Poreklo Davorke Daše Bosnić („Ođila“)

6. jun 2014.

komentara: 2

ROĐENA: U Pazinu (Istra, Hrvatska) 18. novembra 1959. godine.

RODITELJI: Otac se zvao Ilija Bosnić, rođen u Miljevcima (Slavonija, Hrvatska), majka Milica Bosnić (devojačko prezime Bajić), rođena u Tarincima (kod Štipa, Makedonija).

KRSNA SLAVA: Sveti Ignjatije (Bosnići), Sveti Stevan (Bajići).

POREKLO PO OCU: Tatina porodica je iz Like kolonizirana u Slavoniju, a posle Drugog rata odlaze za Srbiju i Vojvodinu. Deda se zvao Đuro Bosnić, a pradeda Ilija. Rodom su negde oko Drežnice (severna Lika), kažu iz zaseoka Bosnići.

U Slavoniji je moga dedu Đuru „čekala“ moja baka Vukosava Radošević.U Miljevcima kod Podravske Slatine su imali veliko gazdinstvo i izrodili su tamo petoro dece,a šestog, najmlađeg strica,Simu, u Crvenki (Vojvodina). Moj tata je najstarije dete, a Simo mi je bio 🙁 `brat` od dede.

OTAC: Moj tata Ilija je završio učiteljsku školu i odmah po završetku, poslat je u Istru. Voleo je Istru i Istrijane. Voleo je društvo, gitaru i lepo je pevao. Kažu da je trebalo da bude pop…ali, pevanje ga nije odvuklo na tu stranu. Godine 1963. je s porodicom došao u Crvenku. Voleo je istoriju, razumeo politiku, cenio umetnost i kulturu. Umeo je da poštuje! Kada sam bila dete, a on predsednik kulturno-prosvetne zajednice, vodio me je na radio, festivale… na otvaranje Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu … Crvena Ruža…Ruski Krstur…ruski horovi, folklor…ruski jezik…muzika…tad sam je zavolela. S putovanja je donosio ploče. Učio nas je da poštujemo sopstvena osećanja i želje. Da nije strašno pogrešiti; da ne postoji ništa, što bi bilo toliko strašno, da se ne može ispraviti. Dobro nas je učio. Bio je dosledan vrednostima u koje je verovao. Odlazio je rano na spavanje i spavao je dobro 🙂 moj tata. On je „moj Bosnić“ i sasvim mi je dovoljan.

POREKLO PO MAJCI: Mamin tata se zvao Petar (Pero) Bajić iz Drvara. Otac mu je bio Jovan, a majka Milica. Mislim da su se zemljom bavili. Ljudi seljaci.

Ali, pradeda mog đede se zvao Gliga i on je negde u mojoj svesti uvek bio poseban. On je hajdukovao, otimao i delio. Štitio je slabe i siromašne, a onim drugim otimao. Imao je šest sinova i jednu ćerku Vučku…koja je isti gen na svoju familiju „okrenula“… Kada je Gliga umro, ona je, imajući ključ od sanduka u kojima je držano blago, sve to uzela i natovarivši konje, odjahala u Trubar (ne znam gde je to), udala se i blagom iškolovala svoje potomke… Od tada negde, datira ta vrednost u familiji.

A Gligu ja volim, jer je posle jednog hajdukovanja (šta god to bilo) došao kući i naredio ženi: „Steri!“,što je značilo da mu pripremi odar… Otišao je, uredio se, presvukao, pozdravio sa svima, legao i…UMRO.

Za mene je to značilo, da je bio poseban… imao je direktnu vezu s Nebom i sa Sobom 🙂

A moj đedo Pero je junak mog detinjstva, mladosti i sećanja uopšte. Kao i baka Milija. Kroz njihovu ljubav sam naučila šta znači voleti nekoga… voleti sebe! A voleli su me tako, da ni delićem bića svoga, nikada u svoju vrednost i njihovu ljubav, posumnjala nisam… tako su me voleli… bez sumnje, grubosti, pitanja… bez zahteva, ma kako „neophodnih i realnih“. Meni je to, upravo, takvo, bilo potrebno :). Time se sve dovodilo u ravnotežu.

Baka je od Ivoševića; njen je otac bio drvodelja i rano ih je ostavio sirote – kako je ona govorila: pet kćeri i dva brata – Dušana i Miloša. Majka im se zvala Marta.

Miloš i đedo Pero, slični po karakterima, dogovorili su se da Milija mora biti đedina. Ja sam zadovoljna, ali baka baš i nije bila. Svejedno su jedanaestoro dece izrodili… Ali sam ja samo dve tetke, mamine sestre, upoznala – Jovanku i Maru.

Na drugoj strani, Miloš Ivošević se kasnije obreo u Slavoniji i bio drug stricu moga tate. Priče o njemu bih i ja volela da saznam (pominje se tu i Jovo Čaruga i svašta…ali više nemam nikoga ko bi mi to pričao, a priče nisu zapisane). Miloš nije voleo demonstriranje sile pred njegovim očima. To sam shvatila i negde me ne ostavlja ravnodušnom ta činjenica. (prepoznajem u sebi)

RATOVI, KOLONIZACIJA: U vreme Prvog svetskog rata đedo Pero je kao mlad momak, dečkić od 16 godina, radio u komori za Austrougarsku vojsku (kuhinja, konji – za drugo nije znao). Kažu, tad je negde u nečijem vinogradu ubrao grozd. Naišao je vlasnik i zaplakao se; đedo je pomislio da mu je grozda žao,da bi saznao da čovek plače jer brat na brata ide, brat brata ubija… Shvatio je. Hajdučka krv je proradila i on je uzbunio svoje drugare, pa su pobegli iz vojske, ali su ih brzo zarobili. Moj se đedo oslobodio i pobegao u kukuruze. Legao je u neku od tih prvih brazdi i sačekao da potera jurne, ne bi li ga sustigla, očekujući da je daleko. On je mirno cačekao da se vrate. Cačekao da krenu dalje, misleći da su ga izgubili. Otišao je na suprotnu stranu i obreo se u ataru Srbobrana, gde su ga mahom štitile žene. Kažu, zvali su ga Dido.

Posle Prvog rata su kolonizovani u Makedoniju. Tu je već bila i moja baka s njim i tamo u Tarincima su decu počeli rađati. Tamo su djedu zvali Golemot Pero… Postoji priča o Bugarima koji su ga negde zarobili i u lance bacili. Ali, on je i to pokidao, 🙂 da bi bio moj heroj. 🙂

Drugi rat, opet kolonizacija, preko Srbije u Vojvodinu, u Crvenku. Na sremskom frontu 1944, gube sina od 16 godina Milorada. Bilo ga je stid da sedi u kući, jer je delovao krupnije od vršnjaka… koji su ostali i preživeli.

On je otišao i nije se vratio. Godine 1950. gube i poslednjeg sina Dragoljuba. Zemlju je valjalo obnavljati i raditi, pa je nekom dopalo da bude traktorista, nekome nešto drugo. Ujka Dragi se razboleo od tuberkuloze. Sahranjen je u Crvenki. Dobio je traktor…

Moj je đedo u opštini radio. Predsednik opštine, pa sekretar partijski, šta li… Pa u u zatvoru bio…voleo je Ruse… tri nedelje… ali život posle toganije bio isti. Sećam se, u kući je, kasnije, bila kafana… Živelo se… A Bajići, kada se okupe, pevali su, jako dobro, kažu…

MAJKA: Moja mama Milica je živela „na život i smrt“ i tako ostvarivala sve, što je želela, a želela je ono, što joj nije bilo namenjeno.

Uz braću je naučila da čita. Htela je u školu,ali joj nisu dozvoljavali. Nije bilo bitno za žensku decu.

Razbolela se, tako da su je spremali za grob. Ne znam kako, tek đedo joj je obećao da će je u školu pustiti. Ozdravila je i bila najbolji đak.

Htela je u medicinsku srednju školy; nisu joj dozvolili, ali „Vučka se snašla“… prevarila je oca. Poigrala mu se sa sujetom, začikujući da se lepše potpisuje od njega i poturila mu papir, gde je naknadno napisala dopuštenje roditelja za školovanje. Za kaznu, novca je dobijala taman koliko je neophodno, da bi preživela u Zagrebu, u internatu. Za knjige nije imala, ali bila je među najboljim đacima (možda je neskromno da kažem, najbolji). Dobila je sve preporuke za fakultet, u Beogradu, kako bi bila bliže kući…

ali…

Slomljen prozor je bio znak, da treba da ide u Pazin, c mojim tatom Ilijom.

Kada ga je prvi put videla, rekla je da će se za njega udati. Neki kasniji susret je napravio, da se zaljube, ali on je otišao, rekavši joj da odlazi, da će se vratiti za deset godina i „ako ga bude čekala“ da će je oženiti. Ona je čekala, isecala sličice onih, koji su je na njega podsećali; on se vratio za godinu. Umesto u Beograd, otišla je s njim u Pazin. Biće doktor neki drugi put. Ovog puta je bila sestra, jako dobra. Kasnije „glavna“. Mislim da je još uvek pamte u Domu zdravlja Kula, iako je pre mnogo godina penzionisana.

SESTRA: Moja sestra Jadranka je rođena u Crvenki, pri jednoj od poseta i sa sedamnaest dana je u vozu za Pazin jela grožđe.

Moj život bez nje, moje sestre, ne bi imao smisla i ništa ne bi bilo isto. Ona je lekar.

Iz Pazina pamtim noge od stola, pod koji sam se sakrila od maskiranih ljudi (maškare su bile verovatno) i visoke prozore, koje sam često sanjala.

Bežala sam iz vrtića kako bih sa sestrom išla u školu. Ona je bila moja sigurnost. I pevala bih, ako bi ona pevala sa mnom.

Ali, to već nema veze s poreklom, nego sa sećanjem 🙂

Jadranka ima sina Miloša.

Ja imam Mariju i Mariannu.

BIOGRAFIJA: Rođena u Pazinu, odrastala u Crvenki, Vrbasu i Beogradu. Studije kliničke psihologije započela na Univerzitetu u Beogradu, 1978. Apsolvirala 1983. i okrenula se muzici, prekinuvši studije, pred završnim ispitom. Muzičko iskustvo stiče u Akademskom horu “Branko Krsmanović”, pod umetničkim rukovodstvom Darinke Matić Marović (1980–1983).

Godine 1983. sa Igorom Dunjićem Zveržhanovskim, Sanjom Uzelac i Slobodanom Simonovićem Daša Bosnić formira grupu “Ođila”.

Odjila

Od 1994. do 2005. živela i radila u Italiji.

Od 2007. radi u Zavodu za javno zdravlje Sombor, kao referent za komunikaciju (promocija zdravlja – socijalna medicina).

Od 2008. je član ” INTERKULTURALNOG TEATRA III/40″ u Novom Sadu.

2008. upisuje Fakultet za poslovno pravne studije u Novom Sadu (odsek – poslovna psihologija)

2011. stiče zvanje diplomiranog psihologa u oblasti poslovne psihologije.

2013. Koordinira i vodi projekat prevencije narkomanije među mladima „Izbor je tvoj“, kojim nastoji skrenuti pažnju autoriteta na važnost EMOCIONALNOG VASPITANJA, kroz formalni obrazovni sistem.

Dasa BosnicDaša bira cigansku muziku kao nepresušan umetnički izazov, a svoj prepoznatljiv stil gradi na istančanoj interpretaciji, sa posebnim osvrtom na scensku ekspresivnost i duboki emotivni “patos”. Dajući jednu novu dimenziju ciganskoj muzici i prevazilazeći limite folklorne izražajnosti , “Ođila” nastupa po najznačajnijim koncertnim scenama i teatrima, širom sveta.

Ciganka, omiljena Dashina uloga, vodi je muzikom i pozorišnim scenama do filma.

1989. godine u filmu “Osmi dan u nedelji” Božidara Nikolića,igra glavnu ulogu,dok muziku za film, kao autorsko ostvarenje, radi “Ođila”.

1999. godine u Italiji je jedan od šest protagonista u pozorišnoj predstavi “Spara alla Pioggia” (pucaj u kišu), u režiji – Đorđa Rosija (Giorgio Rossi)

Po povratku u zemlju, ostvaruje saradnju s talentovanim, multimedijalnim umetnikom Zoranom Tairovićem iz Novog Sada i kao jedan od protagonista radi u projektima INTERKULTURALNOG TEATRA III/40.

Od 2010. kao medijator se pojavljujuje u radu u umetničke radionice LIM, na temu “ljudi s posebnim potrebama”, gde se glasom, kao osnovnim sredstvom komunikacije ukazivalo na svest o sebi, o sopstvenom emotivnom stanju kao relevantnoj vrednosti u neposrednoj komunikaciji sa drugima, koje na jednak način, aktivno doživljavamo,bez oslanjanja na prethodna saznanja ili stereotipe.

Nastavlja da se bavi poslom u okviru muzičke kulture, uz posao koji obavlja u Zavodu za javno zdravlje. Ukazuje na potrebu uvođenja emocionalnog vaspitanja u obrazovni sistem, počevši od najranijih uzrasta, kako bi decu i omladinu, na pravi i sveobuhvatan način, osposobili za suočavanje sa sve većim iskušenjima “pred lošim životnim izborima“.

NAGRADE:

1985. – najbolja interpretacija na radiofonijskom konkursu u Pragu;

1987. – druga ploča dobija nagradu Orfej kao najbolje izdanje u Jugoslaviji.

IZVOR: Davorka Daša Bosnić za portal Poreklo

 

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. lkbnfld

    dodajte biografiju Dado Djurica!

  2. Mika Bosnić

    Bosnići su iz Drvara, Bajići iz Resanovaca, kod Bosanskog Grahova.
    Trubar je selo koje administrativno pripada Drvaru, a nalazi se između Resanovaca i Drvara.