Bratstvo Ćetkovića iz Šekulara

24. februar 2017.

komentara: 19

Bratstvo Ćetkovića je nastalo u Šekularu tokom 18. veka, umnožavanjem potomstva zajedničkog pretka Ćetka, inokosnog doseljenika iz Drobnjaka. I pored trovekovnog života van matičnog plemena, u bratstvu Ćetkovića očuvana je svest o plemenskoj pripadnosti Drobnjačkom plemenu. Ćetkoviće njihovi susedi u Šekularu i šire u Gornjem Polimlju zovu još i kratko – Drobnjaci.

 

Upravo se na primeru šekularskih Ćetkovića u punoj meri potvrđuje kakav je značaj duhovne pripadnosti svom matičnom plemenu: iako je od Ćetkovog iseljenja iz matice prošlo tri stotine godina, u kojima su se muški potomci Ćetkovi ženili odivama starih šekularskih bratstava, pa vasojevićkim, ašanskim, veličkim, i odivama iz drugih okolnih plemena i krajeva, ipak, upravo zbog te neprekinute muške linije u desetinu pasova od Ćetka, pa do najmlađeg muškog Ćetkovića danas, Ćetkovići ističu svoje drobnjačko poreklo po muškoj liniji.

 

Kao i većina Drobnjaka, Ćetkovići i svi uži rodovi ovoga bratstva, slave Đurđevdan. Prislužba ćetkovićka je Nikoljdan. Po predanju preci Ćetkovića su Svetog Nikolu slavili kao krsno ime do 1605. godine, kada su svi Drobnjaci preuzeli da slave Đurđevdan nakon bitke u Bukovici u kojoj su Drobnjaci naneli težak poraz kaznenom turskom odredu, te je na plemenskom zboru dogovoreno da se Đurđev-dan slavi kao plemenska slava Uz to, Ćetkovići prislužuju i Ilindan, kao zajedničku šekularsku plemensku slavu.

 

Genetsko poreklo Ćetkovića

 

Iako Ćetkovići potiču iz Drobnjaka, oni nisu nosioci većinske „novljanske“ haplogrupe u Drobnjaku (I1 P109), već tipično slovenske haplogrupe I2a dinaric „severni“. Testiranje Y hromozoma prvi je izvršio jedan bratstvnik Dević iz Berana, a rezultat je potvrđen testiranjem još jednog bratstvenika drugog prezimena[1]. Dević je zatim uradio i SNP testiranje i utvrđeno je da pripada grani S17250 A1328, koja je zastupljena svuda po slovenskom svetu[2], a u okviru koje se izdvojila i najučestalija haplogrupa kod Srba I2a dinaric RN908 „južni“.

 

Iako je kod haplogrupe I2a dinaric nezahvalno govoriti o bliskosti rezultata, naročito ako se radi o manjem broju markera koji su testirani, valja istaći rezultate[3] bliske dvojici testiranih Ćetkovića, naročito one koji geografski ukazuju na eventualno bliže zajedničko poreklo. Pre svega, tu je testirani Špica iz Prijepolja. Špice su iz sela Miljevići kod Prijepolja. Po porodičnom predanju, ranije su se prezivali Petrović, i početkom 19. veka su u Župu Prijepoljsku došli iz Plava u Gornjem Polimlju, a preko Peći. U blizini Plava, u selu Velika postoji staro bratstvo Petrovića, koji su tamo starosedeoci, ali ne znaju pouzdano od kad. Ono što ih razlikuje od Špica je krsna slava: velički Petrovići slave Svetoga Alimpija, dok prijepoljski Špice slave Đurđevdan, baš kao i Ćetkovići. Nije isključen ni scenario po kome je neko od Ćetkovića jedno vreme boravio u Plavu (recimo, neki Petar, pa su se po njemu prozvali – Petrovići), čije je potomstvo otišlo dalje za Srbiju i nastanilo se u Miljevićima kod Prijepolja, gde su poneli novo prezime – Špica. S druge strane, moguće je da je neki iseljeni Ćetković kao mesto odakle dolazi naveo Plav, u to vreme (početak 19. veka) jedino veće mesto u blizini Šekulara[4], kao zavičaj, te je ostalo i takvo predanje. Sledeći po bliskosti, prema rezultatu DNK testa, su nekoliko testiranih pripadnika familije Džamić iz Župe Aleksandrovačke. Ova familija je, po porodičnom predanju, u Župu došla iz Metohije. Migracioni pravac iz Polimlja u Metohiju uvek bio prometan, tako da nije isključeno da Džamići korene vuku od šekularskih Ćetkovića. Veoma blizak rezultat Devićevom (samo jedna razlika) dobijen je kod ispitanika Vujčića iz okoline Smederevske Palanke. Ova familija ima rodoslov od rodonačelnika Vujice koji je živo u drugoj polovini 18. i početkom 19. veka i koji se doselio u severnu Šumadiju, ali se ne pamti odakle. Slave Đurđic. Dakle, osim genetskih reztultata, i krsno ime se podudara (samo drugi praznik), a i ime Vujica se javlja više puta u rodoslovu bratstva Ćetkovića (prvi je bio najmlađi Ćetkov sin). Konačno, veoma blizak genetski rezulat je i onaj testiranog Đenića iz Negbine u Murtenici (kod Nove Varoši), koji su iseljenici iz Drobnjaka (polovinom 18. veka), sa slavom Nikoljdan.

 

Osim navedenih, haplogrupa I2a dinaric „severni“ utvrđena je kod još jednog broja pojedinaca testiranih u Crnoj Gori, kao i iseljenika sa poreklom iz Crne Gore. Prema dosadašnjim rezultatima, oko deset procenata muškog stanovništva Crne Gore nosi ovu haplogrupu. Zaključak koji se nameće iz ovih rezultata, kao i istorijski okolnosti, je da je haplogrupa I2a dinaric „severni“ doneta u oblast srednjevekovne Duklje, današnje Crne Gore, u ranom srednjem veku, verovatno u talasu slovenskih doseljenika iz 6. veka, i mogla bi odgovarati onom starijem sloju slovenskog stanovništva zvanom Lužani, po kojima je nazvana srednjevekovna Luška župa. Središte ovog stanovništva bile su središnje oblasti današnje Crne Gore – Lješanska nahija, dijelom Katunska i Riječka nahija, zatim oblasti kasnijih brđanskih plemena Pipera i Bjelopavlića, kao i Gornje Polimlje. Naravno, veioma je moguće da je delom ona doneta i sa dolaskom srbskog plemena oko prve četvrti 7. veka, naročioto ona grana dinarika (S17250) u kojoj je nastala tipična za Srbe podgrana RN908, a upravo toj grani pripada bratstvo Ćetkovića.

 

Nakon najnovijeg saznanja o podgrani kojoj pripadaju Ćetkovići (S17250 – Y4882 – A1328), kao genetski bliski izdvajaju se testirani koji pripadaju istoj podgrani, a čiji rezultati se nalaze u okviru Srpskog DNK projekta: kao pozitivni na S17250 testirani su Eror sa Korduna, sa ranijim poreklom iz Like (slava: Sveti Vrači) i Pešelj sa Korčule (katolik), kao pozitivni na Y4882 – Maksimović iz Male Moštanice kod Beograda (slava Sveti Toma) i Čorak iz Like (katolik), a kao pozitivni na A1328 (dakle, za sada genetski najbliži Ćetkovićima) – Vranješević iz okoline Modriče u Bosni, sa ranijim poreklom iz Dalmacije (Aranđelovdan) i Ćirić iz Prijedora (Sveti Pantelejmon). Dakle, vidimo šarolikost pre svega krsnih slava (a i prisustvo katolika), ali su gotovo svi (osim Maksimovića) rodom iz zapadnih srbskih zemalja – Bosne, Like, Krajine. S obzirom na poznata istorijska kretanja stanovništva iz pravca Stare Hercegovine ka severozapadu, nakon uspostavljanja turske vlasti (od kraja 15. veka nadalje), mogao bi se izvući zaključak o zajedničkom poreklu većine ovih rodova, pa tako i Ćetkovića, iz oblasti Stare Hercegovine[5].

 

Praotac Ćetko Ilijin Cerović

 

Do nedavno, među Ćetkovićima je figuriralo predanje o poreklu od znamenitog bratstva drobnjačkih Cerovića. Međutim, genetski rezultati pokazuju da između Ćetkovića i Cerovića ne postoje genetske veze, što ukazuje da Ćetkovići nisu ogranak ovog bratstva. Nije nemoguće da je došlo do, ne tako retke pojave, – pribraćenja manjeg starinačkog roda većem ojačalom bratstvu[6], te do identifikacije s istim, naročito nakon iseljenja. Kod Ćetkovića je to moguće naročito imajući u vidu okolnosti u kojima je Ćetko, kao malo dete, donet u Šekular, bez oca koji je poginuo u zavičaju. Nije isključeno ni da je Ćetkova majka istakla njegovo poreklo od tada već jakog i važnog bratstva kakvi su Cerovići da bi svom sinu dala na značaju u novoj sredini. Veza, stvarna ili izmišljena, s Cerovićima svakako postoji, imajući u vidu bratstvo Cerovića u selu Belo Polje u Metohiji, koje potiče od najstarijeg Ćetkovog sina.

 

Rodonačelnik Ćetkovića – Ćetko Ilijin je rođen u Tušinji u Drobnjaku. Vreme doseljenja Ćetka i njegove majke Jane u Šekular pada najranije 1705, a verovatnije 1706. godine. Ćetkov otac Ilija Stojanov poginuo je 1705. godine tokom poare Drobnjaka od strane hercegovačkog Mustaj-paše Selmanovića. Udova Jana je pobegla sa sinom jedincem, Ćetkom, koji je tada imao dve i po do tri godine, najpre u Moraču (u očevinu), pa tek potom u Šekular.

 

Čuo sam razne verzije Janinog dolaska sa Ćetkom u Šekular. Jedna od uvreženih među Šekularcima je da je Jana poslije muževljeve pogibije, pobegla sa detetom u naručju, i to pravo u Šekular, gde se sklonila kao prebeg, i zatražila dozvolu od šekularskog vojvode Daše da tu zauvek ostane, a zatim joj je on ponudio brak, i tako dalje. Postavlja se pitanje – zašto je Jana iz Tušinje došla baš u Šekular? Odgovor svakog Šekularca bio bi, naravno, da je Šekular u to vreme bio oblast sa posebnim pravima iz carskog fermana, i kao takav zaštićen od upada lokalnih turskih feudalaca i nasilnika. Činjenica je da se u to vreme i dalje tokom 18. veka u Šekular iz istih razloga doselilo nekoliko rodova sa strane, jer im se dopalo što je Šekular prilično zaštićena oblast, ne samo fermanom, nego i po reljefu tla, a pritom i bogat ispašom, šumom i vodom. Ali, ta doseljenja nisu bila stihijska, već planirana. Po ovoj legendi o Ćetkovom doseljenju sa majkom u Šekular, nije takav slučaj. Zar nije neobično da mlada žena, sa malim detetom u naručju, beži iz svog, inače velikog i snažnog plemena zato što joj je muž poginuo od neprijatelja, a da pritom iza sebe ima verovatno pouzdanu zaštitu muževljevog roda? I, pritom, da beži čak do Šekulara, koji je zaista daleko od Drobnjaka, moravši u toj svojoj bežaniji da pređe teško prohodne rečne kanjone i planinske predele, prolazeći kroz krajeve gde je bilo ne samo čvršće turske vlasti, nego i raznih opasnosti, poput razbojnika, divljih životinja, i slično!? Priče koje sam čuo od nekih ljudi o ovom događaju zaista zvuče tako. I, na kraju, zašto bi dolazila čak u Šekular, kao da je jedino Šekular tada imao povlastice i bio jedini zaštićen kraj? Zašto se ne bi vratila u rodnu Moraču, ili na primer u Rovca, koja su možda najnepristupačniji i geografski najzaštićeniji deo Crne Gore; zašto nije otišla u Staru Crnu Goru, koja joj je podjednako daleko kao i Šekular, a koja se tada odmetnula od turske vlasti, a i pre toga je uživala isti povlašćeni položaj kao i Šekular, i svakako je uvek bila geografski u dalekom boljem položaju nego što je situacija sa Šekularom (u blizini mora, nadomak mletačke teritorije, itd)?

 

Na ova pitanja, naravno, predanje ne daje odgovore, niti ih danas, tri stoleća kasnije, iko i može dati. No, jasno je da je ova priča puna manjkavosti zbog kojih je nikako nisam mogao uvažiti.

 

Na osnovu podataka do kojih sam došao, mogu rekonstruisati da je Ćetko rođen verovatno 1702. godine, kao i da mu je majka bila Moračanka (no, ne zna se od kog roda). Ako se uzme u obzir da je ona zatim prešla u Šekular, gde se udala za šekularskog vojvodu (što je, svakako, posledica nekog dogovora između dve kuće), koji je takođe ostao udovac, moglo bi se pretpostaviti da je i Jana bila od kakvog dobrog roda. Nije poznato da li je iz braka vojvode Daše i Jane bilo dece, muške sigurno nije, jer sva četvorica Dašinih sinova potiču iz njegovog prvog braka. Moguće je da su imali kćeri, jer su i Daša i Jana bili u svojim najboljim godinama – on je bio oko četrdesetih, a ona je mogla imati oko 25.

 

Po predanju Ćetkovića, koje se u svemu slaže sa drugim šekularskim predanjima i istorijskim činjenicama, Daša je svog posinka prihvatio u svemu kao i svoju četvoricu sinova, i kad je Ćetko odrastao dobio je na upravu “četvrtinu Šekulara”. Ova priča o “četvrtini” svakako je prenaglašavanje činjenice da je Daša prihvatio Ćetka kao da mu je rođeni sin. Malo je verovatno da je Ćetko bilo što dobio “na upravu”, jer bi, da jeste, bio barem kao seoski knez negde spomenut uz Dašu i Vuka Ljevaka, čiji je savremenik bio, a čija imena se često pominju u dešavanjima u Polimlju u 18. veku. Verovatno je Ćetko živeo uz majku i poočima dok se nije zamomčio, a zatim se osamostalio tako što mu je Daša dao dobar komad puste zemlje nedaleko od Ulice, pod Lučino brdo, da podigne sebi dom[7].

 

Na mestu gde je Ćetko podigao kuću, u 18. veku će se nastati selo Ćetkoviće.

 

cetkova kuca

Stara kuća ispod Lučina brda, na mestu gde je nekad bila kuća Ćetka Ilijina

 

 

Dokaz da je četvrtina Ćetkovića sa Dašićima bila i ostala značajna stvar u Šekularu, do te mere da su Ćetkovići u nekim slučajevima pretendovali na četvrtinu Šekulara, govori i događaj iz 1936. godine, kada je prodato pravo na sečenje jednog dela šekularske gore. Naime, tada su Šekularci na zboru doneli odluku da prodaju šume za seču beogradskom industrijalcu Mihailu Miljkoviću. Većina Šekularaca bila je za to da se zarada od prodaje šume deli “po dimu”, tako da svaka kuća u plemenu dobije isti deo. Tada su se Ćetkovići, koji su naravno manjina u plemenu, usprotivili i podsetili da je njihov praotac Ćetko dobio od šekularskog vojvode Daše četvrtinu, te da sada nije pravedno da se komun deli po dimu, nego bratstvu Ćetkovića treba dati četvrtinu prihoda. Na kraju je zbor većinom usvojio ovaj zahtev kao opravdan. I tako su Ćetkovići, gledano po kući, dobili daleko veći deo od mnogobrojnijih ostalih Šekularaca koji su delili preostale tri četvrtine.

 

Špiro Kulišić u svom radu “O etnogenezi Crnogoraca” kaže o pravilima “novog formiranja plemena” u 15. i 16. veku da su “mnogobrojna nova bratstva nastala od potomaka doseljenika koji su ulazili u ženino bratstvo i primali slavu njenog bratstva. Njihovi sinovi već su sticali ekonomska prava u ujčevini… Na taj način, zametak novog bratstva razvijao se u krilu materinske srodničke grupe. A čim bi se potomci doseljenika i žena iz starinačkog bratstva namnožili, osnivali su novo bratstvo”. Iz navedenog, kao i iz činjenice da se u slučaju Ćetkovića, što je i drugde bio čest slučaj, u novo pleme doselio inokosni predak (Ćetko), jasno proističe da se novo bratstvo Ćetkovića razvijalo sasvim pod okriljem starinaca, odnosno da je u etničkom smislu u njemu, već posle nekoliko kolena, kroz ženidbe starošekularskim odivama, sasvim preovladao starošekularski element. Odstupanja od pravila koja je pravilno uočio Kulišić[8], u slučaju Ćetkovića su u sledećem:

 

Ćetko, zahvaljujući udaji svoje majke za šekularskog vojvodu, već je po prirodi stvari imao unekoliko povlašćen položaj u odnosu na druge doseljenike. Ovo se vidi i iz činjenice što je Ćetko dobio lepo mesto da zasnuje dom. Naravno, imao je pre svega jasnu moralnu obavezu prema svom poočimu, vojvodi Daši, i njegovom potomstvu, što se odslikava i do danas: Ćetkovići imaju naročito bratski odnos sa Dašićima. Dalje, Ćetkovići su očuvali svoje drobnjačko krsno ime – Đurđevdan i plemensko poreklo, koje uvek rado i sa ponosom ističu. Obično bi se potomci došljaka posle dva-tri kolena sasvim utopili u starince, pa bi čak tako nastala bratstva kada bi ojačala (a ona su, po pravilu, nužno bila onaj biološki jači element u odnosu na čisto starinačke rodove) vremenom preuzela prevlast u plemenu, i došlo bi do inverznog procesa, u kojem bi bratstva nastala od došljaka i starinačkih odiva prisvajala i plemensko ime i predanje i prilagođavala ga svojim potrebama.

 

No, svakako da su Ćetkovi sinovi, a naročito potomci u sledećim pasovima, bili upućeni na starince. To se jasno da zaključiti i iz govora: Ćetkovići, kao i drugi Šekularci, imaju jako izražene osobine starozetskog narečja u svom govoru, sasvim suprotno od Drobnjaka kod kojih u potpunosti preovladava novije hercegovačko narečje.

 

U svakom slučaju, činjenica je da Ćetkovići u Šekularu predstavljaju jedan osoben, ne etnički, već društveni sloj, koji se u odnosu na ostale Šekularce drži unekoliko posebno, kao pleme u plemenu[9].

 

Vešović navodi da su se Ćetkovići ranije osećali dosta “potišteno” u plemenu, valjda time želeći da kaže da su bili plemenici drugog reda, ili na neki način ugnjetavani od Starošekularaca. Autor ovog članka nikad nije čuo za tako nešto, nigde osim kod Vešovića. Doduše, iz Vešovićevog rada može se zaključiti da on i inače nije bio ljubitelj šekularskog plemena. Naprotiv, tradicija bratstva Ćetkovića (onog ogranka koji je ostao da živi u Šekularu, s obzirom da su se Ćetkovi sinovi raselili na više strana, o čemu će biti reči detaljno) govori da su se oni od početka dobro uklopili u plemensko ustrojstvo Šekulara, što ne čudi, s obzirom da su vrlo brzo postali jednokrvni s njima. U prvo vreme, Ćetkovići su se orođavali sa Starošekularcima, tako stupivši u krvne veze, a u sledećim pokoljenjima sebi su sve češće neveste počeli dovoditi i od Srbljaka (naročito brđanskih doseljenika) i Vasojevića.

 

Selo Ćetkoviće

 

Selo Ćetkoviće nalazi se u severozapadnom delu Šekulara, u udolini između Lučina brda i Crvene stijene, na nadmorskoj visini od 1185 m (i to u središnjem delu; najviše kuće nalaze se na oko 1230 m nadmorske visine), na 42o76′ severne geografske širine i 19o88′ istočne geografske dužine. Gornji deo sela je na ravnijem, brežuljkastom terenu, dok je niži, prema Mezgalama, na kosi koja se spušta u pravcu Šekularske rijeke. Najbliži su im susedi sela Mezgale i Ulica. Sa severne strane, od atara sela Rovca odeljuju ga šumoviti visovi Borje, Crni vrh i visoravan Pešter. Ćetkoviće je najviše selo u Donjem Šekularu. Dosta strma strana uz koju se razvilo selo Mezgale, pri vrhu se izdiže u prostranu zaravan oivičenu Lučinim Brdom, Borjem i Pešterom. Ta zaravan poviše Ćetkovića bogata je dobrim pašnjacima. Sa Ćetkovića puca pogled na dolinu Šekularske rijeke i redom poređane planine odeljene međusobno useklim tokovima potoka: Balj, Kostreš, Meteriz, Prijedol, i u daljini prostranu i šumovitu Mokru. Ovo je možda i najlepši deo Šekulara.

 

cetkovice2

Selo Ćetkoviće ispod Lučina brda

 

Nakon dvesto godina od Ćetkovog vremena tu će biti već 40 kuća, i pored mnogo iseljavanja. Pored zemlje ispod Lučina brda, gde je podigao kuću, Ćetko je u posed dobio još i Radojevu stranu (strmina koja se spušta od crkve Svetog Jovana u Ulici prema Šekularskoj rijeci) i zemljište u Lijepom dolu, dolini između Meteriza i Prijedola. Osim toga, Ćetko je odmah dobio i deo planine za ljetovanje sa stadom, na lepom Javorku, sedlu između Mokre i Murgaša, koji je vrlo bogat pašnjacima, ali je posle nastanjenja Klimenata u Rugovu postao nesiguran, jer s njegove istočne strane počinje rugovska oblast. Zato je između Ćetkovića i Rugovaca bilo čestih uzamajmnih plenidbi stada, pljačke katuna, pa i krvi. Nekoliko Ćetkovića je poginulo u ovim okršajima. S druge strane, u neposrednoj blizini Javorka su katuni Kaludrana (Kape) i Ržaničana (na Murgašu), što je doprinelo zbližavanju Ćetkovića sa stanovništvom ovih mesta, pa su kasnije mnogi i prešli da žive u Kaludru i Donju Ržanicu.

 

 

Bratstvo Ćetkovića

 

IMG_7762

Ćetkovići u Šekularu1936.godine[10]

 

 

Danas je već prilično teško, gotovo nemoguće, saznati potpunu genealogiju bratstva Ćetkovića. Ovo iz razloga što nema mnogo pisanih tragova, a usmeno predanje je tokom vremena postalo prilično nepouzdan izvor, sa više praznina i nelogičnosti i očitih netačnosti. Pokoljenja starih pamtiša su izumrla, ali, ipak, od onoga što je sačuvano, može se u dobroj meri rekonstruisati loza čiji je praotac Ćetko Cerović.

 

Babići, recimo, za najverodostojniji rodoslov svog bratstva uzimaju rodoslovno stablo koje je zapisao Vojo Ikov Babić negde oko 1990. godine prema usmenom predanju šekularskih Babića. Međutim, biće da je tada već zaborav sasvim izbrisao čitave ogranke našeg bratstva, što i nije neobično s obzirom na činjenicu da se do tada već velika većina Babića raselila svugde, po Crnoj Gori, Metohiji, Srbiji, Vojvodini. Na osnovu mojih saznanja, pojedinačnih rodoslova ogranaka Ćetkovića i kazivanja starih pamtiša, rodoslov Ćetkovića ide ovako:

 

Ne zna se iz koje kuće se Ćetko oženio, ali je njegova nevesta bila Šekularka. Takođe, ne pamte se ni imena svih njegovih sinova, a bilo ih je četvorica. Od njih potiče veliko i razgranato bratstvo Ćetkovića. Ćetkovići nose još i nadimak “Vajmeši”. S obzirom da taj nadimak nose i potomci prvog sina Ćetkovog koji se iselio za Metohiju, nameće se zaključak da je već i sam Ćetko bio “Vajmeš”, bio to njegov ili porodični nadimak. Nepoznanica je i šta znači reč Vajmeš[11], to ni od koga nisam uspeo saznati. Nadimak je skoro sasvim iščezao kod Babića, pa se danas kaže da se Ćetkovići dele na Babiće i Vajmeše (ostale). Rovinski (“Pavle Rus”, kako su ga prozvali Šekularci) je, tokom svog boravka u Šekularu 1884-5, zabeležio da su mu neki Vajmeši pričali da taj nadimak nose po svom pretku vojvodi Vajmešu iz 15. veka, koji je sa Đurđem Kastriotom branio Kroju od Turaka. Međutim, nigde u istorijskim izvorima nisam naišao na osobu pod imenom “vojvoda Vajmeš”.

 

Najstarijem Ćetkovom sinu ime nije upamćeno (bar ne u Šekularu). S obzirom da su mu se mlađa braća zvali Vujko, Vučina i Vujica, mogu pretpostaviti da je i on nosio neko vučje ime, ali za to nema nikakvog podatka. Najstariji Ćetkov sin je negde polovinom 18. veka odselio u Metohiju na čitluk, nastanivši se u selo Belo Polje kod Peći, i od njega tamo potiče rod Cerovići, koje zovu Vajmeši. Ovi Cerovići (a ima i drugih, od onih koji su se iseljavali iz drobnjačke Tušinje) kasnije su se iseljavali drugde po Kosovu i Metohiji i dalje u Srbiju. Jedan njihov ogranak vratio se u Crnu Goru i njegovih potomaka je 1925. godine bilo u Dapsićima kod Berana[12]. Kao najstarijeg pretka kome pamte ime ističu Gavrila, od čija četiri sina potiče većina belopoljskih Cerovića. Međutim, ima i drugih Cerovića iz Belog Polja, koji verovatno potiču od nekog bočnog srodnika Gavrilovog. Jedan od ovih Cerovića završio je bogosloviju u Prizrenu i rukopoložen je za sveštenika, krajem 18. veka. Njegovi potomci prozvali su se Popovići, a sveštenstvo je u ovom ogranku postalo nasledno[13]. Kosto, sin popa Radosava Popovića koji je službovao u Peći, doselio se u Berane 1885. godine, i od njegovih sinova Sima (koji je bio ugledan građanin) i Milutina potiču beranski Popovići-Ćetkovići.

 

Drugi po starosti Ćetkov sin, Vujko, mlad je poginuo na Mokroj (verovatno od Klimenata), oko 1760, ostavivši iza sebe mladu udovu i sina Radosava u kolevci. Udova se preudala u Obradoviće u Gornja sela, koji potiču od Starih Njeguša. Radosav se kasnije odelio od polubraće i odselio u viši deo ovog kraja ispod Bjelasice, i od njegova četiri sina (Arsenije, Tomaš, Novica i Jovan) potiče brojno bratstvo Šekularci u Gornjim selima i Kurikućama podno Bjelasice. Od njih je bilo znamenitih ljudi, a čuven je sveštenik pop Đorđije Šekularac (1885-1946), koji je službovao kao paroh u Gusinju posle Prvog svetskog rata, gde je podigao i crkvu 1920. godine, a ostao je poznat po revnosnoj službi, ali i nasilnom pokrštavanju muslimana u plavsko-gusinjskom kraju 1920-ih godina. Pop Đorđije je bio učen sveštenik: bogosloviju je završio u Rusiji (u Odesi), a posle je bio profesor prizrenske i cetinjske bogoslovije. Grob mu se nalazi na manastirskom groblju u Đurđevim Stupovima.

 

Treći Ćetkov sin, Vučina, imao je tri sina.

Od najstarijeg Radonje (koji je ostao na đedovini) su šekularski Ćetkovići, koji su to prezime nosili do polovine 19. veka, a zatim su se prozvali, po znamenitim precima, – Pantovići, Aleksići i Vučinići. Svi oni su se do druge polovine 19. veka zvali Ćetkovići, a onda su se potomci čuvenog glavara i junaka Panta Milovanovog Ćetkovića (iz prve polovine 19. veka) prozvali Pantovići. Ostali Ćetkovići, po Pantovom bratu Vučini, kasnije su se prozvali Vučinići (ovo je bio malobrojan rod). Panto je imao četiri sina (Aleksa, Milutin, Stefan, Martin), i njihovi potomci, osim po Aleksi Pantovom, ostavili su sebi prezime Pantović. Aleksa Ćetković je bio stotinaš i znamenit ratnik polovine 19. veka, i po njemu su potomci (četvorica sinova i njihovo potomstvo) uzeli prezime Aleksić. Zanimljivo je da su se oni Aleksićima prozvali zvanično tek od 1935. godine, a do tada su se pisali kao Ćetkovići ili Pantovići. Neki Vajmeši, koji nisu potomci Pantovi, Vučinini, niti Aleksini, sve do početka 20. veka nosili su prezime Ćetković, a neki su za prezime čak uzeli i nadimak Vajmeš[14]. No, te grane Ćetkovića do danas su se iselile ili istražile. Znameniti Vajmeši, pored Panta Ćetkovića i Alekse Pantova (prvi stotinaš ćetkovičke čete, postavljen od knjaza Danila 1857. godine), su i stotinaš Savo Aleksin, zatim pop Maksim Milovanov Ćetković, paroh u Veliki, a potom i na Pešteru (u prvoj polovini 19. veka), itd.

 

Srednji sin Vučine Ćetkovog – Jovan, nastanio se krajem 18. veka u Rovcima, preko planine, dovoljno blizu svojih srodnika u Šekularu, ali su ih, opet, istorijske okolnosti u mnogome razdvojile. Od Jovana su Devići u Rovcima (prozvali su ih Devići po Jovanovoj ženi, koja je bila grbava, pa su je zvali Deva), od kojih se veći dio preselio u Donju Ržanicu i od njih su tamošnji Devići i njihov ogranak Asovići. Od Devića valja istaći Vukajla Radisavova, koji je bio delegat na Podgoričkoj skupštini 1918, kao i Vučetu Petrova, sudiju i ministra u crnogorskoj vladi posle Drugog svetskog rata. Zatim i starinu Nova Devića, koji je 1970-ih napisao jednu zanimljivu knjižicu – rodoslov bratstva Ćetkovića (koji je veoma koristan izvor podataka o novim pokoljenjima Ćetkovića – 19. i 20. veka).

 

Najmlađi Vučinin sin, kome nisam uspeo saznati ime, je pošao u Rovca za svojim bratom, i od njega su se razvili rovački rodovi Milunovići, Nedovići, Nikići (Nedovići i Nikići potiču od dvojice sinova Novice Vajmeša koji se u 19. veku doselio iz Šekulara u Rovca, a čija su imena bila Nedo i Nika), Radoševići i Ivovići (Ivovići su se tako prozvali krajem 19. veka, po Ivu Vujičinom). Od njih su bili znameniti: Janko Ivov Vujičić, stotinaš rovački iz Veljeg rata 1875-78, zatim Rade Savićev Milunović, odlikovan zlatnom Obilića medaljom za ratne zasluge u Prvom svetskom ratu.

Vajmeši naseljeni u Rovca dobro su se umnožili, tako da tamo čine značajan deo stanovništva. Donji kraj u selu se po njima zove Vajmeši (gornji kraj su Luke).

 

Još četiri roda u beranskom kraju vuku korene od Ćetkovića – Vajmeša, ali se ne zna od koga potiču: Martići i Galevići u Donjoj Ržanici i Stijovići i njihov ogranak Brunčevići u Budimlji.

 

Babići

 

Svi Ćetkovići u Šekularu (i to još od polovine 19. veka) potiču od dvojice potomaka Ćetkovih: Vajmeši potiču od Ćetkovog unuka Radonje Vučinina, a Babići od Ćetkovog praunuka Joksima Spasojeva. Svi ostali u prva tri ili četiri pasa od Ćetka su se iselili.

 

Nije preterano reći da su Babići glavni ogranak bratstva Ćetkovića. Ne samo zbog brojnosti, već i zbog činjenice da su se ostali ogranci većinom (osim Pantovića i Aleksića) iselili iz Šekulara, kao i po samom položaju kuća Babića u selu, koje zauzimaju središnji, najpovoljniji položaj. Stiče se utisak da su preci ostalih ćetkovičkih rodova odlazili, a preci Babića, odnosno od 19. veka pripadnici ovog roda, ostajali na svome. I, uopšte, kada se pomenu šekularski Ćetkovići među ostalim žiteljima Polimlja i okoline, prva asocijacija kod većine je da se radi o Babićima.

 

Najmlađi Ćetkov sin, Vujica (rođen 1730-ih), ostao je na očevini, što nije redak slučaj kod Crnogoraca (kao i Malisora), da najmlađi sin dobije očev dom, a stariji da se raziđu (takozvani minorat). Vujica je imao sina Spasoja. Spasoje Vujičin se mlad oženio i brzo napravio brojan porod. On je, to je već pred kraj 18. veka, poginuo u nekom okršaju sa Rugovcima oko planine, a žena mu je ostala sama sa onom decom. Kako je ostala udova, meštani su je zvali “baba”[15], a njenu decu Babići, što je ostalo i kao prezime. Svi potomci Spasoje Vujičina pripadaju bratstvu Babića, koje se kasnije razgranalo na šest prezimena. Dakle, prezime Babić nije iz neke velike starine (decu Spasoja Vujičina i “babe” prozvali su Babićima krajem 18. veka). Ali, valja reći, ni većina drugih prezimena u Šekularu (kao i u mnogim drugim krajevima Crne Gore) nije iz neke veće starine. Čuo sam i mišljenje da je prezime Babić prvo poneo sam Ćetko, koga su tako Šekularci prozvali kao sina „babe“ – udove, a da su vremenom iz bratstva Babića ogranci uzimali druga uža prezimena. Nisam mogao ovo prihvatiti kao tačno. Ako je Ćetko bio Babić, zašto se onda celo bratstvo ne zove Babići, već Ćetkovići? I zašto su onda potomci najstarijeg Ćetkovog sina, iseljeni u Metohiju, poneli i do danas održali prezime Cerović, zašto onda i oni nisu Babići? Jasno je da je prezime Babić nastalo kasnije i da ga Ćetko nije nosio.

 

Babići se granaju od sinova Spasoja Vujičina Ćetkovića (i “babe”) kojih je bilo najmanje trojica a verovatno i više, što je danas teško pouzdano utvrditi, kao i koliko je tu još kćeri bilo. Zna se da je od tri sina ostalo potomstvo u Šekularu i okolini, a to su Mlađen, Joksim i Maksim.

 

Mlađen Spasojev se početkom 19. veka nastanio preko planine, kod ranije doseljenih rođaka u Rovca. On je rodonačelnik više ogranaka kaluderskih i rovačkih Ćetkovića. Imao je tri sina: Marka, Aksa i Jevrema. Marko se kao mlad iselio u Kaludru i tako zadržao očevo prezime Babić, a ostala dva njegova brata su ostali u Rovcima i tamo prozvani po ocu Mlađenovići. Zanimljivo je da i kaluderski Babići i rovački Tomovići drže predanje po kojem je njihov zajednički predak Mlađen bio sin Ćetkov (što je nemoguće uzimajući u obzir vremenske odrednice).

 

Marko Mlađenov je došao u Kaludru u najam kod Ralevića, a onda je oženio njihovu devojku i zauvek tu ostao. Kaluderski Babići su veliko i razgranato bratstvo koje je naselilo najviše (i najbliže Šekularu) delove sela, koji su po njima nazvani Babića mâla. Marko je sa odivom Ralevića imao dosta dece, od toga četiri sina – Spasoja, Radovana, Milosava i Josa. Spasoje je, dalje, imao pet sinova, Radovan četvoricu, Milosav trojicu, a Joso dvojicu. Otud je bratstvo kaluderskih Babića brojno i razgranato.

 

Picture 205

Grupa Kaludrana interniranih u nemački logor (zarobljeni kao vojnici Kraljevine Jugoslavije) nakon oslobođenja 1945. godine, među njima nekolikoBabića[16]

 

Osim njih, postoje još dva ogranka Babića bliskih onima u Kaludri, jedan u Budimlji (gde su se naselili posle 1912), gde ih danas živi nekoliko kuća (potomci Jevrema-Jevta Babića), i drugi u Donjoj Ržanici, ali se ova kuća istražila. Oni su potomci najmlađeg sina Mlađena Spasojeva – Jevrema, a najsrodniji su rovačkim Mlađenovićima.

 

Od kaluderskih Babića bilo je, naročito u 20. veku, više uglednih domaćina i obrazovanih ljudi koji su se bavili naukom ili bili u organima vlasti u Beranskoj opštini. Od starih ratnika, valja posebno istaći znamenitog oficir ratova 1912-1916. Andriju Perišina Babića.

 

U Kaludri je najbrojniji ogranak Babića koji su potomci Marka Mlađenova Babića. Ali, postoje još dve manje grane Babića u Kaludri, koji su potomci dvojice kasnije (u drugoj polovini 19. veka) doseljenih šekularskih Babića. Jedne zovu “Kerizi”, jer je njihov predak Miljan Babić iz Šekulara, zbog nemaštine, otišao u najam kod jednog bogatog Rugovca, Kera Sadrije, u rugovsku Jošanicu. Kerova kuća je u krvi s nekom drugom albanskom familijom izgubila mnogo muških glava, te su im bili potrebni radnici na imanju. Kad je zaradio nešto novca, Miljan se nije vraćao u Šekular, znajući da neće biti dobro primljen što je bio kod Rugovaca, već se doselio u Kaludru među tamošnje Babiće. Međutim, i oni su ga omalovažavali kao rugovskog najamnika, pa su ga i prozvali “Kero”, a njegovo potomstvo i danas vuče nadimak “Kerizi”. Drugi se doselio iz Šekulara (posle Veljeg rata), Vuk Babić. Njegov sin Martin (rođen oko 1865) bio je ugledan domaćin, pa su po njemu potomci prozvani “Martinovići”, a zovu ih još i “Vukovići” (u Kaludri žive potomci Martinova tri sina Ljuba, Uroša i Živka). Nisam uspeo utvrditi od kojeg šekularskog ogranka Babića potiču “Kerizi” i “Martinovići” (moguće od nekog Joksimovog brata koji nije upamćen). Ljubomir – Ljubo Martinov upamćen je kao najdugovečniji od Babića – živeo je 105 godina (1895-2000)! Bio je ugledan meštanin, učesnik oba svetska rata, i dugogodišnji starešina sela. Njegov sin Čedomir – Čedo bio je vrstan pravnik, u dva mandata predsednik Opštine Berane i sudija Ustavnog suda Crne Gore.

 

Picture 190

Stara kuća u Babića mali

 

Akso Mlađenov Babić i njegov mlađi brat Jevrem ostali su u Rovcima na očevini. Od Aksa su Tomovići i Miloševići, a od Jevrema – Mlađenovići (zovu ih i “Moskovi”) u Rovcima i Donjoj Ržanici, kao i pomenuti budimljanski i ržanički Babići. Od njih su ostali upamćeni kao dobri junaci: najpre sam rodonačelnik Tomo Aksov Babić, pa Andrija Tomov, zatim Zarija Andrijin (u 19. veku), vojni pilot Radomir Radev[17], profesor Anto Milutinov, doktor sociologije i univerzitetski profesor Vladislav Antov, itd. Ima među Tomovićima mnogo oficira, učitelja, sudija, i drugih viđenih ljudi. Zanimljivo je da je mnogo bratstvenika Tomovića otišlo u žandarsku službu između svetskih ratova, što je možda uticalo na njihovo kasnije opredeljenje za četnički pokret u Drugom svetskom ratu. Tomovići su se uglavnom u 20. veku raselili iz Rovaca, većinom u Beranski kraj (naročito u Donju Ržanicu i Donje Luge), u Metohiju, Srbiju i znatan broj njih u Severnu Ameriku (politička emigracija).

 

Zanimljivo je predanje Tomovića vezano za Tomovog i Miloševog najmlađeg brata Vuku. Vuka je igrom slučaja polovinom 19. veka završio u turskom askeru. Naime, zbog nemaštine, on je pošao u Rugovu, kod nekog rugovskog glavara u najam. Namera mu je bila da kod Rugovaca radi i zaradi nešto kako bi imao od čega živeti kad se vrati kući ili gde drugo. U to vreme, Turci su regrutovali albanske mladiće po Metohiji. Kako je onaj Rugovac u kući imao samo jedno muško dete, bilo mu je žao da ga da u vojsku, pa upita Vuku da li bi on pristao da ode u asker pod imenom njegovog sina, a da mu za uzvrat da jednu dobru svotu novca. Vuka, kažu nemiran duh, pristade. Tada se u turskoj vojski služio dug vojni rok (neki kažu – 12 godina), i, kako se istakao kao dobar vojnik, Turci su ga vrbovali da postane oficir, pod uslovom da pređe u islam, što je ovaj izgleda i učinio (to je bilo oko 1860-ih), dobivši ime Husein. Po porodičnoj priči Tomovića, samo jedanput, tokom Veljeg rata, Vuka je svratio u Rovca, kriomice, i obišao brata Toma. O njegovoj daljoj sudbini ne zna se ništa ili ne bar mnogo što. Od nekih Tomovića čuo sam da je Vuka samo prividno prihvatio islamsku veru. Navodno je stalno oko vrata nosio lanac sa krstom skrivenim ispod odeće, ali je to neko dojavio njegovim starešinama, pa je Vuka pao u nemilost. Neki kažu i da je prilikom nekog sukoba sa Crnogorcima, Vuka namerno uvukao svoju jedinicu u crnogorsku zasedu, te da je kasnije u Carigradu zbog toga obešen. Navodno u jednom kraju Istanbula danas živi bratstvo Ivaniševića (koji su delom islamizirani, ali je deo sačuvao pravoslavnu veru), koji su potomci Vuke Aksova. Verodostojnost ovih navoda nisam mogao utvrditi.

 

Od Maksima Spasojeva su Đorđijevići u Murini, rod koji se razvio od rodonačelnika popa Đorđija Maksimova u 19. veku. Pop Đorđije je mlad poginuo 1854. u sukobu Crnogoraca i Albanaca, ali je ostavio dva sina: Vukašina-Puca i Vuletu-Rama od kojih su murinski Đorđijevići. Mnogi Đorđijevići su se bavili trgovinom, bili su ugledni i bogati Murinjani. Braća Simo i Gavro Pucovi, su između svetskih ratova držali veliku pilanu u Murini, a Gavro je na Murinskoj rijeci izgradio i malu hidrocentralu koja je napajala strujom deo Murine i okolna sela. Njihov brat Đuro je u Andrijevici držao prodavnicu i brzo postao veoma imućan.

 

Od Joksima Spasojeva Babića su Babići u Šekularu.

 

Joksim je imao četiri sina – Đorđija, Iliju, Milovana i Marka. Moguće je da je tu bio još neki sin, a možda je Joksim imao još nekog brata, teško je to sad reći. Ovo ističem jer sam istražujući za potrebe ovog članka ustanovio da ima još nekoliko ogranaka Babića koje ne mogu svrstati nigde. Već sam pomenuo kaluderske “Kerize” i “Martinoviće”, kao i budimljanske i ržaničke Babiće. Oni, barem po onome što sam ustanovio, ne potiču od Mlađena Spasojeva, pa je moguće da su od nekog meni nepoznatog Spasojevog ili Joksimovog sina.

 

Đorđije Joksimov je bio viđen plemenik, govori se da je bio mudar i vrstan junak u borbi. Rođen je oko 1805. godine. Đorđije je za ono vreme bio i dobro obrazovan, pismenosti i drugim znanjima naučio se u Prizrenu gde je bio đak u Mitropoliji. Od Đorđija Babića u Šekularu ima dosta potomstva. Oni su sve do početka 20. veka nosili prezime Babić, a kao ogranak (“trbuščić”) zvali su ih “Đorovići”, po Đorđijevom nadimku – Đoro. Međutim, jedan od ovih “Đorovića” počeo se 1924. godine tako pisati kao da mu je to zvanično prezime. Kažu da je time hteo istaći posebnost svog ogranka, zbog velikih junaštava Đorovića u ratovima 1912-18. Jedan za drugim, povedeni svojim rođakom, svi potomci Đorovi su počeli uzimati novo prezime, tako da su se oni tokom 1920-ih godina sasvim izdvojili kao poseban rod Ćetkovića (odnosno ogranak Babića). Jedino Lakić Ilijin nikada nije hteo menjati prezime, i do kraja života (1943) pisao se kao Babić.

 

Đorovića danas ima dosta, jer je Đoro imao čak sedmoricu sinova: Radetu, Radojka, Vukotu, Miloša, Raketu, Trifuna i Gojka, tako da je ovo vrlo razgranat deo stabla Ćetkovića. Od Đorovića naročito je ostao upamćen kao vrstan ratnik i junak Ivan Vukotin (1857-1931), i naročito njegovovi sinovi: Milun (1890-1955), sanitetski oficir (kasnije kapetan I klase), višestruko odlikovan u ratovima 1912-16, a između svetskih ratova i predsednik Opštine Šekular, i Batrić koji je bio profesor Beranske gimnazije.

 

Babići u Šekularu se granaju od trojice Joksimovih sinova – Ilije, Milovana i Marka.

 

Ogranak Ilije Joksimova: Ilija Joksimov je imao četiri sina – Radosava, Milisava, Radoša i Milovana. Danas u Šekularu preostali Babići su svi od ovog ogranka. Nose još i nadimak “Janjuši”, po majci (Ilijinoj ženi) Jani. Od ove grane znameniti su: Radivoje – Mina Radosavov (1856-1930), dugogodišnji glavar Ćetkovića, Božina Minin (1892-1938) bio je starešina Ćetkovića posle svog oca Mine i član Opštinskog suda. Božina je bio jedan od najviđenijih Šekularaca svog vremena. Bio je hrabar, mudar, pošten, pravičan u vršenju glavarskih dužnosti. Bio je i dobar ratnik, iako je u rat otišao kad mu je bilo svega 20 godina. U svom vodu bio je artiljerac, što je u ono vreme bilo veoma istaknuto i uvaženo zaduženje. Njegovi sinovi Jagoš, Miraš i Miličko bili su predvodnici kolonizacije Šekularaca u Savino Selo u Bačkoj krajem 1940-ih.

 

Ogranak Milovana Joksimova[18]: Milovan Joksimov (rođen oko 1810/15) imao je tri sina: Milosava, Gavra i Miloša. Njihovo potomstvo na uže se još zove i “Maljovići”. Od ove grane znamenit je Sekule Novov, čuveni ratnik i starešina u ratovima 1912-16, komandir 3. voda 3. (mezgaljske) čete Šekularsko-trebačkog bataljona, odlikovan zlatnom Obilića medaljom za ratne zasluge. Miloš Milovanov (rođen oko 1845), zvani Miloš Magrin (po majci Magri), po čemu se njegovo potomstvo zove još i “Magrići”, bio je vrstan ratnik, zapažen borac Veljeg rata, čuven po junaštvu. Njegov unuk Arsenije Novov (1890-1952) je hrabri ratnik i školovani oficir crnogorske vojske iz balkanskih i Prvog svetskog rata. Odlikovan je srebrnom Obilića medaljom, a tokom Prvog svetskog rata interniran je od austro-ugarskih okupatora u logor u Mađarskoj (1916-18).U savremeno doba svakako najpoznatiji izdanak ove grane je Momčilo Miloradov (1952). Rođen je u Peći, a od 1968. živi u Beogradu. Momčilo je lekar, doktor medicinskih nauka i redovni profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu. Ovaj naš istaknuti bratstvenik bio je direktor Kliničko-bolničkog centra Bežanijska Kosa u periodu 1992-2001, osam godina bio je gradski sekretar za zdravstvo Skupštine Grada Beograda, i obavljao je i danas obavlja još niz značajnih funkcija u zdravstvu i na Beogradskom univerzitetu. Između ostalog, osnivač je “Jugoslovenske fondacije protiv raka”. Objavio je 24 knjige iz oblasti medicine i još oko 230 naučnih radova.

 

Ogranak Marka Joksimova Babića: Ovaj ogranak je tanka grana u rodoslovu sa malo muških potomaka. Potomci Markovi na uže se još zovu i “Terentići”.

 

Dakle, od brojnog potomstva Ćetkovog, koje se dosta umnožilo i razgranalo u 18. i 19. veku, u Šekularu su ostali Babići i njihov ogranak Đorovići, i Ćetkovići – Vajmeši, a od polovine 19. veka ustaliće se kao vajmeški rodovi Pantovići, Aleksići i Vučinići. Tako će prezime Ćetković potpuno nestati, ali sve pobrojane familije (rodovi), kako u Šekularu, tako i širom Polimlja, pa i u Metohiji, zajedno čine veliko i razgranato bratstvo Ćetkovića.

 

Šekularski Ćetkovići uvek su bili “ugledni ljudi, hrabri i dobri ratnici”[19].

 

 

Iseljeni Ćetkovići

 

Početkom 20. veka, u Šekularu (selo Ćetkoviće) bilo je oko 40 kuća Ćetkovića: većinom Babića (i sa njima potonjih Đorovića), i nešto manje Vajmeša – Pantovića, Aleksića i Vučinića. Danas od Ćetkovića u Šekularu žive Babići, Đorovići, Pantovići i Aleksići. Vučinići su se svi odavno iselili, tako da od ove grane nema više ni jedna kuća u Šekularu.

 

Šekularski Ćetkovići su se iseljavali u meri u kojoj i svi ostali Šekularci. Samo u Goraždevcu, crnogorskoj koloniji u Metohiji, oko četvrtine stanovništva čine Šekularci, i to većinom Ćetkovići Vajmeši. 1990-ih godina, i pored značajnog iseljavanja pravoslavnog življa iz Metohije, u Goraždevcu je bilo oko 200 crnogorskih kuća, od toga preko 50 šekularskih. Od tih goraždevačkih Šekularaca većina (34 kuće) bili su potomci Vajmeša: Petrovići (doseljeni krajem 18. veka, prozvani po pretku Petru Ćetkoviću), Krstići (doseljeni krajem 18. veka u Sigu kod Peći, a 1880. u Goraždevac, prozvani po pretku Krstu Ćetkoviću) i njihov ogranak Milovanovići (po Milovanu Krstiću) i Manojlovići (doseljeni oko 1850, po Manojlu Ćetkoviću). I sledeći metohijski rodovi potiču od šekularskih Ćetkovića tu naseljenih tokom 19. veka: Jovovići (potiču od Jova Nikina Vajmeša[20]), Markovići, Galevići i Vučetići u Peći, Zarići u Goraždevcu, Vučinići u selu Blagaje, Galići u selu Naklo.

 

Ćetkovića ima jedan broj i na Pešteru i okolini Sjenice, i to doseljenici iz prve polovine i sredine 19. veka, uglavnom gornjoselski Šekularci. U Čedovu kod Sjenice ima familija Šekularac koja, po predanju, potiče od Cerovića iz Belog Polja u Metohiji.

 

Od gornjoselskih Šekularaca potiču i Ristići iz okoline Vrnjačke Banje i Ristovići u Gornjoj Jablanici, u selu Marovac naseljenom od crnogorskih „krstaša“ krajem 19. veka.

 

Negde početkom 19. veka neko od rovačkih Devića se odselio u Bosnu i nastanio u selo Strojice u Šipovu. Od njega se tamo razvilo bratstvo koje i danas odlično zna svoje poreklo iz Šekulara, očuvalo je prezime i drži svoju staru slavu Đurđevdan. Neki su se nastanili u Varcar, današnji Mrkonjić-grad.

 

U periodu 1920-30, u Metohiju se iselilo 12 kuća Babića: tri kuće u Osoje, tri kuće u Dobrušu, dve kuće u Vragovac, dve kuće u Peć, i po jedna u Vitomiricu i Ljutoglave.

 

Posle Drugog svetskog rata, dosta Ćetkovića kolonizovano je u Savino Selo (ranije nemačko selo Torža / Torschau) kod Vrbasa u Bačkoj. Danas veliki broj Ćetkovića živi u Beranama, Beogradu, Podgorici, Primorju, Savinom Selu, itd. Metohijski Ćetkovići su se svi (osim nekoliko porodica u Goraždevcu) posle 1999. godine raselili, većinom u Srbiju (Beograd, Kraljevo, Čačak, itd) i manje u Crnu Goru (Podgoricu, Berane, Andrijevicu, itd).

 

U registru useljenika u Sjedinjene američke države, ubeleženo je da se 1910. godine na ostrvo Elis (Ellis) na istočnoj, atlantskoj obali Amerike, iskrcao izvesni Slavko Babić iz Andrijevice (rođen 1870. godine). S obzirom da u andrijevičkom kraju nema drugih Babića, osim iz Ćetkovića, moguće je da je taj iseljenik bio od Ćetkovića, ali nisam uspeo saznati od kojeg bi on ogranka bio, niti se njega iko danas seća.

 

 

Izvori:

 

  • Kazivanja sledećih bratstvenika: Babići – Miro i Mihailo Milijini, Milovan Vukićev, Branko Zekov, Vuksan Sekulev, Tomislav Krstov, Miraš i Miličko Božinini, Mika Mirašev; Đorovići – Dimitrije i Golub Radovanovi; Mirko Dragov Tomović, Milenko Zekov Aleksić, Radota Vešov Pantović
  • Rodoslovi ogranaka bratstva Ćetkovića
  • Barjaktarović Mirko – “Šekular, etnološka studija” (Podgorica 2014, posthumno)
  • Bošković Tadija, Vojinović Miloš – „Popis domova u novim krajevima Kraljevine Crne Gore 1913. godine“ (Kolašin, 2015)
  • Brakočević Golub – “Devet sela među devet brda – Šekular i Šekularci u novije doba” (Beograd, 1971)
  • Brakočević Rade – “Lomni Šekular” (Kovin, 2013)
  • Bukumirić Mileta – “Život Srba u Goraždevcu” (Beograd, 2007)
  • Vešović Radoslav – “Pleme Vasojevići” (Sarajevo, 1935)
  • Guberinić Radomir – “Budimlja” (Beograd, 1997)
  • Dašić Miomir – “Šekular i Šekularci od pomena do 1941. godine” (Podgorica, 2006)
  • Dević Novo – “Priručnik za brastvenike Drobnjačkog plemena”, rukopis (Donja Ržanica, 1977)
  • Kulišić Špiro – “O etnogenezi Crnogoraca” (Podgorica, 1980)
  • Todorović Ivica i drugi – „Etnologija i genetika“ (Beograd, 2015)
  • Cerović Danilo – “Bratstvo Cerovića kroz istoriju” (Beograd, 2008)
  • Šarić Blagoje – “Istorijske staze Šekulara” (Bijelo Polje, 2005)
  • Spisak vojnika Bataljona šekularsko-trebačkog 1911/12. godine (Arhiv Cetinje)
  • Internet stranica Porekla
  • Internet stranica Srpskog DNK projekta

 

Naslovna fotografija Zbora Šekularaca ispred crkve Svetog Jovana u Ulici (1930-ih) iz kolekcije Miraša Božininog Babića; ostale fotografije: Nebojša Babić, osim gde je navedeno drugačije

 

 

Napomene:

 

[1] O ovom rezultatu još uvek ne postoji mogućnost javnog pisanja, s obzirom da predstavlja deo jednog istraživanja.

 

[2] „Pervaя iz nih markiruetsя dvumя mutaciяmi: S17250 (izvestna takže pod alьternativnыmi oboznačeniяmi V3022 i YP204) i YP205. Oni vыяvlenы poka u primerno 15 individov (dannыe vsё vremя popolnяюtsя), proishodящih iz Rossii, Belarusi, Polьši, Slovakii, Germanii, Vengrii, Horvatii, Bosnii i Gercegovinы, Černogorii – t.e. po vsemu slavяnskomu arealu. Pozdnee эta vetvь eщё raz razdelilasь na dve bolee molodыh, iz kotorыh odna prodolžila vetvitьsя. Vsё эto govorit o mnogočislennosti i burnoй эkspansii S17250 v prošlыe veka.“

 

https://verenich.wordpress.com/category/%D0%B3%D0%B5%D0%BD%D0%B5%D0%B0%D0%BB%D0%BE%D0%B3%D0%B8%D1%8F/

 

[3] Rezultati se nalaze u tabeli Srpskog DNK projekta:

http://dnk.poreklo.rs/tabela-pojedinacne-grupe/?grp-filter=I2%20DN

 

[4] U to vreme još nisu postojale varoši Andrijevica i Berane.

[5] O poreklu Vranješevića pisao je saradnik Porekla Siniša Jerković, na: http://www.poreklo.rs/2012/05/02/kljaji%C4%87i-vranje%C5%A1evi%C4%87i-pokrajci-genetska-veza/

 

[6] Postoje i drugačija mišljenja, da su preci Ćetkovića uskočili u Drobnjak kasnije i pribratili se Cerovićima koji su već živeli u Tušinji. Ovo nije nemoguće. Postoje i razne drugačije hipoteze, poput nekih koje govore da su Ćetkovići u Šekularu od davnine i da sa Drobnjakom nemaju nikakve veze, ili da je neko od Ćetkovih predaka samo privremeno bio u Drobnjaku, a zatim se potomstvo vratilo u Šekular, itd. Međutim, ne možemo zanemariti predanje koje se prenosilo sa pasa na pas u bratstvu i koje jasno kaže da je rodonačelnik Ćetko došao u Šekular iz Drobnjaka i da je bio plemenik drobnjačkog plemena. Danas, na žalost, još uvek ne možemo sa sigurnošću reći kojem drobnjačkom bratstvu je pripadao. Osim pomenutog Đenića, do sada je među Drobnjacima utvrđeno još nekoliko nosilaca haplogrupe I2a dinaric, međutim gotovo svi ti rezultati još uvek nisu dostupni javnosti iz razloga što su utvrđeni u okviru istraživanja koja su još uvek u toku. Verovatno će neki budući rezultat nekog od drobnjačkih bratstava rasvetliti ovu nepoznanicu.

[7] Možda četvrtinu svog imanja? Mada, postavlja se pitanje zašto bi Daša pored četvorice svojih sinova Ćetku dao četvrtinu, kad bi bilo logično da mu ostavi peti deo imanja? Moguć odgovor možda unekoliko menja predanje. Naime, verovatno je Daša usinivši Ćetka odredio da on dobije isti deo kao i njegovi sinovi. To je bila petina. Kako su Daša i dva njegova sina poginuli 1730, a od te dvojice jedan nije imao potomstva, čini mi se vrlo izvesnim da su se dvojica preostalih Dašića i Ćetko (vodeći računa i o potomcima onog trećeg Dašića iza kojeg je ostalo dece) naknadno sami podelili na četvrtine, ili je to učinila Dašina žena i Ćetkova majka Jana.

[8] A i drugi naši autoriteti iz ove oblasti – Erdeljanović, Jovićević, Đurđev, Vukčević i dr.

 

[9] Nešto poput Martinića u Bjelopavlićima, Lješnjana u Rovcima ili Uskoka u Drobnjaku.

[10] Fotografija iz kolekcije Miraša Božininog Babića

 

[11] Jedini toponim ovog naziva sam našao na severozapadu Rusije.

 

[12] Podatak iz 1925. godine.

[13] jedan od sinova tog prvog sveštenika, bio je kaluđer u Dečanima – Negde sam pročitao podatak iz usmenog predanja, da je taj kaluđer kasnije postao vladika raško-prizrenski Dionisije (neki kažu i – Joanikije) iz prve polovine 19. veka. Ovaj podatak nije tačan. U raško-prizrenskoj eparhiji zaista je postojao, ali na samom kraju 19. veka, i taj Dionisije je bio rodom iz Bosne. A ni jedan od prizrenskih mitropolita sigurno nije bio iz Šekulara.

 

[14] U spisku vojnika Šekularsko-trebačkog bataljona iz 1912, četvorica vojnika iz bratstva Pantovića upisani su sa prezimenom Vajmeš (Petar-Reko Radunov, Marjan Vuksanov, Jovan-Jodžo Lazov, Bogdan Vukotin).

[15] S obzirom na tadašnje životne uslove, i na težak rad koji su svakodnevno obavljale žene po kući, na polju i oko dece, može se pretpostaviti da je ova naša pramajka, na koju je pao sav teret u domaćinstvu, već u srednjim godinama verovatno izgledala kao starica.

[16] Četvrti s leva u gornjem redu: Vuksan Sekulev Babić, iz čije je kolekcije fotografija

 

[17] Radomir Radev Tomović poginuo je prilikom leta 1939. u Beogradu, zbog kvara na avionu. Kasnije je utvrđeno da je kvar uzrokovan sabotažom hrvatskih avio-inženjera na službi u Ratnom vazduhoplovstvu Kraljevine Jugoslavije.

[18] Od ovog ogranka Ćetkovića je i autor ovog članka.

 

[19] Brakočević Golub, iz rada navedenog u literaturi.

[20] Oni su ogranak Nikića iz Rovaca.

Naredni članak:

Komentari (19)

Odgovorite

19 komentara

  1. Nebojša Babić

    Zahvaljujem na lepim rečima, Gile!
    Svaki novi DNK rezultat iz ovih krajeva donosi neki odgovor…
    Zato, pozivam sve koji imaju neki interes, da nalaze ljude spremne da se testiraju!

  2. radomir

    Čestitam Nebojša na istraživačkom radu i na posvećenom vremenu

  3. Nebojša Babić

    Zahvaljujem,. Radomire!

  4. Branislav

    Zaista KAPITALAN rad, za sve one koje ova materija interesuje! Upitao bih Nebojsu: gde Ste nasli podatak da su se Cetkovici doselili u Savino selo (Vojvodina) i da tamo i danas zive? Tacan podatak je da su danas naseljeni 15-ak km dalje, tj u Zmajevu (staro ime Pasicevo), Vrbas, Kula i Lovcenac (ili feketic), a u Savinom selu nema porodica Cetkovic. Da li ih je bilo, provericu, ali koliko znam – NE! U mesta koja sam naveo su kolonizovani posle II rata… Pozdrav!

  5. Nebojša Babić

    Pozdrav, Branislave, i zahvaljujem na lepom komentaru i oceni mog članka.

    Ćetkovića i te kako ima u Savinom Selu, s tim što, odavno, više niko ne nosi to bratstveno ime kao prezime. Ima već oko čitavog stoleća kad su se poslednji Ćetkovići pisali takvim prezimenom. Posle su imena ogranaka uzeta kao zvanična prezimena.
    Danas u Savinom Selu od Šekularaca ima najviše upravo Ćetkovića, i to (sa tim prezimenima) – Babića, Đorovića i Pantovića. Tamo živi i veliki broj drugih Šekularaca: Rmuša, Bulića, Balevića, Radevića, itd.

    Trojica braće Babića – Jagoš, Miličko i Miraš, sinovi Božine Mininog Babića, bili su perjanice kolonizacije nekadašnjeg nemačkog sela Torža, kasnije mesta sa nazivom – Savino Selo, u prvim godina posle Drugog svetskog rata. Njihovi potomci, a ima ih podosta, i danas žive u Savinom Selu i još jedan popriličan broj bratstvenika Ćetkovića.

    Ćetkovići u Zmajevu, Lovćencu i ostalim naseljima srednje Bačke su, pretpostavljam, iz drugih CG plemena (Lješanska nahija, Nikšići, Rovca, itd) i nisu srodni šekularskim Ćetkovićima.

  6. Nebojša Babić

    Rezultat Šekularca iz Gornjih Sela, potvrda srodnosti ove grane Ćetkovića sa druge dve do sada testirane:

    I2>CTS10228>Y3120>S17250>Y4882>A1328

    https://www.poreklo.rs/forum/index.php?topic=391.5940

  7. Radonja

    Poštovani Nebojša,

    Svaka Vam čast na ovom obimnom tekstu. Želeo bih sa svima da podelim grupu na Fejsbuku:

    https://www.facebook.com/bratstvo.cetkovic.9?ref=br_rs

    gde mogu da se priključe svi ĆETKOVIĆI kako bi podelili što više informacija, i što tačnije pokušali da se pozicioniramo u rodoslovu Ćetkovića.

    Moji koreni su iz Pipera(Crnci) – pleme PIPERI.

    Starosedeoce crnačke čine tri srodna bratstva: Janići, Lalići i Božanovići. Naš predak je Krcalin(žena mu Jana – ostala udovica mlada) po njoj je naše bratstvo dobilo ime Janići, a moja linija ide ovako:

    Andrija(Crni – Crnci) -> Panto(Papoč) -> Nikola -> Radosav -> Krcalin -> Vujadin(Vujadinovići) -> Ćetko(Ćetkovići) -> Vukaile -> Vuka -> Grubelja (Grubeljići – kuće Grubeljića – Crnci – ”Na Grobovlje”) -> Božo -> Ilija -> Milić -> Radonja -> Lazar -> Dragan(Crnja) -> Radonja(ja) -> Vuk

    Inače smo doseljeni (Lazar se doselio) u Zmajevo(opština Vrbas).

    VELIKI POZDRAV ZA SVE ĆETKOVIĆE!

  8. Nebojša Babić

    Pozdrav Radonja i blagodarim na lepim ocenama mog članka!