Poreklo prezimena, selo Belotić (Vladimirci)

16. februar 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Belotić, opština Vladimirci. Prema antropogeografskim ispitivanjima 1947, 1948. i 1949. godine “Šabačka Posavina i Pocerina“ Vojislava S. Radovanovića. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

 

Selo se deli na nekoliko mala: Dojna mala je na kosi između Višnjice, odnosno njene desne pritoke Kaonske reke na jednoj, i Dubokovca potoka, na drugoj strani; ide od škole koja leži na najvišem delu dojnomalske kose koja se završava nad presekom uvrh Dubokovca; pod pravim uglom je spoj Dojne sa Gornjom malom pa do kuća Gorničana iznad rta; Ilića mala je pod Karaulom (192 m), na levoj strani Kaonske reke; Gornja mala je na temenu kose, s leve strane Tavtića potoka (po mali Tavtić u Velikom Bošnjaku, sada selo Draginje), a s desne strane su dva potoka Dubokovac, do sedla pod Mesnim odborom i naviše, Bukovac potok koji se uliva u Kaonsku reku; Savića mala je na istoj gredi u pravcu Gornje male naniže spram Dusića i gornjih delova Zabrdice, u istoimenoj mali Matijevca. Dojna mala Belotića počinje na rtu. Prelazi između Višnjeve reke i potoka Dubokovca koji se u nju uliva nad Ravnjacima. Na ovom rtu tipična terasa od 35 m, ona kojoj preko Dubokovca odgovaraju u dolini glavne reke (Višnjice) više terase na kojima većina matijevačke male Zabrdice. Kosa belotićke Dojne male penje se do 170 m a. v., a na njenom temenu duž puta kuće ušorene. Ilića mala je pod brdom Karaula: tu tri rečne terase i na njima kuće; gornja i donja terasa vrlo prostrane, srednja uzana, ali vrlo jasna.

Vrste zemljišta: u Ravnjacima je crni smolac (tu dobre li- vade, odlično seno, do dvaput se kose, ali ređe), oko Višnjeve reke, s obe strane, kao i oko Kaonske reke, s obe strane, negde po 100 do 300 m u širinu, ne računajući ravnicu oko reke; gore na brdu, na ravni su ljuće zemlje ilovače zvane žujevače, žute zemlje, teško se oru, kad je blato nikako; a „bele zemlje” su u Dojnoj mali do granice Matijevca (tamo u celoj mali Ševarice je bela zemlja, izuzev Pištala; na Pištalama i Lukama crni smolac), do Ravnjaka oko Višnjeve reke spram Pejinovića. Bele zemlje su ovde oko Karaule, a ima i ilovače sa peskom. „Gajnjača” je svuda oko Savića male gde su bili gajevi. Pesak dovlače iz Kaone i Lojanica, takođe čak i od Save, zatvrđi malter. Lojanički pesak je bolji od kaonskog.

Žive vode: Studenac u Klenovcu u Gornjoj mali pod Bukov- cem (za pojenje stoke); izvor na Ravnjacima pod selom; Slatina je u Ilića mali (na putu). Izvor Smrdan je ispod groblja u Dojnoj mali tu raste trska do 4 m visine voda se oseća (trska kao za štakator). Bunari od 6 do 18 m plitke, krečne slatinske vode, teže kuvaju pasulj. Pri kopanju: prvo humus, pa žuta zemlja 2 m, pa ilovača crna s retkim kamičcima, pokrupnijim kao kreč, pa onda križa; ona masna, čisto na redove, sapunjava. Tvrda kao kamen, ali ima redove (slojeve). Ako je položena, drži vodu, ako uspravna, nema vode (izgleda neki fliš).

Atar belotićki: na istoku do džade i Podrumlja, spram Krnula; spram Draginja: Žućak (Tavtića put) i mala Potok; ka Kaoni: Zajednice, Bukovac, Lepo Brdo, Sokolovac, Parlozi, Divljakovac; na tromeđi sa Mrovskom i Pejinovićem: Zagrada; ka Pejinoviću: Višnjeva reka; ka Matijevcu: Dubokovac, Žarkov potok i Dusić.

Potes je bio u međama svih mala, sa više kapija (bile tri svega): jedna kapija spram Ilića male, jedna kapija spram Dojne male (tom kapijom služila se i Ilića mala) i jedna kapija Gornje male. Do pre 60 godina bile kapije oko potesa koji je bio sav u ogradi najviše vrljike. Ilića kapiju držao Jevrem Ilić, poslednji, bio kmet; dojnomalsku kapiju za Potes (za Dojnu i Savića malu) držao Joca Ranković, bio odbornik; treću kapiju, gornjomalsku, držao Krsta Pantić.

Svaki seljak iz svih mala imao u Potesu „svojinu” njive, bašte, livade sve oko Kaonske reke, između Bukovca, Lepog Brda, Parloga, Karaule i Starog groblja. Tu kroz Potes išao put za Kaonu, manastir i selo. Rad je bio ovakav: svakome se prvog marta saopštavalo da na svojoj deonici na granici potesa ima ogradu da pregleda i utvrdi, da ne bi strana stoka ušla da napravi štetu u potesu; ako bi šteta bila učinjena, onda snosi štetu onaj kroz čiju je ogradu stoka prošla.

Ogradu delili ne po njivama, već po broju glava muških sposobnih za rad (poreske glave) tako bilo stalno podeljeno. Ako je bila inokosna kuća onda bez obaveze za građenje ograde. Devetog marta padala je zabrana ulaza stoci u potes, sem sa plugom i kolima, u jarmu i drugim vozilima. Kad se skine letina, pšenica, ostala žita i kukuruz, obično prvog septembra, naredi se na zboru sela da svako svoje seno mora kotarevima zatvoriti; a dvadeset devetog septembra, na Mioljdan, na zboru se objavi da je potes slobodan za ispašu stoke zajednički za sve, a čiji kotarevi nisu zatvoreni njegova šteta. Tako sve do snega. Tamo su bile kod kotareva košare staje, za svu stoku sem za jahaće konje koji se držali u arevima kod kuće. Svak kod svoga kotara polagao stoci seno (šarovina onda nije uopšte sečena, već zaoravana u brazdu što stoka ne bi pojela); slama nije polagana, već služila za pokrivanje košara, za prostiranje svinjama. Svinjama bio zabranjen ulaz u potes da ne izriju livade, a sva druga stoka ulazila. Čak nisu svi ni išli da polože stoci, već komšija komšiji i obratno, stoka sama ulazila, košara nije zatvarana. Južna strana svake košare bila otvorena da stoka slobodno ulazi i izlazi. Bile košare kao nasloni, od drveta i slame.

Arnauti od Peći dogonili ovamo ovce da izdrže zimu selo im po dogovoru određivalo mesto u Potesu i prodavalo seno i ostalo (hranu za ishranu). Arnauti od početka oktobra do početka marta, po starom datumu, ovde boravili. Prethodno, još u septembru, došla bi tri do četiri Arnauta na konju, da se pogode. Dolazili do 1867. konačno odnosno do bombardovanja Beograda kad su Turci isterani iz gradova. Veoma su lepo živeli Arnauti čobani sa našim domaćinima.

Svinje su seljaci držali po šumama gde su bili svinjci napravljeni u dužinu 50-60 metara dugi, sa mnogo pregrada. Jutrom po neki prekomak kukuruza na jednu svinju davali, koliko da bi svinje znale gde im je obor prebivalište. Inače išle slobodno po šumi. A kad je potes zabranjen, od marta do septem- bra, onda tamo bile još i ovce i druga stoka sa čobanima. Bili zajednički čuvari za sve vrste stoke: svinjar, govedar, ovčar (po nekoliko). Posle svako svoje čuvao od kako je potes otvoren i prestao da se čuva, a kapije rasturene. One su rasturene i ograda odgrađena otkad je zemlja uektarena premerena hektarima.Otada svak za sebe čuva. Dotle bilo dukat i cvancik (4 groša). To poreza bila. Na zboru se za siromašne mesto dukata određivao cvancik, a nekom ništa nije razrezivano. Ukoliko smanjivano za siromašne, utoliko veći razrez za bogate.

Zbor seoski držao se u Dojnoj mali, „kod opštine” od starih vremena. Pri početku oranja jesenjeg i prolećnog na zboru odlučivano da se udovičkim i inokosnim kućama ima zajednički mobom poorati i drugo sve pomoći. Kmet obilazio takve kuće da vidi u čemu oskudevaju. Socijalno staranje od naroda bilo do kraja izvedeno. U koševima oko opštine bio prikupljen dotle kukuruz za rezervu od gradobitine, suše (imalo selo 3 koša po 3 vagona). Hrana se davala jednima na pozajmicu, siromašnima bez vraćanja. Po odluci zbora vršio se svaki seoski posao.

Šume su bile: Česte granice od Draginja duž džade do Dusića i Dusić sve do Matijevca širinom oko pola kilometra, a na dužini oko 4 km (graničeva i cerova šuma, a imala i bela šuma lipa, klen, brest, jesen, grab); Gajevi do Savića male prema Tavtiću, levom stranom doline; Bukovac bukova šuma i mešana bela; Zajednica do Bukovca (graničeva i cerova šuma). Sve te šume bile seoske, pa se 1906. izdelilo na kuće. Pod Zajednicom šumom su Kućerine selo raseljeno od čume. I u Jezercu pod Dojnom malom bile šume oko livada. Oko Karaule i Parloga bila šuma Sokolovac.

Selo nije imalo poljaka već šumara. Šumar imao knjigu šumaricu po kojoj je izdavano drvo po potrebi za građu i ogrev. Sva šuma van potesa bila zajednička, i zajednički se koristila. Podizanje obora svinjaca i čuvanje svinja bilo svima iz sela slobodno, prema blizini okućnice. Osim svojih svinja selo je žirilo svinje i iz dalekih sela (obično iz donjih sela: Riđaka, Vučevice, Kujavice iz Posavine); selo naplaćivalo po grlu ako se pogode u novcu, za vreme od Mitrovdana do Ćurđevdana.

Selo na zboru odlučivalo i o kaznama onih koji bi krali ili činili štetu: na zboru se istraživao kradljivac i nalazili krivci. Kada bi se našao kradljivac, onda bi starešina predla- gao visinu kazne „nadzora”; selo određivalo koliko meseci (od 1 – 2, najviše do 6 meseci), sve prema činjenicama utvrđenim na zboru ima krivac spavati u zatvoru ili sa služiteljem pod ključem. U svakom slučaju niža kazna za puštanje stoke u tuđu livadu, strožija za krađu, poveća za provale. Selo je na jemstvo moglo oprostiti kaznu nadzora: na slučaj ponovne greške zajem- čenog jemac na njegovo mesto dobijao duplu kaznu. Mogla se kazna smanjivati i oprostiti ako bi se krivac popravio.

Ovde u mestu zvanom Lepo brdo vinograde imala tri donjo- krajska sela: Riđake, Vučevica i Kujavica. To su kumovski vino- gradi. Kao kumovima dali im ovdašnji mesto vinogradsko. Vinogradska mesta: Lepo brdo (207 m) izviše Kaone na severo- istoku, Parlog u Ilića mali (209 m) i Karaule (192 m) sve to stari vinogradi. Sada ima vinograda još na Dusiću (167 m), na džadi i drugde.

Livade su na Jezercu u potoku, u ključu između Ilića male i Gornje male oko Kaonske reke sve do Matijevca.

Selo ima tri groblja: jedno u Ilića mali, na samoj karauli. A ono zvano Madžarsko groblje, zove se Crkvina, na Karauli na strani prema Pejinoviću sad u zabranu Milana Ilića; drugo groblje je u Gornjoj mali do raskrsnice za Draginje i Kaonu; treće groblje je u Dojnoj mali to je staro groblje celog sela, odmah pod rtom na višoj terasi Kaonske reke. Oba groblja, u Ilića i u Gornjoj mali su novija, od pre 100 godina.

Seoska preslava je Mlada nedelja, Znamenito mesto je Moli- tveni grm, ispod starog groblja, bio mesto crkve. Tu se narod pričešćivao, venčavali se i deca krštavala. Drvo stajalo do 1914, bio šupalj grm po 15 ljudi moglo sesti u šupljinu njegovu. Molitveni grm služio za vreme Turaka još pre obnove crkve kaonske.

Na mestu zvanom Česte granice je Ćivtića put zvani Žučnik. Ima priča od starine: Podsirili ovdašnji seljaci grudu sira i natovarili na kola sa 6 volova i isterali na doček vojske Sulejmanu caru, kad je išao na Šabac i u Srem. Od tada se taj drum, stari, od pre presecanja novog zvao „carski put”; i sad stari ljudi kažu „carska džada” (po Sulejmanu). Kad je prelazio Dobravu, naredio da se napravi ćuprija od kamena, iz brda u brdo; do 1914. bila kamena ćuprija na jedan svod tu gde i sada prolazi drum i novi most na Dobravi između Riđaka i Vukošića. Produžio car onda na Šabac, a kad je njegova vojska pod Bečom nastradala, onda se on nije ni vratio ovim putem, već drugim. Otada pesma „njegova”, kako je upamtio Ivan Isailović koji najviše prikazuje o Belotiću: „Beču gradu, ne beči se na me, više neću ratovati na te!” Valjevski drum stari carski drum (od vremena Sulejmana) pošljunčavan od starine, a posle prvog svetskog rata šoderom posut i valjan.

Na mestu Karaule tu bilo Madžarsko groblje na granici: „Ovde bili na Karauli Madžari, a tamo dalje ka Vlašiću bili Turci”; u Tihomirovoj gradini bio spomenik on ga izvadio i doneo kući ne može se pročitati (staroslovenski će biti kao u Matijevcu). A bilo je i više drugih spomenika, pa ih seljaci porazbijali za teret na drljačama.

Na Dizdarevači bio dizdar „carski čuvar puta”, starešina ove okoline, priča se iz starine. Pod njim bilo, s ove strane, za pašu stoke: Veliki Bošnjak, Belotić, Kaona, Brdarica, Krnule, Vladimirci i Matijevac, ondašnji Muratovac. Kad je car prolazio, dizdar ga ugosti dobro tako se pričalo od starine i car mu pokloni još dva sela više da pase stoku: Bobovik i Jalovik. Dizdar nije rekao caru da u Boboviku ima jedna kuća a u Jaloviku dve kuće. Zbog toga se te dve kuće morale iseliti iz tih sela. Napravili caru žalbu, a car kazao: „Carska se na poriče”. Udario se po kolenu prsla mu nova čoha i kazao: „Dizdare, izgoreo, što ne reče da ima kuća u Boboviku i Jaloviku”. Seljaci se morali iseliti, slobodno im bilo gde god hoće. Posle deset godina obilazio stoku dizdar, i kad je bio kod Dusića udari kiša, gromovi; kad je došao do Česte granice (gusta, česta šuma), tu bljesak udari u jedan grm i razgori se dobra vatra. Kako je bio okisao, seo uz vatru da se ogreje i osuši. Kako seo, tako zadremao i zaspao grm izgoreo, pao, pritiskao dizdara i ovaj izgoreo. Priča se da tu imao pun ćup dukata i „prečani” dolazili pre 20 godina, „po knjigama” da kopaju; iskopali jedne noći duboku rupu na Dizdarevači, onde gde je blizu mesto zvano Molitva u brdaričkom ataru, na međi Draginja. Tu našli ćup dukata.

Odmah s ove strane Dobrave, ka Vukošiću, do druma za Šabac, bila nekad varoš. Možda se zvala Dobrava. A Krivaja se, na izvoru Dobrave, zvala Dobrinje. Milan Vasić priča i o tradi- ciji koja govori o caru Dušanu: da je sa 20 konjanika prošao ovuda: iz Skoplja prošao tuda i otišao u današnji Šabac. Tamo našao dve kuće šašom pokrivene.

U Savića mali iskopan pepeo u zemljanim ćupovima a u njemu srebrni prstenovi na njivi Isailovića Mioljuba. Ćupovi bili slični užičkim loncima crni, debeli ćupovi. Nalazili su u Savića mali, ovde gde je sada Zadružni dom, ognjišta; tu bila šuma. Na Karauli, gde bila pored Madžarskog groblja madžarska crkva, tu iskopan neki kazan noću oteran.

U groblju starom kod grobova Ružića (tu i Ružin grob) jedan spomenik u bigrovitom krečnjaku jazovničkom, sa puževima: visina 115 sm, širina 43, debljina 10 sm. Na južnoj strani groblja veliki spomenik iz 1777, visok nad zemljom 92 sm, širok 45, debljine 22 sm na groblju Vićentića. Spomenik od belog krečnjaka, stariji je od onog u Matijevcu za jednu godinu i bolje je urađen. Vuk Dobrovojević od Petkove familije bili Dobrovojevići bliži današnjim Ikodinovićima. Ublizu do ovog spomenika iz 1777. je jedan za tri godine mlađi, od belog jazovničkog krečnjaka, grube izrade Bilići za koje se ne zna. U istoj toj grupi spomenika Vićentićaje jedan spomenik staroga tipa sa krstom na krstu. Krst Milovana Mirkovića (umro 1885) bio sav okićen sa sedam kukavica, na vrhu i po tri na krajevima trogubog krsta sam za života pravio.

U selu ima dve kuće daščare, obe su Gornjoj mali: jedna bliže Mesnom odboru, druga Siniše Mitrovića nad podrumom.

U Belotiću 184 domaćinstva i 925 stanovnika.

Prvi doseljenici Petko sa pet sinova, od granice Hercegovine i Dalmacije; sve su to stare familije te koje slave Nikoljdan, a svima je jedan kum iz Riđaka Makevići (oni su kumovi ovde u Belotiću: Vićentićima, Savićima, Isailovićima, Dašićima, Damnjanovićima u Savića mali; Đukićima i Vićićima u Ilića mali). Prvo se doselili gde je staro groblje, koje osnovali pod Dojnom malom. Udarila čuma i oni izbegli u Gornju malu i na mesto zvano Kućerine, a posle čume raspoređi- vali se po ostalom selu.

 

Poreklo familija

Ilića mala:

Glišići (7 k., Nikoljdan). Oni su najstariji doseljenici, od Petkovih sinova.

Vićići (7 k., Nikoljdan), Oni od Viće koji je imao braću Glišu i Đuku (5 k., ovde, dve kuće u Gornjoj mali).

Đukići (2 k., Nikoljdan). Oni su od Đuke, trećeg brata (1 k ovde, 1 k. u Savića mali).

Vujević Aleksandar (1 k., Đurđevdan, očeva slava đedovina, a po ženi Nikoljdan). Došli od Užica, iz Karana. Došao njegov otac Radisav, pre 60 godina.

Đukić Tihomir (1 k., Nikoljdan). Prezime je po majci od Đukića, otac nepoznat.

Lukići (3 k., Đurđevdan). Iz Velike Vranjske pocerske, pre 30 godina kupio imanje otac Andrija (ima Lukića u starom selu).

Ilići (7 k., Đurđic) Od prizeta iz Pejinovića u familiju, poreklom od Petka. Dobrosavljev (60 god.) deda Nikola se prizetio. Ovi ostali na Ilinkino ime, a Ružići iz Dojne male ostali na Ružino ime; bili jedna familija.

Gajić Ivan (1 k., Nikoljdan). Ivanov otac Obrad iz Pejinovića došao ovamo na imanje izumrlih Ikića. Došao pre 80 godina.

Pantelić Stojan (1 k., Nikoljdan). Pranđed Miloš, majstor iz „gornjih sela” prizetio se u Ikiće izumrle, pre 100 godina.

Jovanovići (3 k., Đurđevdan). Iz Pejinovića pre 30 godina. Kupio imanje.

Živković Tihomir (1 k., Nikoljdan). Pranđed Andrija Živković iz Krivaje pocerske, došao pre oko 120 godina.

Dojna mala:

Jevtići (9 k., Jovanjdan). 5 k. ovde, 1 k. u Ilića mali, 3 k u Gornjoj mali. Zovu se Torničani. Bogosavljev (49 god.) čukundeda doselio sporodicom iz Tornika, iz Azbukovice.

Ružići (5 k., Đurđic). 3 k. u Dojnoj mali, 2 k. u Savića mali. Od Ružine dece isto poreklo kao Ilići. Cvetinov (62 god.) deda Marko, praded Ninko imao još petoro braće: Ilija, Pantelija (on poginuo na Ravnju u Mačvi), Marko, Marinko i Živko. Ilija došao u Ilića malu, a Pantelija u Dojnu, a sa njim ostali. Došli iz Pejinovića, pre Kara- đorđeva ustanka. Isto poreklo kao Ilići.

Živkovići (3 k., Đurđic). Oni su starinci, najstarija familija.

Mirkovići (6 k., Aranđelovdan). Starinci.

Jankovići (7 k., Aranđelovdan). Jedna familija sa Mirkovićima.

Brajići (1 k., Aranđelovdan). Isto poreklo.

Rankovići (3 k., Aranđelovdan) Isto poreklo.

Paunković Zdravko (1 k., Nikoljdan). Njegov otac Lazar, učitelj iz Šapca prvi učitelj u ovom selu od pre 80 godina. Zdravko učio bogosloviju, jer otac nije imao mogućnosti da ga izdržava. Lazar bio veoma dobar učitelj.

Savića mala:

Savići (Kendići nadimak) (15 k., Nikoljdan). Kendići 7 k. Savići 5 k., ovde i 3 k., u Gornjoj mali. Imalo tri brata od onog Petkovog jednog sina: Sava, Isailo i Ninko. Od Save Savići.

Isailovići (5 k., Nikoljdan). 3 k. ovde, 2 k. u Gornjoj mali (1 k. u Valjevu). Isto poreklo.

Trivunovići (2 k., Nikoljdan).

Petkovi potomci iz Hercegovine. Ninkovići od Ninka, izumrli po muškoj liniji. Savići, Isailovići i Ninkovići nisu se uzimali do pre 50 godina, dok se s ostalima odavno uzimaju.

Jovanović Milić (1 k., Mratindan). Uljez iz Metlića 1907. u Ninkoviće, izumrle po muškoj liniji.

Vićentići (10 k., Nikoljdan). Od jednog Petkovog potomka; njihovo poreklo iz Hercegovine.

Ikodinovići (1 k., Nikoljdan). Isto poreklo, od Vučića. Oni bliski Dobrovojevićima sa spomenika; od Vuka sa spomenika iz 1780, nastala familija Vučića, pa od njih Ikodinovići.

Ilići II (6 k., Nikoljdan). Petkovo potomstvo; nisu familija sa Ilićima iz Ilića male.

Damjanovići (1 k., Nikoljdan). Isto poreklo od Petka.

Obradovići ( 8k., Nikoljdan). 1 k. ovde, 6 k. u Gornjoj mali. Iz Družetića, od Valjeva, pre više od 100 do 150 godina. Dragoljubov (66 god.) pradeda Obrad on došao sa ženom i decom. Kad se naselio bila šuma u Gornjoj mali.

Buzaretići (1 k., Jovanjdan). Gaja iz Borova, od Vukovara, bio u Crniljevu šabačkom, radio napolicu, pa ovde došao kao napoličar, i posle 20 godina kupio plac i napravio kuću,pre 50 godina.

Filipovići (2 k., Đurđevdan). Zovu ih Ere zato što su iz Goločela. Iz istog sreza, čim se preko Tamnave pređe odmah ih zovu Ere. Došao Jerotije devojci Mariji u kuću, pre 50 godina, u Obradoviće.

Gajići II (1 k., Alimpije). Iz Zvezda Živojinov otac Spasoje devojci u kuću Ilića II, pre 50 godina.

Zarići (3 k., Jovanjdan). Iz Paljuva od Uba Obrenovca, pre oko 100 godina. (ime Zarija ovde očuvano u vezi sa spomenikom u Matijevcu iz 1778).

Ninković Ivan (1 k., Ćurđevdan). Iz Draginja uzeo ga tetak Živko Zarić, pre 50 godina. Živko bio bez potomaka; a u toj istoj kući tako je Ivan, bez potomaka takođe, uzeo Ivana Tešića iz Draginja, svoga nećaka, pre 18 godina (njegova slava Đurđic). Ima dece, i svi žive u zadruzi.

Mitrović Zlatomir (1 k., Časne verige). Iz Osladića, srez podgorski, Valjevo, pre 20 godina, u Trivuna Trivunovića, kao zet.

Pavlovići I (1 k., Nikoljdan). Mitar bio došao iz Bosne „poslen Beljinskog rata”, iz Brčkog; bio majstor. Sinovi izginuli, ćerke pomrle. Ostala samo Jelena, žena Mitrovog usinka Marinka, iz familije Novakovića iz Gornje male ona jedina u kući.

Spasojević Danilo 1 k., Nikoljdan). Iz Jalovika za vreme okupacije 1943. došao na deo Marinka Pavlovića.

Maričić Lazar (1 k., Jovanjdan). Iz Matijevca pre 20 godina kao napoličar došao, sad dobio zemlju od agrarne reforme.

Mandić Obren (1 k., Đurđic). Iz Skupljena pre 50 godina došao, kupio imanje.

Gornja mala:

Vasići (5 k., Nikoljdan). Petkovi potomci. Jedna kuća u Šapcu.

Milovanovići (3 k., Nikoljdan). Iz Dragijevice, srez Podgorski, pre 65 godina došli, kupili zemlju (ovde pitomije mesto).

Pavlovići II (2 k., Đurđic). Iz Dragijevice, kupili zemlju ortački sa prednjim.

Pavlovići III (3 k., Mitrovdan). Oni su od starine.

Aleksići (7 k., Nikoljdan). Od Petkovog potomstva. Milan Vasić iz Gornje male priča: „Vasa Čarapić, kad pobegao od Turaka iz Belog Potoka od Beograda 1804, onda je ovde doveo ženu i dvoje muške dece, Pavla i Živana; poslen kad je on poginuo na Beogradu 1806, onda došao njegov čauš, Užičanin Aleksa Aleksić, da javi pogibiju doneo njegovu kapu i kesu sa parama; onda ga Čarapićka, Vasina žena, uzela u kuću, zadržala ga da ne ostane u ovoj planini sama, i od njega sad familija Aleksići u Gornjoj mali.”

Petrovići (5 k., Nikoljdan). 3 k u Savića mali, 2 u Gornjoj mali. Od Petkovog potomstva. Živan, deda sadašnjih potomaka, zvat „Tuđinac”. Trgovao sa nekima iz mesta Tuđina u srezu Podgorskom.

Petrovići II (7 k., Jovanjdan). Iz Krnula došao deda Ninko pre 70 godina.

Živkovići II (9 k., Aranđelovdan, očeva slava, a po ženi Alimpijevdan; obe slave sa gostima slavi). Iz Osladića, sreza Podgorskog, došao Milorad pre 46 godina devojci u kuću, u Rankoviće. Jedna kuća u Šapcu.

Mitrovići (1 k., Časne verige očeva slava, a po ženi Nikoljdan). Iz Osladića, Podgorski srez, pre 50 godina u familiju Ninkovića, na ženino imanje.

Marković Ivan (1 k., Ćirilovdan očeva slava, Nikoljdan na nasleđe). Iz Culjkovića, pre 10 godina u Iliće II kao prizet.

Marić Mirka (1 k., Aranđelovdan). Ona je od Jovanovića familije, muž joj Isailo, pokršten Ibrahim Mujić, Turčin iz Jegejske Makedonije, 1918. došao sa Soluncima, doveo ga Žarko Paunović, Lazin stariji sin. Ibrahim bio putovođa kao dečko, sa vojskom. Ovde izučio zanat kovački. Imali četvoro dece, svi školovani ili se ško- luju.

Ilići III (1 k., Mioljdan). Iz Bosne došao Milan, bio majstor, kuće gradio pre 90 godina.

Pantići (2 k., Nikoljdan). Potomci Petkovi.

Pantelići II (1 k., Nikoljdan). Iz Zvezda Živojin, zet u kuću Isailovića pre 50 godina.

Matić Milan (1 k., Nikoljdan). Doseljeni, ne znaju odakle.

Kukić Vaso (1 k., Stepanjdan). Doselio se sa ženom i sinom 1920. Od Knina, stanuje u Malom potoku zvanom. Vaso bio naš dobrovoljac u prvom svetskom ratu.

 

IZVOR: Vojislav S. Radovanović, ŠABAČKA POSAVINA I POCERINA – Antropogeografska ispitivanja; iz terenskih beležnica građu priredila MILJANA RADOVANOVIĆ, 1994. (strane 116-125), priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.