Pravoslavci na Visu

9. februar 2018.

komentara: 2

Autor: Slobodan Zrnić

Masovan prelazak rimokatoličkih Višana na pravoslavlje, započeo je 1925. godine, u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Pravoslavce je predvodio Ivan Ruljančić, načelnik Visa. Podignuta je velika pravoslavna crkva 1933. godine (na levoj strani slike, na obali). Posle Drugog svetskog rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, pravoslavci sa ostrva Visa su nestali, a crkva je srušena 1963. godine.

Razlozi prihvatanja pravoslavlja

Stanovnici Visa i mnogih drugih mesta u Dalmatinskom primorju, osećali su veliku bliskost sa Srbijom i Srbima kao oslobodiocima u Prvom svetskom ratu. Nakon sloma Austrougarske, usledio je period vladavine Italijana (1918 — 1921), tokom koga su mnogi Višani hapšeni. Oduševljeno su dočekali srpsku vojsku aprila 1921. godine i postali privrženi novoj državi. Smatrali su Srbe zaštitnicima od opasnosti sa druge strane Jadranskog mora. Beogradske novine su pisale, kako su u prošlosti varošicu Vis naseljavali pravoslavci, i to 1580. godine iz okoline Smedereva, a zatim 1640. iz Crne Gore. Prvi se, prema njihovim tvrdnjama, vezuju za deo varošice zvani Smiderevo, a drugi za Kut. Treći i najveći deo varošice je Luka, gde su živeli imućniji građani. Najstariji član novoformirane pravoslavne zajednice potencirao je grčko poreklo, tvrdeći da se vraća u veru svojih predaka. Protivnici ovog pokreta su naglašavali ekonomske interese ljudi koji prelaze na pravoslavlje. Zemljoradnici sa Visa, u većini slučajeva, nisu imali svoju zemlju, već su održavali vinograde u vlasništvu krupnih posednika i rimokatoličke crkve. Vlasnici su ubirali porez u vinu, koji je u nekim slučajevima iznosio polovinu proizvoda. Kralj Aleksandar je najavio sprovođenje agrarne reforme, kojom bi svi oni koji obrađuju zemlju, postali njeni vlasnici, dok bi veleposednici dobili odštetu. Stanje u Dalmaciji po tom pitanju nije bilo definisano čitavu jednu deceniju (1920-ih). Višani su prekinuli praksu deobe proizvoda sa posednicima, nakon čega su oni silom, uz asistenciju žandara, upadali u kuće zemljoradnika i oduzimali vino. To nisu činili samo veleposednici, već i rimokatolički sveštenici, što je posebno izazvalo revolt ljudi. Često je dolazilo do fizičkih obračuna i hapšenja. Isticao se župnik Silvestar Bonačić, kojem su i protivnici pravoslavlja zamerali, da je svojim ponašanjem doprineo napuštanju rimokatoličke vere. Pokretač ideje o prelasku na pravoslavlje, bio je Ivan Ruljančić, načelnik Visa i predvodnik zemljoradničkog pokreta još za vreme austrougarske vladavine. U Kraljevini SHS se nalazio na čelu viškog ogranka Zemljoradničke stranke, inače vrlo jake u Dalmaciji. Vremenom je HSS u Dalmaciji postajao sve jači, tako da je u avgustu 1925. došlo do rasula Zemljoradničke stranke. Neki su zagovarali ujedinjenje sa HSS-om, dok je Ruljančić pristupio Radikalnoj stranci i iste godine pokrenuo prelazak na pravoslavlje.

Početak prelaska u pravoslavnu veru

Ivan Ruljančić (1872 — 1953)

Prihvatanje pravoslavlja je dogovoreno u julu 1925. godine, kada se Ivan Ruljančić sastao sa Tomićem, Rokijem i dvojicom Pećarevića. Zatim je 15. novembra održana skupština kojoj je prisustvovalo oko 70 ljudi, a predsedavao je najstariji od njih, Ante Eldan, koji je isticao grčko poreklo. Zvaničan prelazak na pravoslavlje se odigrao nekoliko dana pred katolički Božić. Prema rimokatoličkim matičnim knjigama rođenih, može se utvrditi da je u samo tri dana (21-23. decembar), mnogo osoba dobilo ispisnicu. Najstariji među njima bili su Eldan ili Elden Ante (rođ. 1851), Vojković Mate (rođ. 1859), Ruljanović Šime (rođ. 1861), Perić Ivan (rođ. 1863), Žitko Jakov (rođ. 1864), Radonić Mate (rođ. 1866), Pinčetić Dominik (rođ. 1870), Vojković Ante (rođ. 1870), Brajčić Ante (rođ. 1871), Ruljančić Ivan (rođ. 1872), Radišić Ante (rođ. 1873), Kuzmanić Korado (rođ. 1875), Cvitanović Dominik/Stanko (rođ. 1878) i Pećarević Jure (rođ. 1878). U januaru naredne, 1926. godine, ispisani su Radišić Mihovil (rođ.1859), Perić Nikola (rođ. 1860), Božanić Jakov (rođ.1871) i Roki Prosper/Srećko (rođ. 1876), a do kraja godine još Pećarević Jure (rođ. 1869), Darlić Stipan (rođ. 1869) i Darlić Grgo (rođ. 1872) u martu, Ruljanović Marko (rođ.1861) i Ruljanović Šime (rođ. 1861) u aprilu, Bakulić-Kandić Ivan (rođ. 1862) i Mratinić Ante (rođ. 1864) u maju, Dorotić Jure (rođ. 1861) u junu, Klarić Ante (rođ.1860) i Puhalović Ante (rođ. 1860) u septembru, a Pinčetić Ante (rođ. 1874) u decembru. Bakulić Ante (rođ. 1853) se ispisao u martu 1927. godine. Ovo su samo najstarije osobe muškog pola, koje su prešle na pravoslavlje, a bilo ih je sveukupno mnogo više.

Splitski paroh Sergije Urukalo je prvu liturgiju na Visu održao 24. januara 1926. godine. Tada su registrovane 52 porodice pravoslavaca sa 167 članova. Na liturgiji sledećeg meseca, pridružilo se još 12 porodica, dok su neki čekali odobrenje za prelazak. Prilikom uspostavljanja parohije u julu 1926, navedeno je 255 vernika u 89 porodica. Ogromna većina onih koji su prešli na pravoslavnu veru, učinili su to krajem 1925. i tokom 1926. godine. Narednih godina je bilo mnogo manje slučajeva, a neki su se pokolebali i vratili na katoličanstvo. Biskup Miho Pušić je krajem 1933. godine, nakon osvećenja pravoslavne crkve, izneo podatak da su do tada 292 osobe sa Visa prešle na pravoslavlje, a u međuvremenu se njih 58 vratilo u rimokatoličku veru. Naveo je da su 22 lica (Ruljančićeve pristalice) prešla na pravoslavlje nakon izbora početkom prethodnog meseca, u znak protesta što Ruljančić nije zadžao poziciju, jer je bio nadglasan. Po biskupovim podacima, decembra 1933. bilo je 213 Višana pravoslavaca i dodatna 22 doseljenika iz drugih krajeva. Prema popisu 1931. godine, u Visu je bilo 217 pravoslavaca od 3.189 stanovnika. Po podacima Srpske pravoslavne crkve bilo ih je 310 pred početak Drugog svjetskog rata.

Svi pravoslavci sa ostrva Visa živeli su u gradu Visu, dok ih u Komiži i drugim mestima nije bilo. Među pravoslavcima je bilo zanatlija, trgovaca i drugih, koji se nisu bavili zemljoradnjom, pa samim tim nisu imali korist od agrarne reforme. Predsednik crkvene opštine, Ivan Ruljančić, izjavljivao je da „odbacuje veru kojoj je više stalo do Rima, nego do naroda, države i kralja“. Negirao je tvrdnje o prelasku na pravoslavlje motivisanom ekonomskim interesima.

Ostrvo Korčula je takođe bilo prosrpski orijentisano. Mnogi su učestvovali kao dobrovoljci u Prvom svetskom ratu, na strani Srbije. Još 1922. godine, na pravoslavlje je prešao profesor Antun Farčić iz Vele Luke, a njegov otac Petar (pesnik) bio je načelnik opštine, na čijoj kući se vijorila srpska zastava. Obojica su hapšeni tokom Prvog svetskog rata od strane austrougarskih vlasti, a kasnije italijanskih, pre priključenja Korčule i drugih delova primorja Kraljevini SHS 1921. godine.

Utemeljenje parohije i podizanje crkve

Crkva Sv. Ćirila i Metodija

Pravoslavna parohija na Visu je utemeljena 1. jula 1926. godine. Za paroha je postavljen Stanko Ivanović, koji je ubrzo umro, tako da je već sledeće godine, novi paroh postao Stevan Javor. On je ranije bio paroh u Šibeniku. Javora je nasledio Danilo Bukorović, sve do okupacije 1941. godine, kada su ga Italijani premestili u Zadar.

U početku su liturgije držane u prizemlju jedne zgrade, koja je služila kao kapela. Inicijativa za izgradnju crkve pokrenuta je 1931. godine i tome se ozbiljno pristupilo naredne dve godine. Građena je u srpsko-vizantijskom stilu, po nacrtima arhitekte Momira Korunovića, a izabrana je najbolja lokacija, na samoj obali. Gradnju je u velikoj meri finansiralo Društvo Kneginje Ljubice iz Beograda. Priloge je dalo i lokalno stanovništvo. Crkva je osvećena 12. novembra 1933. godine, od strane dalmatinskog episkopa Irineja Đorđevića, uz asistenciju zahumsko-hercegovačkog vladike Stankovića, a nazvana je Sv. Ćirilo i Metodije. Za vreme liturgije pevalo je društvo “Šumadija” iz Splita. S parobrodom “Karađorđe” stiglo je oko 1.000 pravoslavnik hiljadu izletnika iz Šibenika i okoline, a došlo je još njih 250 iz Splita, parobrodom “Rab”. Sledeće godine je osvećena pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice na Korčuli, u istoimenom gradu.

Osipanje i nestanak pravoslavaca

Nepuna dva meseca pred osvećenje crkve, načelnik Ruljančić je na opštinskim izborima osvojio manje glasova od protivkandidata (Pavao Jopo), a pravoslavlje na Visu upada u težak period nakon 1936. godine, kada je Ruljančićeva stranka poražena od HSS-a, na čelu sa advokatom Farolfijem. Sledeće godine je došlo do incidenta prilikom posete 153 češka pravoslavca, predvođena episkopom Gorazdom i trojicom sveštenika. Češki pravoslavci su 11. avgusta 1937. parobrodom krenuli prema Visu i stigli do luke, ali im okupljena masa Višana katolika, pristalica HSS-a,  nije dozvolila da se iskrcaju. Čak su pretukli i gurnuli u more lučkog radnika Nenada Balića pok. Ilije, koji je trebao da osigura iskrcavanje putnika. Za fizički napad su optuženi Petar Vojković, Pavao Žitko i Branko Šuškov. Na suđenju u Splitu dve godine kasnije, odbačene su optužbe, jer se nije moglo dokazati ko je iz mase učestvovao u napadu. Vojković je u vreme suđenja bio opštinski sekretar Visa.

Nakon italijanske okupacije 1941. godine i premeštaja paroha Bukorovića u Zadar, pravoslavna parohija Vis je zamrla. Poslednja služba u crkvi održana je krajem te godine. Italija je kapitulirala u avgustu 1943, a kontrolu nad ostrvom preuzeli su partizani, potpomognuti Englezima i Amerikancima. Sva ostrva, osim Visa, preuzeli su Nemci i ustaše. Vis je postao značajno uporište saveznika. Nemačkim bombardovanjem početkom 1944, oštećena je pravoslavna crkva Sv. Ćirila i Metodija. Englezi su preduzeli akciju evakuacije stanovništva sa Visa i pristiglih izbeglica iz Dalmacije, u logor El Šat na Sinajskom poluostrvu (Egipat). Mnogi viški pravoslavci su krenuli s njima, iz straha od Nemaca i ustaša. Usputna stanica bio je Bari, na drugoj strani Jadranskog mora, gde su zatečeni četnici. Viški pravoslavci su napustili zbeg i priključili se četnicima. Raseljeni su u države širom američkog kontinenta.

Pravoslavaca je krajem rata ostalo vrlo malo na Visu i dalje na čelu sa Ivanom Ruljančićem. Mnogi su bili aktivni u partizanskom pokretu. U Splitu su partizani 1944. godine, zbog saradnje sa četnicima, streljani protu Sergija Urukala, koji je bio značajan u formiranju pravoslavne zajednice na Visu. Oštećena i zapuštena pravoslavna crkva, bez vrata, nastavila je da propada. Vladika Nikanor je 1948. za privremenog vršioca dužnosti paroha na Visu odredio jereja Marka Plavšu, paroha iz Splita. Ideja o uklanjanju crkve i podizanju partizanskog spomenika pojavila se 1947. godine. Ivan Ruljančić je pokušao da okupi preostale pravoslavce i uloži žalbu Josipu Brozu Titu lično, a u tome se posebno oslanjao na porodice čiji su članovi nastradali u Narodnooslobodilačkoj borbi. Zamisao uklanjanja objekta je na neko vreme zaustavljena. Ruljančić je umro 1953, tako da nije dočekao rušenje deset godina kasnije.

Narodni odbor opštine Vis je avgusta 1959. godine uputio dopis Komisiji za verska pitanja, u kojem se traži rušenje crkve. Tom prilikom je iznesen podatak da je od 310 pravoslavaca sa Visa pred početak Drugog svetskog rata, njih 106 umrlo, 30 se vratilo na rimokatoličku veru, 65 iselilo i 28 napustilo veru, tako da je sveukupno preostao 81 pravoslavac, a od tog broja je samo 15 aktivno u crkvi, dok se ostali smatraju pasivnim vernicima. Za rušenje je trebalo dobiti saglasnost Srpske pravoslavne crkve, ali se episkop dalmatinski Stefan protivio tome, navodeći da je konstrukcija dobro očuvana i da bi se crkva mogla popraviti. Episkop je takođe naveo da nijedna bomba nije pala direktno na nju, te da je u ratu demolirana i opljačkana od strane domaćih izdajnika. Do novih pregovora došlo je 1963. godine, kada je Mićo Žitko, predsednik opštine Vis, boravio u Šibeniku kod episkopa Stefana. Episkop je na kraju pristao na rušenje, uz novčanu nadoknadu od 12 miliona dinara i dozvolu za obnovu crkve u Kninu koju su vlasti odbijale pre toga. Bila je potrebna saglasnost Sinoda u Beogradu, ali on nije odmah pristao na to, jer su mu pravoslavni Višani uputili žalbu. Ugovor o rušenju je na kraju ipak potpisan 12. decembra 1963. Dobijena je novčana nadoknada od 12 miliona dinara, a zvona i materijal su preneseni u Knin, da bi se obnovila tamošnja crkva. Na mestu srušene crkve Ćirila i Metodija u gradu Visu zasađene su palme i podignut je partizanski spomenik.

Tragovi pravoslavlja na Visu nestali su rušenjem crkve 1963. godine. Neki članovi ove zajednice postali su pravoslavni sveštenici. Među njima je najistaknutiji bio Antonije Pinčetić (rođ. 1910) Dinkov/Dominikov, koji je pred početak Drugog svetskog rata službovao u Pađenima kod Knina, a nakon rata u Biskupiji, Kninskom Polju i u samom Kninu 1970-ih, kada je i penzionisan. Bio je arhijerejski namesnik za Knin. Antonije Pinčetić je umro u Srbiji. Drugi poznati sveštenik bio je Srećko Roki (rođ. 1911) Srećkov. Obojica su imali supruge iz Srbije.

Izvori

  • Matična knjiga rođenih rimokatoličke župe Vis (1837-1862, 1862-1878)
  • Splitske dnevne novine “Novo doba”
  • Beogradske dnevne novine “Vreme”
  • Don Jerković Dinko, Sjećanja dugogodišnjeg župnika
  • Mladineo Goran, Primjer vjerskog fanatizma: prijelaz viških težaka na pravoslavnu vjeru između dva svjetska rata
  • Pilipović Radovan, Pravoslavna crkva na Visu koju su komunisti srušili 1963.
  • Crnomarković Miloš, Dalmatinska eparhija Srpske pravoslavne crkve (1945-1991)
Avatar photo

Autor članka:
Slobodan Zrnić

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Dragiša

    Odličan tekst! Prvi put sam čuo za nešto ovako, u stotinama slučajeva bilo je obratno, pravoslavce su što dobrovoljno a više prislino i pretnjama, prevodili u katolike. Kulminacija je bila genocid nad Srbima zapadno od Drine, sproveden od 1941-1945 godine a tačka je stavljena 1995. “Olujom”. Sada Srba tamo ima samo u tragovima, što je bio cilj. Duga je istorija zatiranja pravoslavlja u Dalmaciji i Hercegovini, seže čak u srednji vek. Definitivno je pravoslavlje izgubilo mnogo, zaboravlja se činjenica da su Hum, Neretva, Konavli i Pelješac nekada davno bili pravoslavni. Postoje i pisani tragovi kako je pravoslavlje zatirano i kako je stanovništvo prevođeno u katolike.

  2. Slobodan Cekic

    Veoma lep tekst, lepo istrazen i napisan i lepo islustrovan. Malo tuzan, ali sta ces..