Poreklo stanovništva sela Rabas*, grad Valjevo. Prema knjizi Ljubomira Ljube Pavlovića „Kolubara i Podgorina“, prvo izdanje 1907. godine, najnovije izdanje 2011. godine – edicija „Koreni“ – JP Službeni glasnik i SANU. Priredio saradnik portala Poreklo Milodan.
*Ovo selo opisivao je i g. Svet. D. Petrović, paroh brankovački, ali se njegovim opisom ne može niko koristiti, jer su bez vrednosti.
Položaj sela.
Rabas je sav u Jautini i na obema obalama istoimene rečice. Jaućanski visovi su visoka brda, vrlo strmenita i kamenita. Po dnu sela do Kotešice i Donje Bukovice izdiže se Carić, veliki šumski kraj, čiji su visovi tako isto strmeniti, šumoviti i kameniti. Zemljište je od sekundarnih stena.
Izvora je u selu malo i oko kuća su, njima se pojedine kuće služe, i poznatiji su: Senića Bunar, Česma u Rabasu, Emrekovića Vodica i dr. U Jautini iz nekoliko izvoraca slive se rečica Rabas, koja u selu retko presušuje. Rabas teče sa severan na jug, dokle ne izađe iz sela, pa odatle okreće na istok i tako teče nepromenjeno do ušća u Kolubaru. Kuća seoskih ima i oko reke i po padinama ovih kosa, koje spajaju Carić sa Jautinom, ali reka ne smeta nikome.
Zemlje i šume.
Ziratne je zemlje posve malo, ona je oko kuća, reke i po padinama pojedinih jaućanskih kosanica. Zemlja je suviše posna, suva, šljunkovita od silinih raspadnutih peščarskih stena, vrlo nerodna, teška i za đubrenje i za rad. Na ovakvoj zemlj, osim na mesta niz Rabas, teško može šta da uspeva, izuzimajući voće i šumu.
Rabas je šumsko selo. Šume ima pet puta više nego ziratne zemlje. Sva je Jautina seoske zajednica, a pojedini bregovi iznad kuća su opet porodične zajednice. Šume ima dovoljno i za građu, ogrev i žeženje ćumura bez obzira što se mnigo utamanjuje, mada i okolni seljaci imaju znatnih udela u njoj ipak su rabaške šume i velike i neprekidno rastu i još im se u tom razvoju ne može stati na put.
Tip sela.
Rabas je selo razbijenog tipa. Kuće su u dva džemata, s jedne i druge strane reke. Imena džemata su porodični nazivi a kuće pojedinih porodica su udaljene od 20 do 200 metara.
U Rabasu su: Senići, Milićevići, Savići, Simići, Petrovići, Maksimovići, Emrekovići, Stojanovići i Pantelići.
Rabas je jedino selo u valjevskoj Podgorini u kome u poslednjih 50 godina nema zadruga.
Podaci o selu.
Rabas je prema haračkim tefterima iz 1818. godine imao 17 domova sa 24 por. i 39 haračkih ličnosti.
Prema popisu:
-1866. godine – 18 domova i 120 stanovnika.
-1874. godine – 21 dom i 147 stanovnika.
-1884. godine – 25 domova i 159 stanovnika.
-1890. godine – 26 domova i 194 stanovnika.
-1895. godine – 37 domova i 178 stanovnika.
-1900. godine – 28 domova i 164 stanovnika.
Godišnji priraštaj stanovništva od 1866. godine je 0,88 a procentni 0,81%, gde stanovništvo poslednjih godina naglo opada i više je ženskih nego muških glava.
Ime selu.
Rabas ime sela došlo je od imena rečice Rabasa, a drži se da je i jedno i drugo došlo od imena Rabas, kako se zvao neki Turčin, koji je živeo u ovom selu, čemu se ne može pokloniti nikakva vera, jer se ime Rabas, kao ime župe pominje još i 1426. godine.
Poreklo stanovništva i osnivanje sela.
Rabas je staro selo, a priča se da je i kao Kotešica pre 300 godina bilo tursko naselje, pa kad su se Turci iselili, da su se tek onda počele naseljavati porodice naše narodnosti.
-Senići: Prva porodica u selu je Senića, naseljena u početku 18. veka iz dalmatinskog Senja, odakle je njihov predak zbog čestih uskočkih upada bio primoran da se seli. Turci su ga, priča se, doveli ovde i naselili. Iz ove je porodice, koja je krajem 18. stoleća bila najbogatija i najuglednija u valjevskoj Podgorini, bio knez Joka iz Rabasa, zaknežen 1797. godine. Senića ima 9 kuća i slave Jovanjdan.
-Emrekovići: Posle Senića odmah se doselila porodica Emrekovića iz Birča, samo pre doseljena od Nenadovića (verovatno Ljuba misli na Prote Mateje Nenadovića porodicu, koja je takođe iz Birča, op. Milodan), a od iste porodice. Iz ove je porodice Jovan Rabas, član okružnog valjevskog suda 1804. godine, njih je 3 kuće i slave Alimpijevdan.
-Rudići (Milićevići, Simići, Petrovići i Maksimovići) su doseljeni u početku 19 stoleća iz nikšićkih Rudina, gde su se prvo naselili negde u Rađevini, pa prešli u Lopatanj, selo ove oblasti i tek posle sišli u ovo selo. Rudića potomci su navedeni, ima ih 8 kuća i slave Lučindan.
-Savići, predak se doselio u Prvom ustanku iz Brvenice u Polimlju i naselio se kao sluga u ovom selu, ima ih 3 kuće i slave Sv. Petku.
-Stojanovići, ded im se doselio kao majstor iz Crvice kod Bajine Bašte i naselio se u ovom selu, ima ih 3 kuće i slave Tomindan.
Noviji doseljenici:
-Emrekovići-2, predak se doselio iz Godočeva-okrug užički, prizetio se i primio prezime Emreković, slave Nikoljdan i Alimpijevdan.
-Pantelići su doseljeni 1876. godine od Vražogrmeca u Crnoj Gori, slae Sv. Petku.
U Rabasu je 28 kuća od 7 porodica.
Zanimanje stanovništva.
Rabašani se zanimaju svima privrednim poslovima, kojima i ostali seljaci ove oblasti, zemljište je siromašno, stoke nemaju a voće se bez stoke lako ne podiže, a šume nisu velike cene i nema navoza ni puta. Sve ovo je doprinelo krajnjoj siromaštini u selu i njegovom naglom opadanju poslednjih decenija prošlog stoleća. Siromaština u zemlju nagoni Rabašane na argaštinu po okolini i radnju na tuđem zemljištu, ne bi li se došlo do malo boljih sredstava za život.
Pojedinosti o selu.
Rabas je sastavni deo Bukovičke opštine u Srezu podgorskom. Sudnica je u Bukovici, škole nemaju a crkva je u Brankovini. Groblje je zajedničko.
Preslavljaju Prvi dan Trojica.
IZVOR: Ljubomir Pavlović, “Kolubara i Podgorina”. Priredio saradnik portala Poreklo Milodan.
Komentari (0)