Poreklo publiciste Dragomira Anđelkovića

12. oktobar 2013.

komentara: 7

Dragomir AnđelkovićROĐEN: U Moskvi 31. janaura 1971. godine.

RODITELJI: Otac Nedeljko Anđelković (rođen u Azanji 1929. preminuo 1998), diplomirani ekonomista; Olga (dev. Janković), rođena u Obrenovcu filolog.

KRSNA SLAVA: Markovdan (Anđelkovići), Aranđelovdan (Jankovići).

POREKLO PREZIMENA: Po predanju, koreni Anđelkovića, odnosno Jankovića kako su se moji preci po ocu prezivali do 18. veka, nalaze se u Metohiji. Nije do kraja jasno kako su se i kada doselili u Šumadiju, ali, po svemu sudeći, to se desilo tokom „Velike seobe Srba“ 1690. godine, izazvane porazom austrijskih snaga koje su prodrle sve do Skoplja (a kojima su se srpski ustanici sa prostora „Stare Srbije“ – KiM, Severna Makedonija, Raška oblast – masovno pridružili). Dok je veći deo Srba prešao Savu i Dunav, verovatno su pojedine grupe ostale na prostoru Šumadije. Kako god bilo, Anđelkovići (tada Jankovići) početkom 18. veka nalaze se u zoni planine Rudnik. Odatle se relativno brzo sele u Azanju, i u tom šumadijskom mestu, u kome spadaju u red najstarijih porodica, nastavljaju da žive, te su tu rođeni moji neposredni preci.

Porodica moje majke, igrom slučaja isto Jankovići (kao nekada i Anđelkovići), vuče korene sa Krbave (Krajina). Tu se, po predanju, doselila sa Kosova. Jankovići su bili austrijski krajiški vojnici, a pošto su Osmanlije posle Velikog bečkog rata (1683-1699) proterane sa područja Bačke i većeg dela Srema, njihova „regimenta“ je dislocirana na prostor tzv. „Južne Ugarske“. Kasnije, Janković se sele u donji Srem, tj. u Šimanovce, i tu nastavljaju da žive generacijama.

Igrom slučaja, sa srpskog jugozapada (Metohija) i severozapada (Krbava), moji preci sa očeve i majčine strane, u slično vreme, doseljavaju se u susedne srpske oblasti: Šumadiju i Srem.

O OCU: Nedeljko Anđelković, rođen je 1929. godine u Azanji, a umro 1998. godine u Beogradu. U pogledu obrazovanja bio je diplomirani ekonomista, a radni vek proveo je u spoljnoj trgovini, pri čemu je skoro dvadeset i pet godina živeo u inostranstvu (Egipat, Kazahstan i, najduže, Rusija). Veći deo radnog veka proveo je u spoljnotrgovinskoj firmi „Progres“, baveći se, pre svega, izvozom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda iz Srbije (krajem 60-ih i početkom 70-ih godina napravio je pravi „bum“ sa izvozom semenskog kukuruza, u pogledu čega smo brzo postali prava „svetska sila“). Inače, što je neuobičajeno za period do sredine 80-ih godina prošlog veka, bio je jedan od retkih predstavnika u inostranstvu koji nije bio član Saveza komunista Jugoslavije.

O MAJCI: Olga Janković Anđelković, rođena je 1933. godine u Obrenovcu. Završila je Filološki (odnosno ranije filološki deo Filozofskog) fakultet, ali, s obzirom na prirodu posla mog oca i dug boravak van zemlje, vrlo kratko je radila. Devedesetih godina bila je pasionirani pristalica opozicije (tadašnjeg SPO-a). Uporno je pisala tekstove i komentare po novinama, agitovala i redovno protestovala (njena fotografija ispred policijske konjice 9. marta, osvanula je na udarnim stranama raznih novina).

O PRECIMA: Deda po ocu zvao mi se Dragomir (zvani Dragi) a baba Darinka – Dara (rođena Ivanović). Dragomir je 1906. godine rođen u Azanji (umro u Beogradu 1989.) a po profesiji bio je trgovac (do Drugog svetskog rata imao je svoj „biznis“, a posle rata radio je u „državnoj“ spoljnoj trgovini, pre svega sa Grčkom, sa kojom je i pre rata poslovao za svoj račun). Posle rane smrti njegovog oca (1924), uglednog i sposobnog trgovca, Dragomir i njegov brat Branko, podelili su „posao“, pri čemu se moj deda vratio u Azanju, odnosno Smederevsku Palanku, i preuzeo tamošnju trgovinu, dok je njegov mlađi brat nastavio da živi i radi u Beogradu, u kome se i Dragomir ponovo nastanio relativno brzo posle rata. Darinka je takođe rođena 1906. godine, u Bašinu (Šumadija), a umrla je u Beogradu 1965. Bila je domaćica ali i osoba izuzetno čvrstih političkih ubeđenja, koja je prenosila na mog dedu i oca (tetka je kao i baba bila nepokolebljivi idealista dok je tata, načelno, bio relativno rezervisan prema politici).

Deda po majci zvao se Vasilije (Vasa) a baba Milica – Mila (rođena Vukašinović, a njeni, po predanju, vuku korene iz Crne Gore). Deda je rođen (1900) u Šimanovcima ali se kasnije preselio u Obrenovac, odnosno Beograd, gde se bavio trgovinom. Umro je 1976. u Staroj Pazovi. Baba je rođena (1899) u Starom Slankamenu (Srem) a umrla je 1970. u Staroj Pazovi. Bila je domaćica.

STARIJI PRECI: Drugi preci po očevoj liniji o kojima nešto preciznije znam:

1) Navrdeda Ivko Anđelković (1803), Azanja, zemljoradnik i trgovac stokom;

2) Čukundeda Života Anđelković (1848), Azanja, trgovac stokom;

3) Pradeda Nedeljko Anđelković (1870-1924), Azanja – Beograd, trgovac tekstilom i kolonijalnom robom (vlasnik firme „Anđelković i sinovi“ iz Azanje, i suvlasnik firme „Sava Popović i Kompanjoni“ iz Beograda).

RATNICI: Po očevoj liniji, kako sa strane babe tako i dede, svi preci su učestvovali u Prvom svetskom ratu. Pradeda Nedeljkoje 1916. godine ranjen, ali je preživeo rat, dok je njegov rođeni brat Markopoginuo na Solunskom frontu. Što se Ivanovića tiče, porodice moje babe (poreklom iz Raške oblasti, od sredine 19. veka nastanjene u Bašinu), u Prvi svetski rat otišlo je petoro braće (njen otac sa četiri brata). Iz njega se vratio moj pradeda (Jefta) i jedan njegov brat (Dragoljub), dok su u ratu stradala tri brata (Čedomir, Svetolik i Svetozar), sva trojica mladi diplomci ili studenti (još neoženjeni i bez dece). Najveći junak bio je Svetolik Ivanović (zvani Lica) koji je kao rezervni oficir, sa grupom saboraca, 1915 godine prešao čamcem preko Save i bacio bombe u cev nemačkog teškog oruđa kojim je bombardovan Beograd. U povratku Svetolik je teško ranjen, ali je uz „ugradnju“ metalne pločice u lobanju, ipak preživeo ranjavanje. Umro je u Francuskoj, gde se oporavljao posle egzodusa iz Srbije, kada je dobio vest da mu je preminula majka. Sahranjen je na srpskom vojničkom groblju u Parizu (gde je posle sledećeg rata sahranjen i D. Ivanović).

Ivanovići su dobili brojna odlikovanja. A tokom Drugog svetskog rata i posle njega, odlikovan je od strane Beograda i Pariza i moj deda Dragomir Anđelković. Posle kapitulacije vojske Kraljevine Jugoslavije odveden je u zarobljeništvo gde mu je, kako je sam tvrdio, bilo prilično dobro sve do 1943. godine. Stvar je bila u tome što je njegov predratni poznanik, poreklom naš Nemac, igrom slučaja postao komandant zarobljeničkog logora u kome je bio (a i generalno logorski režim je za rezervne oficire pa i vojnike, do pred kraj rata, bio relativno liberalan). No, iz nekog razloga – da li možda zato što je kao i Dragomir imao strast prema kartanju – dedin prijatelj je kažnjen i prebačen na Istočni front. Tada je Dragomir rešio da pobegne iz zarobljeništva, u čemu je i uspeo. Priključio se francuskom pokretu otpora da bi se posle rata, kao član Republikanske stranke Jaše Prodanovića, koja je sarađivala sa komunistima, vratio u zemlju, odnosno bio upućen u Nemačku da agituje u prilog vraćanja naših oslobođenih zarobljenika u Jugoslaviju. Međutim, dedina „ljubav“ sa Titovim režimom nije dugo trajala. Prvo, komunistima ubrzo nisu bili potrebni republikanci. Drugo, što je još važnije, tatina starija sestra, Nadežda Anđelković (1928), kao pripadnik Ravnogorske omladine, koji je sa svojom grupom nastavio da deluje ilegalno i posle „oslobođenja“, uhapšena je i osuđena na višegodišnju zatvorsku kaznu. Deda nije uspeo da je spase robije ali mu je preko nekih prijatelja iz redova „narodne vlasti“ pošlo za rukom da olakša njen status i da ona ranije izađe iz zatvora. No, za razliku od tetke, babin brat nije imao sreću da posle ratne i poratne golgote ipak nastavi normalan život (poginuo je ne ostavivši potomstvo). Radi se o Radosavu Ivanoviću, oficiru Jugoslovenske vojske u otadžbini, koji je tokom rata obavljao razne komandne dužnosti, ali je najduže bio na čelu Lepeničke brigade (a neko vreme i aerodroma Pranjani, te je bio među zaduženima za evakuaciju američkih pilota koje su četnici spasli). On je 1944. godine poginuo u borbi sa partizanskim snagama koje su prodirale u Srbiju, a ono što želim posebno da naglasim jeste da gde god je tokom rata bio nadležan, niko nije stradao od ruku njegovih četnika. Taj predratni mladi sudija (završio je pravo na Sorboni) ni u ratu nije dozvoljavao da zavlada bezakonje. Ipak, komunisti su ga tretirali kao „kolaboracionistu“ i „izdajnika“, pa su mu čak i oskrnavili grob. O ideološko slepilu poratnog režima govori i to što je slično okarakterisan i brat mog pradede Jefte, Dragoljub Ivanović (zvani Bradonja) – profesionalni političar (više puta narodni poslanik), odnosno senator u trenutku izbijanja rata – koga su Nemci 1943. godine poslali u koncentracioni logor Mauthauzen. Umro je u Parizu 1954. godine, a u poratnom periodu sarađivao je sa Simonom Vizentalom. Uprkos svemu rečenom komunistički režim ga je tretirao kao „saradnika okupatora“ zbog aktivne podrške neosporno antifašističkom pokretu Draže Mihailovića.

Sa mamine strane porodica mi je, uglavnom, bila partizanska, sa izuzetkom deda Vase. On je bio simpatizer Draže Mihailovića (pre rata bio je dugogodišnji član Demokratske stranke i prijatelj sa Ljubom Davidovićem) i zbog toga se 1944. godine munjevito preselio iz Obrenovca u Srem, u kome je imao zaštitu rođaka (da kao finansijer četnika i kum sa nekoliko njihovih komandanata ne bi bio likvidiran). A što se sremskih Jankovića tiče, mnogi od njih su bili u partizanima (dedin rođeni brat Ilija, bio je prvoborac a poginuo je 1942. godine). To je bio slučaj i sa Vukašinovićima(porodica moje babe po majci), a posebno bi spomenuo moju tetku Angelinu(1919), ćerku babinog brata, koja je tokom rata bila partizanka i zagriženi komunista, da bi se već desetak godina posle rata razočarala u tadašnji sistem. Nikada se nije udavala a kako je rano otišla u penziju ona je uglavnom živela sa nama i bila moj anđeo čuvar. Uzgred, bitno je uticala na moja „politička ubeđenja“. Dok su Anđelkovići i Ivanovići, iako po pravilu antikomunisti i ravnogorci, bili kosmopolite i „zapadnjaci“ (valjda kao Srbijanci nisu doživeli traumatične progone kao Srbi iz drugih krajeva), Angelina, koja se tokom rata „nosila“ sa ustašama, bila je velika Srpkinja i rusofil. Od nje sam, vrlo rano, saznao o brojnim nepravdama učinjenim srpskom narodu, te da su naše zemlje i Krajina, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, a ne samo na tri dela podeljena Srbija. Angelina je ostala ponosna što je bila partizanka ali je u porodičnom krugu govorila da se borila za svoj narod i socijalnu pravdu a ne, kako se pokazalo, kao Broz i njegova klika, za crveno-ustaške ideje. U partizanima je bio i mamin stariji brat, Živko Janković (1924-1987), koji je protivno volji oca pobegao „u šumu“, te potom više puta bio odlikovan, između ostalog i što je na Sremskom frontu zarobio grupu nemačkih vojnika (što nije baš bio čest slučaj).

PORODIČNA ANEGDOTA: Po predanju, Anđelkovići (tada Jankovići) nastanili su se u Azanji posle nekog sukoba sa Turcima. No, to je nekako opšte mesto. Ispada da su se Srbi selili jedino onda kada ubiju nekog Turčina (da je tako bilo, mnogo ranije bi propalo Osmanlijsko carstvo). Postoji i druga, manje romantična verzija, prema kojoj su se braća, tada naseljeni negde oko planine Rudnik, posvađala oko nekog vola. Jedan od njih, Anđelko, navodno, nije hteo da odseče rog od svog vola (za potrebe čuvanja baruta za pušku), već je to uradio sa životinjom koja je pripadala njegovom bratu. Tako je izbila svađa posle koje su Anđelko, i njegov mali brat Marko, napustili porodično stanište te ih je put doveo u Azanju. Tu su ostali i po Anđelku dobili prezime Anđelkovići. Moji preci potiču od mnogo mlađeg Marka, koga je stariji brat faktički usvojio te je i on sa svojim potomcima po njemu dobio prezime. S druge strane, svi oni su, kako se priča, po Marku prihvatili kao novu slavu Markovdan (koju slavu su ranije slavili ne znam).

Anđelkovići su, po pravilu (bar se nadam da sam izuzetak), vrlo tvrdoglavi i teški ljudi (ili pak uporni i samosvojni, već kako se na celu star gleda). Stoga su, verovatno, svojevremeno dobili nadimak Mulići. No, moj deda se nije slagao sa tom verzijom, i tvrdio je da se zapravo radilo o tome da je Života(19. vek) bio trgovac ne samo svinjama i drugom uobičajenom stokom, već i mulama, što nije bilo baš uobičajeno, te se to odrazilo na porodični nadimak. Šta je uistinu razlog pouzdano se ne zna, ali, bar do pre dve generacije, znali su nas i kao Muliće.

Pred Balkanske ratove, pradeda Nedeljkokandidovao se na skupštinskim izborima. To je bio povod jednog nemilog događaja u kome je učestvovao moj deda. Dragomir je bio kidnapovan a pradedi su isporučeni uslovi da odustane od izbora na kojima je bio favorit. Pošto je na to pristao, deda je pušten kući. Iako se znalo ko je stajao iza otmice, kidnaperi nikada nisu odgovarali, a pomenuti događaj bio je propraćen u tadašnjoj srbijanskoj štampi.

Pradeda Nedeljko, koji je inače imao dva sina (Dragomira i Branka) i dve ćerke (Olgu i Zoru), rešio je da 1915. godine, kada je otpočela golgota srpske vojske, sa sobom povede najstarijeg sina. Tako se moj devetogodišnji deda povlačio sa našom vojskom sve do Prizrena. Uviđajući da on nastavak paklenog puta, koji je vodio preko alabanskih planina, neće preživeti, pradeda Nedeljko ga je poverio nekom albanskom trgovcu iz Prizrena. Sa njim je pre rata trgovao i znao je da je bio čestit čovek. Pradeda mu je oprostio neki dug, a on je dao besu (zakletvu) da će organizovati Dragomirov povratak kući. To je i učinio pa je deda 1916. godine stigao u Azanju. A prababa Persidaje preko novina dala oglas – koji je nekako preživeo do naših dana – koji glasi: „Molim svoje prijatelje i poznanike u inostranstvu da izveste moga muža Nedeljka Anđelkovića da se sa njim otputovalo dete vratilo kući“. Zanimljivo je da je u okupacionim vremenima, kada je ćirilica bila zabranjena, oglas u Srbiji bio objavljen latinicom i ijekavski.

U ratnim beleškama pradede Nedeljka sa Solunskog fronta, nalazi se jedna napomena da je pre nekoliko dana pozajmio novac nekom kapetanu sa kojim je bio prijatelj, da bi onda naglasio da je, gle baksuza, on ubrzo poginulo. Ostalo je jedino nejasno da li je on primarno žalio za prijateljem ili novcem.

Srbi kao Srbi, stalno se satiru oko politike. Jedna epizoda u toj drami, čiji je svedok bio i moj otac, odigrala se u staroj kući Ivanovića u Bašinu, 1936. godine. Neša(tako su svi zvali Nedeljka juniora, tj. mog tatu), sećao se da dok je u februaru pomenute godine bio desetak dana kod babine familije, iz Beograda je iznenada stigao brat tada već pokojnog pradede Jefte, već pomenuti Dragoljub Ivanović. Ubrzo se na imanju (inače jednom od većih u Centralnoj Srbiji) okupila grupa od desetak političara. Posle par dana postalo je jasno šta je bio plod njihovog misterioznog dogovora. Jedan od njih, poslanik D. Arnautović, pucao je 6. marta na predsednika vlade, Milana Stojadinovića, tokom njegovog obraćanja Skupštini. Dragoljub je ubrzo bio uhapšen, ali je nekako izbegao osudu. Valjda, Stojadinović koji nekim čudom nije stradao, želeo je da pokaže dobru volju prema delu opozicije kojoj je pripadao D. Ivanović, a koja ga je optuživala za izneveravanje izvornih radikalskih ideja pa i spoljnopolitički zaokret (približavanje Nemačkoj). Inače, Todor Stojkov u monografiji „Vlada Milana Stojadinovića“ navodi da postoji mogućnost da je u čitav događaj bile umešan Prag (valjda čehoslovačke „službe“), nezadovoljan spoljnom politikom M. Stojadinovića.

Tokom svoje poslovne karijere, moj pokojni otac imao je susrete sa raznim svetskim političarima, od ministra spoljnih poslova SSSR-a Gromika, preko Gorbačova i predsednika Kazahstana Nazarbajeva, do jednog od najbitnijih avganistanskih gospodara rata, generala Dostuma (vođa tamošnjih Uzbeka i najžešći neprijatelj Talibana). O „normalnim“ zemljama koje je obišao ne treba ni govoriti, ali neretko je, u sred ratova, boravio u raznim državama u plamenu, od Libana do Avganistana. I sve to mu nikada nije stvorilo probleme, ali jedna „zabava“ jeste. Preko ruskog ministra poljoprivrede ušao je početkom 70-ih godina u krug sovjetske političke elite, sa kojom je, a tu je nekada bivao i moćni Gromiko, išao ponekada u lov i na razne zatvorene večere. To je činio radi posla, tj. kako bi za stvorio što bolju političku podlogu za njega. Računajući na to da nije komunista te da ga niko neće optužiti da ideološki šuruje sa Sovjetima, te svoje kontakte nije prijavljivao odgovarajućim „službenicima“ u ambasadi SFRJ u Moskvi. Naprosto, polazio je od toga da bi onda od njega može bilo traženo ono što rado ne bi činio, a i što je gore, da će Rusi brzo saznati da izveštava „svoje“, što bi mu oduzelo sve poslovne „benefite“. No, naši su posle nekog vremena doznali sa kim se druži, što se završilo bukvalno nekom vrstom mekog hapšenja u samoj ambasadi i slanjem uz pratnju u Beograd na saslušanje. Pošto osim nepoštovanja bezbednosne procedure, tj. da takve stvari moraju da budu prijavljene „službi“, ničega u celoj stvari nije bilo, iz čitave situacije se bez prevelike štete po sebe i karijeru izvukao, ali ubuduće je napadno izbegavao bilo kakve kontakte nasamo sa stranim političarima. Inače, u celu epizodu bio je umešan jedan (kao onaj ko je prijavio slučaj), nekada komunistički funkcioner sa renomeom glavoseče (tada na visokom diplomatskom mestu u Moskvi), koji se kasnije predstavljao kao slobodoumni „disident“.

Kada se o anegdotama radi a u vezi mog odnosa prema porodičnoj tradiciji, postoji jedna u vezi sa imenom. Kada sam bio mali sva deca u mom okruženju imala su kratka i moderna imena, a samo ja staro i dugo – Dragomir. Nesrećan zbog toga jadikovao sam starijoj sestri. No, pošto mi je ona marketinški vešto (ali netačno) predstavila kako sam ga dobio, brzo sam prestao da kukam. Rekla mi je: „Ja sam htela da se zoveš Trandafil, mama je insistirala da budeš Teofil a tata Karanfil. Onda se javio deda i predloži da te nazovemo po njemu“. Moj komentar je bio: „Uf, što je dobro što sam Dragomir kao deda“. Inače, pošto sam kao mali umesto Zumbul (cveće) uporno govorio Bunzul, to mi je u okviru porodice do današnjeg dana ostao nadimak. Za prijatelje sam, verovatno i zbog mojih ravnogorskih sentimenata, Draža.

BIOGRAFIJA: Rođen sam 1971. godine u Moskvi, gde sam pohađao osnovnu školu. Srednju školu (Prvu ekonomsku) i fakultet (Filozofski, odeljenje za istoriju) završio sam u Beogradu (1989. odnosno 1994. godine). Uporedo sa istorijom, za koju sam se (uz negodovanje oca) odlučio iz ljubavi, studirao sam i (iz pragmatizma) menadžment, koji sam magistrirao 1997. godine. Uporedo sa studiranjem i posle njega, sa ocem i sestrom a u okviru porodičnog posla (kome se moj otac posvetio pošto je početkom 90-ih formalno otišao u penziju), radio sam u privrednoj sferi, kako u Almati (Kazahstan) tako i u Beogradu. Od 2005. godine bavim se isključivo publicistikom, novinarstvom i političkom analitikom. Aktivan sam u nevladinom sektoru (direktor Foruma za odgovornu politiku i Centra za razvoj međunarodne saradnje iz Beograda, i osnivač te saradnik Centra za stratešku saradnju iz Republike Srpske). Kolumnista sam nedeljnika „Pečat“, sajta „Vidovdan“ i Novina novosadskih, a povremeno pišem i za dnevne listove „Politika“ i „Danas“. Autor sam pet knjiga (sa tematikom iz oblasti geopolitike, unutrašnje politike, istorije, itd) i preko sto stručni i naučnih radova. Komentator sam više štampanih i elektronskih medija. Govorom ruski i engleski jezik.

Oženjen sam Milicom VeskovićAnđelković (1982, Kraljevo), koja je u pogledu obrazovanja filozof i sociolog, a radi na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Imamo sina Vuka(2011), koji je, čudnom igrom sudbine, isto kao i ja, rođen 31. januara, baš na moj četrdeseti rođendan (ko zna, možda je moju suprugu mrzelo da u kratkom roku pravi dve rođendanske torte pa je sve tako udesila). Moju proširenu porodicu, uz majku Olgu, čine i četrnaest godina starija sestra DraganaArsić (1956), filolog, i zet Vladimir Arsić(1947), dramaturg, koji, nažalost, nemaju decu pa su meni, na neki način, bili drugi roditelji a sada su nešto između toga i babe i dede, mom sinu Vuku. On, inače, ima žive i zdrave, po majci, baba Ljubinkui deda Zorana(Veskovićisu, inače, daljim poreklom iz Crne Gore), koji žive u Kraljevu. Na kraju, od rođaka moram da pomenem i strica Prvoslava (Slavu) Jankovića (sina dedine sestre Olge) i njegovu suprugu Tatjanu, sa kojima sam blizak (a sa Slavom posebno delim ljubav prema knjigama), kao i pokojnog strica sa strane moje babe, Momčila Ivanovića, koga sam takođe veoma voleo a verovatno je on i najzaslužniji za rađanje mog interesovanja za istoriju.

Na kraju, da napomenom nešto o dekadenciji naše nacije, o čemu govori i to što je moj pradeda Nedeljkoimao četvoro dece a oni su, i to između svetskih ratova, izuzev mog dede koji je imao dvoje, dobili samo po jedno dete. Taj trend se, nažalost (i mojom krivicom), u proseku nastavio do danas: najčešće jedno, a ponekada dvoje ili nijedno. Tako nam je kako nam je i niko drugi nam neće biti kriv ako nestanemo!

 

IZVOR: Dragomir Anđelković za portal Poreklo. Priredila saradnica portala Poreklo Vesna Živanović.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (7)

Odgovorite

7 komentara

  1. aurelije

    O ovom liku sam samo ovde našao neku informaciju i vidi vraga lično ju je on pisao. Napisa svašta samo ne šta mu je bio otac. A o sebi i ne mora da piše, vidi se da je nastao u DB kuhinji

  2. Saša

    Sramotna je Srbija sa ovakvim publicistima koji se u javnosti deklarišu da su politički komentatori a da ih niko nije kvalifikovao za to do političke simpatije prema vladajućoj stranci! Smatraću da je ova zemlja sazrela politički tek kad ovakvi mediokriteti završe na smetlištu istorije! Završiću citatom g-dina koji najbolje oslikava ko je i šta je “Ako se diže spomenik Đinđiću, treba i Miloševiću. Obojica su imali i pluseva i minusa, ali više pozitivnih stvari”
    Dragomir Anđelković, politički analitičar
    Oj Azanjo među šljivama!!!

  3. UZAS OD SRBA

    Ovaj trabant se hvali kako mu je mama bila demonstrant 91-ve,protiv Milosevica?
    A on je NVO aktivista…
    UZAS.

  4. zivorad stankovic

    Mulici…..,ili mulasi!
    U Azanji ima neverovatno mnogo nadimaka za familije,koji oslikavaju i svrstavaju po onome sto je karakteristicno
    Postoji familija koja ima nadimak MULASI.
    Mulas je covek GREBATOR,koji jede i pije mule.
    Postoji grozdje koje (bar azanjci zovu MULEVARA a to je grozdje koje se ne prska,znaci dobijamo ga bez rada/dzabe/MULE.
    Tako site vi Andjelkovicu MULAS a ne MULIC.

    • branko

      hehe…vidi,briga me bas da branim svaju familiju ili nesto slicno po internetu..ja sam od andjelkovica daljim poreklom iz azanje,bas od tih zvanih mulici. veruj mi sve su samo ne neradnici i dzabalebarosi… istina je da su teski za rukovanje,da se izmedju sebe slabo druze i poznaju..ali jedno nije- ni jedan nije neradnik lopov i lezilebovic… ponavljam briga me da sad tu branim nesto-da su lencuge i mujatori ja bih prvi rekao da,ne vredimo nista vecina.ali to jednostavno nije tako. vredni su radni i ne diraju tudje. moj pokojni otac,deda, pradeda,svi su radili do poslednjeg dana,i umrli kako se kaze,na nogama,radeci do smrti,ne umeci da odmore uzivaju i uvek su bili okrenuti kuci i porodici ,trudeci se da u nju nesto donesu.takav sam i ja danas. moj cukundeda,ljubomir ljuba andjelkovic,ciji grob se nalazi na starom groblju u palanci,bio je ugledan trgovac i gospodin,za ono vreme vazio za bogatog coveka.da,poticem od ljudi samovoljnh prekih i tvrdoglavih,pomalo cudnih i nedrustvenih,ali vrednih i postenih.ima medju nama svakakvih,ali lopova i neradnika- NE.

  5. Nataša Jabukić

    Mislim da je Života imao prvu ženu Jelenu, sa kojom je imao tri sina, Radomira, Dragomira i Čedomira. Moj deda je bio Dragomir, rođen 1910. Možda grešim, možda je neki drugi Života, al se uklapa i slava Sv.Marko i ime. Prababa se toliko usrećila da je pobegla sa sva tri sina u Beograd.

  6. Nataša J.

    Sad pročitah datume, ne uklapa se. Neki rod jesu.