojvodini. Naravno, te su porodice gubile pravo na kolonističke posjede. Bilo je i slučajeva kad su se za kolonizaciju obično odlučivali mlađi članovi domaćinstava, dok su stariji ostajali na ratom opustošenim imanjima u Lici, Dalmaciji, na Kordunu, Baniji… Tek su se kasnije te porodice spajale. Ali tako da su se mlađi vraćali starijima!

    PIŠE: ĐORĐE LIČINA

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 9, avgust, 2016.

  9. Vojislav Ananić

    Nepoznat ukupan broj kolonista

    Ako se uzmu u obzir i pojedinačna naseljavanja, koja su najčešće bila izvan službene kontrole i organizacije, savezna kolonizacija iz Hrvatske u Vojvodinu trajala je, s manjim ili većim intenzitetom, sve do 1949. godine. Što su na kraju pokazali podaci? Mnogo toga, ali ne i pouzdan ukupni broj kolonista. Naime, u Vojvodini je bilo nekoliko kategorija naseljenika, od kojih neki nisu imali čak ni dozvole za naseljavanje, ali su se ipak zadržali tamo gdje su stigli. Računa se da se u Vojvodini samo do kraja 1945. doselilo čak dvije hiljade takvih porodica. U pojedinim kolonističkim naseljima – Filipovu, Bačkom Brestovcu, Krnjaji i Čonoplji – bilo je, recimo, 1946. više od 900 domaćinstava bez riješenih molbi o naseljavanju.

    11.000 PORODICA

    U svojoj opsežnoj studiji Sudjelovanje Hrvatske u saveznoj kolonizaciji 1945–1948. godine Marijan Maticka uz ostalo kaže: „Potpune rezultate kolonizacije iz Hrvatske, koja se provodila na temelju Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, nije sasvim jednostavno pokazati. Kolonizacija je bila buran proces u početnim uslovima mirnodopskog organizovanja državne vlasti i oblikovanja novih društvenih struktura. Iako je kolonizacijom organizovano i planski preseljavano stanovništvo, bilo je neplanskog, samovoljnog preseljenja ljudi, vraćanja preseljenih kolonističkih porodica, administrativnih nesporazuma i nesređenih evidencija…”
    Najpouzdaniji konačni podaci o kolonizaciji iz Hrvatske nalaze se u evidencijama Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini i Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske. Komisija je registrovala sve prisutne kolonističke porodica u Vojvodini po njihovoj republičkoj pripadnosti, a Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, odnosno njegov odjel za agrarnu reformu i kolonizaciju, evidentiralo je preseljenje kolonističkih porodica savezne kolonizacije s, u njegovoj nadležnosti, uredno riješenim dokumentima. Dakle, podaci komisije govore sljedeće: iz Hrvatske je u Vojvodinu preseljeno ukupno 9.279 porodica sa 52.868 članova, najviše u Bačku – 7.851 porodica sa 45.390 članova. Slijedi zatim Srijem sa 1.030 porodica ili 5.373 člana i Banat sa 398 porodica sa 2.105 članova. U taj broj nisu ulazile porodice koje su se naselile u Baranji i hrvatskom dijelu Srijema.
    Međutim, Maticka se ne slaže s tim brojem, ističući da je u njega uključena kolonizacija Baranje i hrvatskog dijela Srijema, ali ne i preseljenje boraca-invalida i demobiliziranih boraca gardijskih jedinica. Ta su preseljenja, naime, znatnim dijelom bila ostvarena uz neposrednu pomoć Jugoslovenske armije i za neka od njih, kao i ona samovoljna, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Hrvatske uopšte nije bilo izdalo regularna rješenja, pa ih tako nije niti imalo u svojim evidencijama. „Sve to”, navodi Maticka, „daje mogućnost za pretpostavku o kolonizaciji oko 10.000 do najviše 11.000 porodica iz Hrvatske u Vojvodinu, Baranju i hrvatski dio Srijema, tj. na konfiskovane njemačke posjede koji su saveznim Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji bili određeni za kolonizaciju. Naime, navedeni podaci Glavne komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini ne sadrže podatke o kolonizaciji Baranje i hrvatskog dijela Srijema, dakle za oko 1.500 kolonističkih porodica… Tu je još najvjerovatnije oko 1.000 porodica koje su kolonizovane u rumskom, staropazovačkom i zemunskom kotaru. Prema tome, ukupan broj kolonističkih porodica koje su iz Hrvatske kolonizovane po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji bio bi između 10.500 i 11.000 porodica…”

    SKUP PODUHVAT

    Nezavisno od savezne, u Hrvatskoj je sprovedena i tzv. unutrašnja kolonizacija. Obuhvatila je oko 10.500 porodica, gotovo isto kao i ona savezna. Njezino sprovođenje počelo je u proljeće 1946. godine, kad su mnoga brdska sela u Slavoniji, koja su tokom NOB-a najviše stradala, preseljena u plodnije ravničarske krajeve. Unutrašnja kolonizacija riješila je i pitanje tzv. dekolonista i „divljih” kolonista koji su svi odreda, ako su imali uslove za kolonizaciju i ako se nisu bili ogriješili o tadašnje zakone, smješteni u za to određene objekte i darovani zemljom. Do 1. oktobra 1946. obavljena je unutrašnja kolonizacija 9.850 porodica sa 45.796 članova. Najviše ih je bilo iz okruga Varaždin i Zagreb – 4.167 porodica sa 21.558 članova, zatim iz Slavonije – borci NOR-a i bezemljaši – sveukupno 4.094 porodica sa 16.732 člana, iz Dalmacije i Hrvatskog primorja 1.375 porodica sa 6.279 članova, te iz Like, s Korduna i Banije 214 boračkih porodica sa 1.227 članova.
    Kolonizacija je bila vrlo skup poduhvat. Troškovi kolonističkih transporta u 1945. i 1946. godine, kad je intenzitet preseljena bio najjači, samo za Hrvatsku iznosili su tadašnjih vrtoglavih 3.361.142 dinara. Od toga su 63% činili troškovi prevoza kolonista kamionima do željezničkih stanica ukrcavanja, na brodove je otpadalo samo 1%, 30% bila je prehrana kolonista, a 6% sanitetski materijal utrošen u toku prevoza. U taj iznos nisu bili uključeni troškovi prevoza željeznicom što je išlo na teret vlade DF Jugoslavije, odnosno FNR Jugoslavije. Inače, troškovi prevoza jedne kolonističke porodice iz Hrvatske u Vojvodinu iznosili su 472 dinara.
    Za vrijeme kad je bila provedena, kolonizacija i ona savezna i ona unutrašnja, nije bila samo običan i suvoparan statistički podatak, već i zbir neobičnih sudbina više desetina hiljada ljudi i ratne sirotinje.

    (KRAJ)

    PIŠE: ĐORĐE LIČINA

    Izvor: SRPSKO KOLO, br. 10, septembar, 2016.

  10. Vojislav Ananić

    ALEKSA ŠANTIĆ

    Godine 1900. poslije smrti barona Bele Redla njegovo imanje na majuru Šara i Ravno u njemačko – srpskoj opštini Stanišić, u Bačkoj, površine 2.746 k. j. zemljišta naslijedio je njegov sestrić baron Rihard Hamerštajn. Poslije završetka Prvog svjetskog rata i povlačenja granice između Kraljevine SHS i Mađarske ovo imanje bilo je objekat agrarne reforme i na njegovom prostoru formirana je kolonija Aleksa Šantić od srpskih ratnih veterana – dobrovoljaca iz Hercegovine (Mostar) i Korduna (Vojnić). Kada je u procesu agrarne reforme oduzimana zemlja veleposjeda imanje je iznosilo 2. 847 k.j, a za potrebe mjesnih agrarnih intresenata i kolonista izdvojeno je 1.978 k.j. zemljišta.

    KOLONIJU NASELILI HERCEGOVCI I KORDUNAŠI

    Septembra 1921. godine iz okoline Mostara i Vojnića došlo je četrnaest porodica koje su se dijelom smjestile na Šara majur u biroške stanove, a dijelom u kiriju u srpsko selo Pačir. Pomoć prvim naseljenicima, kao i onima koji su kasnije dolazili, došla je od Bunjevca iz Bajmoka, Lazara Bešlića, koji je kupio 280 k.j. zemljišta od vlasnika imanja R. Hamerštajna i bio prvi komšija nove kolonističke zajednice. Predsjednik agrarne zajednice na posjedu R. Hamerštajna sa Šara majura kod Stanišića u Bačkoj, Petar Kovačević izvijestio je 23. septembra 1922. godine Županijski agrarni ured u Subotici da „u našoj zajednici ima 51 kolonista i 40 mjesnih agrarnih intresenata. Uredno primjećujem da će za kratko vrijeme doći iz Hercegovine još oko 100 kolonista, pa da su čak u pokretu jer je tamo zavladala glad.” Isti P. Kovačević 28. oktobra 1922. godine opisao je naseljavanje kolonista na Šara majur kod Stanišića: „Kao što je poznato ovogodišnja žetva u našim pasivnim krajevima bila je sasvim slaba i radi toga svakodnevno dobrovoljci – kolonisti iz tih krajeva dolaze sa familijama na dodjeljenu zemlju. Uslovi privremenog stanovanja kolonista iz Korduna i Hercegovine bili su izuzetno loši na Šara majuru u biroškim stanovima, stajama, šupama i čardacima. Kolonisti su bili smješteni u tjeskobnim uslovima. Tek pristigli u Bačku 4. oktobra 1922. godine tražili su smještaj od Županijskog agrarnog ureda u Subotici, a 16. oktobra 1922. godine stigao im je odgovor „da se smjeste u jedan stan od sobe i kuhinje i to 2–3, ili više familija, što je nemoguće jer naše familije broje 5–10 članova” opisali su naseljenici svoj dolazak u privremeni smještaj na majurima. „Prvih godina bilo je dosta smrtnih slučajeva, bolesti i drugo” stajalo je u izvještaju revizora Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem, Bogdana Prnjajića o koloniji Aleksa Šantić iz 1935. godine. „Stanovi su propusni” žalili su se kolonisti naseljeni na istom majuru 28. oktobra 1922. godine. „Zima je tu, a mi smo izvrgnuti istoj i već smo većinom počeli poboljevati.” Na istom majuru 4. marta 1923. godine kolonisti, koji su tu proveli zimu, pisali su Županijskom agrarnom uredu u Subotici da „žive u stanovima koji su štale i magazini, stalno oboljevaju tako da je već polovina oboljela… Ako sadašnje stanje ostane takvo, svi će oboljeti od tuberkoloze.”

    ZAVIČAJNO GRUPISANJE

    Kolonisti iz Hercegovine i Korduna prilikom gradnje novog naselja grupisali su se zavičajno. Prema izvještaju Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem do 6. decembra 1933. godine u novom naselju Aleksa Šantić živjelo je 88 kolonističkih porodica 27 iz Like, Hrvatske i Slavonije (Kordun i 3 porodice iz Like), 59 iz Bosne i Hercegovine (iz Hercegovine), i po 1 porodica iz Srbije i Crne Gore. Kolonisti iz Korduna i Like htjeli su da nazovu naselje Velebit ili Tankosićevo, a iz Hercegovine, koji su bili u većini, da se kolonija nazove Aleksa Šantić što je 1924. godine i zvanično učinjeno. Godine 1934. kolonija je imala sagrađenih 85 kuća, a imala je još 39 nenastanjenih kućišta koji su se „izdavali” naseljenim kolonistima. 17. avgusta 1939. godine Aleksa Šantić imao je 107 sagrađenih kuća sa 635 stanovnika. Prema riječima Filipa Pejovića revizora Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem od 18. februara 1932. godine na koloniji je „teško ekonomsko stanje, žito nije plaćeno, a ono svinja što su hranili sve je pocrkalo”. Prema izvještaju Finansijske direkcije Dunavske banovine od 7. novembra 1932. godine na koloniji još nisu utvrđeni agrarni subjekti i objekti što izaziva agrarno-posjedovni nered i nesigurnost kod naseljenika. „Razdioba nije izvršena, ne jedanput, nego svake godine nastajale su znatne promjene. Naseljenici su premještani sa jednog posjeda na drugi, jednima je oduzimana, drugima davana zemlja, od jedne parcele pravljene su dve-tri i obratno. Maksimum veleposjednika mijenjao se takođe. Cijela kolonija ima oko 3.000 jutara, ali se ne zna tačno. Ne zna se ni broj parcela, niti broj agrarnih intresenata koji će definitivno ovdje biti nadjeljeni.” U koloniji je bio veći broj nenaseljenih kolonista čije posjede su obrađivali zemljaci ili rođaci. Stanko Milašinović, dobrovoljac iz sela Jurge, kod Vojnića , 22. decembra 1937. godine tako je tražio od agrarne zajednice u koloniji kredit da „kupi zemlju onih koji se nisu naselili” požalivši se pritom da se „zemlja prodaje u bescjenje, a kupci su bogati ljudi ljekari i advokati.”

    ŠKOLA SAGRAĐENA 1924. GODINE

    Kolonisti iz Korduna i Hercegovine homogenizovali su se oko pitanja od zajedničkog interesa koja su se javljala u procesu formiranja novog naselja. Škola je kao i u drugim kolonijama bila prvi i osnovni problem nove lokalne zajednice u formiranju. Godine 1924. sagrađena je škola, učionica sa učiteljskim stanom. Godine 1932. na koloniji je bilo 129 školske djece, a 1934. godine 110 djece koja su pohađala školu u dvije učionice. Škola je dozidana 1930. godine. Gradnju školske zgrade finansirala je opština Stanišić kojoj je pripadala kolonija, Bačka županija i Ministarstvo prosvjete. Kolonija je bila udaljena od željezničkog stajališta na pruzi Subotica–Sombor 1,5 km. i kolonisti su kada bi se putevi raskvasili imali poteškoća da do nje dođu. ( „Do stanice se mora uzimati zaprega što je teško u kišno doba” Lazar Bešlić, 18. novembar 1932, godine). Željeznička stanica takođe je bila bez magazina gdje bi kolonisti mogli smještati svoje poljoprivredne proizvode. Odlukom sreza Sombor 27. avgusta 1929. godine predat je oblasni put drugog reda Aleksa Šantić–Kaćmar u Mađarskoj. Opština Stanišić 20. maja 1929. godine opredijelila je 6.000 dinara da bi pismonoša dva puta nedjeljno dolazio u koloniju i prenosio poštu, i to je činio Spasoje Tanurdžić, a 17. septembra 1929. godine dodijelila je 1 k.j. opštinskog zemljišta za formiranje seoskog groblja pored kolonije jer su preminuli kolonisti bili sahranjivani na pravoslavnom groblju u Stanišiću. Opština Stanišić, takođe, 23. novembra 1930. godine donijela je odluku da se na koloniji Aleksa Šantić ustanovi mjesto seoskog starješine (potkneza) koji je svoju funkciju vršio uz platu od 1.500 dinara.

    NIKOLA MATKOVIĆ SEOSKI KNEZ

    Funkciju seoskog kneza vršio je Nikola Matković, dobrovoljac iz Bogodola, kod Mostara, a takođe i Đorđe Gačić dobrovoljac iz Žitomislića, kod Čapljine. U samoj koloniji opština Stanišić formirala je svoju čuvarsku kuću u kojoj su se nalazila dva opštinska redara, koja su dolazila u smjenama na po osam dana, radi održavanja reda u koloniji, a u jednoj sobi ordinirao je opštinski ljekar koji je povremeno dolazio u naselje. Stanišić je od kolonije bio udaljen 13 km, do kolonije iz opštinskog središta vodio je drum koji je često bio podvodan i od jeseni do proljeća neprohodan za stanovnike kolonije. Zato je u slučaju hitnih intervencija u koloniju dolazio ljekar iz Bajmoka ka kojem je vodila pruga (cijena vozne karte Aleksa Šantić – Bajmok 1932. godine bila je 3 dinara, vrijeme putovanja 9 minuta) i dva druma. Jedno od ključnih pitanja za neveliku koloniju bilo je pitanje snabdijevanja zdravom pijaćom vodom. Zato je 1929. godine izbušen prvi arterski bunar, a 1939. godine drugi dok su stanovnici kolonije imali 90 kopanih bunara u svojim dvorištima 1939. godine. Svoje proizvode stanovnici Alekse Šantića prodavali su u Bajmoku. Kolonisti u Aleksi Šantiću u drugoj deceniji kolonizacije prilagodili su se prostoru kolonizacije i naučili obradu zemlje. Ukupno je u koloniji bilo nadjeljeno zemljom 141 dobrovoljac, ali 18. marta 1933. godine 43 njih je davalo zemljište u zakup jer vjerovatno nisu bili naseljeni. Kolonisti iz Hercegovine bili su bolje stojeći od naseljenika sa Korduna što su ovi objašnjavali činjenicom da hercegovački kolonisti obrađuju i zemljište nenaseljenih dobrovoljaca, dok su naseljeni Hercegovci tvrdili da „su pažljiviji, čuvarniji i zato idu bolje naprijed.” Kolonija je 1939. godine imala 385 grla krupne stoke i 560 sitne, što je bio znak da su naseljenici u tridesetim godinama 20. vijeka znatno materijalno napredovali. Revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem F. Pejović 1. juna 1934. godine je konstatovao da su „na koloniji u nesuglasici kojoj opštini da se priključe, da li Stanišiću gdje su do sad ili Bajmoku koji im je bliži.”

    ZA I PROTIV OTCIJEPLJENJA OD OPŠTINE STANIŠIĆ

    L. Bešlić zemljoposjednik uputio je 18. novembra 1932. godine pismo Upravnom odjeljenju Dunavske banovine u kojem je saobraćajnim i ekonomskim razlozima, kao i razlozima zdravstvene zaštite stanovnika kolonije, obrazlagao potrebu da se kolonija priključi opštini Bajmok. Bilježnik opštine Bajmok 7. septembra 1932. godine uputio je pismo Sreskom načelniku u Somboru gdje je tvrdio da od 273 vlasnika imanja 72 žele da se priključe opštini Bajmok i zaključio da je „priključenje protiv nacionalnih interesa jer su u Stanišiću 90% Nijemci, a 10% Srbi, a u Bajmoku sa dvije kolonije Rata i Mišićevo slovenski element ima 40%. U Bajmoku ima preko 3.000 stanovnika, a jedna četvrtina je upućena na nadnicu i to je jedan od najtežih problema socijalne bijede. ” Predsjednik opštine Stanišić Paul Kokus u pismu od 4. avgusta 1932. godine bio je protiv otcjepljenja kolonije od opštine Stanišić jer je opština uložila u koloniju, a i da se Nijemcima ne zamjeri da rado predaju koloniste. „Seoski starješina, potknez, Đorđe Gačić te 1932. godine tvrdio je da su kolonisti protiv otcjepljenja i „da sve ovo nameće Lazar Bešlić i svi drugi iz Bajmoka koji su otkupili zemlju Hamerštajna.” Na ime opštinskog poreza opštini Stanišić u tom trenutku kolonisti su dugovali 233.507 dinara. Toša Iskruljev prilikom svog obilaska kolonije obišao je kuće Pante Kuzmana iz Malog Polja, kod Mostara, Milana Savića, iz Baćevića, kod Mostara, Danila Gačića, iz Žitomislića, kod Mostara, Gavrila Vulića iz Mostara nosioca Karađorđeve zvijezde, Milana Dokića iz Kupljenskog, kod Vojnića, koje su bile uredne, kvalitno izgrađene i opremljene. Razgovarao je tada sa kolonistom sa Korduna Milošem N. Blagojevićem i Tomom Kruljem iz Ljubinja koji je tada imao 88 godina. „U radu se ne boji mladih. Redovno okopava kukuruze, ore ,sije, veje” opisao je T. Iskruljev starca.

    Piše: dr Milan Micić (kolonistička naselja 1920 – 1941), SRPSKO KOLO, br. 47, oktobar, 2019.

    • Vojislav Ananić

      PRIJE 75 GODINA STIGAO „VOZ BEZ VOZNOG REDA“ U KLJAJIĆEVO

      Vozom bez voznog reda, 1. novembra 1945. u Kljajićevo (ime po narodnom heroju Milošu Kljajiću poginulom u borbi za otadžbinu na Žumberku) došli su prvi kolonisti sa Korduna, Like, Banije i Žumberka. Tim povodom je obilježeno 75. godina od doseljavanja. Manifestaciju su organizovali Udruženje građana Centar Kljajićevo uz podršku članica Udruženja žena Rubac. Najprije su položili vijenac na Spomenik narodnom heroju u Ulici 8. Kordunaške udarne divizije. Zatim su se okupili na mjesnoj željezničkoj stanici, gdje je simbolično dočekan voz u kome su učesnici programa zapravo oponašali prve koloniste obučene u tadašnju narodnu nošnju. Dočekala je ih tradicionalna – kukurozovnica. Borislav Kosanović, pisac iz Kljajićeva je u svom obraćanju naveo da na istom ovom mjestu davne 1946, umjesto njegovih stopa kročile su stope njegovog pradjede Pere, djeda Branka, tadašnjeg dječaka još i njegovih majke, brata i sestre. – Najmlađi brat je rođen u ravnici godinu dana kasnije. Jednim drugim vozom je stigla i moja baba Đuka sa svojom familijom. Tamo negdje, na granici Like i Korduna, ostali su njihovi zaseoci Bjeljevina i Medarica. Ja ih znam kroz priče, sjećanja, snove i maštu. Sedam i po decenija moja familija živi u Kljajićevu i Vojvodini. I ovo je postalo naše kao i ono gore. I ne samo naše lično, naravno, već i svakog od vas. A opet, srce je podijeljeno i jednako kuca na obe strane, mada za rođene gore, možda ipak malo jače na tu stranu. Zato je i značajno što smo ovdje. Što se sjećamo, pamtimo i prenosimo – rekao je Kosanović i dodao da pisanjem čuva od zaborava. Gradi srušeno, zida spaljeno, oživljava umrlo. – Tako pokušavam da se odužim onima koji dolaze poslije mene. A jednom, na peronu neke nebeske stanice, možda neko od nas uspije da kupi i povratnu kartu. Rodoljubivu pjesmu o Milošu Kljajiću je pročitao Nikola Kos rodom iz Žumberka. Stihove je čitao i Mošo Novković. Putem kojim su koračali prvi doseljenici, ulicom popločanom žutom ciglom su se okupljeni uputili prema Domu kulture gdje je organizovano posluženje za učesnike. Manifestacija se završila izložbom ručnih radova Ivane Radičanin, ćerke Ilije Radičanina, čuvenog hroničara Kljajićeva o kome smo pisali u Srpskom kolu, čiji su preci doputovali „vozom bez voznog reda”. Tokom 1945. i 1946. godine u Kljajićevo se doselila 1.071 porodica sa 5.770 članova. Prema popisu iz 2011. godine u Kljajićevu ima 5.166 žitelja i slovi za najveće selo na teritoriji grada Sombora.

      DRAGANA BOKUN

      Izvor: SRPSKO KOLO, oktobar-novembar, 2000, str. 25