Poreklo prezimena, selo Lelić (Valjevo)

17. jun 2013.

komentara: 1

Poreklo stanovništva sela Lelić, grad Valjevo. Prema knjizi Ljubomira Ljube Pavlovića „Kolubara i Podgorina“, prvo izdanje 1907. godine, najnovije izdanje 2011. godine – edicija „Koreni“ – JP Službeni glasnik i SANU. Priredio saradnik portala Poreklo Milodan. 

 

Položaj sela.

Lelić je na severoistočnoj strani Leskovičke Visoravni i na južnoj strani grada Valjeva. Zemljište je krečnjačko, od sekundarnog krečnjaka, prepunog vrtačama raznolikog oblika. Vrtače su zadnivene ili otvorene, a po neke su ispunjene vodom i grade seoska jezera. Da nije vrtača, poređanih u krug ili nizove zemljište bi bilo ravno, a ovako je neravno. Najneravniji je severni i istočni deo sela. Na severnoj strani sela ispod krečnjaka ogoljeni su porfiriti na znatnom rastojanju i oni se javljaju na svima uzvišenjima ovog sela. Na severnoj strani sela su ova uzvišenja: Brdo, na kome je selo, Prljuša, Mlađevi, Markovac, Vrana do Strmne Gore i Ječmište a na istočnoj strani: Bobija, Kaluđersko Brdo i Ćelijske Strane.

U selu ima svega dva izvora: Ljutenac pod Prljušom i Studenac pod Mlađevima. Oba su izvora u porfiritskom terenu, dosta jaki i retko presušuju. Izvori nisu u stanju da podmire svu potrebu u vodi, s toga Lelić dolazi u red bezvodnih valjevskih sela. Nedostatak vode podmiruje se berskom i jezerskom vodom, kao i vodom iz cisterni (bunara), kojih ima4-5 u selu.

Od tekućih voda u ovom selu jedina je Gradac, koji protiče istočnim krajem sela kroz kamenitu, strmenitu i nepristupačnu dolinu. Dolina je Graca tako uska, da kroz nju jedva se peške može proći, a strane njegove tako krševite, da se reci niz njih samo na jednom mestu i to po vrlo strmenitom i kamenitom putu može sići. S toga Gradac nije ni od kakve koristi po ovo selo, a najviše s toga, što pored njega nema nijedne luke, osim ono malo zemlje, kod crkve u Ćelijama.

U selu nema ni jedne jedine rečice ili potočića. Svega su u selu dve klisuraste, kamenite i posve strmenite doline, koje se spuštaju na istok Gracu. Prva se zove Bošnjački Potok, a druga je Duboko. Obe su doline suve i pri dnu se sastaju.

Zemlje i šume.

Seoska su imanja po vrtačama i dolinama na južnoj i zapadnoj strani sela. Jezgra imanja su vrtače i smatraju se kao najbolja imanja. Zemlja je posna, suva i vrlo šuplja glinuša, koja rađa kišnog leta i kad je dobro nađubrena. Livada i pašnjaka u selu nema. Najbolja su seoska imanja: Miškovića Doline i Dolovi do Bogatića i Leskovica. Dolovi do Stubla i Sandalja i Markovac na severu sela.

Lelić je osobito pošumljen. Svi visovi i sve padine njihove pošumljene su običnim lisnatim drvetom, samo je u selu malo starije šume, više je mlađe. Najlepše su šume crkve ćelijske i seoske u Mlađevima, Prljuši, Presadima i Vrani.

Svi visovi na severnoj strani sela, ukoliko su pošumljeni, seoska su svojina. Tako su seoska svojina: Mlađevi, Ječmište, Presadi, Vrana i polovina Markovca. Padine Graca i sva brda iznad njega su svojina crkve ćelijske. Porodičnih i džematskih zajednica ima na Markovcu i Ječmištu, a to su one strane, koje su pored imanja i pošumljene i koje se nisu mogle krčiti.

Tip sela.

Lelić je selo razbijenog tipa. Kuće ovog sela su na Brdu i severnoj padini njegovoj, sve su jedna do druge na rastojanju od 10 do 30 metara, sa malim okućnicama, zatim sa brda spuštene u dolinu Bošnjačkog Potoka i tu opet jedna pored druge i otišle do vrha potoka. Izuzetak od ovoga su one novije kuće, koje su sagrađene po imanjima, a to su kuće najnovijih doseljenika. Iako je Lelić ovako zbijen, ipak se u njemu izdvajaju pojedini džemati: Bošnjaci, Brđani, Matići i Miškovići.

U Bošnjacima su: Velimirovići, Radosavljevići, Bojanići, Krstići i Ćosići. Bošnjaci su u vrhu potoka i to sa obe strane njegove uzvišicom Grabovcem.

U Brđanima, jugoistočno od Bošnjaka su: Radojičići, Jankovići, Ostojići, Nedići, Tabići i Zarići.

U Matićima su: Matići, Davidovići, Milivojevići, Radovanovići i Ćosići.

U Miškovićima su: Miškovići, Zarići i Nikolići.

Raselice su: Božovići i Savići na Kaluđerskom Brdu, Rakići u dolini Graca, Matići do Bogatića i Spasići na Markovcu.

U Leliću nema danas većih zadruga, kao što je nekada bilo. Osrednje zadruge su: Bojanića, Radojičića i Miškovića.

Podaci o selu.

Prema spisku sela iz valjevske eparhije od 1735. godine Lelić je imao 9 domova. Po haračkim tefterima iz 1818*. godine Lelić je imao 17 domova sa 40 poreskih i 104 haračke ličnosti.

U harčkim tefterima iz 1822. godine zapisano je sselo: Lelić sa manastirom ćelije.

Prema popisu:

-1866. godine – 45 domova i 475 stanovnika.

-1874. godine – 50 domova i 479 stanovnika.

-1884. godine – 90 domova i 665 stanovnika.

-1890. godine – 84 doma i 651 stanovnika.

-1895. godine – 101 dom i 768 stanovnika.

-1900. godine – 90 domova sa 718 stanovnika.

Godišnji priraštaj stanovništva od 1866. godine je 5,63 a procentni 1,12%.

Ime selu.

 

-Za ime selu vezano je ovo narodno verovanje. Priča se da su se prve doseljene porodice u selu zvale Lelići, pa otuda je došlo ime ovom selu.

Imena pojedinih džemata su ili po prezimenima (Miškovići, Matići) ili po mestu doseljenja (Bošnjaci) ili po mestu naseljenja, Brđani.

Starine u selu.

1. Najlepša znamenitost ovog sela je stara crkva u Ćelijama. Ćelijama se zove sav istočni kraj sela i sve krševite padine Graca. Ispod Ćelijskog i Kaluđerskog Brda nalazi se jedna mala zaravan od 15 ari i na toj zaravni su crkva i njennj zgrade. Crkva je od kamena s jednim kubetom i novijeg je porekla. Stara crkva je paljena i nekoliko puta harana i pljačkana u 18. veku i na početku 19. veka. Nekad je bila manastir, a danas je svetovna crkva, a ovakva je od 1837. godine.

Ja bih ovome dodao da je danas aktivan manastir Ćelije, op. Milodan.

Pored crkve sa desne strane njene,odmah do zapadnih vrata, sahranjen je podgorski vojvoda Ilija Birčanin, kome je nadgrobna ploča izlupana i razneta, mada ju je Kedić, potonji vojvoda, o svom trošku namestio.

Crkva ćelijska ima veliko imanje, koje je većinom pošumljeno, a od koga je znatan deo i otuđen.

2. U zapadnom kraju sela, na uzvišici Grabovcu, u jednoj privatnoj šumi (zabranu),ima neko staro groblje, koje narod zove Madžarsko Groblje. u zabranu se nalaze i nakakvi stećci, usađeni poduboko u zemlju i bez natpisa.

3. Kroz sredinu sela, pored Ljutenca i uz Peljušu, pa preko Markovca i Vrane vodio je stari put za Valjevo. Ovaj je put do naših dana bio jedini put, kojim su sva sela Leskovičke Visoravni i susedna sela okruga užičkog spuštala se Valjevu, a danas je zamenjen novoprosečenim putem Valjljevo-Jelova Gora-Užice. Ovaj je put u tursko donba bio vrlo važan i Turci od Užica i Višegrada jedino su išli ovim putem, s toga je sav kaldrmisan i dobro održavan u to doba. Ovim putem je prošla austrijska vojska iz rata 1788. godine, kada je u ovom selu bio glavni logor austrijske vojske.

4. Na severnoj strani ovog sela, nad ustima samog Valjeva, diže se znatan, danas ogoljen, vis Vrane. Na ovom visu bio je logor austrijske vojske iz rata 1788. godine, a tu ima i njihovih šančeva. Sa ovog mesta sišli su Kedićevi vojnici u polovini februara 1804. godine i zapalili predgrađa grada valjeva: Bair, Vidrak i Brđane. Šančeve na ovom mestu popravio je i iz njih napadao i opseđivao Valjevo i Knez Miloš 1815. godine. Danas se šančevi slabo raspoznaju i bili su blizu izvora Vrane i do Strmne Gore, pored starog puta.

 

Poreklo stanovništva i osnivanje sela.

Lelić je vrlo staro selo i nalazimo ga kao takvog u poznatom spisku sela valjevskog okruga iz 1737. godine. Veliku starost dokazuju ne samo pojedine starine, očuvane u ovom selu, nego i tradicije narodne o poreklu pojedinih porodica.

Po pričanju i tradicijama narodnim Lelić je bio hajdučko naselje. Njega su u 17. veku naseljavali hajduci, koji su hajdukovali i presretali karavane turske, pljačkali ih i ubijali po putevima pojedine Turke od ovog sela, pa sve do Užica i Drine. Ovih hajdučkih porodica nestalo je krajem 17. stoleća, one su se iselile u ravnija mesta ovog okruga i Srem, te je tako selo ostalo pusto.

-Zarići su najstariji doseljenici ovog sela, doseljeni pred kraj 17. veka iz Pješevice u Crnoj Gori. Došla su dva brata i naselila se u blizini današnjeg Ljutenca, njih je danas 4 kuće i slave Začeće Sv. Jovana (23. septembar po starom kalendru).

Lelići, Matići, Miškovići*, Davidovići, Radojičići, Jankovići, Tabići, Nedići, Ostojići, Milivojevići i Ćosići: Na godinu posle Zarića doselila su se u ovo selo tri brata: Matija, Milorad (Miško) i David Lelić, da li iz mesta Lelića ili kao Lelići iz Banjana u Crnoj Gori, ne zna se tačno, i naselili pored Zarića kod današnjeg jezera u Potoku. Ima ih rasturenih po svim džematima pod navedenim prezimenima. Ima ih raseljenih i po donjim selima valjevskog okruga, u selu ih je 50 kuća i svi slave Nikoljdan.

*Iz ove je porodice Kedićev buljubaša Ranko Mišković, koje ga Prota Mateja pominje u svojim Memoarima.

-Bojanići i Krstići: U početku 18. veka doselili su se iz Skadra u Carini, okrug podrinjski današnji Bojanići, nazvani po reci Bojani u Skadru. Oni su se naselili po vrhu potoka, njih je 12 kuća i slave Miholjdan. Bojanići su ista porodica sa Mojićima u Brezovicama i zajedno su se doselili. Bojanića ima raseljenih i izvan ovog sela.

-Bošnjaci, Velimirovići i Radosavljevići: Pred Kočinu Krajinu doselili su se Bošnjaci iz Osata u blizini Srebrenice, gde su ranije došli iz Zapadne Bosne i neaselili se pored Bojanića u vrhu Potoka, koji dobiva njihovo ime. Bošnjaci su: Velimirovići* i Radosavljevići**, ima ih 12 kuća i slave Nikoljdan.

*Iz ove porodice je Sveti Nikolaj Ohridski i Žički (Velimirović).

** Iz ove porodice je episkop Raško-prizrenski (raščinjeni) Artemije -(Radosavljević) i Antonije Jovanović, knez valjevske nahije 1827. godine.

-Nedići, predak je sišao posle Drugog ustanka iz sela Buhara, iznad Užica i prizetio u stare Nediće primivši njihovo prezime, danas ih je dve kuće i slave Lučindan.

-Božovići su doseljeni uz Babinsku Razuru s Bijelih Brda u Starom Vlahu i naselili se na kupljenom imanju na Kaluđerskom Brdu; ima ih dve kuće i slave Jovanjdan.

-Savići su iz porodice Savića iz Leskovica, sišli na Kaluđersko Brdo, pošto su prethodno dali svoje imanje u selu u zamenu za ovo; ima ih 3 kuće i slave Jovanjdan.

-Rakići su sišli iz Leskovica i naselili se u Gracu, slave Đurđevdan.

-Matići su iz susednog sela Bogatića i posle deobe u selu došli na svoje imanje, slave Nikoljdan.

-Spasići su iz Leskovica, sišli posle deobe u selu na svoje imanje u Markovcu, slave Đurđevdan.

U selu Leliću je danas stalnih 88 domova od 10 porodica.

 

Zanimanje stanovništva.

Lelićani se zanimaju svima privrednim zanimanjima, kojima i susedni seljaci ove oblasti. Njegovo zemljište je nerodno, samo kišnih leta ponešto rodi, inače su česte nerodne godine, koje ne donose ni toliko koliko treba za ishranu domaće čeljadi. Zbog ovoga su lelićani prinuđeni ili da se odaju drugim zanimanjima ili da se sele iz svog sela. Gotovo svaki Lelićanin zna po kakav zanat ili se odaje na trgovinu ili rabadžijanje. Najčešći su zanati: zidarski, tesarski, kolarski, kovački i dr.

Kako ni zanati, ni druga sporedna zanimanja nisu u stanju da podmire sve redovne domaće potrebe, to se Lelićani iseljavaju ili svoju mušku decu daju u službu ili na zanate i trgovinu, te se tako ne vraćaju u selu. Gotovo svako selo u Tamnavi i Posavini ima ponekog lelićanina, koji je čak zadržao i ime svoga sela i tako se preziva.

Pojedinosti u selu.

Lelić je sastavni deo Lelićske opštine u Srezu valjevskom. Pored ovog sela u sastav iste opštine dolaze i ova sela: Stubao, Sandalj, Strmna Gora i Sušica. Sudnica je kod Ljutenca, gde su nekad bile stare kuće, a tu je i škola. Crkva je u Ćelijama. Groblje je zajedničko i pored škole na Ljutencu.

Lelić preslavlja Nikolaje, 9. maj po starom kalendarom.

Bobija.

Bobija je cigansko naselje ovog sela. Na severnoj strani Kaluđerskih Brda, pored starog puta, na plećima visa Bobije, naseljeni su Cigani, čije naselje nosi opšti naziv Bobija. Na Bobiji ima danas 30 kuća, sagrađenih gotovo jedna uz drugu, na rastojanju od 1 do 5 metara. Kuće su iznad jedne vrtače, koja je do skora bila ispunjena vodom, a sagrađene su po ugledu na seoske kuće, kojima se s polja ništa ne razlikuju.

Ovi su Cigani prvo bili nastanjeni u selu Leliću, na Markovcu, na imanju jednog valjevskog trgovca, pa ih je on iselio na Bobiju, gde su do imanja došli kupovinom. Starinom su ovi Cigani iz istočnih krajeva Srbije, a ovde su zastali iz turskog doba. Do 1880. godine su bili skitači, a tek 1882. godine nastanili su se stalno u ovom selu. Na Bobiju su sišli 1891. godine i tad primili hrišćansku veru. Glavna su ima zanimanja sviračina i nadničenje pojedinačno ili u grupama po susednim selima.

Bobija je u ataru sela Lelića i na imanju ovog sela, a nije sa ovim selom u opštini, već pošto je iznad samog sela Sedlara, pridodata je opštini Jovanjskoj, kao bližoj.

 

IZVOR: Ljubomir Pavlović, “Kolubara i Podgorina”. Priredio saradnik portala Poreklo Milodan.

Koreni

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Vojislav Ananić

    Velimirović, Nikolaj (Nikola), episkop žički, teolog, filozof (Lelić kod Valjeva, 5. I 1881 — Saut Kanan, Pensilvanija, SAD, 18. III 1956)

    Nakon osnovne škole u manastiru Ćelije završio je šest razreda gimnazije u Valjevu. Beogradsku bogosloviju završio je nakon neuspešnog pokušaja da se upiše na Vojnu akademiju. Potom je radio kao učitelj u selima Dračić (1903—1904) i Leskovac kod Valjeva (1905), u kojem je bio upravnik škole. Nakon trogodišnjih studija na Starokatoličkom teološkom fakultetu u Bernu doktorirao je 1908. Tema rada koji je objavljen na nemačkom jeziku 1910. bila je Vera u vaskrsenje Hristovo kao osnovna dogma Apostolske crkve. U Oksfordu je boravio tokom 1909. pripremajući doktorsku disertaciju iz filozofije na temu Filosofija Berklija koju je branio u Ženevi iste godine. Zamonašen je u manastiru Rakovica 17. decembra 1909, a nakon tri dana rukopoložen u čin prezvitera. Početkom naredne godine, po želji mitropolita Dimitrija (Pavlovića), otišao je u Rusiju da bi proširio bogoslovsko znanje. Studija Religija Njegoševa nastala je verovatno u vreme boravka u Rusiji. Oktobra 1910. postavljen je za suplenta Bogoslovije svetog Save u Beogradu, gde je predavao filozofiju, psihologiju, logiku, istoriju i strane jezike. U to vreme postao je aktivan učesnik kulturnog i političkog života Srbije i drugih oblasti u kojima je živeo naš narod. U ratnim godinama od 1912. do 1918. aktivno je učestvovao u svim zbivanjima. Čuvene, kasnije objavljene, Besede iznad greha i smrti izgovorio je u periodu od 1912. do 1915. Aprila 1915. srpska vlada poslala ga je u Englesku i Ameriku da upozna tamošnje društvo sa nevoljama u kojima se našla Srbija. U anglosaksonskom svetu na istom cilju radi sa Slobodanom Jovanovićem, Jovanom Cvijićem, Čedomiljom Mijatovićem i Mihailom Pupinom. Iz tog perioda značajni su i prijateljstvo i saradnja sa ljudima kakvi su Rabindranat Tagore, Tomaš Masarik i dr. U Kadesdonu u Engleskoj tokom jedne godine predavao je na tečaju organizovanom za izbegle učenike Bogoslovije Svetog Save. U Srbiju se vratio krajem aprila 1919, sledećeg meseca je izabran za episkopa žičkog, a već naredne godine, na sopstveni zahtev, premešten je u Ohridsku eparhiju. Tokom 1921. boravio je u Americi radeći na organizaciji novoosnovane Američko-kanadske eparhij e. Iste godine je, s obzirom na sve izraženij e protivljenje njegovoj delatnosti, podneo ostavku na dužnost eparhijskog arhijereja ali ona nije usvojena. Bio je aktivan i na polju međucrkvenih odnosa. Učestvovao je 1930. na Predsaborskoj konferenciji pravoslavnih crkava u manastiru Vatopedu, a 1933. boravio u Bugarskoj u cilju uspostavljanja što boljih odnosa dve pomesne crkve. U ovom periodu bio je aktivan kao pisac. Između ostalih dela, tada nastaju i Misli o dobru i zlu. Za žičkog episkopa je ponovo izabran 1936. U vreme konkordatske krize bio je jedan od vođa protivnika Konkordata. Kada je 1938. za patrijarha izabran mitropolit crnogorsko-primorski G avrilo Dožić, j edan od kandidata j e bio i episkop Nikolaj. Njih dvojica bili su među vođama narodnog protivljenja paktu koji je potpisala vlada Cvetković—Maček. Zbog toga je uhapšen 12. jula 1941. u Žiči i zatvoren u manastir Ljubostinju gde je napisao dela: Teodul, Srpski narod kao Teodul, Indijska pisma, Mudra igumanija ljubostinjska, Stoslov o ljubavi. Kasnije je sa patrijarhom Gavrilom prebačen u manastir Vojlovicu kod Pančeva, gde je radio na ispravci srpskog prevoda Novog zaveta. Takođe je u to vreme preveo spis Svetog Jovana Kronštatskog Moj život u Hristu. Obojica su 14. septembra 1944. iz Vojlovice odvedeni u koncentracioni logor Dahau, odakle su pred sam kraj rata, oslobođeni intervencijom Milana Nedića i Dimitrija Ljotića 8. maja 1945. Patrijarh Gavrilo se vratio u zemlju 1946. a episkop Nikolaj je iz Londona otišao u Ameriku. Isprva je boravio u Libertivilu, da bi septembra 1953. prešao u ruski Manastir svetog Tihona u Saut Kananu (Pensilvanija). Sve vreme boravka u SAD bio je veoma aktivan kao pastir. Pomagao je osnivanje mnogih crkava, dobrotvornih i kulturnih društava, predavao u privremenoj srpskoj Bogosloviji u manastiru Svetog Save u Libertivilu, u ruskoj Bogosloviji Svete trojice u Džordanvilu, kao i u Akademiji svetog Vladimira u Njujorku. Takođe je puno pisao. Između ostalih, tada nastaju dela: Kasijana — Nauka o ljubavi, Žetve Gospodnje, Divan, Zemlja Nedođija i Jedini Čovekoljubac. Upokojio se u manastiru Svetog Tihona, a sahranjen je u manastiru Svetog Save u Libertivilu. Njegove mošti prenete su u Srbiju 3. maja 1991. i pohranjene u Nikolajevoj zadužbini, manastiru Lelić kod Valjeva. Zvanično je uvršten u red svetih odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC od 18. maja 2003. Njegov spomen se proslavlja 3. maja.
    Kao pastir naj veću pažnju poklanjao j e radu sa običnim narodom u kome j e njegov „Bogomoljački pokret” dugo vremena uživao izuzetnu popularnost. Ovo je dovelo do obnavljanja crkvenog života u celini, što postaje naročito vidljivo kroz povećanje broja monaha i obnovu manastira. Veliku pažnju je posvećivao i karitativnoj delatnosti. Njegovim zalaganjem otvoren je dom za sirotu i siromašnu decu Bogdaj u Bitolju, a slične domove osnivao je i kasnije u Žičkoj eparhiji. Nije bio akademski ili kabinetski filozof ili teolog i nije pisao za uski krug „stručnjaka.” Scijentizam, zapadno-evropska metafizika naturalizma i subjektivizma s jedne strane, i dalekoistočni panteizam, besciljni asketizam i nihilizam, s druge strane, čije su ideje nalazile plodno tle na ovim prostorima, bili su za njega izazovi kojima je suprotstavljao biblijsko-svetootačku, mediteransko-balkansku i slovensku filozofiju Istine, verujući da je ona istinitija i čovečnija. U jednom periodu je smatrao da tom filozofijom može da prevaziđe i pomiri dve polarizovane civilizacije i kulture: istočnu i zapadnu. U tom vremenu je i nastala njegova čuvena metafizika panhumanizma koju je izložio u delu Reči o svečoveku, koje je između dva rata najviše privlačilo pažnju intelektualnih krugova. Ipak, on nije ostavio nikakav dovršeni, misaono konzistentni i koherentni filozofski ili teološki sistem, ali se bavio svim pitanjima koja muče ljudsko biće i nema nijednog problema bitnog za filozofiju i teologiju, kojeg se nije, u većoj ili manjoj meri, dotakao. Čak se suprotstavljao svakom zatvorenom sistemu jer je smatrao da takvi sistemi porobljavaju ličnosti i da je život širi od svih definicija i sistema. Otuda je sva njegova misao izrazito personalistička, egzistencijalna, životna, otvorena i komunikativna, zasnovana na liturgijskom, svetootačkom i biblijskom Predanju, a, što je možda iznenađenje, i na savremenoj fizici. Ljudska ličnost u Bogočoveku Hristu je centralna tema oko koje je koncentrisana sva njegova misao i to je „šifra” za njeno razumevanje. Tako shvaćena, ličnost je najveća svetinja na ovome svetu kojoj se ništa ne može pretpostaviti: ni nauka, ni filozofija, ni kultura ni ideologija, ni nacija ni partija. Oslanjajući se na pravoslavno Predanje Istoka, afirmiše bogočovečanski tip egzistencije i dijalektičku ontologiju ličnosti, gde se ukidaju jednostranosti i antropocentrizma i teocentrizma, individualizma i kolektivizma i podjednako se čovek razvija i kao lično biće, i kao biće zajednice. Čovek za njega nije individuum, samozatvorena monada i atom, već ličnost koja nužno pretpostavlja postojanje druge ličnosti. Društvo pak nije mehanički zbir individua koje se udružuju iz interesa, već zajednica slobodnih ličnosti. Sloboda, ljubav, vera i nada, podvig i žrtva nisu etičke vrline i psihološka stanja već ontološki postulati ličnosti i dinamičke sile koj e je Bog dao čoveku. Kroz te se sile projavljuje ikoničnost Božija u čoveku. Ne interesuje ga prvenstveno čovek i njegova apstraktna priroda već konkretna ljudska ličnost. Iako ih ne razdvaja, on pravi razliku između ljudske prirode i ljudske ličnosti. Priroda je nešto što je dato, ličnost je pak zadatost koja se jedino realizuje u sa-odnosu, komunikaciji kroz ničim uslovljenu ljubav između Boga i čoveka. Mi ne biramo prirodu, ali se zato odlučujemo svojom slobodom o načinu postojanja, to jest, biramo da li ćemo postati prave i celovite ličnosti. Sadržaj i suštinu našeg odnosa sa drugim čini ljubav koja nije psihičko i sentimentalno osećanje, već odnos, slobodan izlazak iz sebe samoga, slobodno potčinjavanje volji drugog, na prvom mestu volji Božijoj. Temelj ovakve antropologije je njegovo poimanje Boga. Bog o kojem on govori nije apstraktni, daleki, nepoznati, bezlični Apsolut ili kosmički demijurg, već je to personalni, ličnosni, Trojični Bog. On je zajednica tri Božanske ličnosti: Oca, Sina i Duha svetoga. Suština njihovog zajedničkog odnosa je ljubav. Sledstveno tome, hrišćanstvo nije imitatio Christi (podražavanje Hristu), već konkretni život u Hristu. Ono nije religija, doktrina, religiozni ili etički sistem, već na prvom mestu zajednica slobodnih ličnosti koja je između sebe i sa živim Bogom povezana ljubavlju. Hrišćanstvo je apodiktički izvesno iskustvo, Crkva, zajednica, novo društvo koje treba da izgradi svet na potpuno novim osnovama. Stupajući u tu zajednicu čovek postaje novo biće, „nova tvar.” Tada on postaje ono što nije po svojoj prirodi. U neku ruku, čovek tada dobija novu prirodu. Izvan te zajednice nema Hrista a ni ličnosti. Tek u Crkvi, kroz njen evharistijski i sakramentalni život i bogoslužbeni ritam vremena, čovek dolazi do istinskog Bogopoznanja i čovekosaznanja. Vera u besmrtnost ličnosti, koju podrazumeva ovakvo poimanje čoveka, je vera kao izvesnost da se temelj ličnog postojanja ne može očuvati ljudskom prirodom i njenim sposobnostima, već samo našim odnosom sa Bogom i njegovom ljubavlju prema nama. Vera je poverenje, ubeđenje da ta ljubav nikada neće prestati. Takva vera u besmrtnost se bitno razlikuje od mnogobrojnih religioznih i filozofskih predstava o besmrtnosti duše, prisutnih i kod samog Nikolaja u ranom periodu njegovog stvaralaštva.
    Savremenom prirodno-mehaničkom materijalizmu on suprotstavlja ideju, misao o personalnoj uzročnosti. Sve što se dešava u svetu, sva sudbina istorije, zavisi od odnosa između Boga i čoveka, ili, kako on kaže, od „moralnog” zakona ili zakona „ljubavi” koji je svojstven samo ličnostima. Potporu za razvijanje ideje personalne uzročnosti nalazio je i u savremenoj fizici čiji su najizrazitiji protagonisti bili Ajnštajn, Hajzenberg i danski fizičar Nils Bor, čija je dela brižljivo studirao. Njihove ideje o svetu kao organskoj, međuzavisnoj celini, o primatu vremena nad prostorom, i potencijalnosti nad nužnošću, kao i postojanje dijalektičke ontologije na prostoru mikrofizike, još više su ga uveravale u ispravnost njegove ideje o personalnoj uzročnosti. Na njegovo poimanje ličnosti i ideju personalne uzročnosti nadovezuje se još jedna značajna misao i ideja. To je ideja o istoriji kao nenužnoj slobodi i slobodnoj nužnosti, čime j e napustio svoj a prvobitna shvatanja koj a su bila veoma bliska Avgustinovim i Hegelovim poimanjima. Polazeći od istih pretpostavki, on daje osnovna načela jedne sasvim nove sociologije i političke filozofije u kojima centralno mesto zauzimaju ideje tzv. srednjeg sistema i teodemokratije ili sabornosti.
    Na temeljima bogočovečanskog realizma, ili pravoslavnog personalizma, zasnovao je jednu posebnu filozofiju jezika, filozofiju kulture i gnoseologiju. Tajna sveta i života se ne može adekvatno izraziti i prevesti na jezik pojmova ili jezik matematike. Za to je mnogo prikladniji univerzalni jezik simvola ili tipološki jezik. Za njega sve što postoji, sve je reč, sve govori. Ali sve je to simvol Večne reči. Ovim stavom jezik dobija svoje ontološko utemeljenje. Iz ovakvog poimanja jezika logično proizilazi ikonografski ili ikonološki tip kulture, koju on suprotstavlja idolatrijskom tipu kulture. Takva kultura je uvek sredstvo, a nikada cilj. Ikonološka kultura razara tzv. estetski imanentizam ili trougao koji se svodi na: umetnika — umetničko delo—posmatrača, i otkriva četvrtu dimenziju, tj. Arhetip, Ličnost živoga Boga, koji je prototip pravog čoveka. Znati i biti su neodvojivi pojmovi za Nikolaja, što je osnovni princip njegove gnoseologije. Saznajne moći: čula, razum, um i srce u svom prirodnom stanju su bolesni, zaraženi grehom i kao takvi nisu u stanju da dođu do poznanja Istine. Jedino do čega mogu doći u tom stanju jeste do nekih istina o fenomenalnom svetu. Da bi čovek došao do istinskog saznanja, neophodno je da prethodno izleči organe saznanja, a to se postiže podvigom (askezom). To dalje znači da je saznanje bogočovečanski proces a ne rezultat autonomnog ljudskog uma i njegovog prirodnog usavršavanja. I konačno, polje delatnosti na koj em će zasigurno dugo ostati neprevaziđen je besedništvo, zbog čega je i stekao epitet „zlatousti.”
    Za zasluge na polju nauke nagrađen je počasnim doktoratima Univerziteta u Glazgovu i Oksfordu i Univerziteta Kolumbija.

    Radovan Bigović