Порекло презимена Мандрашевић

26. јул 2017.

коментара: 5

Поштовани,

ова страница је у припреми.

Позивамо вас на сарадњу.

Пошаљите нам свој прилог, све што знате о овом презимену на основу усменог предања или цитирањем навода из књигa (наведите којих) или оног што је већ објављено на осталим интернет сајтовима (напомените којим).

Обавезно напишите и коју крсну славу славите и подручје у којем се ово презиме појављује.

Наведите и име познате личности (где је рођен-а, чиме се бави), која носи ово презиме.

Ваш прилог оставите у коментару или пошаљите на и-мејл:

[email protected]
Пишите нам

Претходни чланак:

Коментари (5)

Одговорите

5 коментара

  1. Snežana Mandrašević

    Prezime Mandrašević je nastalo od prezimena Mandreš. Mi smo iz Požarevca sa korenima iz Banata. Pradeda Sava Mandreš, rumunski srbin, rođen je u Bavaništu kod Kovina a njegov otac Toza u Mramorku. Sava je prebegao iz Austrougarske, gde je bio mobilisan u austrougarsku vojsku i kako nije želeo da se bori protiv svoje braće iz Srbije, dezertirao je, preplivao Dunav kod Požarevca i tu se nastanio i oženio, promenivši i prezime u Mandrašević. Nažalost, u Bavaništu više nema muških naslednika izvorne loze Mandreš, ali zato novonastalog prezimena Mandrašević, ima. Naša Slava je Sv. Toma, 19. oktobra.

    U nastavku je izvod iz romana koji sam počela da pišem o svojim korenima i poreklu. Nadam se da nije problem da ga postavim, zbog dužine. Ako jeste, vi izbrišite. 🙂

    “Moj pradeda, Sava Mandreš je bio ljudina, Banaćanin, Solunac, pravedan čovek i domaćin. Zbog nepravde je otišao u beli svet još u svojih jedanaest godina, krajem devetnaestog veka, i više se nikada nije vratio kući. Živeo je u velikoj porodici kakve su bile sve u to doba. Mnogo čeljadi, mnogo gladnih usta i bosih nogu. Jednog dana Sava se pobunio što je njegov stariji brat dobio cokule za školu, a on nije. Pošto je bio bolji đak, smatrao je da zaslužuje i zatražio je od oca Toze da i njemu kupi, a otac mu reče da je dovoljno veliki da ume i sam da zaradi, kad ume da traži. Koliko dobar, toliko i ponosan, Sava se veoma naljutio na oca zbog ovih reči. Tako je krenuo trbuhom za kruhom da zarađuje sebi za život i njegovi bližnji ga više nikada nisu videli. Radio je kod mnogih gazda u Mađarskoj, u Rumuniji, u Austriji. Putovao je i skupljao znanje i mudrost raznih naroda. Njegovo banaćansko selo Bavanište, pripadalo je tada Austrougarskoj. Pored srpskog znao je i rumunski jer su mu koreni bili u Rumuniji. Maternji jezik njegovog oca Toze, rumunskog srbina, je bio rumunski, kao i prezime Mandreš. Otac Toza se rodio u selu Mramorak, nadomak Deliblatske peščare. U Vojvodini se vekovima mešalo srpsko stanovništvo sa stanovništvom okolnih zemalja, kao i kolonizacijom od strane austrougarske vlasti: Rumuni i Srbi najviše, pa Rusini, Mađari, Slovaci, Nemci. Cela Vojvodina je bila takva, šarena od raznih nošnji, običaja, jezika. Sava je bio bistro dete pa je sa lakoćom naučio i mađarski i nemački. Izučio je kovački zanat, koji ga je ojačao i napravio pravu ljudinu od njega. Svašta je još pored kovačkog zanata znao da radi. Kada je stasao za vojnika, Sava, kao i ostali Srbi u Austrougarskoj, bio je mobilisan i trebalo je da služi u Austrougarskoj vojsci. Pravdoljubivi Sava nije mogao sebe da zamisli na strani tuđina i da se, ne do Bog, ako zarati, bori protiv svoje braće u Srbiji. Nije prošlo mnogo od stupanja u vojsku, a Sava je dezertirao. Pričao je kasnije kako je na obali Dunava uredno, vojnički, spakovao austrougarsku uniformu, a svoju banaćansku odeću vezao u zavežljaj na kraj cevi puške i onako go, plivajući jednom rukom, dok mu je u drugoj bila puška sa stvarima, preplivao reku i izašao na srpsku stranu, kod sela Dubravice, nadomak Požarevca. Nastanio se u varoši, zaposlio na železnici kao mašinovođa i dodao svome prezimenu IĆ, kao pravi Srbin. Posle je upoznao Milicu, drugu kćerku Grka Jovana Isakoviča, grnčara, i žene mu Cvete, kćerke uglednog kafedžije iz Svilajnca. Izrodiše Sava i Milica sedmoro dece, ali im Bog uze dvoje još kao male. Ubrzo je počeo i rat, i Milica ostade sama sa decom četiri teške godine dok je Sava bio daleko od kuće i otadžbine. Nije znala hoće li ga živog dočekati da se vrati, a vratio se, Bogu hvala i to kao junak!
    Sava je uvek bio pun priča. Deca su volela da slušaju njegove žitije iz raznih mesta u kojima je boravio i radio. Naročito su dečaci voleli junačke priče iz rata, kako je Albaniju prešao peške, kako mu je stari Albanac dao „besu“ za njega i njegove drugove, kako je na kraju rata, dok su mnogi već bili u zagrljaju svojih porodica, on od Soluna prevozio železnicom ranjenike, sve do poslednjeg. I dobio Albansku Spomenicu. Bio je ponosan na svoje potomstvo, na svoje sinove i kćeri, sve školovane od njegove železnice. Najstariji sin Milan završio je visoku vojnu školu i bio jedan od najbiljih pilota Kraljeve Avijacije. Od Kralja je dobio tri zlatna sata sa posvetom, za veštinu u letenju na tradicionalnim mitinzima avijacije u Beogradu. Jedan za proletanje ispod Savskog mosta, drugi za naticanje venca na krst Saborne crkve i treći za uspešno obučavanje mladog kadra, mladih pilota koji su išli njegovim stopama. Drugi sin, Milisav, Misa, jedini nije mnogo mario za školu, završio je zanat za berberina, ali mu je san bio da ode u Holivud i postane glumac. Bio je veoma nadaren, zabavljao je i veselio sve oko sebe, visok, lep i markantan mladić. Ali Sava i Mica se nikako nisu slagali da im sin bude lakrdijaš pa mu tako nisu ni pokazali poziv iz Holivuda sa plaćenim putem, koji mu je stigao pošto je poslao pismo sa svojom fotografijom u grad sedme umetnosti. Tako je zauvek presečena njegova glumačka karijera u dalekom svetu. Majčin miljenik, Aleksandar, je bio treći sin, završio je gimnaziju i radio u Opštini kao činovnik u poreskoj kontroli. Kćerka Živka, koju su svi od milošte zvali Seka, bila je prava lepotica, i fizički i umno. Završila je Filozofski u Beogradu kao najbolji student u klasi, udala se u Banatu i zaposlila kao profesor matematike. Najmlađa Desanka je bila poratno i najmaženije dete. Svi od reda su je pazili i ugađali joj. ”

    Na kraju želim da napomenem da smo mi potomci trećeg sina, Aleksandra, a da sinovi Milan i Milisav nisu imali muške potomke.
    Milan je, kao pilot, zarobljen kapitulacijom naše vojske na početku II sv. rata i više se nije vratio u domovinu, ni po oslobođenju jer nije smeo, i umro je u Nemačkoj.
    Milisav je umro početkom rata od galopirajuće tuberkuloze koju je zaradio mobilizacijom na samom početku rata.
    Aleksandar, moj deda, je dezertirao na vreme i pobegao kući, i tako ostao živ. Imao je tada malog sina, Jovana, mog oca, i kasnije, posle rata, dobio i kćerku Vladanku, udatu Đurđevac, udovicu generala Vojislava Đurđevca, koja sada živi sa sinovima u Beogradu.
    Moj otac, Jovan, pored mene ima i sina Milorada, koji ima sinove Stefana i Aleksandra, i za koje se nadamo da će nastaviti prezime Mandrašević.

    Zahvaljujem na pažnji i čitanju,
    Snežana Mandrašević

    • Бранко Тодоровић

      Хвала Снежана на овом дивном прилогу! 🙂

      Било би веома интересантно кад би се Мандрашевићи тестирали генетско порекло њихове мушке лозе. Презиме је необично, необична је и крсна слава, а Банат је једна од најстаријих пречанских земаља, које су Срби насељавали још од XIV века.

      • Snežana Mandrašević

        Defendor,

        Hvala Vama što ste mi omogućili da postavim prilog i krenem ponovo u istraživanje i pisanje, jer sam “malo pauzirala” u nedostatku vremena i inspiracije. 🙂

        Joksim,

        Da, znam da postoji, naišla sam na mnogo njih svuda po Banatu, posebno u Banatskom Novom selu, što govori da to prezime izgleda nije baš tako retko. Čini mi se i da ga ima i u Rumuniji, mada ne verujem da su sve porodice krvno i genetski povezane, i u srodstvu. Konkretno u našem slučaju, stariji koji se još sećaju, kažu da od naših Mandreša u Bavaništu više nema muških potomaka. Ja, nažalost, nikada nisam bila tamo, prolazila jesam, ali nikada sa nekim od rođaka nisam bila da istražim i proverim, mada bih veoma volela. 🙂

    • Nicolas Mandres

      hello Snezana, am from Mandres of Banatsko Novo Selo. I will not be surprised if we share same ancestors. Coumd we discuss on our origins ? Best regards, Nicolas

  2. Joksim

    Prezime mandreš i sada postoji u banatu u kovinu.