Kratka istorija Herceg Novog (do pada Mletačke republike)

PIŠE: Saradnik portala Poreklo dr Goran Ž. Komar

 

Bokokotorski zaliv, nastao potapanjem niza sinklinalnih depresija, bio je pre desetak hiljada godina, sa tridesetak metara nižim morskim nivoom nego danas. U to vreme dovršavano je poslednje veliko ledeno doba poznato kao Virm. Uzane aluvijalne uvale uz obalu, poneće geonomično zemljište koje će pružiti uslov za zasnivanje naselja, kao i viša flišna zemljišta uz podnožja orjenskih, lovćenskih i paštrovskih gora. Na taj način, obrazovane su dve izrazite paralelne linije stalnih naselja u Boki, s tim, što su naselja brdske subregije pružila svojoj planini i sezonska ljetna staništa za izdig stoke i obezbeđivanje dopunske biljne proizvodnje. Veliki potresi, svojstveni ovom području, doveli su do propadanja u more izvjesnih gradova i djelova drevnih obalskih naselja kao što su Stoli u Kumboru, Pokrivenik u Đenovićima, ili stari ilirski Risan. Boki, pored zaliva, prema uspomeni iz mletačkog doba, pripada i predio stare paštrovske opštinske autonomije.

Najstarija pećinska staništa istraživana su u planinskom grebenu Radoštaka kod Herceg Novog i Spili kod Perasta. Istaknuto je prisustvo oskudnih nalaza neolitske grnčarije u Vranjaju, mada se veruje da su i u Spili i Vranjaju, tokom starijeg neolita, boravile zajednice izrasle na autohtonim mezolitskim osnovama. U Vranjaju leže brojni nalazi koji pripadaju eneolitu i bronzanom dobu. U etničkim prožimanjima sa pridošlim stočarima mijenjao se karakter staništa koje je postalo stalno između 2000. i 1800. godine, što pokazuje obilje ostataka jadranskog tipa Ljubljanske i Cetinske kulture. Pećina je napuštena naglo, tokom razvijenog bronzanog doba[1].

Veliki broj potkapina u krečanjačkim grebenima i grbenastim prečagama u dubini masiva Orjena sadrži parčad grnčarije.

Grnčarija je rasuta po tjemenima i stranama bokeških brda[2] (Vidov vrh) kao i u pećinama u blizini planinskih sela Herceg – Novog. Viđa se parčad amfora. Život planine je najraniji život zaliva.

U vrijeme formiranja tzv. ”jantarskih puteva”, sa snažnim razvojem metalurgije bronze, stanovnici pećina izlaze na temena bokeških brda, gde grade naselja, a ukopavanje vrše u grobne gomile koje su rasute svuda po Boki, mada u veoma gustom posejanju u Luštici, Grblju i severozapadnoj Boki. U vreme indoevropeizacije starog stanovništva na jadranskoj obali obrazuje se široka kulturno – etnička zajednica plemena, koju će, kasnije, grčki i rimski pisci nazvati Ilirima. Oko 500. godine pre Hrista, u luci Buthoe pristaju grčki trgovački brodovi. U to vreme, stvara se ilirska država. U Boki se, moguće, graniče oblasti Ardiejaca i Enhelejaca, ali kralj Pleurat, oko 250. godine, vlada i širokim područjima južnije od Boke. Kada je Teuta, ambiciozna ilirska vladarka, zaposela Krf i počela snažnije ometanje rimske trgovine na Jadranu, rimska flota je otpočela rat s Ilirima, a Teuta će se 228. godine povući u Rhison (Risan).

Antički pisci svjedoče o grčkim kolonijama na Jadranu, velikom zalivu Reje.[3] Grčki istoričar Hekatej (oko 550-476) naziva ga Adrijom. Grci su u to vrijeme došli u susret sa Ilirima, žiteljima veoma širokih balkanskih prostranstava, među kojima su stvarali svoje trgovinske emporione na obali.[4] Danas se vjeruje da su takve tačke formirane u Rizonu u Boki, Olcinijumu i Butui. Risan od davnina bijaše lukom i ovdje je pronađeno korintskog novca Dirahiona, Apolonije, i peonskog kralja Liceosa.[5]

Grčki pisci su u legendu o Kadmu ugrađivali Risan, kao i Budvu. Ovaj sin feničanskog kralja Agenora pošao je u potragu za svojom nestalom sestrom Evropom. Kadmo je stigao u Beotiju i osnovao grad Tebu, gdje se oženio Harmonijom, ćerkom boga Aresa i Afrodite. Istoričar Herodot kazuje kako su Argivci prognali Kadma iz Tebe i kako je on stigao u zemlju Enhelejaca, u Risanski zaliv, gdje im se rodio sin Ilirios.[6] Enhelejci su stajali u južnom dijelu Jadrana, oko Boke, ili, kako kažu neki istraživači “u sjeverozapadnom dijelu Boke Kotorske,” dakle u onome dijelu zaliva gdje će se kasnije formirati srednjevjekovna župa Dračevica. Stariji istraživači su se čak okupirali pitanjem ubikacije Kadmovog groba, ali je, svakako, zanimljivo da su antički pisci i geografi (Pseudo Skilaks, iz 4. vijeka, Apolonije Rodoski, iz 3. vijeka) pisali o grobu Kadma i Harmonije u Risnu i zemlji Enhelejaca

Svakako, sa 4. vijekom, napuštamo zatamnjenu pozornicu legendarnih obavještenja o Boki. Na jednom krupnijem planu, na kojem bi se crtala izvjesnija slika zbivanja, bijaše to doba susretanja grčkih trgovaca i njihove tradicije i jednog veoma široko dispergovanog naroda koji se, opet iz grčkoga naslijeđa, prozvao i imenovao Ilirima. Jedno je sigurno: Iliri su ovdje, na jadranskoj obali i poleđu, činili posve dominantni supstrat i to je posvjedočio niz grčkih i rimskih pisaca. I ime Ilira moglo je poteći iz grčke tendencije zaokružavanja i ogrtanja plaštom autohtone grčke mitologije zemalja i naroda koje su doticali i koji bijaše djelotvornim drevnim instrumentom kulturnog potčinjavanja grube narodnosne i političke snage njihovih susjeda. Iliri su dolazili u tijesne dodire sa Grcima. Njihov je novac, iz kolonija na obali, stizao u udaljene oblasti Bosne. Daorsi su u 2. vijeku kovali svoj novac sa grčkim natpisima, kao i kralj Balajos u Risnu[7].

Provale Kelta početkom 4. vijeka donijele su složeniju disperziju Ilira, ali njihova potiskivanja i prisustvo novog, keltskog elementa neće izbrisati njihovo krupno prisustvo. Ipak, u Boki će preostati složena toponimija koju je iscrpnije željela izučavati akad. Ranka Kuić. Kumbor kod Novoga, to je Istočna Dolina, Risan, to je tvrđava, Perast, to je Gospodareva Okuka [8].

Ilirski pomorci, naustrašivi i agresivni, čak i prema rimskoj trgovini, dovešće do sukoba 222. godine koji će dovesti do prvih ozbiljnijih, mada djelimičnih, potčinjavanja Ilira. Primorska ilirska država došla je pod rimsu vlast 168. godine[9]. I danje, približavajući se Hristovom dobu, u Boki se pominju Iliri.

Tit Livije (59. – 17.) pominje Agravonite, pored žitelja Risna i Ulcinja. Sl. Mijušković ih smješta upravo u gravitacioni opseg kasnijeg grada Novog[10]. Kada su Mlečani 1687. godine uzeli Novi, u njegove zidine su ugradili natpis na kome se čita Acpivii[11].

S kraja na kraj novske teritorije vodio je rimski put koji je vezivao Epidaurus (Ragusa Vechia) i Risan. Za vjerovati je da se put penjao preko Poda i morinjskog sela Bunovići. V. Ćorović je cijenio značaj kraja kao tranzitne postaje, ali je pomenuo i nalaze rimske kulture u Sutorini: ”U doba slobodne Ilirske Kraljevine ovo je bio važan kraj i s Risnom, naročito zgodnim kao zaštitnim pristaništem, središte glavne vlasti. Tu se 229. godine pred pobedonosnom rimskom vojskom sklonila kraljica Teuta i za neko vreme našla spas. Čitav ovaj kraj imao je značaja i u rimsko doba i razvijao se primetno. Čak i u našoj Sutorini, staničnoj koloniji uz put, našlo se ostataka rimske kulture i njihovog prometa”[12]. Prilikom iskopa na gradnji željeznice kroz Sutorinu, početkom 20. vijeka naišlo se na torzo Dijane.

Takođe, U Kumboru, nađena je jedna bista Domicijana. Nedavno, prilikom uređivanja jedne grobnice kod crkve Svetoga Voznesenija Hristovog u Mojdežu, iskopani su očigledni ostaci vodovoda. Naišlo se, naime, na red ploča sa žljebom i odgovarajućim poklopnicama vezanim glinom.

Kraj crkve Svetoga Andrije u Kutima nađen je u suvomeđi jedan kipić Evrope na biku koji se čuva u zbirci Zavičajnog muzeja u Herceg – Novome.

Antičkih ostataka na novskome opsegu ima na sve strane. Ulomaka amfora ima na suvome, po bokeškim brdima. Na Kalcu kod Repaja, po pećinama u okolini.

Od konca 3. vijeka, započete su izmjene u strukturi rimske vlasti na teritoriji Dalmacije i današnje Boke Kotorske. Krupnim reformskim zahvatima Dioklecijana (284-305) i Konstantina (306-337), a moguće je da je već Dioklecijan 297. podjelio državu na četiri prefekture, sve su prefekture podjeljene na dijaceze, a ove na provincije. U sastav Ilirika ušla je Mezija sa šest provincija od kojih je jedna Prevalis. Od polovice 4. vijeka raspolaže se sa čvrstim dokazima o organizovanju crkvenih opština na teritorijalnom dosegu ove provincije. Jedna značajna crkvena organizacija ovdje će se uspostaviti poslije Milanskog edikta 313. godine, u vrijeme salonitanskog episkopa Prima. U središtima provincija zasnivane su mitropolije sa podređenim sufraganima u gradovima.

Upravo je 4. vijek donio ključna razjašnjenja i utvrđivanja pravilnog sistema vjerovanja tokom priprema i rada dva vaseljenska sabora[13]. Prvi sabor je raspravljao Arijevu jeres (Hristos nije istinski Bog savječan ocu nego je bilo vremena kad ga nije bilo). Zani-mljivo je da je Arije sa sljedbenicima prognan u Ilirik, na područje današnjeg Balkanskog poluostrva.

Prevalis je od konca 4. vijeka priključen prefekturi Istočnog Ilirika u kojoj je obrazovana samostalna crkvena vlast sa središtem u Solunu. U vrijeme Teodosija (379-395), uzdigla se solunska crkva do pune samostalnosti. U to doba vladaše episkop Aholije.

Krupne promjene u državi koje je krenuo Konstantin, a koje su svoj začetak našle u jednome ediktu Galerija, pod Dioklecijanom, a nastavak u Milanskom ili Nikomedijskom ediktu iz 313. godine, koji nije pružio primat hrišćanskoj vjeri, već je čini ravnopravnom, donijeće snažnu teološku djelatnost hrišćana, počeće se podizati crkve, a Nikejski sabor će suzbiti Arija koji je poricao konsupstancijalnost Presvetih Lica. U Njegovo vrijeme hrišćanstvo izrasta u povlašćenu vjeru. Ipak, kada je u Konstantinopolju podizao crkve obnavljao je i paganska svetilišta. Pregnuće podizanja Novoga Rima obilježiće početak jedne nove mediteranske civilizacije koja će ponijeti ime vizantijska i u njenome jedanaestovjekovnom odoljevanju naši će krajevi naći svoje mjesto i značaj i to kroz preplitanje uticaja starobalkanske predistorijske tradicije i srastajućeg okvira vizantijskog hrišćanstva.

U kojoj mjeri su Goti dotakli Boku kod njihovih prodora kroz Dalmaciju, dok ih 535. godine nije potisnuo Justinijan I, nije nam poznato, ali sudeći po njihovom učvršćivanju na mjestu grada Onogošta, svakako su obuhvatili i zaliv. Sa njihovim nestankom u ove krajeve prodiru Sloveni. Upravo za to doba veže se drevnija tradicija Hristove Crkve. Ali, takođe, i jasna svjedočenja o etničkom konglomeratu koji je iznio prva svijetla nove vjere, a koji se odlikovao sastavljanjem slovenskih pridošlica sa romansko – ilirskim stanovništvom o kojemu će govoriti veliki broj prezimena hercegovačke kolijevke naših primorskih vladika. I u novskim selima, kao i po Hercegovini, pominju se Mataruge (Ubli).

Tokom 5. vijeka otpočeo je snažni razvoj monaštva, kao i u vrijeme Ilira Justinijana koji je zaveo velike reforme (518-610). Iz toga doba preostali su tragovi prvih bazilika rašireni u dubini dinarskog planinskog bila, kao i na obali. U Bijeloj su pronađeni pilastri koji pokazuju postojanje veće crkvene zgrade u 5. ili 6. vijeku[14], a Risan bijaše u 6. vijeku mjestom rezidiranja episkopa Sevastijana. Na takvim tačkama, obrazovana su prva rasadnička središta hrišćanstva.

Upravo u 6. i 7. vijeku, kako obavještava vizantijski suveren Konstantin Porfirogenit u svome primarnom djelu “De administrando imperio,” počeće kroz balkanska vrata naroda pristizati avarske i slovenske skupine. Stariji srpski istoričari zabacivali su ovaj spis koji i nema karakter istoriografskog djela, taman onoliko koliko mu je vrijednosti i pažnje darivala naša novija istoriografija.[15] O našem narodu u ta zatamnjena vremena sačuvalo se svakojakih svjedočenja, među kojima se cjelovitošću i dobronamjernošću, izdvaja Tactica Lava Filozofa. On govori o gostoprimljivom svijetu i opisuje njegove običaje i vjerovanja.[16]

Na teritoriji Boke nije se uočilo znatnijih tragova prodora ovih pridošlica, niti u vrijeme njihove ekspanzije, niti iz doba kada bi pridošlo slovensko stanovništvo već čvrsto stajalo u Boki. Građa o dvovalentnoj avarsko-slovenskoj kolonizaciji odviše je oskudna. Nedostaju groblja, epigrafski spomenički podaci. No, u Kamenome, na predjelu Vlajovina (Vitkovića njiva), stajala je kraj ostataka crkve Svetoga Georgija, uključene u najstariju mletačku zemljišnu knjigu novsku (providura Đerolamo Kornera, 1690/93), nekropola. Ovakve nekropole sa izrazito grubim grobnim konstrukcijama ležale su i na Jakovini u Prijevoru (Sutorina) i u Šćepan gori u Sušćepanu. One bi mogle nositi starije srednjevjekovne ukope dračevićkih Srba.[17]

U središtu bokeškog zaliva izgrađen je tokom 5. – 6. vijeka manastir na Prevlaci od čijih je građevina sačuvan dio konaka sa hodnikom na južnoj strani crkve ranovitantijskog doba, rušen u osvit 7. vijeka. Temeljna obnova stigla bi u 9. vijeku[18].

Vrijeme snažnog kulturnog i prosvjetnog podizanja primorja koje je ipak očitovano i gradnjom raskošnih crkvenih građevina (Sveti Arhiđakon Stefan – Sušćepan, Sveti Apostol Toma – Kuti), bilo je i vrijeme prvih prodora slovenske pismenosti. Konstantin Ćiril i brat mu Metod, u doba patrijarha Fotija, krenuše veliku misiju i obigraše nepregledne zemlje od Hazara, Moravske i Rima.

Onako kako izvještava Konstantin Porfirogenit, dva se naroda, Srbi i Hrvati, naseliše na obali Jadrana a granična linija bijaše Cetina. Jedan stari dalmatinski istoričar koji je živio u 17. vijeku, Johann Lucius, napisao je i oko 1662. izdao istoriju dalmatinskog i hrvatskog kraljevstva. Kasnije, ovaj pisac izdade i latinski pisanu prošlost Trogira i u njemu pokaza kako su Hrvati naselili dio Dalmacije koji se prostire između Istre i Cetine, a Srbi dalje, naniže, do Drača.[19] Isto tako, barski nadbiskup, Peraštanin Andrija Zmajević, kazuje u svome Ljetopisu iz 1671. godine, kako Srbi stanuju južno od Cetine koja djeli Srbe od Hrvata.[20] Zaista, Cetina je drevni mrgin i tačka razdjela dva naroda i to su posvedočili svi hrvatski ispitivači starinske istorije Dalmacije. Boka se tako našla u dubini primorske zemlje koju se nastanili Srbi.

Tokom 9. vijeka primorski Srbi će doći u dodir sa jednom velikom i narastajućom snagom koja će tokom osam vijekova obgrljavati Jadran – Mletačkom republikom.

U 10. vijeku vizantijski temat Dalmacija obuhvataše i Kotor. U Risnu življahu većinom Srbi. U tome vijeku poče se uspostavljati čvršća sprega srpskih oblasti za vlade velikog župana Časlava (931-960). Poslije njega, odvoji se Bosna i Primorje, a Duklja bijaše najjužnija srpska oblast. Njenim glavnim gradom bijaše Skadar a srpske stolujuće vladare Vizantijci nazivahu “knezovima Dalmatinaca.” Tako ih naziva i Ana Komnina.[21]

Boka je zapamtila jedno teško pustošenje za bugarskog vladara Samuila. On je opustošio Kotor i Risan. U osvit 11. vijeka, tako kazuje Barski rodoslov, Samuilo odvede dukljanskog kneza Vladimira u Prespu, a kćer mu Kosara oslobodi kneza i dođe s njim u Duklju. Samuilo mu povrati dračku zemlju i Kotor. Kada je Samuilov sinovac pogubio Vladimira na vratima prespanske crkve, 1015. godine, diže se trebinjski župan Dragomir da povrati srpsko zemljište. U času kada se župan približio Kotoru, njegova se vlastela prividno podloži a u prvome zgodnom času vrebaše priliku da pogubi Dragomira. Tako se, prema predanju, i dogodi na Otoku Svetoga Gavrila u Krtolima.

Dračevica je u to vrijeme stajala pod upravom trebinjskog župana, sina Dragomirovog, Stefana Vojislava. Za njegove vladavine, izbila je pobuna u Duklji i Trebinju protiv Grka. Stefan je ratovao sa Vizantijom i Srbi su pod Barom zadobili jednu sjajnu pobjedu 1043. godine.[22]

Vojislavljev sin Mihailo (1051-1081) iznova je svojoj državi pridružio Rašku. On se prozva kraljem 1077. godine, a njegov nasljednik kralj Bodin pripoji i Bosnu, pa se, kao u vrijeme velikog župana Časlava sve srpske zemlje nađoše na okupu. Ovdje ćemo još pomenuti Gradihnu koji uzdrža mir u zemlji, a njega naslijedi Radoslav koji pod okriljem Vizantije upravljaše srpskim Pomorjem. On je sjedio u Kotoru i po tome je 1159. godine primio titulu “Knez kotorski” (Conte di Cattaro).[23]

U Dračevici, u to vrijeme, stajale su manje, ali raskošne izrade crkve. U 10. ili 11. vijek može se smjestiti crkva Svetoga Arhiđakona Stefana u selu Sušćepan, na jednoj glavici sa koje se pogledu prostire novski zaliv. Sa staroga zvonika crkve skinute su, i u crkvu premještene, parapetne ploče sa starog oltara sa predstavom grifona, koje su sa njima sličnim, raširenim po Dalmaciji u vrijeme uspona dukljanske države, svjedočile o visokim dometima bokeške kulture ovoga perioda. Stare crkvene građevine leže i u Kutima i takođe nose ostatke svojih raskošnih obličja.

Još dok je Radoslav upravljao zemljom, a bijaše to do 1170., diže se u Raškoj veliki župan Desa, a za njim Prvoslav (1168-1169), sin Zavidin, a brat Miroslavu, Stracimiru i Stefanu Nemanji. Za nas su veoma zanimljivi, i za našu narodnu istoriju poticajni podaci koje o Nemanjićima pruža dubrovački kaluđer, Mauro Orbini u “Kraljevstvu Slovena.” On kazuje kako je car Manojlo Komnin postavio Desu za velikoga župana u Raškoj zemlji, i to precizno, 1163. godine. Ovaj učeni pisac vjeruje da je Desa vladao u Humu do Kotora i u Gornjoj Zeti. Dalje se kaže da je ovaj vladar sahranjen u manastiru Svetoga Petra. Govorilo se, takođe, i o poveljama kneza Dese kojim je, navodno, darivao Mljet manastiru Svete Marije na Monte Garganu, središtu učenih Venediktinaca (1151). Iako su ovdje u pitanju krivotvorine, kako je preovladavajuće mišljenje, ipak one govore za njegovo prisustvo u Zahumlju, i za nas ovakava obavještenja nose važnost i u pogledu docnijeg vezivanja i naslanjanja na venediktinsku tradiciju u primorju vladara iz ove kuće. Nemanjićka pregnuća u njihovom državno-crkvenom koncentratu koji je stvorio Sveti Otac Sava, neće rušiti i zatirati zatečene tačke Venediktinaca već će na njima stvoriti svoju organsku nadgradnju. Ipak, razdvajanje zasnivano na arheološkim rezultatima je sasvim neophodno zbog olakog instalisanja venediktinskog reda uvijek i svugdje, i tamo gdje ne stoje tragovi ovoga reda. U poslednje vrijeme, otkriva se antička utemeljenost crkve Svetoga Pavla u Petropavlovskom manastiru u Polju kod Trebinja, a ovo je središte moglo obuhvatati Dračevicu.

Predio Boke leži tada u sastavu Travunije. Vizantijski hroničar Georgije Kedrin ukazuje da su Vizantijci primorske vladare pominjali sa titulom “Knez Srba” ili “Prvak Srba” (Ho ton Serbon arhon). Josip Đelčić tvrdi da su Kotor i Perast gradili zasebne opštine sa sopstvenom vladom, zasebnim statutom i apsolutnom autonomijom, dok je kraj gdje sada Herceg Novi stoji bio na ivici malih brdskih država.

Tek, dakle, poslije višestrukog uspostavljanja velikih srpskih država dođoše još znatnija pregnuća svetorodne dinastije Nemanjića. Đ. Stratimirović je zabilježio predanje o njihovom porijeklu iz Luke kod Trebinja. Kao rodonačelnik vladarske loze pominje se knez Desa koji bi vladao Humom, Travunijom i Dukljom u prvoj polovini 12. vijeka. Falsifikati mljetskih povelja u nastojanju da prikažu prava na posezanje za širokim prostorima u zaleđu, obilato se služe njegovim imenom.

Knez Miroslav dolazio je u sukobe sa spljetskom nadbiskupijom, a 1180 – 1181. odbio je da primi papinog legata. Ka hercegovini i Boki papaski uticaj nastojao se u to vrijeme širiti samo putem madžarskog oružja. No, svakako sv. Sava na stonu zasnova episkopiju za koju vrerujem da je obično obuhvatala i Novi i znatne djelove Boke kroz duge periode istorije. Povelja Uroša I koju je izdao humskoj episkopiji u Stonu, Bogorodičnoj crkvi, govori o tome dovoljno a već tim povodom javljala su se mišljenja o prisustvu uticajnih patarena u primorju.

Krupan rast srpska država doživljava u vrijeme Uroša I, najmlađeg sina Stefana Prvovjenčanog koji je nosio titulu kralja srpske i pomorske zemlje (1243-1276). Njega svrgnu sin mu Dragutin u savezu sa madžarskim kraljem Ladislavom. Dragutin je pomorske zemlje ustupio majci Jeleni sa velikom slavom i ona je ovim krajevima upravljala od 1276. do 1309. Danilo Drugi pominje potporu koju je pružila crkvama u Srbiji. Kraljica je pomagala i franjevački red u Boki, a 1288. ogradiše se njihovi samostani u Ulcinju i Skadru. I kada je Dragutin ustupio presto mlađem bratu Miroslavu, kraljica Jelena je ostala da upravlja primorjem. Srpsko Pomorje naslijedi unuk Jelenin i Dragutinov stariji sin Stefan koji je upravljao samo pet godina (1309-1314). Kada se upokojio Milutin, Stefan je ustoličen za kralja Srbije (1322-1331), a njegov sin Dušan proglašen je za očevog savladaoca.

Ako je nešto od stambenih kuća drevnih vremena sačuvano u opsegu Dračevice, tada su to kuće u planinskom predjelu Kruševica. Drevne kuće u zapadnoj podgorini masiva Orjena građene od izuzetno krupnog tesanika. Katkada, dva do četiri reda čine čitav zid. Poljice (U Klisure), Vučji do. Jugozapadna podgorina masiva.

Zavjetne crkve na gori, katkad uz grobne gomile.

Nekropole stećaka u opsegu Herceg – Novog. Klasični biljezi srednjeg vijeka. Nikolj do – danas Malta u Sutorini. Lober, Sutorina.

Stara apsida crkve Polaganje Rize Presvete Bogorodice u Bijelskoj Vali nosi natpis na grčkom jeziku u srednjoj niši ispod Hristosa – agneca: Čestiti Hrišćanin Danilo Episkop. Humski vladika Danilo izabran je za episkopa 1318. godine, mada se ovdje može raditi i o kojem drugom vladici. Crkva u Vali imala je u 14. vijeku značaj episkopske katedralne crkve.

Novi grad u Dračevici samo se upinje da zaživi i otpočne svoj istorijski život na moru, da prekorači more, jer samo se dužinom ovakvog iskoraka mjeri uspješnost njegova delanja. Sve do velikog vijeka Srba, 18., neće se Novi grad vezati za obalu čvrstim vezama izvoznog “emporiona”, nego će tavoriti ometan od najbližih susjeda, ustrašenih za svoje monopolske položaje. Na sredokraći dobrog puta uz obalu, on će se, zadugo, samo uključivati u tuđu znatniju i organizovanu trgovinu, kako legalizovanom razmjenom dobara, i razašiljanjem bogatstva svoga širokog hercegovačkog poleđa, ali i odvažnim zadiranjem u predmete monopola trgovačkih središta svoga susjedstva krijumčarenjem soli, na primjer, te skidanjem ponekog tovara sa dubrovačkih karavana koji putovahu daleko, ka Srbiji i Bosni.

U Dračevici, još za nemanjićke države, stajaše nekoliko vlastelinskih rodova. Temeljna obavještenja donosi Mihailo Dinić. U vrijeme kada je Dubrovnik nastojao na proširnju svojih posjeda u ovome dijelu Boke, pominjani su dračevićki, zahumski vlastelini (1333.: Stanislauus Milgostich de Dracevica homo de Pulico). Puljkovi sinovi bijahu Grubač i Nikola. Sasvim je moguće da je ovaj Puljko stajao u dračevićkom selu Kameno. Ako dozvolimo da je mogao dostići dublju starost, mogao bi se ovaj posjednik pominjati i 1372. godine. U kotorskim notarskim knjigama, ovo selo se pominje 1335. godine, u vezi davanja stoke kotorskih građana na čuvanje u Kamenome. Takođe, Mokrine u sljedećoj godini. Izvjesni Grbač bio je župan Konavala sedamdesetih godina 14. vijeka, postavljen od kralja Tvrtka.

U Dračevici, posjede su držali zahumski Paštrojevići. Poznat je Nikolica iz dubrovačkog zaleđa kojega je Dušan Silni upućivao u Dubrovnik po poklad kod Maroja Gučetića 1335. Sa početka 15. vijeka istaknuti član ovoga roda bijaše Aleksa koji je imao svoje ljude u Sušćepanu. Ovaj Aleksa dolazio je u Dubrovnik avgusta 1421. kao poslanik bosanskog kralja. M. Dinić vjeruje da su Paštrovići (Paštrojevići) bili domaći u Dračevici u Svetome Stefanu pod vlašću Sandalja Hranića. Knez Aleksa je bio značajan čovjek i posjedovao je izvršnu moć u krupnim pitanjima odnosa Sandalja i Dubrovnika

Takođe, još sa početka 14. vijeka, bijaše župan u Dračevici Stefan.

Iz doba staroga Hercega zna se za vojvodu Gojka Sladanovića, kneza Vuka, zatim Radiča i Nikolu Tutormića, kneza Vladoja i Radiča Popovića, Radiča Vukčića i Đalka Dabiživovića iz Mokrina. U Dračevici su vlastelini bili i Medoševići. Od ove loze bio je župan Radivoj.

Koncem 14. vijeka ovdje su živjeli i Poznanovići koji su se istakli kao spretni trgovci. U 1397. godini knez Pavle Radenović dao je Dubrovniku slobodu trgovanja solju u svojim oblastima i tada je među svjedocima iz Primorja bio Vukosav Poznanović. Bio je u prijateljskim odnosima sa Dubrovnikom. Njegovi ljudi uzimali su na početku 15. vijeka u Dubrovčana stoku na pripašu.

Vjerovatno je da su u Dračevici, na predjelu Mojdeža stajali i južnohercegovački Miokusovići, jer jedan odlomak Mojdeža nosi ime po ovome zagranku Ljubibratića – Kudelinovića. Milkus, brat Radonje, Mrđe i Junka zasnovao je posebnu lozu Kudelinovića koji se po njemu prozvaše Milkusovući. Milkus se pominje 1391. Novo pokoljenje Milkusovića bijahu Vukosav Pribilović i Bogeta, te Vukac Đurđević. Bogeta i Vukosav bili su gospodari sela Bijele u 15. vijeku.

Među dračevićkom vlastelom pominju se i Vijekovići i baš po tome rodu imenuje se selo Kameno u turskome defteru iz 1540.

U 15. vijeku, ovdje su stajali i Popovići koji se po starini vežu uz Mojdež i Ratiševinu.

Uz selo Svetoga Nikole (Prijevor – Malta) vežu se Vojtanovići (1419).

Čitavi opseg Dračevice obilježili su stećci, ali dvije najpotpunije sačuvane nekropole leže u Sutorini, gdje gotovo da nema sela bez stećaka. Crkva Sv. Jovana i sakralni prsten oko Oštre, Sv. Đorđa u Čeniću, Sv. Ilije u Žvinjama.

U doba mletačko-đenoveškog rata Prejasna Republika će iskoračiti ka dinarskoj strani Jadrana, sve u nastojanju da pregazi i opkorači Adriju koja je oduvijek bila tijesna pomorskoj republici u njenome nepoznavanju fizičkih granica što je donosila njena glavna djelatnost: plovidba. Pizanijeva mletačka flota stigla je 1378. u uzani Kotorski zaliv i započela neviđeno pustošenje grada. Ovo bijaše čas teškog ugrožavanja slobode maloga grada koji je uživao visoke privilegije srpskih kraljeva koji su definisali i rasteretili njegov distrikt. Da li su mošti iz stolne crkve ovom prilikom spašavane i nošene na Tvrtkovo područje, možda negdje u prostornom opsegu bokeškog zaliva, ne može se sigurno reći. U planinskom selu Mokrine, u njegovom odlomku Crljeno brdo, i danas se čuva predanje o moštima Sv. Trifona koje su čuvane u zavjetnoj crkvi Sv. Proroka Ilije. Ovaj se odlomak, kao selo, pominje u dubrovačkim listinama 14. vijeka. Uznemireni Kotorani pozvaše Tvrtka I u pomoć. No, prije nego je ovaj krenuo kakvu ozbiljniju akciju, mletačka flota je poražena 7. maja 1379. godine kod Pole. Tvrtku je iz više razloga izmakao protektorat na Kotorom, no u to doba on započe promišljati mogućnosti otvaranja jedne slobodne luke na Jadranu.

U jesen 1381., on će početi da gradi jedno naselje u župi Dračevici. Gdje je u jesen 1381. boravio Tvrtko, gdje je, u kojem naselju među svim dračevićkim naseljima boravio bosanski kralj, ne možemo reći. Da li je Tvrtko začeo svoj grad negdje u Sutorini, kako bi mogla sugerisati neka dubrovačka dokumenta, ili malo dalje od obale, oko naselja Sv. Stefana, Sušćepana, ne znamo. Sigurna ubikacija Tvrtkovog grada, ukoliko je to bio sasvim novi grad, nije još uvijek moguća. Konstantin Jireček obavještava o Dračevici: “Dračevica, zvala se oblast oko Novog do u 15. v. Tamošnji župani spominju se često u dubrovačkim arhivalijama. Jedan dio ove župe zove se, i zvao se u srednjem vijeku Sutorina ili Subtorina. Grad Novi na morskoj obali (castrum Nouum Sutorine), Novi (grad) u Dračevice osnovao je tek Stefan Tvrtko, kralj bosanski, u 1382. godini. Prijašnji grad župe stajao je možda kod današnjeg sela Dračevice…”

U dokumentima koja je citirao M. Dinić, prepoznajemo ime sela Presjeka koje figurira kao važni odlomak Kuta Dužni smo sada ukazati i kako se puno kasnije operiše sa pojmom Novoga grada. U jednome dokumentu iz 1589. Turci su prilikom jedne rasprave pozvali svjedoke “iz grada Staroga Novog i iz grada Novog” U ovome selu leži crkva Sv. Apostola Tome u kojoj je iskopan dio oltarske pregrade iz srednjega vijeka, raskošne izrade, koja, među predromaničkom crkvenom dekorativnom plastikom nema premca u čitavome opsegu južnog Jadrana. Selo Presjeka u mletačka vremena pominjano je kao ”Bogljenovići”.

Iz svega iznijetog može se ustanoviti da su u Dračevici mogla u doba Stefana Tvrtka I stajati dva gradska naselja, jedno koje je Tvrtko naslijedio, najvjerovatnije u Sutorini. Sa njegovim nasljednicima, počeće izrastanje Novoga grada koji je, možda, i sam kralj začeo na mjestu današnjeg Novoga i oko kojega će se otimati Ajaz-paša u zimu 1481. godine. U Bosni, događaji teku svojim vazda nepredvidljivim tokom. Malo poslije upokojenja ugarskoga kralja Lajoša Velikog, 2. decembra 1382., izdade kralj Tvrtko jednu povelju u mostarskom Bišću o osnivanju novoga grada. On u povelji zaziva Sv. Stefana, Arhiđakona, a naslanja se na svoje “svete roditelje” srpsku gospodu. Tvrtko je ovaj grad nazvao imenom Sv. Stefana. Svakako, grad Dubrovnik oštro se i velikom upornošću suprotstavljao osnivanju novog grada u Boki Kotorskoj. Valja se podsjetiti vazdašnje želje Dubrovnika da svojoj teritoriji priključi Dračevicu, no to se moglo pomišljati tek kada je grad Svetoga Vlaha ušao u Konavle. Takođe, mora se pomenuti da sve do konačne prodaje Konavala Dubrovniku, na prelomu 15. vijeka, ovaj kraj leži u dubokoj sjeni dračevićke vlastele koja je držala čitavu oblast Trebinja i Dračevice. Grubača iz roda Volkaševića kralj je imenovao za svoga prokuratora kad je iz Dračevice, Konavala i Trebinja protjerao Balšiće. Dakle, Konavli i Dračevica potpadaju pod jednu administrativnu teritoriju u doba osnivanja novoga grada. Zabilježeno je slučajeva seljenja znamenitijih rodova na ovu i onu stranu. M. Dinić pominje vlastelinske familije Dabižića i Medoševića iz prve polovice 15. vijeka u Dračevici. U času kada Sandalj Hranić prodaje svoj dio Konavala Dubrovniku, Medoševići prelaze iz Konavala u Dračevicu. B. Hrabak se u svojemu radu o Novome u doba bosansko-hercegovačke uprave oslanja na kazivanje Konstantina Jirečeka koji ipak fiksira neko hipotetičko središte u bližem sutorinskom poleđu kao neki uslovni urbani aglomerat, pa govori i o njegovom statusu u vrijeme osnivanja novoga grada.

Prvi istaknuti član familije Hranića-Kosača bijaše Tvrtkov vojvoda Vlatko Vuković koji se istakao u sukobu sa Turcima kraj Bileće. Nema sumnje da je on gradio temelj za budući uspon njegove familije koja će, eto, dosegnuti najvišu vlast u Bosni, no koja nikada neće, sa svom ugradnjom u državnost bosansku svojih članova okupljenih u neprekidno dinastičko upravljanje ovom srpskom zemljom, iznaći načina za onako krupne državničke zamahe kakvo je ostvario Tvrtko I Kotromanić. Sigurno se zna da su oblasti Vlatkove bile negdje blizu Dubrovnika i da su baš te oblasti činile jezgru oko koje će se sabirati zemlje kasnijeg Hercega od Sv. Save. Nema razloga da ne vjerujemo da je baštinu njegovu činila i Dračevica. Vlatka je naslijedio sinovac mu Sandalj Hranić (1392-1435). On je član dinastije Kosača koji će uspjeti u proširenju granica svoje zemlje.

U razmiricama i otimanjima srpskih velikaša, Novi je postao visokim predmetom zanimanja, naročito tokom 1435. godine. Za Novi, bijaše to važna godina. U vrijeme Stefanovog učvršćivanja, ovaj se vladar sudario sa Radoslavom Pavlovićem, sinom značajnog kneza Pavla. U Dračevici je bilo pristalica i jednog i drugog. Koncem marta iz Dračevice su obavještavali Dubrovčane o opasnosti koja prijeti Konavlima. Radoslav je vršio uticaj u novskome kraju ne bi li se dokopao ovoga predjela. To sve putem Trebinjaca i Vlaha Riđana u smjeru ujedinjenja njihovog sa pristalicama iz Novoga[24]. Naporedo sa Radoslavom delala je i kotorska vlastela. No, Stefan je našao saveznika u Dubrovniku. Naravno, sa ukazivanjem glavne opasnosti, prepoznavane u Veneciji, Dubrovčani su činili sve da pomognu odbijanju opasnog susjeda. Sačuvana su pisma novskoga kastelana Dubrovniku. On je opisao položaj grada, a u ovoj prepisci posredovao je konavoski knez. I Stefan se putem istoga kanala javljao kastelanu Novoga. Ovo je pismo Dubrovnik oprezno zadržavao čekajući da se razvide prilike u gradu. Stefanove pristalice u Novome bijahu Vukac Gojtanović i Pelarg Bogunović.

Sa svoje strane, Kotor je gledao da se domogne Novoga. Knez, Lorenco Vituri pisao je u Veneciju kako novski kastelan želi da grad preda Veneciji. Govorio je o naklonosti žitelja venecijanskoj vladi i kotorskoj opštini. No, Senat je prevashodno gledao da Novi ne dospije u ruke Dubrovniku. Odlučeno je da knez preda novskom kastelanu hiljadu dukata. Sve je bilo bezuspješno. Grad je pripao Stefanu.

Želeći da se osamostali i svoje predjele razdvoji od Bosne, Stefan se u jesen 1448. proglasio Hercegom Svetoga Save (dux Sancti Sabbae). Bijaše to okvirom Zahumlja ili Hercegovine. U tome snaženju i osamostaljivanju, on se okrenuo Novome u kojemu je iznova uspostavio slanice.

U njegovo vrijeme, dosta je vjerovatno, obnovljena je savinska svetouspenska crkva, kako bi kazivale freske gotskoga stila koje Vojislav Đurić pripisuje kotorskom slikaru Lovru Dobričeviću.

Stefan produžava trend proširivanja i uvećavanja bosanskih posjeda. Dračevica, sada sa Risnom, ulazila je u njegovu državu. Tako je čitava obala od Risna do Omiša pripala ovom Kosači. Naravno, bez dubrovačke obale. Ovaj je bosanski vladar uzeo 1448. titulu “Herceg”, pa će se zemlje kojima je upravljao prozvati Hercegovinom. Novi zamah u gradnji Novoga grada vezuje se baš uz ime ovoga Kosače.

U sredini vijeka Stefan se suočio sa velikim teškoćama koje je izazivao Dubrovnik. Republika je još 1419., od Sandalja kupila dio Konavala od Vitaljine do Sokola. Drugi dio, konačno je otkupljen od Radoslava Pavlovića 1427[25]. No, 1451. došlo je do rata između Stefana i Dubrovnika. I tada je Stefan tvrdio da Konavli nisu prodani nego založeni[26]. Sultan se založio za održavanje starih granica i da se Dubrovniku plati dio ratne štete. Mir je sklopljen bez rezultata, 10. aprila 1454. Ugovor o miru potpisao je dubrovački knez sa vlastelom i poslao ga Stefanu u Novi. Proglašenje mira je i obavljeno u Novome na svečani način. Bijahu tu oba Stefanova sina i viđenija vlastela. Stefan se zakleo na krst i Jevanđelje da neće prekršiti mir, izuzev ako bi to bila sultanova volja. Zakleli su se svi prisutni, a zatim pisar Radivoj Dobrišević načini povelju po Stefanovim uputama koja je onda ovjerena pečatom[27].

Poznato je da je Stefanov sin Vladislav 1462. pobjegao Turcima, ali je Stefan uspio u saniranju posljedica pruživši sinu dio svojih zemalja. Mir sa Turcima sklopio je 1464. Ostao je gospodarem Novoga i Turcima plaćao visoki porez. Malo ranije, ugarski kralj Matija Korvin pregovarao je sa Stefanom ne bi li mu prepustio Novi, a da bi Ugarska njemu prepustila neke hrvatske predjele. Korvin je slao i ugarske odrede koje je zahumski vladar odbio.

On će u vanjskoj politici potražiti potpore u Otomanskoj imperiji, sve do časa kada početkom šeste decenije 15. vijeka Turci počnu veoma ozbiljno ulaziti u Hercegovinu. Odlučujući korak oni će načiniti u ljeto 1465. kada akcijama rukovodi bosanski sandžak Isa-beg. Za našu radnju važno je da se tada bilježe veliki pokreti stanovništva Bosne i Hercegovine ka primorju. Svo novsko poleđe Hercegovine, uključujući Popovo i Zupce, pašće za života Hercegova u turske ruke. Odmah poslije Isa-begove akcije u septembru 1465., stiže vijest da je i sam grad Novi ugrožen. Venecija u strahu da Novi ne padne u ruke Turcima, ali i usljed bojazni od ugarskog kralja, pomože Novome jednom galijom. Ovom prilikom Herceg je sačuvao Novi. Upokojio se u Novome 22. maja 1466. Gdje je sahranjen, u času kada je njegova država već uvelike stiješnjena – ne zna se. Gradio je crkve. Vjerovalo se u Boki da je sagradio i jednu veliku crkvu na Gornjem gradskom trgu u Starome gradu[28]. Valja, svakako, voditi računa o živopisu Male savinske crkve sa freskama gotskoga stila, koji je pripisan dubrovačkom slikaru Lovru Dobričeviću, a koji je radio u sredini 15. vijeka. Prof. Đurić je vjerovao da bi ktitor Male Svetouspenske crkve mogao biti upravo Herceg Stefan Vukčić.[29]

Kada je Mehmed II Osvajač riješio da dokrajči Albaniju i tvrdi Skadar koji bijaše mjesto za rasprostiranje mletačkog uticaja u Zeti, on se riješi na odlučni korak 1479. Poslije Skadra došao je red na Žabljak i Ivan Crnojević se skloni u Italiju. Poslije upokojenja staroga Hercega, koji je bio u oštroj zavadi sa najstarijim sinom Vladislavom, malo po malo, podići će se, kao stvarni mu nasljednik, srednji sin Vlatko. Vladislav je tražio potpore od Mletaka i republika ga je 1466. imenovala kao “capitaneus genealis”, njenih cjelokupnih snaga na dinarskoj strani Jadrana. Takođe, nemirnog Vladislava pomoći će napuljski kralj Ferante. On je u julu uputio svoje emisare, među kojima Dubrovčanina Benka Kotruljevića, koji će, kada stiže u Hercegovinu, agitovati u ime kralja kako sultan želi da se orodi sa kraljem napuljskim, te da je spreman dati mu u miraz Bosnu. U međuvremenu, napuljski kralj zatražio je od hercegovih sinova njihovu rezidenciju grad Novi[30]. Novi mu bijaše tako važan da je, navodno, za njega bio spreman dati četiri svoja grada.

I Venecija doznaje, preko svojih regionalnih vlasti, ali i udovice starog Hercega koja sjedaše u Novome, o namjerama kralja Feranta, pa će neodložno iz albanskih voda prebaciti svoje tri galije da se nađu pod Novim “radi sigurnosti i očuvanja Novog i drugih pomenutih mjesta”. I zabrinuti knez Kotora uputiće glasnika sa vjerovnim pismima i sugestijom nasljednicima Hercegovim da čuvaju “sopstvena mjesta i očevinu”.[31]

Vladislav, kojega je podržavao napuljski kralj, držao je i za života očeva dosta respektivnu teritoriju, uključujući dubrovačko zaleđe. No, njegove baštine nikada nisu obuhvatile Novi i Dračevicu. Smatra se da Vlatko kojega podupiraše Venecija, u to doba nije ni boravio u Novom, već negdje u zapadnoj Hercegovini. Kada je nagovjestio premještaj, viceknez i Malo vijeće dubrovačko dobili su instrukcije da upute jednoga vlastelina da ga pričeka kod Pelješca. Inače, još uvijek, Dubrovnik Vlatka neće titulisati kao “hercega”. U vrijeme Vlatkovog odsustva, u Novome je sjedao gost Radin Butković, osoba od naročitog povjerenja staroga Hercega. Ovaj srpski sveštenik presuđivao je u građanskim sporovima, kako se vidi, sasvim sigurno, u julu 1466. Kako je novi Herceg Vlatko stupio na vlast, nove nemire u njegovoj zemlji izazvaće ponovo Ugari. Sam Herceg, suočiće se sa ozbiljnim teškoćama oko podizanja depozita njegova oca koji se čuvao u Dubrovniku. Ugarska je u svojem potraživanju iz Hercegove zaostavštine zabranila da se bilo šta isplaćuje. Ovaj akt o sekvestru, kojima započinju ozbiljne teškoće novoga Hercega oko depozita, izazvaće kod njega formiranje određenog generalnog vanjsko-političkog kursa i nesumnjivo ostaviti snažan pečat. Ovaj nasljednik staroga Hercega, je još za očeva života ratovao sa Turcima u Hercegovini, najviše srednjoj i istočnoj. U martu 1468. otpočeće ozbiljni sukobi, a početkom maja, turski vojvoda Ahmet biće sproveden u novski zatvor. U opštem ratnom metežu u zaleđu, bilježe se uskakanja Novljana u Konavle i Župu te sitnije otimačine.

Grad Novi je u to vrijeme, a posigurno se zna 1467. godine, angažovao javnoga bilježnika – Jovana iz Napulja. Doznalo se o tome blagodareći trudu Đira Truhelke koji je u Dubrovniku pronašao dokument iz oktobra 1493. U pitanju je parnica povodom zahtijeva Đurđa Brajanovića, sinovca pominjanoga gosta Radina Butkovića koji je tražio da mu se isplati dio legata iz stričeve oporuke. Epitrop Radinovog testamenta je već umro pa je Đurađ trađio da se imenuje njegov sin Nalko. Ova je, međutim, pružio dokaze da je njegov otac isplatio Radinovim nasljednicima sve, u potpunosti, određeno oporukom. Kaže se da sudije vidješe ”ošče vidješe knjigu inomičku pisanu od ruke Jo(v)ana od Napulje vjernoga inomika novskoga u ljeta Hristovjeh pisana 1467 indiciona 15 a na 25 dni žuna mjeseca”. Novi je zaista angažovao klasičnog notara spremanog u Italiji koji je vršio dužnost novskoga kancelara[32]. Đ. Bubalo u objašnjavanju porijekla ovog notara Jovana ističe prihvatanje vrhovne vlasti napuljskog kralja Alfonsa od Staroga Hercega još 1443. godine. Moguće je da je u vrijeme misije Alfonsovog sina Feranta u sredini ljeta 1466. koji se sa Vlatkom sreo u Splitu, došlo do dodira sa Jovanom. Ovaj notar javlja se sa prvom ispravom tek malo ranije[33].

U okviru politike zbližavanja sa Hercegom, pred narastajućom turskom opasnošću, Dubrovnik 1472. donosi odluku o pomoći Hercegu kod izgradnje jedne crkve u Herceg Novom. U maju su određeni oficijali za gradnju crkve u Novome koju je Republika Sv. Vlaha podizala sopstvenim novcem. Stjepan Gradić, Nikola Ranjina i Paladin Gundulić. Kada je avgusta 1472. Herceg tražio dogradnju crkve, Dubrovnik je izašao u susret sa 1500 perpera. U martu 1474. načinjena je u Konavlima krečana, a Michaglius Gojković se obavezao da će za crkvu koja se podiže “sub Noui” ispeći kreč i dopremiti ga u Novi. Planirano je da se ugradi deset miljara kamena sa po dvadeset uglovnjaka na svaki miljar. Klesari su poznati: Radić Ostojić, Radivoj Bogosalić, Nikola Marković, Đurađ Vukojević. Oni su načinili ugovor “da će za crkvu – de la chiesa de Sancta Stephano sotto Noui”, obaviti posao kvalitetno kao na Sv. Sebastijanu u Dubrovniku.

Crkva Sv. Stefana čijom posvetom herceg Vlatko potencira dvije stvari, najprije vjernost nemanjićkoj tradiciji odabiranjem nemanjićkog zaštitnika, i drugo, produžavanje velikog novskog nasljeđa koje je usko i specifično vezano uz predio Dračevice koji možemo sa svom sigurnošću gledati kao mjesto ubikacije starog urbanog jezgra novskoga: Sutorinu. Crkva Sv. Stefana koju Herceg Vlatko podiže “pod Novim” najvjerovatnije je ležala između današnje parohijalne katoličke crkve Sv. Jeronima i bivšeg kapucinskog samostana Sv. Frana, podignutih koncem 17. vijeka. Ovdje ćemo se samo kratko zadržati da istaknemo dvije činjenice: temelji crkve, i to dosta velike crkve leže tik uz zgradu parohijalne katoličke crkve Sv. Jeronima koju u Novome podiže Đerolamo Korner poslije osvojenja Novoga, i drugo, ova je crkva građena na ostacima jednog sakralnog ansambla građevina koje pripadahu srpskoj crkvi Sv. Stefana. U ovoj knjizi mi ćemo pružiti potpun dokaz da je na ovome mjestu ležalo veliko i odlično očuvano groblje ove crkve sve do polovice 18. vijeka. Venecija je tokom druge polovine 18. vijeka nastojala na uklanjanju grobalja iz užih gradskih jezgara u Boki, kakav je slučaj i sa kotorskom crkvom Sv. Luke.

U januaru 1479. Vlatko će izgubiti potporu u Veneciji koja sklapa mir sa Otomanskom državom. U to doba Turci stvaraju veoma ambiciozne planove za prekoračenje Otranta i ovladavanje Apeninskim poluostrvom. Papa Siksto IV sklanjao je novac iz Bogorodične crkve u Loretu, a kralj Ferante i L. Mediči, gospodar Firence se izmiriše. U Italiji zavlada velika uznemirenost. Ipak, 3. maja 1481. iznenada preminu Sultan Mehmed Drugi i u septembru napuljski kralj zbaci Turke sa Otranta u času kada su oni već načinili prvi korak na Apeninskom poluostrvu.

Već polovinom novembra Ajaz-paša je putovao ka Novome sa zadatkom da uzme glavni grad Hercegovine. Odbranu Novoga pomogao je kralj Ferante sa dvije galije. Odbrana se temeljila na dvije tačke: Donjoj tvrđavi za koju se vjeruje da je ležala na mjestu današnje Forte Mare i Gornjoj tvrđavi koja bi mogla biti na mjestu Kanli-kule. Ajaz-paša je tražio pomoć od Dubrovnika u očekivanju da će pomoć Novome stizati morem, no Dubrovčani nisu izašli u susret.

O otporu Novoga doznaje se iz pisama dubrovačkog vlastelina Bara Lukarevića upućivanih na dvor vojvode od Ferare. Kampanja oko Novoga dovršena je koncem januara 1482. Herceg Vlatko primio je u svojoj rezidenciji, vjerovatno negdje u Donjoj tvrđavi, pobjedničkog Ajaz-pašu.

Na izmaku 15. vijeka Turska je povela rat protiv Venecije, a onda se razbuktao sukob jedne velike hrišćanske lige sa Osmanlijama. Kada su Francuzi prodrli u Italiju došlo je do gradnje saveza Španije, Mlečana, pape i Milana, kao i cara Maksimilijana. I pored pobjede lige, Francuska se teško odricala pretenzija prema Italiji, a Turska se umješala u sukob i udarila na mletačke posjede u Moreji. Kada je osvježena mletačka flota počela nanosili poraze Turcima tokom 1501. i 1502. godine, turski granični zapovjednici započeli su sa pustošenjima mletačkih baština duž obale Jadrana. Veoma oštri sudari zabilježeni su u okolini Novoga, ali i u dubini zaliva oko Kotora. Ovakave prijetnje u vazdašnjem nastojanju Venecije da rastereti kretanje kroz Boku, obilježiće čitavi period osmanske vlasti u Gornjoj Boki. Venecija je uvijek nastupala kao remetilački faktor i oko novskih solana, i drugih solana u Boki, vodiće se oštri sporovi koncem 15. vijeka. Naime, prema ugovoru iz 1485., Dubrovnik je nosio isključivo pravo snabdijevanja solju turskih trgova u Novome, Risnu i Kleku, a to je pogađalo mletačke interese. Zbog toga su oni izgrađivali Kotor kao snažno uporište ne bi li preko njega osvojili balkansko tržište[34]. U ostvarenju ovih namjera Venecija je nastojala da preuzme solane u Boki, pa je, pored ostalog, krenula i pitanje novskih solana u Sutorini što je ozbiljno ugrožavalo Dubrovnik. Ovi su pokušaji ostali bez uspjeha i ova su se pitanja lagano pasivizovala.

Oko Novoga u to vrijeme nije bilo mira. U jednome od okršaja, mletačke galije su topovima nanijeli ozbiljne gubitke Turcima pa su oštetili i solane u Sutorini. Novski kadija je intervenisao na Porti tužeći Dubrovčane kako se ne pridržavaju reda nego prodaju svoju so, kako su htijeli da liše života emina Mustafu kada je pošao da zapečati soknice slaničkem te kako su Dubrovčani glavni neprijatelji Sulatanovi i krivci za neuspjehe u ratu. Dubrovnik je 12. novembra 1499. oštro opomenut[35]. Ovo doba donileo je sliku neprekidnog sukobljavanja Novoga sa Dubrovnikom jer je Turska Novome namjenila ulogu živog privrednog središta koje bi snabdjevalo solju okolne sandžake a izvoziti i sabirati namirnice i materijale neophodne Porti. Ovakva uloga je jako štetila Dubrovniku. Kad je rat već uvelike trajao, trgovci su počeli zaobilaziti Novi jer se oko njega vodio niz sukoba i okolina mu je dobarno opustošena. U pregovirila vođenim u ljeto 1499. oko prodaje soli u Novome, nisu mogli biti postignuti pomaci i ovo će pitanje biti izvorom stanih nesuglasica i smetnjom privrednom razvoju kraja. Sporovi se riješeni odlučnom intervencijom Porte prema Novljanima, a hercegovačkom snadžak begu Ahmed begu Evrenosoviću naređeno je da spriječi Novljane i druge da robe i prodaju dubrovačke podanike i oštećuje dubrovačke zemlje[36].

I Novi i Dubrovnik ušli su u polje mirnijeg rasta od sklapanja mira 1503. godine, mada je i taj period opterećen incidentima koje su izazivali pojedinci. Koncem januara 1503. godine, stigla je jedna ozbiljnija akcija za podizanje i ojačavanje turskih utvrđenja u Boki, pa je ovdje došao sandžak beg Bosne Kkender paša i Mehmed beg Obrenović sa većim jedinicama. Prema jednome izvještaju kotorskog providura podizano je utvrđenje na Verigama. Vlada je, takođe, Novome slala velike količine cigle i crijepa za obnovu grada.

Nova velika utvrđivanja započeta su 1508. godine kada se hercegovački sandžak beg Mehmed beg Isabegović vratio sa maloazijskog ratišta. On se odmah uputio u Novi gdje je u proljeće započeta obimna izgradnja utvrđenja. Porta je u grad poslala nekolicinu sandžak begova. Jaka uloga u ovoj gradnji pripala je Dubrovniku. Tamo je odlazio Portin poslanik Kasum beg. Tokom marta 1509. u Novi je Dubrovnik uputio tri broda da prebacuju građu iz Neretve. Dubrovnik je pridavao znatnu važnost ovome poslu jer je imenovao posebnu komisiju da nadgleda nabavku i prebacivanje materijala. Ovaj posao tekao je sa prekidima da bi bio obnovljen u proljeće 1511. godine.

Sigurne vijesti o trebinjskom manastiru leže u jednom savinskom oktoihu u kojemu je ispisan zapis Marka Trebinjca 31. marta 1509. godine koji pominje mitropolita Visariona i arhiepiskopa Jovana[37]. Ne nalazim ni jedan razlog da se novska teritorija sa brojnim crkvama ne veže uz jurisdikcijsko područje trebinjskog mitropolita. Ovdje su Turci zatekli crkve, a moguće, barem jednu, u opsegu starog grada[38].

U početku osmanlijske vlasti u Gornjoj Boki Novi se nije odlikovao znatnijom trgovinom. Grad se dugo oslanjao na snabdijevanje preko Dubrovnika i njegove flote. Dešavalo se da i Mlečani dovoze žito pod Novi. Koncem 15. vijeka Dubrovačka republika je dozvoljavala da se u Novi šalje zrnasta hrana i snižavala je cijenu žitaricama za ovaj grad[39]. U prvim godinama 16. vijeka hrana je dobavljana iz mjesta na zapadnoj obali Grčke, a nakon 1504. godine, usmjeravaće se na albansku obalu. Na početku 1512., Peraštani su spalili novsko pristanište[40].

Peraška flota je u to vrijeme raspolagala sa šezdeset brodova od 100 do 800 stara nosivosti. Tada su Peraštani počeli snažnije dopremanje u Novi u okviru dojeljenih im privilegija, a po dozvolama koje je izdavao kotorski providur. Čitav zaliv zavisio je od Novoga. Nikakva doprema u Kotor nije bila moguća u trenucima kada su novski Turci zaprečavali prolaz. To se dogodilo 1523. godine jer je u Novome koncentrisano mnogo graditelja, radnika i vojnika. U Kotoru se gotovo umiralo od gladi.

U ljeto 1518. hercegovački sandžakbeg Kasum paša započeo je nove gradnje u Novome, opet uz pomoć Dubrovnika. Vlada Dubrovnika poslala je u Novi osam majstora zidara i šest tesara, ali i nešto materijala. Njeni su brodovi i ovoga puta prenosili drvenu građu sa Neretve. Ova je kampanja trajala sa prekidima sve do konca 1519. godine.

U jednome dokumentu uz turskog razdoblja, 1519. godine, pominje se manastir Savina, crkva Sv. Gospođe i crkva Sv. Petke[41]. Posve je sigurno da je ovdje u pitanju crkva na Savini u predjelu Novog sela koja je, prema predanju, poslije španske epizode, pripala Gonzagama, dugo noseći dvojnu posvetu, a kasnije Sv. Ana.

Najraniji podatak o crkvi posvećenoj presvetoj Bogorodici u gradu Novom donosi Olga Zirojević navodeći crkvu Svete Gospođe koja 1519. plaća porez, i svakako, ovakav podatak donio bi odmah pomisao na manastirsku crkvu posvećenu Uspenju Presvete Bogorodice, kada ova crkva ne bi bila razdvojena upravo od manastira Savina. Osim toga, vijesti koje donosi O. Zirojević kazuju o pretvaranju crkve u džamiju 1585. godine[42]. Ukoliko uzmemo ove podatke kao pouzdane, oni bi bili sasvim dovoljni za razdvajanje dvaju crkava, manastirske, i ove u Novome.

Prisustvo srpskih sveštenika u nahiji Dračevici u polovini 16. vijeka svjedoči defter nahije iz 1540. godine[43]. Takođe, 1565. godine, izdat je ferman pravoslavnom mitropolitu kojim se zabranjuje da uzima dažbine od katolika Novskog kadiluka[44].

U Sutorini je 1540. u selu Šćepoševići, pomenut pop Jovan[45].

Čini se da bi ukupne prilike u Osmanskoj imperiji mogle dopustiti postojanje hrišćanske crkve u Novome. Ovaj najraniji pomen crkve pada u doba sultana Selima I, osvajača koji je pomjerao granice na istoku. Ukoliko značajno suzimo okvire zbivanja, u to doba je sultan izašao iz uspješne ekspedicije protiv dvije združene zemlje, Persije i Egipta[46]. Godinu prije pomena crkve, sultan stoji stabilno u prestonici. U godini pomena crkve on gradi ogromnu flotu[47]. Možda bi bilo teže očekivati da će pobjednička turska flota Hajrudina Barbarose, odnosno nova turska uprava, dozvoliti da u gradu opstane srpska crkva, ali kada se pogleda defter nahije iz 1540. tada je uočljiva upadljiva dominacija hrišćanskog življa, a u sklopu sa poleđinskim predjelom, sasvim izrazita prevaga[48]. Kako je crkva prošla u udaru s kopna početkom 1538[49]. sasvim je neizvjesno. Ukoliko bi podatak o pretvaranju novske crkve u džamiju bio tačan, tada bi taj događaj pao u vrijeme slabljenja središnje vlasti i veoma anarhičnoga stanja u ovim krajevima, te veoma opterećujućim sudarima sa uskocima. Opasnost od udara kakve hrišćanske flote bila je prisutna. Osim toga, crkva bi bila pretvorena u džamiju malo prije otvaranja Ejnehanove krize i razmatranja ostavštine Hercegovića?[50] Konačno, konac vijeka bijaše obilježen velikim oslobodilačkim pokretom za partijarha Jovana (Kantula) a Novi i njegova okolica imali su u tim zbivanjima jasnu ulogu[51]. Isto tako, i trebinjski manastir Tvrdoš kao sjedište episkopije, a nije moguće zamisliti da je Crkva u Novome u to doba mogla doći u druge okvire. Naime, vladika Visarion je aprila 1596. u Tvrdošu potpisao jedan akt kojim se hercegovački glavari iskazuju odanim Austriji prilazeći zapadnim hrišćanskim sobranjima pod protektoratom rimskog biskupa[52]. Posredno, o životu gradske crkve može govoriti i hod trebinjskog manastira koji i pored tako vidne uloge u ustancima protiv Turaka opstaje i pruža niz gotovo zgusnutih vijesti kroz 17. vijek[53].

Hercegovačka mitropolija hranila je svoje sjedište u Mileševi koji je pod turskom vlašću stajao od pada Bosne 1463. godine[54]. Uz već dobro poznate vijesti o mileševskom mitropolitu Davidu u doba staroga Hercega Stefana i Hercega Vlatka, iz prve polovine 16. vijeka poznati su mitropoliti izuzetno ugledne mitropolije: Jovan (1508, 1513), Marko (1524) Maksim (1532) i Nikanor (1547)[55]. Dakle, ukoliko bi u Novome opstajala ovakva crkva tada je pomenuta u doba mitropolita Jovana ili Marka. Poznati zapis kojim se 1509. pominje Marko Trebinjac po zapovjesti arhijereja kir Visariona za preosveštenoga arhiepiskopa kir Jovana, kazuje da je Trebinje sjedište episkopije[56]. Nije jasno, ukoliko uzimamo da su u prvim decenijama turske vlasti podizane u Hercegovini manastiri kao zadužbine narodnih prvaka, pa time bez velikog oklijevanja pominjemo manastire u Popovu, okrajnim zapadnim predjelima Hercegovine[57], da se ne bi jedna tako važna politička i ekonomska tačka ove zemlje, kao što je Novi u Dračevici[58], podizala u toj obnovi koja se odigravala i prije obnove Pećke patrijaršije. Hercegovina je oživjela kao jedna od središnjih srpskih zemalja. Neke gradske crkve u dubini kontinenta dobijale su na značaju[59]. Jovan Cvijić je zapažao da su Turci najčešće rušili samo male crkve, ali su zazirali od velikih crkava i manastira[60]. Navodi se obično mišljenje B. Đurđeva, koji skreće pažnju na defter iz 1523. iz kojega je razvidno da su Crkvi ostajala imanja koja su ranije darivali srpski vladari i velikaši[61]. Ukoliko bi zaista ta crkva 1585. bila pretvarana u džamiju, tada je to baš u doba opadanja snage patrijarha iz roda Sokolovića (Gerasim se poslednji put pominje 1586) a tada se kao novi starješina navodi Savatije, ranije mitropolit Hercegovine[62].

Poslije 1557. godine, od obnove Pećke patrijaršije, turske vlasti su odobravale isključivo obnavljanje onih crkava za koje se moglo dokazati da su sagrađene u vrijeme prije otpočinjanja otomanske vlasti. Konačno, Mala Svetouspenska crkva manastira Savine doživjela je svoju obnovu 1565. kako svjedoči natpis u crkvi, pominjući jeromonaha Pajsija[63], ali i popa Vugdraga. I D. Medaković pominje podatak iz 1519. kojim se razdvajaju crkve Sv. Gospođe i Sv. Petke i manastira Savina[64]. Nema, dakle, razloga da se i druga Bogorodičina crkva u Novome ne održava i obnavlja, naročito ukoliko bi opstala kao gradska crkva.

U godini Mohačke bitke, 1526., Porta je izvela krupne promjene u strukturi finansijske uprave bosanskog i hercegovačkog sandžaka sve u nastojanju da se skupi i nedjelotvorni sistem uprosti. Vlada je, zbog velike korupcije, vođenje poslova povjerila posebnome službeniku – nazoru, a prava novskih kadija su jako sužena. Zanimljivo je da će središte nazora u početku biti smješteno u Novome, a 1530. prebačeno je na ušće Neretve. Čim je sjedište nazora izmješteno bilo je jasno da Turska neće dalje upirati da od Novoga načini jače privredno središte[65].

B. Hrabak vjeruje da su Turci, među zamašnijim rabotama, najprije podigli Kanli kulu. Polovinom 16. vijeka, radovi teku vrlo intenzivno. Tvrđava Španjola građena je u vrijeme vladavine Sulejmana Zakonodavca (1520-1566).

Zna se posigurno da u času zauzimanja Novoga Turci nisu raspolagali flotom. Ali, od toga časa, od početka osmanlijske uprave u Novome, oni će ovdje graditi brodove i to uglavnom fuste, mada neće bježati i od gradnje većih brodova tipa brigantina.

Negdje 1493. doznalo se u Veneciji, koja je raspolagala tromim diplomatskim aparatom, ali ozbiljnom sposobnošću za napregnuto promatranje svake kretnje opasnog susjeda, o nekakvoj većoj izgradnji u Novome. Iako se ne zna tačno šta, bilo je rukovođeno sa najvišeg nivoa, od Porte.

Za Boku i okolne zemlje veliku važnost nosi Kiparski rat (1570 – 1573) u kojem je Venecija sklopila savez sa Austrijom i Vatikanom (Lepantska liga) i u kome će Venecija učiniti prve organizovane korake na pridobijanju okolnih Srba iz Hercegovine, Crne Gore i Boke. Novi je trpio i od kuge koja je tokom 1571. zahvatila i Kotor. U ljeto te godine Boka je vidjela veliku pobjedničku flotu Ferhat – paše koja je uzela Ulcinj, Bar i Spič. Kotor je izjavio da je spreman na otpor i paša je sredinom avgusta otplovio put Kotora. Naspramni predio Luštice je u ovome ratu teško poharan i Luštica je, uz Lješeviće, priznala tursku vlast.

U ljeto 1572. bilježi se jedan pokušaj Mlečana za upad na teritoriju Dračevice. Ovaj pokušaj Venijera je propao usljed lošega snabdijevanja. Bio je to povod da Turci na ovoj isturenoj tački Hercegovine pojačavajuću tvrđave. Oni gradiše tvrđavu Vrbanj na kumborskom rtu da ne može ništa bezbjedno ploviti kroz kanal. Bijaše ograđena od krupnijih hrastovih greda, a njeno se podizanje vezuje uz ime hercegovačkog Hasan-bega. Vjeruje se da je ova tvrđava ležala na mjestu koje i danas Kumborani nazivaju “U Vrbe”.

Pošto je Novi morao raspolagati mogućnošću opravke brodova i izlivanja topova sigurno je u 16. vijeku stajao kao dobro branjen grad. Sultan Bajazit je još 1498. naređivao Dubrovčanima da za potrebe države kupuju kositar i gvozdenu žicu i da je šalju sklavu spahiji Hamzi. O znatnijim gradnjama u gradu ne zna se ništa više. No, ovako ojačan grad dočekao je velika i najveća otimanja upravo u 16. vijeku.

U osvit 16. vijeka Novi se objedinjuje sa Popovom i Trebinjem u funkciji vojvode, a najčešće sa Trebinjem. Bogumil Hrabak nalazi u dubrovačkim ispravama da je to bila samo izuzetna pojava. Ali, prvi takav slučaj bilježi se već 1505. godine, a 1519. kao vojvoda Novoga i Trebinja pominje se izvjesni Janus, pa onda vrlo dugo i poslije španske epizode[66]. Ovu ulogu B. Hrabak naziva ”spojnim vojvodom” i ona se prati kroz čitavi 16. vijek. Pominje i običaj u Hercegovini da novi sandžak – beg ima pravo da dovede novog novskog vojvodu[67].

O važnosti Novoga za Veneciju i njenu pomorsku privredu govori i to da se u prvoj godini 16. vijeka pomišljalo na osvajanje Novoga. Kotorski providur je predlagao da se sa dvanaest do četrnaest galija krene na Novi. Andrea di Viviani stupio je sa mletačke nave u pregovore sa knezom Novoga, Risna i dijela Hercegovine (moguće Zubaca jer i kasnije pod vlašću Venecije u Dračevici, znamo za pokušaje objedinjavanja narodne regionalne vlasti na dvijema teritorijama; Dračevice i Zubaca). Ovaj je knez tražio pomorsku potporu za učešće hercegovačkih Srba u oslobađanju Novoga.

U proljeće 1532., Turci su užurbano pripremali Novi za odbranu plašeći se flote Đenovljanina Andrije Dorije, a maja 1533., turskom je uporištu prijetila španska flota. Zaista, 27.oktobra 1538. Novi će zauzeti udruženi Španci i Mlečani.

Turski admiral Hajrudin Barbarosa udario je prethodno i na Kotor, no bio je odbijen a o tome se sačuvao jedan natpis:

DIE XV

AVGVSTI

MDXXXIX

TVRCHARVM

SLASSIS

REPVLSA FVIT[68]

U prvoj polovini 16. vijeka Turci su ozbiljno zaprijetili unutrašnjim oblastima Evrope. Ovaj iskorak vezaće se uz ime Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566). Turska se u to doba u ratovima rastegla na dvije strane, u Evropu i Aziju. U okršajima sa Ugarima Turci su uzeli Šabac, Slankamen, Kupinovo i Beograd. I to sve u 1521.godini.

I pored očigledne prijetnje, Evropa se teško međusobno sporazumjevala, kao da nije poznala opasnost. Tek kada su se Turci sukobili sa mletačkim garnizonom na Krfu, koncem avgusta 1537., Venecija je započela diplomatske aktivnosti na uspostavljanju saveza, pa je u Rimu 8. februara 1538. sklopljen savez Venecije, njemačko-rimskog cara Karla Petog i pape Pavla Trećeg. Ovaj savez biće upamćen pod imenom Sveta liga i on će igrati važnu ulogu u istoriji Novoga. Kada je uspostavljena Sveta liga bilo je predviđeno da pomorske snage broje dvjesta brodova od kojih će 36 opremiti papa. Sklopljen je sporazum prema kojemu će Novi pripasti Veneciji.

Glavni zapovjednik flote, Andrea Dorija je, međutim, iz nejasnih razloga izbjegao bitku sa turskom flotom admirala Hajredina Barbarose. Kada je 27. oktobra 1538. uzet Novi, to su učinili Španci. Venecija se oštro suprostavila no nije ništa drugo mogla postići. Dogovor je prekršen. Sada je Krilati lav krenuo da zaposjedne drugu važnu tačku u Boki; grad Risan, i to mu je pošlo za rukom. Melfijski knez Andrea Dorija potpomognut mletačkim i papskim brodovima okružio je Novi, skupa sa Jovanom Sarmentom, i danima bespoštedno iz topova gađao na grad. Uspjelo se da se otvori jedan veći prolom sa topaljske strane i na najbližoj kuli istakne zastava. Potom se turska posada predala. Jedan dubrovački hroničar, Serafino Razzi, kazuje da je glavni zapovjednik Novoga pobjegao u času kad su zidine počele popuštati. U jesen 1539., snažna španska posada uzela je Gornji grad i sukobljavala se sa Mlečanima[69]. U vezi sa ovim događajem, Marko Grimani, mletački patrijarh i papski legat u združenoj floti, Andrea Dorija, Vicko Kapeli zapovjednik mletačke flote i sam Ferante Gonzaga, zapovjednik kopnenih snaga Svete Marte, izdali su pod Novim u zimu 1538. ispravu Jovanu Segoni za zasluge pokazane protiv Turaka i osvojenje Novoga; daruju mu zemlju u Bijeloj koja je ranije stajala u posjedu kneza Nikole Ivanovića. Ovaj okršaj odjeknuo je široko i opjevan je od španskih i talijanskih pjesnika.[70]

O jednom zamahu obnove živopisa male svetouspenske crkve u manastiru Savina govori i natpis iznad vrata 1565. godine koji bi mogao svjedočiti o starješini manastira jeromonahu Pajsiju, ali i popu Vadragu[71].

I po drugi put u 16. vijeku javiće se ratna prijetnja i Venecija će se kretati oko Novoga koji će, ipak, ostati nedostižan. Turci su pobjeđivali u ratu. U velikoj snazi oni se 1571. pojaviše u Jadranu. Snažna flota odmah pođe uz obalu i započe sa opsjedanjem gradova od Ulcinja naviše. Svi obalski gradovi padahu jedan za drugim. U Budvu su Turci ušli bez otpora. Kotor se odupiraše jednu nedelju (10-16. avgusta 1571.) no, tada, neočekivano, Perhat – paša naredi da flota napusti zaliv.

Tek je negdje u to doba Sveta liga usaglasila stavove, i do sudara dvije flote došlo je 7. oktobra 1571. U tome sudaru tursko brodovlje je pretrpjelo poraz. Život je izgubio glavni zapovjednik turske flote Ali-paša i to u sudaru svojega broda sa brodom Don Huana od Austrije. Ova čuvena bitka se desila kod Lepanta.

U trenutku kada su Turci držali veliki dio obale današnje Crne Gore, Venecija je poželjela da povrati izgubljeni ugled i zauzme Novi. Ugledni vojni stručnjaci, i među njima konte Sara Martinengo, nalazili su da je takav poduhvat izvodljiv. No, nisu svi dijelili mišljenje mletačkih oficira. Kotorski providur Kontarini je zbog neslaganja sa mišljenjem visokih autoriteta u mletačkoj vojsci smijenjen.

Na grad se krenulo koncem marta 1572. Turci su u nadmoćnosti Mlečana bili potisnuti unutar zidina. No, mletačka akcija je trpjela od izvjesnih slabosti koje su odlučile ishod. Javilo se neslaganje među oficirima. Po svemu sudeći vrlo veliko kolebanje pokazao je kotorski providur Salamon[72]. Dopremanje municije i potrepština nije organizovano na zadovoljavajući način, i stigla je vijest da se pojavila kuga.

Starješina mornaričkih snaga Venier je predložio da se opsada napusti što je i prihvaćeno i turski garnizon je rasterećen neposredne opasnosti a Otomanska imeprija još će dugo uživati blagodeti posjedovanja važne tačke jadranske obale – Novoga.

I pored mletačke neutralnosti u ratu Porte i Rudolfa (1593 – 1606) uskoci su oštećivali i novski kraj.

Sredinom maja 1609. u Novi je stigao hercegovački sandžak beg Ibrahim sa naredbom da obnovi tvrđavu. Odavde, fustama, Novljani ometaju plovidbu, pljačkaju mletačko brodovlje, a Venecija na Porti stalno kreće pitanje uništavnja novskih fusta. To nije bilo lako izvršiti i u Novome je uvijek preostajao jedan mali broj ovoh brodova[73]. 21. juna 1624. poharan je perast i novski Turci uzeli su učešća pridruživši se Tunižanima i Alžircima.

Emin Novoga i Risna naredio je 1624. godine Crnogorcima i Grbljanima da so kupuju samo u tim mjestima a ne više u Kotoru, što je izazvalo protest i pismo crnogorskog vladike i glavara kotorskom providuru[74]. Kada su barbareski gusari 1624. poharali Perast, svaliće Peraštani odgovornost i na Novljane, budući su se nekolike fuste, po povratku, nakratko zadržale u novskoj luci.

Do 1632. godine u Novome se gradio jedan bastion, a na proljeće je u gradu boravio bosanski paša Mehmed po nagovoru age Ibrahima Šabanovića koji je kasnije prešao u Ulcinj, gusario, pa se vratio na novsku teritoriju gdje je , dvije milje od grada, ogradio kulu i iz nje pljačkao[75].

Prva polovina 17. vijeka obilježena je zasnivanjem naročite ustanove u krilu Rimske crkve koja je imala zadatak da sprovodi Uniju. Posebno se istakao Trogiranin Frančesko Leonardis čiju je akciju u jesen 1642. godine prekinuo srpski patrijarh Pajsije. Boka se našla na udaru crkvenih agenata koji su djelovali na Luštici, u Paštrovićima. Početkom vijeka Kuti kod Novoga trpe jednu ozbiljnu poharu uskoka. Turci iz Novoga uznemiravaju trgovačku mornaricu bokeških gradova u unutrašnjem zalivu. Etničku sliku grada Novog pokazuju izvještaji katoličkih misionara, biskupa i sveštenika (1612, 1629)[76].

Prvih godina 17. vijeka Novi oštećuju uskoci i to jako teško i 1603. i 1604. godine. Godine 1604. udarili su sa sto baraka na Novi.

Godine 1624., turski zapovjednici Novoga pomogli su berberijskim gusarima da teško poharaju Perast, odvedu mnoštvo naroda i opljačkaju manastire i crkvu Sv. Nikole[77]. Kada su barbareski gusari poharali Perast, svaliće Peraštani odgovornost i na Novljane, budući su se nekolike fuste, po povratku, nakratko zadržale u novskoj luci.

Na tlu Dračevice građani Perasta posjeduju imanja, oni održavaju trgovinu sa Turcima u Novome, drže zemlju pod zakupom, uz trećinu za sebe, a stupaju i u druge poslovne aranžmane. Providur Bragadin savjetovao je kapetana i suđe da se odreknu takvih poslova. Mlečanima si smetale tijesne veze za turskom teritorijom i oni su figurali gotovo kao turski podanici[78]. Možda ove činjenice objašnjavaju brojne događaje koji će uslijediti tokom Kandijskog rata.

Novljani trpe od uskoka i 1614. godine odvode Srbe iz Novoga.

Kandijski rat označiće početak masovnog uključivanja Srba u ratne operacije Venecije i trasieanje čvrstog svezivanja sa ovom državom koje će svoje konačne rezultate donijeti u vijeku propasti Republike Sv. Marka. Već 1645. hercegovački prvaci pisali su kotorskom providuru Gradenigu, a među potpisnicima je pop Petar iz Savine, glvari Pive, Banjana, Mostara, Trebinja, Gacka[79].

Tokom 1647. godine L. Foskolo pokuša uzeti Novi koji je bio dobro branjem i na oprezu i taj pokušaj propade.

U Novi i okolinu u toj godini stići će i kuga čije će kretanje, izuzetno detaljno, u izvještajima dubrovačkoj Vladi, opisivati Miho Kuveljić. Ovim izvještajima, mada uglavnom poimenice pominje kuće muslimanskih domaćina, Kuveljić pominje i srpske ”rašanske” kuće u okolini, kao što je kuća Bjelića.

Međutim, nakon jedanaest dana opsade, Foskolo 1649. godine uspije u uzimanju risanske tvrđave. Aktivnosti L. Foskola donijeće jedno krupno saznanje o gledištu nikšićkih i drobnjačkih prvaka na Novi i njegov značaj jer oni neprestano svoje učešće u ratu uslovljavaju uzimanjem Novoga[80]. Takvo raspoloženje iskoristiće kasnije i Antonio Zeno i sam vladika hercegovački Savatije Ljubibratić koji će svoj oslonac naći u svim krajevima.

Novski manastir Savina mogao je u to doba živjeti sa svojom Svetouspenskom crkvom (Mala crkva) i crkvom Sv. Save.

U Savini se čuva jedna raskošna petohljebnica izrađena troškom monaha Evgenija, u Požarevcu, od majstora Neška, 1652. godine[81].

Tokom 1654. godine sandžak beg Hercegovine Čengić stigao je u Novi odakle je pisao Bolici. On je ovlastio Mihaila Kuvelju sa Savine da mu piše i dostavlja odgovore za Čengića[82]. Tokom ljeta 1657. godine dogodio se turski udar na Kotor uz pomoć Crnogoraca koji su po Boki učinili velike štete. Kasnije, 28. avgusta, Bernardo je na Novi ispalio 2000 đuladi. Generalni providur je bio ogorčen na Crnogorce, a sa hercegovcima je uspostavio dodir koji će biti od značaja za dalji razvoj odnosa. Oni su pomogli Kotor u vrijeme opsade. Međutim, u to vrijeme, prvidur dozvoljava uništavanje svih sela kod Novog[83].

Ratno vrijeme donijelo je teške tužbe Dubrovčana na Omer – agu Begzadića, koji je, ranije držao dobre veze sa Dubrovčanima. Među novskim agama naročito se isticao Alaga Šabanović. Marta 1655. grupe pljačkaša iz Boke poharale su i Trebinje, a, kao i obično, na tursku teritoruiju ušli su preko dubrovačke. Osmog oktobra 1658. Alaga Šabanović i novski Turci učinili su u Žubi Dubrovačkoj nedjela kakva ovi krajevi nisu vidjeli[84].

1659. novski Turci su udarili na Rose, ma nauspješno.

Do 1660. godine značajni dio istočne Hercegovine stavio se na stranu Venecije.

Hercegovački glavari uspostavljaju čvršće odnose sa Venecijancima koje oslikavaju pisma Vojina Magazinovića iz Slivnice od 1661. godine peraškom kapetanu Vicku Mazaroviću.

Godine 1661. Kuti kod Novoga su stradali od Peraštana.

U Novome, na zapadnoj kapiji, sagrađena je kula 1667. godine, i za nju se vezuje natpis na arapskom: Ovu jaku kulu, po naredbi sultana Mehmuda, podiže Mustafa aga, sluga carskog divana. To se dogodilo 1078. (1667)[85].

Novski Turci učestvovali su 1670. godine u udaru na Risan kako u Ljetopisu svjedoči Andrija Zmajević.

Novi, dakle, i te kako dotiče Kandijski rat (1645 – 1669), vrijeme meteža u svim okolnim zemljama. Jedan stari srpski Ljetopis pominje u Boki episkopa Maksima u vrijeme trajanja ovoga rata (1653), a zatim, poslije njega, još dvojicu, u vrijeme odvijanja Morejskog rata. Novi, kao tursko uporište ulazi u vizuru Venecije koja sa preduzimljivim providurom Antonijom Zenom kreće trogodišnju akciju osvajanja ovog tvrdog grada.

Tokom dugog niza godina, sve mletačke pripreme za uzimanje Novoga, koje nisu dale rezultata, ispunjene su nadama Srba iz gornjih zemalja za djelotvorno izlaženje na obalu, putem mletačke flote, baš na ovome dijelu Boke. Konačne uslove za to, stvoriće preduzimljivi Antonio Zeno, a taj veliki događaj, otvoriće put hercegovačkom mitrololitu Savatiju, koji je u Novome i ranije boravio često, da nađe priliku za trajno učvršćavanje svoga naroda i Crkve u ovome kraju. Još u Kandijskome ratu, tako se obično smatra, učinjeni su prvi širi dodiri Venecijanaca sa našim dinarskim srpskim svijetom, a to sve nakon uspijeha u Dalmaciji generalnoga providura Leonarda Foskola. Njegovi pokreti učinili su da prostor primorja postane vrlo privlačan Srbima iz zaleđa koji to svakako, u turskoj dominaciji, ne bi mogao postati. Kazuje se kako je prve dodire učino kotorski providur Konstanco Pezaro, koji je obavjestio generalnoga providura o spremnosti crnogorskih i hercegovačkih Srba da priđu Veneciji. Nakon uspjeha tokom 1647. i 1648. godine, Foskolo je uplovio u Boku sa flotom od sedamdeset brodova. Zanimljivo je da je kopnom uputio oko tri hiljade ”Morlaka”. Iskušenje koje će tada preživjeti Srbi u zaleđu postaće konstantni okvir promišljanja i kolebanja srpskoga tijela tokom mletačko – turskih ratova 17. i 18. vijeka. Nesumnjivo, veliku olakšicu južnohercegovačkom, trebinjskom i popovskom narodu daće dubrovački put, pa će se i kasnije, svjedočiti o izvjesnom pridolaženju srpskih familija preko Konavala. Poznato je da su Maine, Pobori i Grbalj prešli pod mletački protektorat 1647. godine, a u maju 1647. takvu su namjeru iskazivali i Crnogorci. Providur je uputio grbaljskog kneza Vojina Tujkovića – Jovanovića u Crnu Goru sa odredom koji je popalio kuće kolebljivaca, i poslije toga, sljedeće godine, mitropolit Visarion Kolinović i devetorica glavara sačiniše, u osam tačaka, svoje uslove. Iza ovih događaja, uslijedio je i pokušaj zauzimanja Bara koji bijaše bezuspješan, ali te 1649. godine Mlečani uzeše Risan. Tada je srušena risanska tvrđava koja će, ipak, u narednome ratu ugrožavati mletačke opsadne snage pod Novim. Važno je ovdje pomenuti traženje Nikšića i Drobnjaka da se te godine krene na Novi, ali su mletačke vlasti to odbile. Bilo kako bilo, vjeruje se da je u ovome ratu u Boku uselilo između šest i sedam hiljada ljudi.

U to vrijeme sticano je povjerenje u Mletačku republiku o kojoj će čuti žitelji okrajnih djelova Popova, Ljubomira i drugih predjela Hercegovine i Crne Gore. Osim toga, zaslugama Peraštana, ovaj će se grad pretvoriti u instrument mletačke politike prema dohvatljivim teritorijama srpskoga naroda u zaleđu i ova će saradnja uključivati i neke oblike poreskih obaveza koje su nadzirali i sabirali Peraštani. Dva najveća venecijanska ratna broda povjerena su zapovjedništvu Peraštana Vicka Mazarovića i Ivana Bronze. Ovaj ratni period obilježen je i oštrim neprijateljstvima Dubrovnika i Perasta[86]. Sa najvišeg državnog nivoa rečeno je, na pritužbe Dubrovčana, da oni pomažu novske Turke protiv Venecije, i to bijaše istina.

Iako se ne neposredno ne tiče Novoga, za ovoga rata, 1654. godine, Perast je doživio teški udar nadmoćnih Turaka. S tim u vezi mi ne možemo a da ne izrazimo određenu ogradu prema izrečenim mišljenjima o prisustvu velikoga broja hercegovačkog življa pod Perastom u to vrijeme i izazvano tim događajem. Samo na jednome mjestu našli smo opasku o učešću Hercegovaca na strani Perasta: ”Među braniocima sudjelovali su i hajduci, te se srčano opriješe Turcima”[87].

Valja se sjetiti Peraškoga upada u Popovo kada su ovi popalili sela i oteli zastavu turskoga zapovjednika. Da li je tek u to vrijeme uspostavljena veza sa srpskim glavarima i knezovima, ili i ranije, teško je reći. Ali, u svim detaljima koji su se iznosili povodom velike pobjede Perasta, nema ni jedne detaljne slike srpskoga učešća i doprinosa ovoj pobjedi. To je neobično, jer nema ni jednoga razloga da se u Perastu u tome času, u turskome udaru na Perast, za koji su hercegovački Srbi najbolje znali koliko je ozbiljan, oni radi prostog nekog sklanjanja i zaštite smjeste u Perastu. Sasvim je moguće da su oni odlučno učestvovali u odbrani grada, i to bi valjalo ispitati u ispravama kotorskog arhiva iz 1654. godine. Vidjećemo kasnije, kada 1661. godine glavar Vojin Magazinović iz Slivnice piše kapetanu Perasta Visku Mazaroviću, on pominje izostali iznos poreza za mletačku kasu od osam godina, a to će dakle biti i za vrijeme od prije turskoga udara na Perast.

U ovome događaju novski Turci su učestvovali u morskome pritisku na Perast.

Približavao se sljedeći rat koji će Venecija dočekati bez nekih značajnih zadržanih tekovina u Boki. Veliki vezir Kara Mustafa 1683. godini krete put Beča pun ambicije za duboki prodor u središnje oblasti Starog kontinenta. No, Turci doživješe poraz. U ovom kritičnom času, papa Inocentije Jedanaesti odigrao je važnu ulogu kada je uspio u neutralisanju Francuske omogućivši savez Beča i poljskog kralja Jana Sobjeckog Trećeg. U narednoj godini, u savez Austrije i Poljske stupiće i Venecija ne bi li proširila svoje teritorijalne domene u Dalmaciji i njenom širokom kontinentalnom poleđu koje pripada niskom planinskom zemljištu cirkumjadranske zone, sa njenom visokom produktivnom sposobnošću.

Mletačke vlasti su iz Kotora nastojale na pridobijanju srpskih sela u okrajnim partama Dračevice. Govori se da su u tome posredovali Peraštani. Želju za mletački protektorat izrazili su 1684. Rišnjani, Morinjani, ali i Kruševičani (Maukove Kruševice izviše Bijele) koji su pripadali novskome opsegu. Kotorski providur Renato Valijer pisao je u aprilu Krilu Zmajeveću da pruži utočište žiteljima ovih krajeva u slučaju sukoba. Novi zamah na pridobijanju okolnih Srba načini Antonio Zen, novi kotorski providur. Zabilježeno je i jedno pustošenje Bijele. U njegovo vrijeme došao je na čelo skadarskog sandžakata Sulejman Bušatlija, opasni neprijatelj Mlečana. Ulcinjani su činili velike štete mletačkom brodovlju i trgovini. Ipak, Antonio Zeno je 1684. čak pokušao da uzme Novi. U ovoj akciji popaljena su sela iz istočne mrgine novske, pa je izazvan i požar u samome gradu. Turski garnizon je učinio više iskoraka iz grada, uz gubitke. Za dvojicu turskih uglednika, zapovjednika Risna i izvjesnoga pašu od Posovija, zatražen je visoki otkup.[88]

No, kako je došlo do udara Mlečana na Novi u avgustu, dakle kasnije, i da li su na Novi udarili Talijani ili Srbi. Za nas, gotovo da su očekivani podaci koje je iz Državnog arhiva Venecije prije više od jednoga vijeka donio Jovan N. Tomić. Neobično su dragocjeni i nose ključ za razotkrivanje pozadine nekih događaja i procesa koji će dotaći Dračevicu u Bečkome ratu. Za Novi, ovaj je rat otpočeo jednim srpsko – srpskim sudarom koji je nosio obilježja bespoštednosti, a koji se odigrao na sljedeći način. Novski Srbi su nakon nekoliko pokušaja Antonija Zena sa okolnim sunarodnicima njihovim koji su propali, vidjevši da ova mletačka akcija donosi nesigurnost i razaranja, odlučili da izbjegavaju uključivanje na strani Mlečana. U ljeto 1684. su čak riješili da Mlečanima pruže i taoce, no samo su kupovali vrijeme, obećavši da će se venecijanskim snagama u ratu pridružiti onda kada saberu ljetinu. No, to se nije desilo. Providur je odredio da Bajo Nikolić Pivljanin i Vuko Sikimić, koji su već učestvovali u prvim doticajima sa Turcima u ovome ratu, predvode jednu akciju pustošenja novske okoline čiji je cilj bio kažnjavanje novskih Srba za primjer drugima. Jer, ne treba zaboraviti, od njihova učešća zavisio je ishod ovoga rata na dinarskoj strani Adrije. Sudar se odigrao 22. avgusta noću i Srbi su u okolini grada pružili jak otpor nadmoćnim srpskim snagama podjeljenim u četiri odreda. Na kraju, primorani da odstupe u planine, gledali su uništavanje kuća za koje sam Zeno govori da su bile izuzetno bogate. Da ne bude zabune, ovdje se govori isključivo i jasno o novskim Srbima! Ne Novljanima (Turcima)[89].

Čim je otpočeo rat Bajo Nikolić i Jovo Sikimić su od providura određeni za predvodnike grupa koje su upućivane u Hercegovinu sa mletačkim pristalicama da udare na Kazance. Muhamedanci u ovome mjestu sa sedam kula trpjeli su teške gubitke i paljevine[90]. Još jedan pokret izveden je u junu iste godine, prije udara na Novi, i to na Korijeniće. U ovim operacijama, Bajo Nikolić i Jovo Sikimić odigrali su krupnu ulogu u obustavljanju dubrovačke pomoći Herceg – Novome. No, tu su se i začeli prvi nesporazumi i sukobi sa Dubrovčanima.

Još se nešto značajno dešavalo u tome času. Okolni Srbi su se ozbiljno kolebali u pristajanju uz mletačku stranu, jer su ih u prvim dodirima ovi ostavljali bez potpore, izložene turskim odmazdama. U pregovorima se u to ratno vrijeme istakao izvjesni Vukašin Kaić koji je upućivan u Kotor ispred nokšićkih glavara. Na taj način, ukazuju se na istorijskom obzorju kasnije topaljske familije Kaića koji će se naći u mletačkoj službi, ali i žlijebskih Sikimića i Nikolića – Pivljana, kao Pođana i crkovnih darovatelja.

Na širem planu ratne operacije su se odvijale sa neizvjesnim tokom.

Mala, no spretna Dubrovačka republika naći će se u ovim dešavanjima ugrožena i stupiće, iznova, pod vrhovni protektorat ugarskog suverena. Republika je u Austriju, Leopoldu Prvom Habsburškom, slala svoga izaslanika Rafa Vladislava Gučetića, da bi mala slovenska republika još 1684. stala pod zaštitu Ugarske koja bijaše u snažnom zamahu.[91] Ugovor što ga je Dubrovnik sklopio sa Leopoldom suštinski je utemeljen u nastojanju oslobađanja od mletačke i turske represije. Ovdje je važno spomenuti, a to će biti važno za Hercegovinu i njene veoma krupne iskorake na kraju 17. vijeka, kako Republika Sv. Vlaha u tome času pomišlja na proširenje svoje teritorije u dubini kontinentalne Hercegovine ne bi li se domogla župnih predjela Trebinjskog i Popovog polja. U to doba, Dubrovnik će gradu Herceg Novom, oko kojega teku užurbane i nepokolebljive mletačke pripreme, dostavljati municiju i namirnice.[92]

I pored teškog poraza u Dalmaciji i koji se morao odraziti na stanje u Boki, i pored ocjene sudara koji je ovdje mogao biti preuveličan, Turci su Novi zadržali i čvrsto branili još dvije godine. Mlečani organizuju akcije za raslabljivanje garnizona u Novome i uništavaju okolinu, koja je i u ovome nastupu opustošena. Grad je na početku Morejskog rata raspolagao sa trideset i šest topova, od kojih je dvadeset bilo smješteno u samome gradu. To je bila ogromna snaga, jer, vidjeli smo iz ovoga mletačkog državnog izvještaja kako se gledalo na jednu isturenu tvrđavu sa četiri topa.

Naime, sudeći po pisanju J. Tomića srpski domicilni kontingent je mogao biti i veći i odlučniji u svome stavu da brani svoje domove od Mlečana nego je to do danas pokazano. ”…veći deo Srba po selima i okolini Novoga ne htede čuti za njih (Mlečane) već pristajaše uz Turke nalazeći da će tako biti više zaštićeni. Takav položaj zauzimahu oni još od početka neprijateljstva mletačko – turskoga, te behu neprijateljski raspoloženi i prema hajducima. Zbog pomaganja Novljanima i izveštavanja o svakom pokretu Perašatana i hajduka, naperenom protivu Novoga, neprijateljstvo Srba u okolini Novoga i hajduka bivaše sve veće tako da hajduci njihova dobra nikako ne odvajahu od turskih te ih pljačkahu i paljahu, ljude ubijahu, čime pogonjahu one da se što više priljube uz Turke i zajednički daju otpora mletačkim vojnicima i hajducima. Nu, hajduci svakog dana bivahu sve osiljeniji tako da se Srbi u okolini Novoga nađoše u velikoj nevolji, jer ih Turci ne mogahu dovoljno zaštititi, pa videći to pristadoše da dadu taoce i obećaše da će stupiti pod zaštitu mletačku, ali samo dok pokupe žito. Ali to je bilo samo obećanje i izgovor, jer providur Zeno naskoro doznade, kako su se oni bili dogovorili s Turcima da tako urade, da im hajduci ne bi popalili žito i ostavili ih bez hrane, jer kad žetva bi svršena, oni ne samo što nisu ostali pri obećanju već izjaviše da ne misle biti podanici mletački. zato se Zeno odluči da im popali sela i uspe da neke od ovih silom nagna da se potčine mletačkoj vlasti, ali veći deo ostade i dalje uporan i zajedno s Turcima”[93]. Dalje, ovaj zaslužni i pouzdani autor[94] govori o Zenovoj koncentraciji snaga, skupa sa Peraštanima i Paštrovićima, Grbljanima i Crnogorcima te pokretu ka Novome, u avgustu. Po selima je Zeno udario noću sa odredom od četiri stotine, a čitav je kontingent razdjelio na četiri odjeljenja. Pljačka i paljenje sela je trajalo čitave noći 22. avgusta. Govori o veoma jakom otporu Turaka i Srba koji su, iako slabiji brojem, odstupali samo stopu po stopu. Srbi su se povukli u brda odakle su protivniku nanijeli veliku štetu. ”Šta više oni s brda posmatrahu pod sobom kako im plamen proždire sela i zaseoke i guta svu imovinu, koja nije bila mala. Sam providur Zeno veli da nije bilo ni jedne kuće u kojoj nije bilo dovoljno hrane, tako da je oceni očevidaca ukupna količina žita iznosila na nekoliko stotina cenata,a sem toga bilo je dosta vina, ulja, sira, masla i stale hrane”[95].

Jovan Tomić ovaj Zenov udar na Novi, koji je završen neuspjehom 23. avgusta, uz potporu nedovoljnih pomorskih snaga, motiviše željom providura da ”kazni Srbe” koji su u otimanju o Novi stali uz Turke, te da pruži primjer okolnim Srbima[96].

Vidljivo je odmah da su ovo podaci od najvećeg značaja. To da je srpski starinarski sloj ovdje bio daleko veći nego je to pominjano, to se vidi i iz naših isprava 18. vijeka. Ali, ovdje Tomić donosi izvorne i sigurne podatke kojima se može pokloniti puna pažnja. Malo je ili nimalo pisano o učešću dračevićkih Srba uz turski garnizon. Time se otvara polje za posmatranje ovoga sudara kao srpsko – srpskog sukoba. Kako bi naši čitaoci vidjeli koliki je stepen zastranjenja uporišnih tačaka oficijelne istoriografije o Bečkom ratu, ma gdje one ležale, želimo ovdje pružiti puni tekst članka jednog horvatskog autora koji piše o Boki u Bečkome ratu i koji briše srpsko ime iz ovih zbivanja.

I sami srpski učesnici rata govore o svojim djelima u pismima mletačkoj vladi. Zaslužni Gligor Stanojević je objavio tri takve značajne molbe Ilije Balotića, kneza Rada Vlastelinovića i Vuka Jovova Sikimića. Pored znamenitoga kneza Rada koji je pogubio Džin Ali – pašu, izuzetno je ilustrativno kazivanje Vuka Sikimića koji najprije navodi djela i zasluge njegovoga oca Jova iz Mirilovića. Jovo je ”oko 1660” napustio tursku teritoriju i prešao pod krilo Prejasne Republike. Jovo je prešao sa dva brata. ”Takođe i njegova braća moji stričevi nadmećući se u njihovim dostojnim poduhvatima tako da su pali u onim ratnim vremenima žrtvujući se za mletačku slavu”[97] Vuko Sikimić je u ratu izgubio i brata Simona. Kazuje Vuko da posjeduje čitavi svežanj ”potvrda uzvišenih generala i drugih mletačkih predstavnika” koje govore o njihovoj predanosti, podvizima i punoj vjeri. Iz molbe se vidi da se porodica poslije Kandijskog rata nastanila u Istri, a kada je pokrenut novi rat vratila se u Boku gdje je poslije pada Novoga zadobila posjede u Sutorini Turčina Resula Budavalića (4. aprila 1688). Vuko je dobio zemlju u ”selu Glavice”[98] Jedino selo ovakvoga imena jest odlomak Poda uz granicu sa Trebesinom: Glavići. Poslije toga, dobio je Vuko posjed u Tatarbašti na Toploj. Ova je molba učinjena 14. decembra 1706. godine.

Moguće je da je i Drobnjak Ilija Balotić učestvovao na mletačkoj strani i prije 1684. godine. On kazuje da je u vrijeme udara na Novi išao sa velikim brojem Nikšića da spriječi dolazak arbanaškog Sulejman-paše. Pobraja mjesta u Hercegovini koja je rušio u ratu, a ističe zasluge za dovođenje familija u Grahovo. Kada je 18. avgusta 1691. Ilija pisao ovu molbu, on se pozvao na potvrde Đ. Kornera od 11. nov. 1667 (Perast), 18. maja 1688 (Novi) i A. Molina 20. sept. 1689 (Novi). Sve su to potvrde za posjed zemlje.

I knez Rade Vlastelinović ističe zasluge njegova oca 1654. godine pod Đirolamo Loredanom kada su Turci udarili na Perast. Sam Rade je na mletačkoj strani učestvovao pod Antojiom Zenom. On traži posjed u Risnu.

Dakle, 1687. u jesen, predao se Đerolamo Korneru, glavnom zapovjedniku velike flote malteških, đenoveških i papskih galija, Herceg Novi, najisturenija tačka Hercegovine. Na narodnu istoriju Srba čitavoga jadranskog kruga, imaće ovaj događaj krupni i do današnjega dana neocjenjeni značaj. Najprije, zbog toga što će omogućiti jedan snažniji priliv srpskoga stanovništva Stare Hercegovine u Dračevicu. Odraziće se tako, ovo mletačko pregnuće vrlo poticajno na ukupnu političku i crkvenu misiju srpskog naroda Boke i Dalmacije, koja će, tokom 18. vijeka tražiti realnog prostora za vaspostavljanje niza predjelnih autonomija. Ove autonomije, s kraja na kraj Boke, svojim će kulturnim i ekonomskim djelom omogućiti početak srpskog Novog vijeka na Primorju pod protektoratom Krilatog Lava. No, kulturna misija primorskih Srba nije predstavljala jednosmjerni korak primitivnijeg i zaostalijeg društva u naprednije i savršenije, ona je predstavljala jedno sintetičko iskustvo i ušvršćivanje starih ustanova istočno-hercegovačkih i bokeških Srba u traženju mehanizama zaštite i održanja naroda, jezika i vjere.

Isto tako, ni u kom slučaju, neće migratorna pomjeranja teći u jednome smjeru i sa starih na nove domene. Ova pomjeranja nikako nisu značila osvajanje novih i tuđih teritorija već samo uspjeli pokušaj održanja i unapređenja jedne, nama gotovo nepoznate starobalkansko-hercegovačke zajednice u njenoj najvišoj tački i najznačajnijem domenu: Novome. Na obali mora, pod okriljem suštinski građanske Venecije, koja Srbe na spoljašnjem rubu Dinarskog sistema, nikada nije posmatrala kao opasnost. Bijahu to strogo unutrašnja pomjeranja neznatnog djela srpskih familija jugoistočne Hercegovine u okviru jednog istog teritorijalno-političkog, etničkog i kulturnog kruga. I to je jedina istina koja je tako vidljiva da je ne bi bilo potrebno potcrtavati da naša istoriografija nije izrekla toliko laži o ovim pokretima učinivši veliku temu srpskoga primorja u Morejskom ratu omiljenim predmetom falsifikovanja.

Oko novske kampanje puno su se potrudili Peraštani. Njihove se želje sukobiše sa Dubrovačkim, no o ovome su odlučivali krupniji rivali. Sami pokret na Novi nije bio lak. Grad bijaše podjeljen na Gornji i Donji. Krasile su ga četiri kule: Kanli kula, malo izviše Donjega grada, koja će pretrpjeti velike artiljerijske udare sa savinskoga predjela, na jugoistočnom uglu Begova kula, ali, na zapadnoj strani kula Abaz–paše sa većim brojem topova i iza nje, Široka kula. Govorilo se da su ga, pored Turaka, branili Albanci i ‘’Hrvati s tijesnim odjelom’’. I Boličin opis govori o jakoj tvrđavi. A njegov je opis načinjen 1614. godine. Providur Corner sabrao je u Zadru stodvadeset lađa, uz malteški odred upućen od toskanskog vojvode, kao i dvije papske galije pod zapovjednikom Herbsteinom. Ovaj se kontingent priključi pod Korčulom. Što se tiče učešća Peraštana, ono je znatno. Njih je predvodio krupni protagonista i korespondent našeg hercegovačkog i crnogorskog svijeta u ratnim zbivanjima, kapetan Ivan Mazarović. Mletački pisac Nicolo Berenzani kazuje da su Peraštani držali kuće tik uz morski kaštel (Forte mare). Vjeruje se, takođe, da su Peraštani držali okolne položaje, i omogućili prvi doticaj saveznika sa obalom. Na mletačkoj strani istakli su se Krile Zmajević, Tripo Štukanović, Jovan Burović i Vicko Bujović. Takođe, izgleda dosta sigurno da je podmićena arbanaška posada sa Abašine kule napustila svoj položaj.

Ipak, potrebno je pomenuti ličnosti koje su u prvim danima i nedeljama omogućile prihvatanje združenih snaga uz kopno a kasnije i odbijanje turskih iskoraka iz grada stekavši zasluge za osvojenje Novoga. Najprije, iskrcavanje grofa Sampole na čelu jedinice Venecijanaca, negdje oko Kumborskog rta, a zatim i Maltežana i papskog kontingenta oko Svete Petke. Malo potom usljedio je prpdor do kuća oko grada koji je predvodio markiz dal Boro, dok je kapetan Santućo zauzeo položaje kod Španjole. Peraštani i Srbi zaposjeli su Đurđevo brdo u Sutorini gdje su Turcima nanešeni znatniji gubuci. general Motie zaslužan je za zadržavanje turskog iskoraka iz grada. On je predvodio jedinicu od dvije stotine ljudi. kasnije, oko 18. septembra stići će opsadnim snagama pojačanje od trista ljudi na čelu sa majorom Kanđelijerijem.

Jedan kraći opis događaja objavljen je u Glasu Boke, ma nigdje u dva nastavka ovoga feljtona autor ne pominje učešće Hercegovaca u najvećoj pobjedi mletačkog oružja u Morejskom ratu[99].

Iz toga doba sačuvano je predanje o mletačkoj artiljerijskoj posadi na Savini koja je spašena turske granate koja je udarila u veliki hrast, pa se zavjetovala da će dati da se izradi kip Presvete Bogorodice. Taj bi se kip i danas čuvao u niši u novskoj Sat–kuli[100].

Marko Jačov, koji je koristio veliki broj dokumenata iz venecijanskog Arhiva, kazuje kako se Husein Topal – paša pod Novim pojavio 15. septembra. Kako je uspio da potisne ‘’bokeljske Morlake i Crnogorce’’, a onda i ‘’Italijane’’. Dalje kaže da je za zaustavljanje bosanskog paše zaslužan sam Korner koji je nastupio u prvim redovima[101].

Izgleda da je veliki udar na grad usljedio 30. septembra. Moguće je da Novi nije pao ni toga dana, već nešto kasnije, ali je dan uzet zbog praznika Svetoga Jeronima. Iz jednoga često pominjanoga Izvještaja koji se čuvao u zbirci Jova Sekulovića, moglo bi se dokučiti da su teški i odlučujući sukobi tekli 27. i 28. septembra[102].

Svečanu misu u gradu služio je nadbiskup Andrija Zmajević. Papa Inocent XI dao je veliki značaj pobjedi. Dao je da se iskuje medalja od livenog bakra i zlata, sa sopstvenim likom i tekstom: Castronovo expugnato. U crkvi Svetoga Marka služena je misa uz učešće dvanaest kardinala. Na Hadrijanovoj zgradi pucali su topovi.

No, tokom 18. vijeka Novi će izrastati kroz Toplu! Ovo će naselje odmah na početku mletačke uprave figurirati kao “starije” i ono će, mnogo veće od Novoga, u sebe primiti upravu Topaljske opštine i snažnije se razvijati od Novoga koji je bio definisan i zatvoren u svoje stare zidine. Na Toploj je, konačno, na početku vijeka, izgrađen i prvi mletački lazaret u Dračevici.

Sa zauzećem grada započeće i njegova rimokatolička zajednica svoj obnovljeni život. U samome gradu ogradiće se crkva Svetoga Jeronima, kao i jedan samostan posvećen Svetome Franu iz Asizija. Može se očekivati da je ovo mletačko preduzeće podignuto oko jednog starijeg ansambla građevina, među kojima je jedna posvjedočena: crkva Svetoga Arhiđakona Stefana iz 1473/77. godine.

Van gradskih zidina, stoji, u okviru Tople, i samostan Svetoga Antuna Padovanskog koji je osvećen početkom vijeka.

Ipak, vijesti o katoličkim crkavama u gradu su nedovoljne i kao parohijalna crkva se na početku 18. vijeka ne pominje ova crkva Svetoga Jeronima. Ako se uzmu isključivo arhivski tragovi, tada je sigurno da su sve katoličke crkve u gradu i na Toploj podizane po prvi put sa mletačkim zauzećem Novoga. Svakako, rimokatoličkoj zajednici u Novome, pripala je 1539. i pravoslavna crkva Svete Petke na Savini čiji su tutori vjekovima bili hercegnovski Gonzage. Čim je pao Novi, venediktinski red je zatražio od providura Kornera da se u gradu podigne jedno sklonište. On je pisao u Mletke da je spreman da izađe u susret ovome redu “zbog potrebe vjere” u isto vrijeme kazujući da bi se među njima mogao naći i bolničar. Takođe, on je izrazio spremnost da izađe u susret kapucinima. Samostanska crkva Svetoga Frana bijaše prvobitno posvećena Svetoj Mariji i u njoj su bili smješteni kapucini, i to dva sveštenika i dva kaluđera. Ovome je redu Venecija posvećivala naročitu pažnju zbog zasluga u ratovima u Dalmaciji. Poznat je Marcello di Trento, kapucin koji se istakao u zauzimanju grada.

Na mjestu današnjeg grada, naselje se moralo razvijati u doba Kosača[103] i to oko dominantnog “čvorišta” na stijeni, gdje je podignuta Morska tvrđava. U to doba se u podnožju tvrđave razvijalo snažno podgrađe i na starim mletačkim planovima vide se magazini. No, neki djelovi tvrđave pokazuju tehniku gradnje 14. i 15. vijeka, i to, poglavito, niži djelovi tvrđave. Iz mletačkih planova sa konca 17. vijeka doznaje se da zapadni zidovi grada nisu bili snabdjeveni kulama. Ravni zidovi, bez eskarpi, kakvi se vide na planovima, mogli su pripadati srednjem vijeku. Već istočni zid je imao pravougaone kule. Na fasadama kuća uz zapadne zidove grada, viđaju se i sada četverougaoni otvori koji pripadaju 14. ili 15. vijeku.

Dakle, na koncu 17. vijeka, Novi je zauzimao opseg današnjeg Starog grada definisanog opusom njegovog bosansko-hercegovačkog graditeljstva. Bilo je to gradsko naselje razdvojeno od Tople koja ga je u potpunosti obuhvatala. Prostor gradskog naselja bio je podjeljen jednim poprečnim zidom. Mreža ulica bila je nepravilna usljed mikrorejonske konfiguracije, i to će usloviti velika nasipanja i poravnavanja terena kod kakve znatnije gradnje. Na gradu su stajala dvoja glavnih vrata, prva, Porta di marina, i druga, sa podgrađem na zapadnoj strani, Porta del borgo. Na istočnoj strani su stajala i Peraška vrata. Prostor trga na kojemu je 1687. počela gradnja manje katoličke crkve Svetoga Jeronima, bio je još u to doba nasipan. Južno od trga bila je rezidencija providura, zgrada koja je vjerovatno naslijeđena i sanirana. Tu je stajao značajan ansambl građevina rezidencijalnoposlovnog karaktera, kao i bolnica i kapucinski samostan. U predjelu, kraj crkve Sv. Jeronima, i veliko groblje!

Važno je, takođe, istaći da se u prostoru van zidina, na zapadnoj strani, razvijalo malo naselje – varoš sa malim trgom sa kojega se u grad ulazilo na Porta del Borgo.

Novi je rastao i dobijao na značaju, onako kako je nekada u vrijeme hercegovačkih gospodara zasnivan. Pod neprestanom turskom opasnošću. Njegova sela davala su jedinice koje su bile spremne da se odazovu pozivu providura, kao i redovne straže.

Tokom 1688. očekivao se pad Beograda. Dubrovački poslanici žale se zbog blokade Dubrovnika od strane Venecije. U trenutku pada Beograda Venecija se uveliko sprema da upadne duž Neretve u dubrovačko zaleđe. U tome kritičnom času mnogi Hercegovci će se izjasniti za austrijski protektorat. U jesen, Leopold Prvi Habzburg izdaće parent kojim Hercegovinu uzima pod zaštitu a objavljuje veto prema namjeri Venecije da zauzme ove krajeve. Venecija je u nastojanju ovladavanja Popovim poljem doživjela poraz kod Gabele. Utisak je da sve strane u regionu radije gledaju tursku upravu nego mletačku.

Prvi imenovani providur Novoga bijaše Jerolim Dona, bivši knez i providur Hvara. Ustanovljen je i kancelar i upravnik dvora, te guvernator-nadintendant Perini, kako obavještava Dužda Gerolamo Corner generalni providur Dalmacije i Albanije u svome pismu od 30. septembra 1687.[104]

Prve godine po zauzeću Novoga, obilježava bojazan i brižljivo osmatranje turskih teritorija i pokreta. Lorenco Contarini obavjestio je providura da je izdao naređenje Ivanu Buroviću da ispita stanje u neprijateljskim zemljama.[105]

Usljed turske opasnosti, 1691. u novembru, providur Dolfin naredio je glavarima mnogih novskih sela da se svi sposobni stave pod oružje i jave na Uble.[106]

Za sve akcije hercegnovskog kontingenta u sukobima Morejskog rata, providur Dijedo, izdao je 1691. jednu pohvalu Novljanima, kojom je istakao zasluge pod zapovjedništvom Jovana Burovića, i apostrofirao učešće u Gacku, spaljivanje dvije kule i odnošenje osam turskih glava; zatim, sudar sa Sulejman pašom (Soliman Bassa) na Crnici 1689., koji je krenuo na krajeve ‘’ovih naših podanika’’; i konačno, spaljivanje tri sela kod Trebinja, i sudare oko Rijeke Crnojevića u 1690. godini.

U 1694. godini, Mlečani su odredili ambiciozni cilj: osvajanje Čitluka. U tome se i uspjelo 20. juna. Tokom ove kampanje, Novljani su učestvovali pod Jovanom Burovićem u akciji odbijanja Sulejman – paše nikšićkog u Drobnjacima. Izvještaji govore da je u tome sudaru poginulo četiri stotine Albanaca. Nakon ovoga događaja Jovan Burović je upućen u Ljubomir gdje je spalio tri kule i ljetinu.

Veliko dizanje hercegovačkih, a naročito trebinjskih Srba, usljedilo je te godine. U pokušaju zauzimanja Trebinja, upravo te godine, uništen je manastir Tvrdoš. Jedni izvještaji govore da su ga minirali Turci u napuštanju kule, a drugi da su to učinili Mlečani. Tada je pao i Kobuk za koji se vjerovalo da je neosvojiv[107]. Velike promjene se time dogodiše u Hercegovini. Za novoga pašu je doveden Ali – paša iz Uskoplja. Jovan Burović je stekao ogromne zasluge kada je od Čitluka, u noći 19. oktobra, odbio turske odrede u veoma ozbiljnom pokušaju da vrate ovo važno mjesto. Ne smije se zaboraviti da je on zapovjedao srpskim odredima.

Godina 1695. bila je znatno mirnija. Bilo je rušenja kula u okolini Trebinja. Jovan Burović se sa Bokeljima otiskivao u Ljubinje i tamo požnjeo uspjehe, spalivši neka tamošnja sela.

Kada se sljedeće godine Sulejman–paša prebacio na ugarsko ratište, providur Dolfin je krenuo na Ulcinj u želji da zaokruži svoje uspjehe u Morejskom ratu. I ovdje su učestvovali Bokelji i Novljani pod Jovanom Burovićem. Oni su, po svemu sudeći, zaslužni za iskrcavanje opsadnog kontingenta. Ovaj veliki boj je završio 3. septembra snažnom odbranom Turaka.

I sljedeće 1697. godine, Bokelji su učestvovali u sudarima na Neretvi.

Turska uznemiravanja dolaziće neprekidno sve do početka mirovnih pregovora u 1698. godini. Bokelji su u Hercegovinu uskakali i juna 1698. U Sremskim Karlovcima Mlečani su istakli zahtjev za pripajanje čitave teritorije od Gabele do Novoga. Venecija tvrdi da čitav kraj do Trebinja pripada Novome, pa kada je dobila Novi treba da zadrži sve što Novome pripada. Stanovište Dubrovnika zagovarao je grof Marsigli. Na ovim pregovorima utanačena je jedna važna odluka koja je izražena u glavi IX mirovnog ugovora u kojoj izričito stoji da će se Dubrovačka Republika naslanjati na teritoriju Otomanske Imperije.

Posao na razgraničenju započet je u 1699. godini. Aprila 1699. stiglo je naređenje iz Zadra koje je potpisao generalni providur Mocenigo III, da se pogranični komesar Giovani Grimani primi sa najvećim počastima pucanjem iz topova i pušaka.[108] Generalni providur javiće se i koncem maja novskome providuru naredbom da zabrani svakom pristup na mjesta gdje će se vršiti razgraničenje između otomanske i mletačke vlasti koje će predvoditi komesar Grimani [109] Ovim razgraničenjem, koje je dovršeno 1701., Otomanska država će zadržati veoma uzano parče obale u Sutorini. Venecija gubi Hercegovinu, a Novi sela Bajkove Kruševice i čitavu Sutorinu.[110]

Avgusta 1701., u Novome raste bojazan od Turaka. U Mletke je javljeno da je u Crnu Goru stigao ćehaja skadarskog paše. I sljedeće godine, Hodaverdi paša javlja Ivanu Bolici u Kotor da će doći u Crnu Goru. Pominje se njegov upad u Grbalj.[111]

Na prelomu vjekova Dračevica ulazi u jedno mirnije ekonomsko razdoblje u kojemu stvara svoje bogatstvo, snažeći uticaj svojih prominentnih predstavnika. U krajevima kontinentalne Crne Gore, upravo u 1700. godini, jeromonah cetinjski Danilo odlazi u Sečuj srpskome patrijarhu, da ga, kao i sve njegove predšastvenike, srpski patrijarh posveti za vladiku. Iz sinđelije, koju mu je Arsenije Treći izdao, vidi se jasno kako se ocrtava teritorijalni domen cetinjskog mitropolita. U bokeškom zalivu pod njegovom jurisdikcijom naći će se sva mjesta unutrašnjeg zaliva i Luštica bez Dračevice.

Novski Srbi žive u svojoj čvrstoj političkoj autonomiji, u svome unutrašnjem redu, u kojemu, uz minimum kooperacije sa regionalnim mletačkim vlastima, stvaraju prostor za nezadrživi ekonomski rast. Dračevićani na prelomu vjekova veoma intenzivno putuju i trguju. Među prvim putovanjima bilježi se kretanje Vuka Sikimića iz Žlijeba koji će, poslije, u Kutima, u Sopotu, dobiti kuću i vinograd.[112]

Trgovačka putovanja dračevićkih preduzetnika teku neprekidno i kada se Hercegovina uznemiri. U 1703. Redžep paša Šehić krenu put pogranične Hercegovine i negdje u Drobnjacima doživje poraz, pa čak sa bratom i život izgubi. Sredinom te godine, na izvoru Trebišnjice, okupiće se trideset i šest hercegovačkih knezova koji se čvrsto dogovoriše da se usprotive novome Namjesniku ako pokuša sa uvođenjem kakvih visokih dažbina. Posve smo sigurni, ukoliko bi kojim slučajem negdje ostala zabilježena imena ovih hercegovačkih knezova koji su se okupili na konferenciji na Trebišnjici, bila bi to ista ona imena bokeških “migranata” koji su odlučili preći pod krilo principovo. Svaki, ili barem veći dio rodova i familija južno-hercegovačkih, dao je ponekoga za Dračevicu koja se iznova podiže u glavno i veoma prominentno mjesto hercegovačko uz čvrste garancije sabiratelja narodnih za život u punoj slobodi vjere i obrta. Hercegovački Srbi krenuše u slobodu da se zadrže u svojoj Hercegovini. Konačno, opšte političke prilike u Bosni i Hercegovini tokom ovoga velikoga za vaskoliki srpski narod vijeka, dramatično će se mijenjati. U 18. vijeku ovi krajevi postaju periferne oblasti velike Otomanske države. V. Ćorović piše kako se muslimanski redovi zbijaju i postaju sve gušći, jer se u zemlju povlače potisnuti muslimani. Izloženi neprijatelju, a vidjevši kako opada autoritet središnje vlasti, bosanski begovi, gospodari srezova i oblasti, počinju da sve više delaju na svoju ruku, i da na neki način, postupajući u atavističkoj tradiciji, stvaraju nove organizacije srednjovjekovnih srpskih župa, naravno prema modelu organizovanja i političkog strukturisanja negdašnje srpske države kojoj i narodnosno pripadahu.

Konačno, još jednom istaknimo, prisustvo ovako velikog broja hercegovačkih knezova na izvoru Trebišnjice i rešenost ispoljena u konačnoj odluci konferencije, govori za znatnu populacijsku snagu zajednice koja nije načeta ili iscrpljena migracijama u bokeški zaliv, a koje su, prema našim istraživačima u tome času mogle biti dovršene u svojem glavnom toku.

U Svetouspenskom manastiru Savina čuvaju se dveri u Maloj crkvi koje nose natpis objavljen od pok. Đorđa Stratimirovića, kojim se posvjedočuje organska poticajna sprega i snaženje savinskog svetišta od istočno hercegovačkog kaluđerstva. U prvim redovima natpisa kazuje se: † OVE DVERI NAPRAVIŠE SE I ISPISAŠE NASTOJANJEM I TRUDOM I PLATOM, PROIGUMANA GEORGIJA OD MANASTIRA TREBINJE, JEROMONAHA KOJI JE RANIJE BIO POP. SVETOPOČIVŠEG MITROPOLITA BEOGRADSKOG KIRHAŽI SIMEONA LJUBIBRATIĆA. I U TO DOBA OD BOGA PUŠTEN … POĐE TURČIN NA BEČ … Dakle, ovim ktitorskim natpisom[113] evocira se uspomena na arhimandrita Georgija (Avramovića) koji se pominje u čitulji trebesinjskih Avramovića, koji su u Dračevicu, u Trebesin, prešli za Morejskog rata. Pominje se, takođe, pokojni episkop Simeon, koji je poslednje godine života proveo u Novome, pored vladike Savatija. Ipak je Novi ulazio u jedan mirni period narastanja i pored neprestane turske prijetnje, koja je njegovo stanovništvo držala u pripravnosti i pod seoskim stražama koje su dopunski osiguravale bezbjednost njegovih mrgina, i to kako od turske, tako i katunjanske opasnosti.

Grad Novi se u osvit 18. vijeka suočavao sa ozbiljnim teškoćama u održavanju i sanaciji svojih glavnih tvrđava i kula. Srđe Musić je objavio jedan dragocjeni izvještaj iz 1703. godine iz Državnog Arhiva Venecije[114]. Stanje tvrđava sa predloženim inženjerskim mjerama opravke i ojačanja dao je inženjer Đakomo Binard, uz planove Starog i Novog lazareta. Opisuje, valjda i danas prisutnu, pukotinu koja se pruža duž Gornje tvrđave u kojoj prepoznajemo Kanli kulu. Kazuje kako je teren ”slab u temeljima”. Predlaže izvođenje drenaža na zapadnoj strani kako bi se odvela voda. Bastion Svetog Jeronima je svakako stajao negdje ispod katoličke parohijalne crkve na Donjem gradskom trgu, dakle, blizu središta uprave grada. Inženjer kazuje da je opravke predlagao uvaženi Đovani Grimani kao komesar za razgraničenje, boraveći u Novome. Ali, zidovi u suvomeđi obljepljeni malterom pokazali su se nedovoljnim. Mletački građevinari su na ovome bastionu vršili i neke sondaže. On je smatrao posalove na opravkama bastiona sasvim neizvjesnim te da se u cilju valjane odbrane grada povede računa o Španjoli. Tražio je da se obnovi svod na Gornjoj tvrđavi koje je raznešten prilikom mletačke opsade. Binard je vodio računa i o bistjernama koje su bile raspoređene oko bastiona. Predvidio je da se debelim zidovima okruže vrata prema obali na Tvrđavi na moru (Forte mare), koja vjerovatno i danas stoje.

O Španjoli kazuje da se opravi na moderan način te da je ova tvrđava na najboljem mjestu na području Novoga.

U to vrijeme opasnosti od nekog novog turskog prodora ka Novome ni slučajno nisu prestale. Venecija je vršila dosir sa Crnom Gorom, gledajući da obezbjedi svoje zaleđe u miru, pa u nekim dalekim planovima, osigura i eventualno produbljavanje, proširivanje, uzanog pojasa uz obalu.

Generalni providuri Dalmacije i Albanije (Albania Veneta) dodjeljuju krupnije baštine zaslužnim familijama u Dračevici. Danas, nakon sagledavanja opšteg okvira događaja koji posljedovaše Morejskom ratnom metežu, i otimanju o živo tijelo srpske Hercegovine svih ondašnjih jadranskih država, pa i snažne Austrije, može biti da u dukalima ispisana sintagma “veoma zaslužni” odlično odgovara istini i predstavlja odmjeren izraz diplomatskog priznanja najviđenijima koji su imali mogućnost podizanja naroda.

I ljeto 1706., obilježiće u matičnim oblastima bokeških migranata ozbiljne turske prijetnje. Važno je istaći da se u svim ovim i prethodnim sukobljavanjima angažuje srpska Hercegovina.

U to vrijeme Dračevica i Novi grad iznova izlaze na more i otpočinju svoj istorijski pomorski život. Splitska skela gubila je na značaju i Venecija u prvoj godini 18. vijeka otvara topaljsku ne bi li se nadmetala sa Dubrovnikom. Uz sve slabosti i početne pogreške kod obrazovanja lazareta, steći će ova skela krupne prednosti, mada Venecija kanališe sav tranzit ka gradu Svetoga Marka.[115]

Važna istorijska tekovina grada Herceg Novoga su bez sumnje njegovi katastri. Treći po redu, i najpotpuniji, dovršen je 1704. godine. Ovu knjigu dovršili su mjernici Bartolomeo Agostini i Pietro Rossi. Izrada i upotreba katastra pridonosiće razvoju boljeg osjećanja Topljana za pravičnost jednog drugačijeg tipa i red ustanova države naspram ustanova običajnog prava. Veoma krupna pregnuća topaljskih testatora i crkvenih tutora, marljivost njenog prostog stanovništva i želja za nadmetanjem na svakoj arkadi i portalu, na svakom zasvođenom prozoru, na svakoj taraci, izrasta u realnom kulturnom prostoru, u okviru ustanovljenog reda državnih ustanova građanske Republike Svetoga Marka koja čuva slobodu najsnažnijeg narodnosnog tijela njenog okolojadranskog kruga. U to doba, i još veoma dugo, živjeće susjedne kontinentalne oblasti Hercegovine i Crne Gore u drugačijim okolnostima koje karakteriše blokiranost kulturnog razvitka. U vezi sa izradom katastra i smirivanjem ratnih dejstava stoji i molba mletačkog kapetana Vuka Sikimića, Hercegovca iz Mirilovića kod Bileće, koja predstavlja veoma sadržajan i slikovit opis putašestvija jedne hercegovačke familije u dva mletačko – turska rata.

U 1707. godini nastupiće novi nemiri u širem regionu. Mletačkoturski odnosi se ozbiljno remete i generalni providur Riva ponudiće Crnoj Gori mogućnost dogovora o saradnji. Sastanak je održan u Novome. Obje strane su prevashodno nastojale da se oživi trgovina a ostala pitanja su ostala pasivna.

U to doba u velikoj Rusiji Petar Prvi uspijeva u svome nastojanju da oštrim unutrašnjim zahvatima ekonomski i politički stabilizuje svoju nepreglednu zemlju. Vrlo brzo, on će načiniti i iskorake prema vani. Počeće se zanimati za Balkan. U ovome iskoračivanju, ukazaće se na političkom pozorju sveg slovenstva jedan gatački Srbin, Sava Vladislavić, kao uticajni savjetnik i diplomata u službi ruske zemlje. Još kod karlovačkih pregovora ruska strana će se založiti za prava i vjerske slobode pravoslavnih na Balkanu i otvoreno nagovjestiti želju za uspostavu protektorata. Ovakva odlučna ruska politika u starom balkanskom pitanju koje se vazda očituje kao pitanje državnog integriteta rasutog Srpstva, donijeće Boki i njenome zaleđu, vrlo skoro, nove snažne i opasne nacionalne uzlete. I opet nemiri zahvataju Hercegovinu. U 1711., Otomanska Imperija će objaviti rat Rusiji. Švedski kralj Karlo Dvanaesti pređe u Tursku ne bi li nagovorio Otomansku državu da krene protiv Rusije i u tome uspije.

Veoma krupan značaj za Boku nosio je ovaj srpski ustanak. Čitavu godinu dana prije nego će doći do objave rata, ruski poslanik u Carigradu Petar Tolstoj, i Dvorski savjetnik za pitanja pravoslavnog Istoka, grof Sava Vladislavić, pribavljali su obavještenja o namjerama turske vlade, kao i o uticaju Karla Dvanaestog kod Ahmeta Trećeg. Rusija je prethodno razaslala svoje agente po Turskoj i Krimu. Poput knezova Vlaške i Moldavije, koji se uznesoše nadom u oslobođenje od Turaka (na početku 18. vijeka upućen veliki dar manastiru Tvrdoš o čemu se originalna povelja čuva u manastiru Savina), i naši narodni glavari se radovahu nagovještenom sukobu Rusije i Turske koji je mogao izgledati kao čas razriješenja srpskoga pitanja. U sasvim osnovanim projekcijama razvoja događaja, Hercegovac Sava Vladislavić, koji bijaše glavnim pokretačem ustanka, očekivao je isticanje srpskog pitanja na mirovnoj konferenciji. Sava je načinio ratni plan Rusije.

Petar Veliki je početkom marta 1711. krenuo put Galicije i u tome času došlo je do pokretanja naših poleđinskih predjela. Rumunski hroničari pisali su vrlo ozbiljno o prvim bljeskovima panslavizma. Grci su vjerovali da će u Carigrad vratiti svoga vasileusa, a svo sveštenstvo se nadalo povratku sjajnog Bizanta. Slovenski narodi, poglavito Srbi, vidjeli su u ruskome vladaru i svepravoslavnom sabiranju, priliku da na slovenski oltar prinesu svoje oblasti. Sava Vladislavić lično je uputio pukovnika Mihaila Miloradovića u njegovome poslanstvu u Crnoj Gori i Hercegovini. Pisao je Sava Miloradoviću ovako: “Ako se dobrosrdačno potrudiš i takvo slavno djelo kao što je ustanak slovenskih naroda protiv Turaka dobrome kraju privedeš, i mnogobrojni narod protiv Turaka digneš, onda ćeš uskoro postati general, i preveliku ćeš milost postići.”

Miloradović, koji je ovdje boravio i 1707., dolazio je vladici Savatiju u Toplu i to početkom juna 1711., obećavši njemu i Hadži-Stefanu znatne posjede Mustafe age Čengića u Hercegovini, a da će poslije njih, ovi posjedi preći u vlasništvo Trebinjskog manastira.[116] Zanimljivo je da Miloradović pominje Trebinjski manastir a ne neki manastir na teritoriji episkopije. Nije nam poznato kako se u ovome ustanku ponio vladika. Nema sumnje da je njegov glas mogao nositi priključenje čitave Dračevice, ali i puno širih predjela ustanku.

I pored propasti ustanka, donijeće ovaj pokret prvo čvršće vezivanje za Rusiju i označiće prvi opštenarodni srpski ustanak protiv Turaka. I neće puno vremena proći i začeće se novi mletačko-turski rat (1714-1718) koji će se u Boki, takođe, dobro osjetiti. I jedan i drugi veliki događaj, ustanak sve Stare Hercegovine 1711., i ovaj poslednji veliki mletačko-turski sukob, odraziće se na život Novljana i Trebinjaca i dovesti do nove imigracije snažnih, kneževskih familija Zubaca i Trebinja, ali i odliva i učvršćivanja u Petrogradu značajnih Topljana. Kada je Sava Vladislavić krenuo akciju na podizanju Srba u ratu, on je izazvao dalekosežne dobre rezultate u gradu doseljenja njegove familije. Ova će novska trgovinska kolonija pomoći i podizanje Velike savinske crkve. Rat je ipak otvorio mogućnost za stvaranje jedne jako svijetle tačke u istoriji Dračevice. Ratom krenuti odliv topaljskih trgovaca ka Petrogradu i ratom krenuti priliv trebinjskih prvaka u Toplu. To je, svakako, jedan od krupnih biljega i prinosa napredovanju Tople, napredovanju privrednom, ali i kulturno-crkvenom sabiranju njenog visokog sabiračkog djela u velikom vijeku Srba.

Grad Novi, živio je ipak u ovome razdoblju mirno i njegova pomorska privreda brzo je rasla. Ovdje je već do četrdesetih godina 18. vijeka stvoren jedan znatni stalež bogatih trgovaca sa velikim nepokretnostima i zabilježena su prva velika ktitorska djela (1712., 1742). U tome času začinje se i topaljska hercegovačka emigracija koja stoji u Veneciji i Rusiji. Taj ruski kontingent je jedna od najzanimljivijih i visokih tačaka i dometa dračevićke istorije 18. vijeka. Sasvim je moguće da je ovaj krug formiran oko Vladislavića i znamenitoga i uticajnoga grofa Save Raguzinskog, jer su zaista članovi ove familije prisutni u Petrogradu. Tamo je stajao Mojsej Jovanov. Iz obimnije dokumentacije hercegnovskog Arhiva, vidi se i da su ovi Vladislavići, Mojsej, i Matej, živjeli u Petrogradu, ali i zadržavali veze sa Novim, dugo boraveći u Novome i održavajući poslovne akcije u Novome putem njihovih zastupnika. U sredini vijeka kupovali su dućane i kuće u Toploj, ali i baštine u Kutima, Ratiševini i Podima. U Rusiji, u Petrogradu, je sredinom vijeka umro konte Jovan Vladislavić. Za skrbnika njegove ostavštine postavljen je Jovan Lučić iz Dubrovnika.[117]

U Novi su sredinom vijeka doselili i Stratimirovići, i to pet familija. Generalni providur Jakov Baldu zapovjedio je da se familije Nikole, Mata, Marka, Anta i Jova Jovovića Stratimirovića koji su doselili iz države Turske oslobode svih nameta i kuluka, izuzev za slučaj rata ili vanrednih prilika kada su svi vjerni podanici dužni da pruže pomoć. Ova je naredba načinjena u Kotoru 17. septembra 1747. Tri godine kasnije, u zimu, Nikola Stratimirović iz Tople, podnio je na registraciju uvjerenje Topaljske opštine da su ove familije, porijeklom iz Trebinja, koje sada žive u Toploj, oslobođene plaćanja državnog poreza.[118]

U Novome je poslije rata 1711., i poslije Drugog Morejskog rata, narastao i katolički konglomerat. I upravni aparat i njegovo stanovništvo koje poznajemo iz Nota od soli države Novske iz druge polovine vijeka.

U to doba aktiviraju se primorske autonomije. Grbalj 1715. prihvata mletački protektorat i to na temelju autonomije iz Kandijskog rata 1647. godine, i za to je iz dat dukal 30. novembra 1715. U vrijeme kada Venecija postiže krupne uspjehe u Moreji, Dalmaciji i Hercegovini, zubački prvaci Danilovići, Kuzman i Jovan, prelaze u Dračevicu da podignu sve Zupce i pređu pod krilo principovo. Ako je suditi prema izvorima bijaše to najkrupnije pomjeranje stanovništva južne Hercegovine ka Dračevici od Morejskog rata.

Drugi Morejski rat (1715-1718) donijeće novo krupno angažovanje novskih Srba na strani Venecije. Upravo su Novljani 1715. godine zauzeli Zupce i proširili mletačku granicu. Novljani su pod zapovjedništvom Jovana Burovića prodirali ka Korjenićima i trebinjskoj okolici, dopirući do tvrđave Ključ. Bile su ove aktivnosti od značaja za razriješenje kampanje pod Sinjom. Rat je, takođe, donio i nove značajnije opravke na gradu, kao i novo utvrđivanje, pomoću inžinjera Lansberga. Obnovljen je “Kaštio s mora”, a Donji grad se konačno priveza sa Gornjim. I kada je Močenigo navaljivao na Bar, Novljani su učestvovali pod zapovjedništvom pukovnika Bečića, i ove je njihove zasluge Močenigo pohvalio posebnim svjedočanstvom. Ovi će događaji, svakako, jednome zaslužnom mletačkom lideru, značiti za formiranje veoma povoljnog i zahvalnog stava prema srpskome vladici koji je sjedao u Novome. Vladika Savatije se upokojio u vrijeme rata, ali ga je već uvelike zamjenjivao arhimandrit Stefan.

Vladika Danilo Petrović zatražio je reviziju nekih formulacija iz dukala od maja 1717. koje se odnose na vjerska prava Srba u mletačkim domenima. Republika, čineći ustupak, ipak ostavlja pitanje jurisdikcije nad dračevićkim Srbima nejasno i nedovoljno ocrtano. U Požarevcu, Venecija postiže određene koncesije i istorija se ponavlja. Republika Svetog Marka dobija malo. Tek Uble, Ledenice i Krivošije. Tokom ovoga poslednjeg velikog mletačko-turskog rata dubrovačko stanovništvo se solidarisalo sa ustanicima – bokeškim i hercegovačkim Srbima. V. Foretić piše “Osim opće kršćanske solidarnosti djelovalo je i ponešto drugo”[119] Vlada je morala zabraniti svojima, a ističu se Konavljani, da skrivaju i pomažu ustanike. Konavljani čak prilaze ustanicima.

U Toploj će se u poslednjoj godini rata desiti nešto što će obilježiti njegovu tristogodišnju istoriju. Topljani će te godine uputiti u Mletke deputaciju od četiri člana: Iliju Cvijetovića, Nikolu Zlokovića, Dragutina Magazinovića i Mihajla Komnenovića, koja će zamoliti Senat za osnivanje autonomije u Toploj.

Molba Dračevićana za osnivanje opštine[120]

Prevedri Principe,

Ovo je prvi put da Vam se do zemlje klanjaju stanovnici hercegnovskog kraja; iako ih krasi ista vjera i jednako poštuju Vašu Svjetlost, ipak su se svrstali u tri grupe: prvi su se prepustili uživanju u državi i prije nego je Herceg – Novi zadesila ovolika sreća čijem ostvarenju su, opet, i oni sami veoma doprinjeli; drugi su našli utočište pod vlašću, među onima koji blagosiljaju mir, i najzad, treći koji su se začas priklonili sadašnjem ratu.

Koliko je brojno ovo trovrsno stanovništvo, koje samo spolja gledano, čini jedinstvenu zajednicu, toliko je siromašno tlo područja na kojemu žive. Zbog surovih razgraničenja u prošlosti njegov najbolji dio još stenje pod varvarskim jarmom turske vladavine.

Okončaće se, ipak, njihovo žalosno stanje, jer će, Božjom pomoći, ova slavna narodna vojska, u predstojećem ratnom pohodu, povratiti pomenutu teritoriju u nekadašnje granice, kao što će povratiti svoje izgubljeno samopouzdanje i svoju prijašnju snagu.

Međutim, u jadnom je stanju stanovništvo i na ovoj sadašnjoj zemlji, skroz brdovitoj i krševitoj, i ne dolazi u obzir da se obrađuje, i pored truda oko poboljšica, pa na njoj ništa ne raste osim šikare i trnja.

I pored ovih nesretnih okolnosti, oni nikada nisu napustili svoju rodnu zemlju, već su sve jače za ljubav svog narodnog imena, čuvali svoju čistu vjeru kojoj su se zakleli i u svim ukazanim prilikama – u prošlom i sadašnjem ratu – potvrdili su je, prolivajući krv i žrtvujući svoje živote.

Veoma brzo u budućnosti prepričavaće se u koliko bitaka se istaklo ovo zaslužno stanovništvo a to će još uspješnije i jače potvrditi brojna časna svjedočanstva koja podastiru na uvid i znanje vladoca i koja čine najveću vrijednost njihovom podaništvu.

Pa ipak, uza sve to sitno pretvaranje, zanemarujući i to što su oni učinili prilikom osvajanja Zaljuta, prilikom njegove odbrane, pri opsadi Ulcinja i u brojnim drugim teškim prilikama kada su donijeli veliki broj neprijateljskih barjaka i mnoge odrubljene glave, Vi morate priznati da je ovo stanovništvo najviše sebe izložilo najvećim opasnostima sadašnjeg rata.

U stvari, cijena njegovog zalaganja i njegove hrabrosti bila je dobrovoljan pad Zubaca i tamošnjih ljudi koji su čuvali to mjesto kao važan odbrambeni položaj za čitavu teritoriju: stoga računa na neku počasnu titulu za oslobođenje Sinja i za pravovremeno izvedene akcije u gornjim krajevima Albanije.

Nastavljajući svoj put započet pobjedama, narod je navalio od Herceg – Novog do Trebinja s jedne, i od Korjenića s druge strane, sijući pustoš i paljevinu utisnuo je prizore užasa, kao svjedočanstva svoje hrabrosti.

A kakve su tek dokaze iznijeli pred očima vladara koji im dodjelio svetu dužnost – prilikom osvajanja Carina i Popova, prilikom zauzeća kule u Lugu oružanom silom, i najzad, prilikom opsade Bara, kada se ne bi ukrotila njihova varvarska oholost, da nije bilo njihove smjelosti; možda bi se, igrom sudbine, ta opsada bila svela na kakvo zlosrećno pogubljenje, s obzirom da su svojom hrabrošću, onemogućavali svaku pomoć od strane Turaka, o čemu svjedoče živi dokazi generalnog providura u Dalmaciji. Koliko god ih košatale sve žrtve i toliko prolivene krvi u svim tim prilikama ipak su divnim znamenjem ovjenčali svoju neuništivu vjeru.

Kako je narod Herceg – Novoga dosad mnogo učinio u korist svog poštovanog Principa, više od toga duguje istom principu; stoga obećavaju da će u budućnosti još više činiti.

S obzirom na tolike žrtve koje su u međuvremenu prinijeli na oltar rata i mira, imaju razloga da se ti branioci raduju, jer se smatraju isto tako vrijedni u pogledu odanosti i vjere kao i ostali njihovi sunarodnici, a sami su siromasi i golje, i bez i najmanjeg dobitka od strane javne dobrotvornosti.

Potreba, dakle, za obezbjeđenjem svog opstanka i čestita želja da se pokažu kao i ostali, mnogo su doprinjele da otprave svoje izaslanke i to one koji se ponizno klanjaju velikom prijestolju, i koji se po prvi put smatraju srećnim što će vidjeti Principa i smjerno mu predati ovu molbu:

1. Da stanovnici Herceg – Novoga, koji su svi pravoslavne vjere, smiju i dalje da žive sa istom vjerom i da im, osim toga, bude dopušteno da proširuju i popravljaju pravoslavne crkve i manastire koji se nalaze na pomenutoj teritoriji, i to bez ičije zabrane.

2. Da njihovom sviješću uvijek upravlja vladika iz Hercegovine, koji je njihove vjere i njihovog jezika, jezika slovenskog, kao što se u prošlosti uvijek činilo; vladiku, pak, mora da posveti patrijarh takođe njihove vjere, a u njegovom odsustvu tri vladike isto tako njihove vjere, i da se niko, ni pod kakvim izgovorom ne umiješa.

3. Da jalovo zemljište hercegnovskog područja, koje je skroz brdovito i krševito, a uz to podložno oburvavanju u more vodenom bujicom, bude milošću države oprošteno od teških daća koje plaća, tj. od 3,10 lira na zemljište pod vinovom lozom, a 2,10 terasasto zemljište po Dalmaciji i obradivo zemljište, jer mnogo puta škrt prinos nije mogao da pokrije porez.

4. Da budu izuzeti od poreza njihovi domaći proizvodi, kao i prihodi od trgovine njima u svim mjestima čestite države.

5. Da se i pokojnim podanicima, njima i njihovim nasljednicima, kao što je to slučaj sa živućim podanicima koji su se predali u ruke državnoj vlasti, osigura vlastita zemlja koju su sami, oružjem u ruci na ovom području osvojili, i neka to imovinsko pravo dobije primjerenu odredbu u parohijalnoj crkvi u Toploj, predgrađu Herceg – Novoga.

6. Pošto neprijatelji prijete oružjem na granicama ovoga kraja, a stalno se povećava broj podanika za odbranu, oni mole da im se dodjeli 500 pušaka albanske izrade, 6 zastava i jedan barjak.

7. Kako su prošle godine imali slabu žetvu i ostavili neobrađeno ono malo njihove zemlje, a zbog toga što su u vrijeme sjetve krenuli u opsadu Bara, neka samo ove godine dobiju 600 stara žita kao državnu pomoć.

8. Da braniocima Herceg – Novoga bude dopušteno da formalno i fizički oforme komunitad kako je to učinilo ostalo stanovništvo Albanije kojom će upravljati kapetan, četvorica suđa i jedan pisar; da ih bira oppština, da ih svake godine smijeni; da budu ovlašteni da smiju presuđivati u građanskim sporovima koji bi u opštini nastali; da krivične sporove vode državni predstavnici koji bi, jednako kao i kapetan bili plaćeni po 20 fjorina mjesečno iz državne blagajne.

9. Da se oslobode svakog manuelnog rada osim služenja vladaru pod oružjem, u hitnom slučaju iznenadnog izbijanja rata.

I dok je Vaša Prevedra i Premilostiva Vlast toliko dugo otezala s molbama stanovnika Herceg–Novoga, dotle privilegije koje su oni teškim suzama i ponizno milili, uživaju već više vjekova neki okolni narodi i podanici vaše svjetlosti, a to su stanovnici Makarske, Poljica u Dalmaciji, kao i narod Grblja i Paštrovića u Albaniji.

Herceg – Novi, 14. juna 1718.

Kopija ot šupljike predali imbašaduri u Mlecije, u Senat: Ilija Cvijetović, Niko Zlokov, Mihat Komljenov, Dragutin Petrov.

Dužd Joannes Cornelio odgovorio je dukalom od 14. jula 1718: “Da mogu slobodno, kao i do sada, živjeti u svojoj pravoslavnoj vjeri i da ih niko za to ne smije uznemiravati, i da mogu popravljati svoje crkve i manastire, kada to nađu za potrebno”. Prvi kapetan komunitadi bio je Nikola Zloković iz Bijele, a zamjeni ga Simo Milutinović Tomašević iz roda Magazinovića stacioniranih u trebinjskoj Površi (selo Slivnica). Topaljska opština je koristila pečat Saborne crkve Svetoga Voznesenija u Toploj.

Vidljivo je da Senat odgovara sukladno zahtijevima svih kapitula ove molbe, osim drugoga kapitula koji insistira na pravilnom izboru episkopa.

Najvažniji rod koji se istakao u osnivanju Topaljske komunitadi, istorijsloog jezgra hercegnovske opštine je rod slivničkih Magazinovića. Sladoje bijaše glavnim obrtnikom u Boki na izmaku Morejskog rata, pohvaljen od generalnog providura za podsticanje trgovine. Njegov sinovac Simo Milutinov postao je jednim od glavnih prokuratora kod gradnje Saborne crkve Svetog Vaznesenja Gospodnjeg na Toploj. Takođe, i prvim tributarnim načelnikom Topaljske komunitadi, kao i snažnim braniocem slova dužedevog dukala o zasnivanju komunitadi. 1742., napisao je oporuku koja svjedoči njegovo veliko ktitorstvo i darovanje Srpske crkve, razašiljući krupne novčane priloge svim drevnim središtima Crkve u istočnomediterankom basenu, pa i u Sinaju[121].

Glavni izvor bogatstva novskih preduzetnika, među kojima su se, svakako, isticali učesnici u poslednjim ratovima, bijaše pomorska trgovina. Ocjena o određenom autonomnom razvitku pomorske privrede novskoga kraja, koji se oslanjao, uglavnom na kapitalu doseljenika, može stajati, sve dok se ne utvrdi ko su doseljenici a ko starinici. Ne sporimo da je novi kapital doseljenika preovladavajući u formiranju topaljske trgovinske flote zbog privilegovanoga položaja migranata[122].

Sigurno je, takođe, da je ovaj kapital uvećavan i pljačkama na moru. U doba osnivanja Topaljske opštine, Topla je pominjana i u međunarodnoj diplomatskoj prepisci. Njeni se žitelji pominju uz Peraštane kao glavni vinovnici nereda, čak oko Rijeke i Mošćeničke Drage[123].

Tokom 1719., Novljani su prebacivali vlastima zbog odvlačenja građe za Kotor i Budvu. Do ljeta 1709., u okolini Novoga je posječeno skoro 100 hrastova u Bijeloj i Kruševicama, 225 u Kutima (Kuti, Obalica i Rujevo, Lastva) i 125 u Luštici[124]. To je ogromna sječa! Brodovi su za Novljane građeni i na Korčuli, ali i kupovani od Turaka. Jovan i Nikola Palikuće posjedovali su tartanu od 250 tona nosivosti.

Dračevićani su trgovali i putovali za Korčulu, Split, Zadar, Rijeku, Senj, Hvar i Trogir. U Korčulu se nosio katran, paklina, drvo, žito, sir. Tamo se kupovalo i vino. U Trst se nosilo ulje, suvo meso i kornjače. Bračani su donosili vino u Novi. međutim, za Veneciju idu samo veći brodovi Vojnovića, Živkovića, Gorakuća, Mirkovića… Nose sir, duvan vosak, ulje, vunu…

Regule na kojima je sazdan svagdanji život Tople su izuzetno stroge. Građani Dračevice bili su vezani za Crkvu. Stvorili su jedan reperni i elitni sloj svojega društva i sa njim krenuli naprijed u stvaranje vrijednosti koje se mogu pokazati Svijetu. Drugi element za procjenu nivoa kulturnog razvoja ovoga kraja je širina fizičkog i osjećajnog prostora koji zajednica eksploatiše, prostora koji zajednica sažima u svome privrednom i kulturnom delanju. Taj je prostor u 18. vijeku veoma znatan, i on je u velikom vijeku Srba, ovdje naglo proširen. Topla sabira i sažima iskustva i utiske sa čitavog mediteranskog kruga. Ona ga uspijeva brzo i lako opkoračiti i povezati.

Nadalje, Topla pristaje na red ustanova zajednice i red ustanova države kojoj pripada. Ona pristaje na činjenicu konačnosti sudskih odluka, najprije, njenih narodnih sudova, a potom, i mletačkih sudova. Država se poštuje jer je pravična i sveprisutna. U životu dračevićkog sela može se poznati nekoliko krugova odlučivanja. Najprije, unutrašnji krug stare ustanove glavara koji figuraju kao starješine rodova i rodovskih agregata – sitnih parti po selima. To je jedan isključivo profani krug i on je svojim djelovanjem i svojim mehanizmima upravljen put unutra. On se upinje da događaji unutar zajednice-roda, tu i ostanu. On objedinjuje i čuva posve skrivene mehanizme održanja poretka unutrašnjeg života dračevićkog sela 18. vijeka koje mi danas teško možemo dokučiti.

Drugi krug odlučivanja je ostvaren kroz ličnost i ustanovu serdara koji je odžavao korespodenciju sa predstavnicima državne vlasti. On, kao i paroh, personifikuje represivni aparat države i njegova je aktivnost visoka.

Treći krug je krug zvaničnosti i reprezentativnosti. To je uprava Topaljske komunitadi.

Ovdje, u Dračevici 18. vijeka samo su okupljeni i upravljeni prema vani, van statičnih krugova odlučivanja starobokeškog i starodinarskog društva upravljački mehanizmi koje smo mi izgubili u doba austrougarske okupacije. Ovdje je počela gradnja onoga što mi danas zovemo “otvorenim društvom.” Snaga starih ustanova ipak će zadržati svoju životnost. Ali u toj sintezi biće ostvaren glavni interes zajednice: održanje starog srpskog otoka sred mletačkog zemljišta. Održaće se otporni srpski nacionalizam i etničnost stare srpske vjere a sve u živahnom saobraćanju sa Svijetom i čitavim Mediteranom. Biće stvoreno elementarno bogatstvo koje će pohranjivati veoma stare i drevne modele kulturnog života Dračevice i Stare Hercegovine. Dakle, danas mi možemo veoma lako prepoznati progresivni kulturni tok ovoga kraja koji mi ni u kom slučaju ne smijemo gledati kao kulturni preobražaj. Ovdje, u Dračevici, Stara Hercegovina samo produžava svoj život.

Sasvim sumarno, ukupni rezultati Topaljske autonomije mogu se postaviti ovako:

a. Najviša kulturna autonomija sa tendencijom i jasnim znakovima političkog osamostaljivanja

b. Ekonomske koncesije i visoki privredni rast koji će tokom druge polovine 18. vijeka postati jako očigledan u topaljskom pomorstvu i trgovini

c. Samostalnost crkvene vlasti koja će u svojim praktičnim odrazima postati vidljiva poslije progona vladike Stefana

d. Visoki stepen samostalnosti tradicionalnog sudskog sistema koji je preuzimao i ingerenciju presuđivanja u krivičnim sporovima

e. Visoki kulturni prinos izražen u ustanovi ktitorstva i svagdanjeg urednog života

f. Učvršćivanje saznanja i snažno iskustvo civilizatorske uloge i vrijednosti Topaljske autonomije

Tokom druge polovine 18. vijeka, uz snažni razvoj pomorske trgovine, stvoriće Novljani uslove za podizanje Velike Svetouspenske crkve manastira Savina i ona će biti dovršena tek 1799. godine. Pad Venecije 1797. dočekaće Novljani kao sopstvenu tragediju, ne toliko zbog privrženosti starom sistemu, već zbog bojazni od novog okupatora. Potresna su njihova nastojanja da održe svoju topaljsku opštinsku autonomiju i u vrijeme uprave Austrije i Francuske.

[1] Ilija Pušić, Pećina Vranjaj preistorijsko stanište iznad Herceg – Novog, Crnogorska Akad. Nauka, Poseb. Izdanja, knj. 38, Podgorica, 1999, 39, 43, 71, 72. Autor ističe prisustvo oskudnih nalaza neolitske grnčarije u desetak fragmenata različitih posuda. U nerolitskom stratumu nisu opažena ognjišta.

[2] Fernan Brodel, Mediteran i mediteranski svijet u doba Filipa II, Podgorica, 2001, 27 (’’Najpre planine,’’ ’’kako definisati planinu?’’ ’’Planina, civilizacije, religije’’); Goran Ž. Komar, Kameno kod Herceg – Novog. 672 godine pominjanja sela. Hronika, Herceg – Novi, Kameno, 2007, 11.

[3] P. Lisičar, Crna Korkira i kolonije antičkih Grka na Jadranu, Skoplje, 1951, 7

[4] M. Kozličić, Historijska geografija istočnog Jadrana u starom vijeku, Split, 1990, 48 – 79

[5] A. John Evans, Antiquarian Researches in Illyricum, Westminster 1, I – II, 1883. Artur Evans je vršio arheološka iskopavanja u Risnu.

[6] P. Lisičar, Legenda o Kadmu i veze Lihnida sa Egejom i Jadranom, Živa antika III, 1 – 2, Skoplje, 1953, 245. M. Suić, Gdje se nalazilo jezero iz 24. poglavlja Pseudo Skilakova Peripla, Godišnjak Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 8/1953, 111 – 130. D. Srejović, A. Germanović – Kuzmanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, Beograd, 1979.

[7] Vladimir Ćorović, Srpski manastiri u Hercegovini (”Prošlost Hercegovi-ne”), Beograd, 2999, 14 – priredio dr Đ. O. Piljević.

[8] Ranka Kuić, Keltski tragovi u Boki i Crnoj Gori, Dračevica – časopis Društva za arhive i povjesnicu hercegnovsku, god. II, br. II, Herceg – Novi, 2004, 3 – 6

[9] V. Ćorović, Srpski manastiri /kao gore/…, 15

[10] Pavle Mijović, Tragom drevnih kultura Crne Gore, Titograd, 1970, 59, nap. 4

[11] Isto, 75

[12] V. Ćorović, Granice stare trebinjske oblasti, Vidoslov 16, Tvrdoš, 1999, 38. Autor se poziva na Nik. Bar. Djonović, Suttorina und die romischen Funde, 1906, 6, 7.

[13] Jeromonah Atanasije Jevtić, Drugi vaseljenski sabor, Teološki pogledi, br. 1 – 3, god. XIV, Beograd, 81

[14] Dr Božidar Šekularac, Tragovi prošlosti Crne Gore, Srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori kraj VIII – početak XVI vijeka, Cetinje, 1994, 33 – 35

[15] N. Đorđević, Istorija Srba i srpskih južnoslovenskih zemalja u Turskoj i Austriji, Beograd, 1872; M. Milojević, Odlomci istorije Srba, Državna štamparija, Beograd, 1872.

[16] Bizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I, posebna izdanja knj. CCHLI, Beograd, 1951, 259, 260, 261 – urednik G. Ostrogorski i sar.

[17] Teritorija Herceg Novoga je slabo arheološki istražena. Iskopavanja su vršena samo na jednoj posvjedočeno srednjevjekovnoj građevini – crkvi Svetoga Apostola Tome u Kutima koja je stajala ruševna. Ova crkva je pripadala 10. vijeku. Ovaj period karakte-riše u Dra-čevici praznina kulturnog nanosa isključivo iz razloga njegove arheološke neistraženosti. Na teritorijalnom opsegu Herceg Novoga stoji ogroman broj crkava sa preovladavajućim sre-dnjevjekovnim utemeljenjem. U toku su ispitivanja na crkvi Svetoga Save – Zavičajni muzej He-rceg-Novi.

[18] Đorđe Janković, Srpsko pomorje od 7. do 10. stoleća, Srp. Arheološko Društvo, Povremena izdanja, knj 5, Beograd, 2007, 37

[19] Jonannes Lucius, Memorie storiche di Tragurio o detto Trau, Venezia, 1673.

[20] Darxava sveta slavna i kreposna carkovnoga letopisa trudom Andrie Zmajevicha Perasctanina, filosofie nauciteglia i bogoslovca, gniegda opata Perasckoga, sada arkbiskupa barskoga, u Budvi SV. pristoglia apostolskoga namesnika, kragliestva Servie nacelnika svomu narodu Slavinskom… MDCLXXV.

[21] K. Jireček, Die handelsstrassen und Bergwerke ven Serbien und Bosnien Wahrend des Mittelalters, Prag, 1879, 3.

[22] J. Gelcich, Memorie storiche sulle Bocche di Cattaro, Zara, 1880, 51

[23] Isto, 145

[24] S. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba, Beograd, 1964, 10.

[25] Za nas je veoma zanimljivo uključivanje bliskih srodnika Pavlovića – vlastelina Obradovića u uticajni krug političkih djelatnika ovoga vremena. Knezovi Radosav i brat mu Vukašin Obradović učestvuju u političkom životu 1419. godine. Upravo preko ovih Obradovića Dubrovnik je uticao kod vojvode Petra i Radoslava da im ustupe njihovu polovicu Konavala. Knez Radoslav pominje se kao svjedok na poveljama Radoslava Pavlovića. Miloš Blagojević ”Državnost Zemlje Pavlovića”, naučni skup ”Zemlja Pavlovića”, Banja Luka, Srpsko Sarajevo, 2003, 133, nap. 68, kazuje kako ova vlasteoska porodica ne potiče ni iz Trebinja ni iz Huma, uz napomenu da nisu ni iz Borča. Obradovića je od starina bilo u Novome (Kameno). Ne znamo zbog čega se u ovakvim hipotetičkim razmatranjima zaobilazi Dračevica.

[26] Engel – Stojanović, Povijest Dubrovačke republike, Dubrovnik, 1903, 72; Serafino Razzi, La storia di Ragusa, Ragusa, 1903, 87; B. Cvjetković, Uvod u povijest Dubrovačke republike, Dubrovnik, 1916, CX.

[27] LJ. Jovanović, Ratovanje hercega Stjepana s Dubrovnikom 1451 – 1454, Godišnjica Nikole Čupića 10 (1888) 188, 189.

[28] U svome pismu gradskim vlastima vladika bokokotorski Gerasim je tražeći dozvolu za gradnju crkve Svetoga Arhangela Mihaila na ovome mjestu, 1883. godine, insistirao na ranijoj građevini koju je opisao kao velelepnu, građenu od Staroga Hercega. Goran Ž. Komar, Nebojša Rašo, Put koji vodi od Rudina do Belaviste, Novske novine br. 30, apruil – maj 2009, 20; Jasmina Žitnik, Prilog proučavanju crkve Sv. Arhanđela Mihaila u Herceg – Novom, Boka 26, 2006, 215; Marija Crnić – Pejović, Devedesetpetogodišnjica osvećenja srpsko pravoslavne crkve sv. Arhanđela Mihaila u Herceg – Novom, Boka, 2006, 201. Oba priloga pružaju uvid u sačuvanu arhivski građu.

[29] V. J. Đurić, Manastir Savina, Boka 5, Herceg – Novi, 1973, 5

[30] V. Atanasovski, isto, 20

[31] Isti, 21

[32] Đorđe Bubalo, Srpski nomici, Vizantološki institut SAN, posebna izdanja knj. 29, Beograd, 2004, 130; S. Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba…, 1; V. Atanasovski, Pad Hercegovine…, 151.

[33] Đ. Bubalo, naved. djelo., 130, 131, nap. 82.

[34] Toma Popović, Turska i Dubrovnik u XVI veku, Beograd, 1973, 20, 21.

[35] Isto, 38

[36] Isto, 42, 43.

[37] Vladimir Ćorović, Trebinjski manastir Tvrdoš, Srpski manastiri u Hercegovini, Beograd, 1999, 103 /priredio dr Đ. O. Piljević/ – po LJ. Stojanoviću, Zapisi…

[38] Goran Ž. Komar, Crkve Starog novskog grada XVI – XVIII vijek – u pripremi

[39] B. Hrabak, Bokelji kao nabavljači arbanaških žitarica 1480–1700, Boka 20, Herceg–Novi, 1988, 81

[40] Isto, 84

[41] Istorija Crne Gore knj. III tom I, 1975, 600

[42] O. Zirojević, Crkve i manastiri na području Pećke patrijaršije do 1683. godine, Beograd, 1974, 180, nap. 192

[43] Jasmina Đorđević, Dračevica i Riđani sredinom XV vijeka, Beograd (Zadužbina Andrejević), 1997, 48

[44] V. Boškov, Dokumenti o odnosu katoličke i pravoslavne crkve u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, Spomenik SAN CXXXI, Beograd, 1992, 16. Vijesti o ovakvoj obavezi protežu se i puno kasnije u prvoj polovini 18. vijeka: R. Tričković, Srpska crkva sredinom XVII veka Glas SANU CCCXX, Beograd, 1980, 134. Obaveza plaćanja dažbina pećkom patrijarhu u 18. vijeku.

[45] Jasmina Đorđević, Dračevica i Riđani sredinom XV vijeka, Beograd, 1997, 75

[46] Toma Popović, Turska i Dubrovnik u XVI veku, SKZ, Beograd, 1973, 88, 89

[47] Isto, 90

[48] J. Đorđević, isto dj.

[49] T. Popović, 199

[50] Isto, 353, gdje razmatra i stavove G. Elezovića u: Nekretna dobra Ahmed – paše Hercegovića u Dubrovniku izvor za pljačku Dubrovačke republike. Prilozi OF, I, Sarajevo, 1950, 71

[51] Istorija Srpskog naroda, knj. treća, prvi tom, 2000, 330

[52] Vladimir Ćorović, Srpski manastiri u Hercegovini, Beograd, 1999, 104, 105

[53] Isto, 105

[54] R. Tričković, Srpska crkva sredinom XVII veka, Glas CCCXX 1980, 121

[55] Đ. Slijepčević, Humsko –hercegovačka eparhija i episkopi i mitropoliti od 1219. do kraja XIX veka, Bogoslovlje XIV, 1939, 254; R. Grujić, Hercegovačko – zahumska eparhija, Narodna enciklopedija IV, 792; B. Nikčević, Uloga i značaj manastira Mileševe u istoriji srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, Mileševa u istoriji srpskog naroda, 175 – 189.

[56] Istorija Srpskog naroda, treća knjiga, drugi tom. Srbi pod tuđinskom vlašću 1537 – 1699, Beograd, 2000, 19, nap. 39

[57] Isto, 31

[58] Bogumil Hrabak, Čelnici stočarskih zajednica u istočnoj Hercegovini u XIII – XV veku, Zbornik za istoriju BiH 2, SANU, Beograd, 1997, 161 Na osnovi velikog broja ispisa iz HAD.

[59] Istorija srpskog naroda, isto, 31

[60] Isto, 35 po J. Cvijiću, Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje, Beograd, 1922, 412, 413

[61] Isto, 35, 36 po B. Đurđevu, Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII veku, Sarajevo, 1953, 33

[62] Isto, 63 po Đ. Slijepčeviću, 317 – 319

[63] Dejan Medaković, Manastir Savina. Velika crkva, riznica, rukopisi, Beograd, 1978 Na temelju: V. Đurić, Manastir Savina, Herceg – Novi, 1973, 11

[64] Isto, 12 Na temelju: Istorija Crne Gore, knj 3., tom 1., 1975, 600

[65] T.Popović, Turska i Dubrovnik…,147

[66] B. Hrabak, Knezovi i vojvode Trebinja i Popova do XVII veka, Tribunia 6, Trebinje, 1982, 86, 87.

[67] Isto, 87

[68] Glas Boke, IV, 108, 5. I 1935, 5. Dana 15/ Avgusta/ 1539/ Turska /Vojska/ Odbijena bi.

[69] Gligor Stanojević, Crna Gora u XVI i XVII vijeku, zbornik radova, OBOD, Cetinje, 2007, 9

[70] P. Butorac, Razvitak i ustroj peraške općine, Perast, 1998, 228, nap. 282

[71] V. J. Đurić, Manastir Savina.., 5

[72] G. Stanojević, Crna Gora…, 26

[73] Isto, 154 – 158

[74] Isto, 52

[75] Isto, 166

[76] M. Jačov, spisi Tajnog vatikanskog arhiva XVI – XVIII veka, Beograd, 1983; M. Jačov, spisi Kongregacije za propagande vere o Srbima 1622 – 1644, SANU – Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda II od., knj. XXVI, Beograd, 1986, 282, 284

[77] P. Butorac, Boka Kotorska u 17. i 18. stoljeću – politički pregled –Perast, 2000, 29

[78] Gligor Stanojević, Crna Gora u XVI i XVII vijeku, zbornik radova, OBOD, Cetinje, 2007, 142, 143

[79] G. Stanojević, Crna Gora…, 65, 66

[80] Isto, 74, 75

[81] Dejan Medaković, manastir savina. Velika crkva, riznica, rukopisi, Beograd 1978, 14

[82] G. Stanojević, Crna Gora…, 81

[83] Isto, 87

[84] Istorija srpskog naroda, Srbi pod tuđinskom vlašću 1537 – 1699, treća knjiga, prvi tom, Beograd, 2000, 392

[85] Zorica Čubrović, Istraživanja kule gradskog sata u Herceg – Novom, Boka 28 – 29, Herceg – Novi, 2009, 50

[86] Antonije Vučetić, Dubrovnik za Kandijskog rata 1645 – 1669, Dubrovnik, 1896. Piše sa velikim pouzdanjem na temelju dokumentacije dubrovačkoga arhiva.

[87] Peraški boj 15. svibnja 1654. Bogorodičina pobjeda, 1998,16 /priredio don Srećko Majić/.

[88] Nuova, e vera Relatione Della Vittoria attenuta dall’ Armi Venetia ne sotto la piazza di Castel nuovo…, in Napoli, per Francesco Benzi. 1684. Dokument se čuva u zbirci porodice pok. Jova Špirova Sekulovića. Prevod objavljen u G. Komar, Herceg – Novi, Istorija novska od iskona do pada Venecije, Beograd – Herceg – Novi, 2004 – stražnje korice; Isti, Dračevica god. II, br. III – pružen integralni prevod kao i komentar opisa događaja.

[89] Jovan N. Tomić, Poslednje dve godine života i rada harambaše Baja Nikolića Pivljanina (1684 i 1685. god.) Beograd, 1901, 12, 13 – prema izvještajima providura Antonija Zena.

[90] Isto, 10

[91] J. Radonjić, Dubrovačka akta i povelje, IV, 1, 40,41, 45

[92] V. Foretić, Povijest Dubrovnika do 1898, knj. II, Zagreb, 1980, 175

[93] J. Tomić, isto, 12, 13

[94] Važno je pogledati raspravu Rista J. Dragićevića ”Jovan N. Tomić, Zapisi, Časopis za nauku i književnost, knj. XI, sv. 3, septembar 1932. Autor kazuje o pretjeranome povjerenju istoričara J. Tomića u pogledu izvještaja mletačkih providura te kako je sve gledao kroz naočare mletačkih providura. Kazuje kako se mora pisati istorija i vrednovati događaji i procesi. Međutim, ja bih skrenuo pažnju na činjenicu da je Jovan Tomić uglavnom pisao i izučavao istoriju Crne Gore. Na taj način mnogi njegovi zaključci nisu ovdje bili dobro došli. Na temelju naših nužnih sondaža, u detaljnijem rasčlanjivanju novske istorije i njenih vrhunskih događaja, mi smo veoma skloni da poklonimo visoku pažnju upravo izvještajima mletačkih providura. Vjerujem da je J. Tomić dobro, jako dobro poznavao širi okvir zbivanja o kojima je pisao i koje je analizirao te da je njegova ukupna slika bila jako blizu slici koju su donosili izvještaji i materijali iz Venecije.

[95] J. Tomić, Poslednje dve godine…, 13

[96] Isto, 14

[97] G. Stanojević, Tri molbe hercegovačkih glavara mletačkoj vladi, I Z, XXV knj. XXIX, 1- 2, 1972,175

[98] Isto, 175

[99] Oslobođenje Hercegnovoga od Turaka 1687. godine, Glas Boke, god. VII, br. 259, 22. jan. 1938, 3,4 i br. 260., 3

[100] Zanimljivo je da je prilikom restauracije ovoga kipa, tokom 2003. godine, nađeno da je izrađen od maslinova drveta!

[101] M. Jačov, Srbi u mletačko – turskim ratovima u XVII veku, Beograd, 1990, 81

[102] Relatione distinta della gloriosa Conquista di Castelnuovo fatta alli 2. Ottobre 1687. dall’ Armi Vittoriose della Serenissima Republica di Venetia, et Ausiliarie sotto la valorosa Condotta del Signor General Cornaro.

[103] M. Vučenović, Istraživanja i zaštita Starog grada u Herceg-Novom, Boka 20., Herceg-Novi, 1988, 7 – 63.

[104] P. Šerović, Tri izvještaja generalnog providura Kornera nakon zauzeća Herceg-Novog godine 1687, Glasnik Pomorskog muzeja Kotor, XIII, Kotor, 1965, 45, 46, 50 – 52

[105] AH, PUMA, f. 7, 80

[106] M. Zloković, Mletačka uprava u Herceg-Novom, Boka 3, Herceg – Novi, 1971, 13

[107] M. Jačov, Srbi u mletačko–turskim ratovima u XVII veku, Beograd, 1990, 96-99

[108] AH, PUMA, knj. 8, 48

[109] Isto

[110] Đ. Milović, Odrazi Karlovačkog mira na teritorijama Herceg-Novog i Risna, Istorijski zapisi 1-2, Cetinje, 1957

[111] V. Ćorović, Odnošaji Crne Gore sa Dubrovnikom od Karlovačkog mira do Požarevačkog mira, SAN, Glas CLXXXVII, Beograd, 1941, 15

[112] M. Zloković, Mletačka uprava…, 19. Ova familija i danas u Novome.

[113] Đ. Stratimirović, O prošlosti i neimarstvu Boke Kotorske, Beograd, 1895. Daje tačan prepis.

[114] S. Musić, Izvještaj iz 1703. godine o stanju hercegnovskih tvrđava, Boka 17, Herceg – Novi, 1985, 87 – 100

[115] G. Stanojević, Novska skela u XVIII vijeku, Spomenik SAN CXXV II, Beograd, 1986

[116] St. Novaković, Trebinje, Tvrdoš i Savina, Starine Jug. Akad., knj. XVI, 105

[117] Niz dokumenata o poslovnim akcijama gg. Mojseja, Mateja i Marka: AH, PUMA, knj. 16, 55-56; AH, PUMA, knj. 17, 6; AH, PUMA, knj. 16, 91; AH, PUMA, knj. 19, 15 –16; AH, PUMA, f. 181, 170.

[118] AH, PUMA, knj. 25, 45; AH, PUMA, knj 22, 51

[119] V. Foretić, Povijest…, 205

[120] Zbirka porodice pok. Jova Špirova Sekulovića. Valja pogledati: G. Komar, Osnivanje Topaljske opštine (dokumenta), Dračevica I, Društvo za arhive i povjesnicu hercegnovsku, Herceg – Novi, 2003

[121] Goran Ž. Komar, Značajni rodovi Herceg Novog. Knjiga I: Magazinovići i Jovanovići (arhivska istraživanja), Matica srpska, posebna izd. knj. 4, Beograd, 2011.

[122] Valja pogledati: M. Milošević, Trgovačka djelatnost i kapital novodoseljenih hajduka kao glavni faktor razvoja pomorske privrede hercegnovskog kraja u I polovini XVIII vijeka, GPMK XVI, Kotor, 1968, 63 – 127

[123] M. Milošević, isto, 79. Prvih godina, kazuje M. Milošević, nedostajalo je i građe i radnika za gradnju brodova. Ova je djelatnost potaknuta senatskom odlukom od 16. marta 1698.

[124] Isto, 81