Poreklo pisca Branka Ćopića

29. avgust 2013.

komentara: 10

Branko ĆopićROĐEN: U Hašanima, Bosanska Krajina 1. januara 1915.

PREMINUO: U Beogradu, 26. marta 1984.

RODITELJI: Vid Ćopić, zemljoradnik i majka Sofija (dev. Novaković) rodom iz Gornje Zrmanje (Lika).

KRSNA SLAVA: Sveti Kirjak Otšelnik (Miholjdan).

O PRECIMA: U selu Hašanima, kod Bosanske Krupe, Sofiji, rođenoj Novaković, i Vidu Ćopiću rodilo se, na izmaku 1914. godine, prvo dete – sin Branko. Bid Ćopić, zemljoradnik, kao austrougarski podanik, već je bio upućen na karpatsko bojište, gde će biti i ranjen. Deda Rade je prijavio da mu se unuk rodio 1. januara 1915. godine, jer je računao „da će, ako se i za godinu produži unukova regrutacija, možda dotle već propasti Austrija i njegov Branko neće služiti ćesara… “

Taj deda Rade posebno će prirasti malom Branku za srce. Ovako će ga u jednom kazivanju opisati:

„Moj djeda Rade bio je neobičan čovjek. Njegov začarani svijet sav satkan od bajki i maštarenja, mjesečine i prozračne svile, bio je svojevrsni svijet oktobra, ali onog našeg, krajiškog, smirenog, zlatnog oktobra u ranu jesen, o Miholjdanu, kada su nam u kuću dolazili dragi gosti, kad je sve bilo puno priča i obilja, kad je i mačka bila sita i miroljubiva, a miš debeo i bezbrižan… Ti djedovi oktobarski dani predstavljaju osnovnu riznicu svih mojih literarnih motiva. Odatle sam krenuo i počeo da stvaram svijet po liku i podobiju ovog čestitog, duševnog i na svoj način pravednog čovjeka.“

Majčina familija (Novakovići) napustila je Liku (Gornju Zrmanju) krajem XIX veka, i sa devetoro dece, na volujskim kolima, stigla je u Podgrmeč. U sirotinjskom imetku nalazila se i jedna čaša, poklon iz Srpske Atine, iz Novog Sada – a na njoj je bio lik pesnika Branka Radičevića… Kada se Sofija, Soja, najstarija kćerka Mare Novaković, udala za Vida Ćopića, ponela je sa sobom i čašu na kojoj je pisalo:

Puna srca pune čaše,
neka živi što je naše…

Branko Ćopić, kaže predanje, prvo je muško dete koje je u čitavoj Bosanskoj Krajini dobilo ovo ime, upravo po Branku Radičeviću.

Porodica će se uvećati 1916. godine: na svet će stići Smiljka, drugo dete Sofije i Vida Ćopića.

A 1918. rodiće se i treće dete – sin Rajko. Te godine umreće Vid Ćopić, od španske groznice i rane zadobijene na karpatskom ratištu.

Do kraja života Branko Ćopić će govoriti da ima dva zavičaja: prvi je Lika, postojbina njegove majke i deda Rada, a drugi je Bosanska Krajina. Ti njegovi zavičaji, govorio je, bili su mu „osnovni kapital, literarni”. Njegovi preci su kupili imanje u Hašanima od bogatih turskih begova „koji su otišli u Tursku“ i on je čitavo „djetinjstvo čuvao ovce i jaganjce“. Bio je, kao dete, vrlo stidljiv, dobar đak. Ujak Andrija je, posebno, uticao na Brankovo školovanje jer je i sam bio veoma pismen i načitan.

Deda Rade je umro 1920. godine, a tada se i Brankova mati Soja preudala za Stevana Ćuka, sa kojim će imati dva sina – Predraga i Zdravka.

Osnovnu školu je učio u Hašanima od 1922. do 1926, a nižu gimnaziju u Bihaću od 1926. do 1930 godine.

Majka Soja je jednom prilikom ispričala jednu epizodu iz Brankovog života u vezi s Bihaćem:

„Kad je bio završio osnovnu školu, upisali smo ga, moj brat i ja, u niže razrede gimnazije u Bihaću. Smjestili smo ga u internat. Pola sam plaćala ja, a pola država – ko li? Odvedemo ga tamo i ostavimo, kad – gle čuda? – moj Branko već drugog dana strugnuo iz škole. Gladan, umoran i uplakan – dođe u selo. Do Krupe se nekako dokotrljao vozom, a od Krupe do Hašana sat pješice. Tada je imao nešto više od jedanaest… Dječak grune u plač i ridanje… ’Ne mogu ja tamo’ veli cmizdravo majci i ujaku. Tamo je sve tuđe; u Bihaću nemamo nikog svoga poznatoga…’ Svi ga izgrdimo. Ja sam mu kazala: ’Moraš u školu, i ja bih voljela da je u Hašanima. Bilo bi lakše i tebi i meni. Ali, mora se ići tamo đe je škola…’“

Učiteljsku školu pohađao je u Banjoj Luci i Sarajevu, te je završio u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomirao je 1940. godine.

Bio je oženjen Bogdankom.

DELO:  Prvo štampano delo objavio je sa četrnaest godina u omladinskom časopisu „Venac“ 1928. godine. Ćopić je pohađao učiteljsku školu u Banjaluci i Sarajevu, a završio u Karlovcu, a Filozofski fakultet u Beogradu. Već kao student afirmisao se kao darovit pisac i skrenuo na sebe pažnju književne kritike; 1939. godine je dobio nagradu „Milan Rakić“. Sve vreme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, književnikom Skenderom Kulenovićem.

Posle rata neko vreme je bio urednik dečjih listova u Beogradu, a potom počeo profesionalno da se bavi književnošću. Smatra se jednim od najvećih dečjih pisaca rođenih na jugoslovenskim prostorima.

Zbirke pripovedaka

Pod Grmečom (1938),
Borci i bjegunci (1939),
Planinci (1940),
Rosa na bajonetima (1946),
Sveti magarac (1946),
Surova škola (1948),
Ljudi s repom (1949),
Odabrane ratne pripovetke (1950),
Izabrane humorističke priče (1952),
Ljubav i smrt (1953),
Dragi likovi (1953),
Doživljaji Nikoletine Bursaća (1955),
Gorki med (1959),
Bašta sljezove boje (1970);
Vasilisa i monah (1975);

Romani

Prolom (1952),
Gluvi barut (1957),
Ne tuguj bronzana stražo (1958)
Osma ofanziva (1964),
Delije na Bihaću (1975);

Zbirke pesama

Ognjeno rađanje domovine (1944),
Pjesme (1945),
Ratnikovo proljeće (1947);

Komedije

Doživljaji Vuka Bubala
Odumiranje međeda

Dela za decu

Branko Ćopić, Mira Alečković i Blaže Koneski u partizanima (1944).
U svijetu medvjeda i leptirova (1940), pripovetke
Priče partizanke (1944), pripovetke
Pjesme pionirke (1945), pesme
Bojna lira pionira (1945), pesme
Družina junaka (1945), pripovetke
Bajka o sestri Koviljki (1946), proza
Doživljaji kuma Torbe (1946), pripovetke
Vratolomne priče (1947), pripovetke
Armija odbrana tvoja (1947), pesme
Sunčana republika (1948), pesme
Rudar i mjesec (1948), pesme
Ježeva kućica (1949), pesma
Priče ispod zmajevih krila (1950), pripovetke
Pijetao i mačka (1952), pripovetke
Doživljaji mačka Toše (1954), pripovetke
Lalaj Bao, čarobna šuma (1957), pesme
Orlovi rano lete (1957), roman
Partizanske tužne bajke (1958), pripovetke
Večernje priče, (1958), priče u stihu
Djeda Trišin mlin (1960), zbirka pesama
Priče zanesenog dječaka (1960), pripovetke
Magareće godine (1960), roman
Slavno vojevanje (1961), roman
Bitka u Zlatnoj dolini (1963), roman
Mala moja iz Bosanske Krupe (1971), pesme
Glava u klancu, noge na vrancu (1971), pripovetke
Lijan vodi karavane (1975), pripovetke.

Sabrana dela

objavljena u 12 knjiga 1960.
objavljena u 14 knjiga 1978.

 

IZVOR: Radovan Popović, “Put do mosta” (Službeni glasnik, 2009, str. 7-11), Vikipedija.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (10)

Odgovorite

10 komentara

  1. Eror

    Krsna slava Branka Ćopića, kao što i u samom jednom odlomku ovog Vašeg teksta piše, jeste Miholjdan. “Branko Ćopić, kaže predanje, prvo je muško dete koje je u čitavoj Bosanskoj Krajini dobilo ovo ime, upravo po Branku Radičeviću.” Ovaj deo teksta tj. predanje, kao i mnoga naša predanja, nije tačno, što se može uz malo truda i istraživačkog duha lako dokazati, pogotovo u današnje vreme interneta i brzog pristupa informacijama. Ipak, verovatno je neko hteo da stvori samo jedno novo predanje. Evo jednog zanimljivog pasusa, sa početka Brankovog “Bosonogog djetinjstav”: “Rođen sam početkom Prvog Svjetskog rata 1915., u selu pod planinom Grmečom. U to isto vrijeme moj otac, kao vojnik austrougarske armije, borio se negdje na frontu u Karpatima, a moj stric Nidžo, srpski dobrovoljac, borio se u srpskoj vojsci protiv austrougarskih zavojevača. Tako su se dva brata, nalazeći se u dvije zaraćene vojske, borili u stvari jedan protiv drugoga.”

  2. Igor

    Postojbina Ćopića su sela Donja i Gornja Suvaja,sa one strane Une u Lici,neposrednoj blizini Srba i granice sa BiH,a sada teritorijalno pripadaju Gračacu.

    Koliko se sećam iz knjiga Ćopića,preseljenje njegove porodice u okolinu Krupe se desilo za života njegovog “đeda” Radeta,tj.dok je on bio momak,pa pretpostavljam da se isto desilo u vreme oko austrougarske okupacije Bih 1878,jer sumnjam da bi Ćopići,kao austrougarski podanici,bežali na tursku teritoriju.

    Zanimljivo je da u opštini Krupa postoje naselja Gornja i Donja Suvaja,70 km severno udaljena od mesta s ovim nazivom u Lici,a 20ak km zapadno od Hašana.

  3. Zahvaljujemo svima na komentarima i informacijama. Ovaj portal i postoji kako bi se sve što je dosad objavljeno preispitalo i kako bi se došlo do pune i prave istine. Evo, i preko naše fejsbuk strane dobili smo ispravku informacije o mestu rođenja Brankove majke Sofije. Ona jeste iz Like, ali ne iz Gornje Zrmanje, već iz Velike Popine. Rođena je 1894, od oca Luke Novakovića i majke Mare, rođene Lukić. Čak je i osnovnu školu završila u Velikoj Popini.
    U gornjem tekstu su, kako i stoji na kraju, citirani navodi iz knjige Radovana Popovića “Put do mosta”. Reč je o autoru više vrednih dela kojima su osvetljeni životi ljudi koji su ostavili trag pre svega u srpskoj književnosti (o Desanki Maksimović, Miki Antiću, Jovanu Dučiću…). Svako dobro i hvala na angažovanju. Ostanite uz nas.

  4. Eror

    Upravo tako Igore, Srbi iz Like su počeli masovno da naseljavaju Bosansku Krajinu odlaskom turskih vlasti i velikog broja bogatih begovskih porodica iz Bosne nakon poraza 1878. godine. O tome piše i sam Ćopić u nekim pripovetkama. Mada, prema nekim istraživačima, bilo je seoba Srba iz Dalmacije u Bosnu još za vreme dok su Turci vladali Bosnom (verovatno najvećim delom zbog gladi u krševitoj i suvoj Dalmaciji). Takođe, bilo je i vraćanja Srba u Bosnu još u 16. i 17. veku, odmah nakon prvih prebega na austougarsku stranu, jer nisu bili zadovoljni statusom i zemljom koja im je obećana. Položaj Srba pod turskom vlašću nije apsolutno crna slika kojom je taj položaj oslikala naša istoriografija, jer je bilo različitih faza u viševekovnoj turskoj okupaciji Balkana, pa su recimo Srbi u Bosni imali privilegije od Turaka u obliku tzv. “Vlaškog statuta”.

  5. Igor

    U pravu si,međutim u konkretnom slučaju Ćopić je nesporno prva generacija,s obzirom da on na više mjesta ističeda se njegov “đed”zgražavao na neke običaje domaćih Krajišnika i da je volio da priča o zavičaju sa svojim vršnjacima.Mislim da bi bilo korisno kad bi saznali gdje je rođen njegov otac Vid,pošto sumnjam da je on rođen na prostoru današnje Bih.

    • Rade

      Ponos naše Krajine i Like, tipičan predstavnik bezazlenog Krajišnika, nenametljivog, inteligentnog, vrijednog i slobodarslog.

  6. MIRA

    Fali puno toga o Brančilu i njegovim.

  7. Siniša Jerković

    Ćopići su u Hašane doselili 1879. iz Srba u Lici, u Srbu su Ćopići najbrojniji bili u mjestu Suvaja, ali bilo ih je još u Netekama i Zaklopcu. Inače područje Srba Austriji je pripalo tek nakon Svištovskog rata 1791. Većina srpskog stanovništva tog područja poticala je od onih koji su tu već živjeli pod Turcima. Nema sumnje i da su preci Ćopića bili među njima.
    Ćopića inače nema u drugim dijelovima Like i Dalmacije.
    Karanović Ćopiće grupiše sa još nekim srpskim krajiškim porodicama koje su slavile Miholjdan: Vulinima, Kenjalima, Radusinima, Ivančevićima, Dakićima.
    Zanimljivo je da majka drugog velikog srpskog pisca Krajine Petra Kočića bila iz porodice Vulin.

    Još jedan zanimljiv detalj za ovu grupu porodica je njihova slava: Miholjdan. Taj dan pravoslavni slave sv. Kirijaka Otšelnika, međutim katolici koji slave po gregorijanskom kalendaru taj dan slave Aranđelovdan ili sv.Arhangela Mihaila. Nema sumnje da su slavljenje Miholjdana kod pravoslavnih Srba prenijele one srpske porodice koje su u nekom periodu morale biti katoličke i poštovati gregorijanski kalendar. Slična je situacija i sa Mratindanom.

  8. Drca

    Vazno je napomenuti kada je doselio u Vojvodinu I koliko je divnog vremena provodio u selu Kacarevu gde mu je veliki deo porodice tj.rodbine Drca. Stan gde je nekada ziveo (preko puta Beogradjanke)dat je gradu Beogradu tj.rep.Srbiji ali svi mi postovaoci I rodjaci malo se trudimo da njegovo duhovno bice podignemo sa betona na koji je”nateran, gurnut i ukaljan “podignemo I postavimo medju zvezde gde mu I jeste mesto !!!