Edicija “Koreni” – neprocenjiva svedočanstva o srpskom poreklu

20. oktobar 2012.

komentara: 1

INTERVJUBorisav Čeliković, priređivač edicije “Koreni”

Izdvačka kuća „Službeni glasnik” prihvatila se kapitalnog posla – da u ediciji „Koreni” sabere sve značajne studije o poreklu srpskog stanovništva. Edicija „Koreni“ objavljuje se u okviru Biblioteke „Svedoci epohe“. Do sad su objavljene 23 knjige, koje obuhvataju „srce” Srbije, a šta će sve biti obrađeno u preostalim knjigama (njih ukupno 80) za Poreklo otkriva priređivač edicije „Koreni” Borisav Čeliković. 

Borisav-Čeliković

Zahvaljujući Jovanu Cvijiću i njegovim učenicima, koji su decenijama neumorno prikupljali vrednu građu za Srpski etnografski zbornik, ostavljen je neizbrisiv trag o postojanju naših predaka. Da taj trag ne izbledi, pobrinuli su se u Službenom glasniku, prihvatajući se zajedničkog poduhvata sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti, da delo Cvijića i njegovih sledbenika stave i pred savremenog čitaoca.

Osnovu Glasnikove kapitalne edicije „Koreni“, koja postoji i raste već dve i po godine, čini upravo Srpski etnografski zbornik u okviru kojeg su, po jedinstvenoj metodologiji Jovana Cvijića, vršena antropogeografska istraživanja naselja, porekla stanovništva i narodnih običaja. Međutim, uz studije objavljene u Srpskom etnografskom zborniku, u knjigama iz edicije „Koreni” objavljuju se i studije iz drugih izvora, pre svega iz periodike, dok se u pogovoru svake knjige, ukazuje se ne relevatne studije i rasprave objavljenje u poslednjih pola veka.

Sa priređivačem Glasnikove edicije „Koreni” Borisavom Čelikovićem susreli smo se u prošli petak (12. oktobra 2012.), reklo bi se simbolično, upravo na dan Cvijićevog rođenja. Iza njega i tima ljudi sa kojima radi na ovom velikom nacionalnom projektu već je objavljenih 23 knjiga. U planu je, navodi Čeliković, da ih do kraja 2012. godine bude ukupno 25, a u celoj ediciji ukupno 80 knjiga.

ŠTA JE OBJAVLJENO DO DANAS 

Prve tri knjige su opšteg tipa. U prvoj, „Naselja srpskih zemalja“, osnovu čine Cvijićeve antropogeografske studije i one su važne da bi se razumeo prostor i metodologija istraživanja, a na drugoj strani njihova vrednost po pitanju zaključaka nimalo nije izgubila na značaju. Osnova druge knjige „Naseljavanje Srbije“ su studije Tihomira Đorđevića, ali i drugih istraživača, o naseljavanju Srbije do kraja 19. veka. Ovde kao posebno vrednu izdvajam studiju „Iseljeni Nikšići“ Radivoja Uskokovića koja je inače bila teško dostupna pošto je objavljena u Cvijićevom zborniku 1924. godine. Treća knjiga „Srbija“ je autorska i u njoj je objavljena studija akademika Petra Vlahovića o Srbiji, koja je nastala na osnovu sveobuhvatnog istraživanja, u čijoj osnovi su radovi objavljeni u Srpskom etnografskom zborniku, ali i drugim publikacijama, i koja je od svog objavljivanja, 1994. godine, imala četiri izdanja, po dva na srpskom i engleskom jeziku.

Nakon toga slede predeone celine: 4. Gruža; 5. Lepenica; 6. Takovo; 7. Užički kraj (Užička Crna gora i Zlatibor); 8. Dragačevo; 9. Kačer; 10. Jasenica; 11. Okolina Beograda i Smedereva (Okolina Beograda, Kosmaj i Smederevsko Podunavlje); 12. Rudnički okrug. Rudnička Morava (Ljubićska sela); 13. Šumadija. Šumadijska Kolubara; 14. Valjevska Tamnava; 15. Kolubara i Podgorina; 16. Srednje Podrinje, Jadar i Rađevina (tu je i Sokolska nahija); 17. Jagodinski okrug. Belica; 18. Levač i Temnić; 19. Pomoravlje Velike Morave, Resava, Kučaj; 20. Mlava, Homolje, Zvižd; 21. Poreč, Krajina i Ključ; 22. Crna Reka i 25. Galipoljski Srbi.

Ovo što smo dosad objavili, a mislim na prvih 18 knjiga edicije, predstavlja etničko srce Srbije. Jer, tu je najčistija srpska teritorija, gde srpski narod živi sam sa sobom. To je prostor koji je omeđen Drinom na zapadu, Savom na severu, Velikom Moravom na istoku i Zapadnom Moravom na jugu. Nigde na tom prostoru nema niko drugi do Srba, tek poneki Rom ili doseljenik. To je na neki način bio i ostao „sabirni centar“, a ako je i bilo nekih seoba dalje selilo se uglavnom u pravcu severa, na prostor Vojvodine, ili u poslednjih pola veka u gradske centre i inostranstvo.

CVIJIĆEVIM TRAGOM

U knjigama edicije „Koreni“ je sabrano uglavnom ono što je rađeno po uputstvima Jovana Cvijića. Mora da se ima na umu da je Jovan Cvijić započeo jedan jedinstveni interdisciplinarni projekat, kako se to danas moderno kaže, u jednom vremenu kada toga nije bilo, i kada je po tome bio (i ostao) jedinstven u svetu.

Njegov Srpski etnografski zbornik, odnosno 102 knjige koje su objavljene, može da ima samo mali pandan kod nekih susednih naroda, ali ni blizu njegovom značaju. Na primer, Zbornik JAZU za narodni život i običaje je, maltene, časopis, bez jedinstvene koncepcije. Tu je bilo studija koje imaju po 300 do 400 strana, a ima i priloga od pet strana. Sličnu vrstu etnografskog zbornika imaju i Bugari, ali i oni su to dosta široko postavili, a nisu osmislili jedinstvenu metodologiju. Što se tiče zapadnoevropskih naroda, niko to nema. Tako da smo mi zahvaljujući Cvijiću i njegovim saradnicima, Tihomiru Đorđeviću, Jovanu Erdeljanoviću i Veselinu Čajkanoviću, jedinstveni po tome u svetu.

SRPSKI ETNOGRAFSKI ZBORNIK

Srpski etnografski zbornik ima četiri odeljenja. Prvo odeljenje, koje čini osnovu našeg izdanja, a koje se prvobitno zvalo „Naselja srpskih zemalja“, a posle 1922. „Naselja i poreklo stanovništva“, ima objavljenih 47 knjiga, od ukupno 102 koliko ima Srpski etnografski zbornik. Intenzivan rad po Cvijićevim uputstvima bio je za Cvijićeva života, a potom je postepeno jenjavao do šezdesetih, sedamdesetih godina 20. veka, dok su bili živi Cvijićevi učenici. Pre svih Borivoje Drobnjaković, Milenko S. Filipović, Vojislav Radovanović, Jovan Trifunoski, Atanasije Urošević i još neki istraživači. Elemente Cvijića u svojim istraživanjima, ali ne potpuno, imali su i etnolozi kao što su Mirko Barjaktarović, Vidosava Nikolić Stojančević, Petar Vlahović, Miljana Radovanović i drugi. Sve su to Cvijićevi naslednici, koji su uz to Cvijićevo pridodali i neka nova znanja. Međutim, rad na Srpskom etnografskom zborniku zamro je od osamdesetih. Poslednje dve knjige u Srpskom etnografskom zborniku je objavio Neđeljko Paovica i odnose se na dve male oblasti u Hercegovini, Ljubomir i Zavođe.

OSTALI IZVORI ZA EDICIJU “KORENI”

Srpski etnografski zbornik je nešto do čega se, mada teško, može doći, ali ono što je važno za ediciju “Koreni” je što mi objavljujemo studije koje su štampane u periodici, a koje su takođe antropogeografskog karaktera. Imamo, recimo, u knjizi 22. obrađenu oblast Crne Reke (Crni Timok), za koju nismo imali nije objavljena antropogeografska studija. Crnu Reku je, inače, radio Marinko Stanojević. Ali, šta se desilo – došao je Drugi svetski rat, Nemci su boravili preko zime u njegovoj kući i ložili vatru sa njegovim rukopisima, tako da je vrlo malo sačuvano od tog njegovog rukopisa. Tako da smo, uz sačuvane fragmente njegove, objavili druge studije koje govore o Crnoj Reci, između ostalog jedan pregled objavljen u „Spomenici timočke eparhije“, povodom stogodišnjice, 1934. godine. U njoj su opisane sve parohije i u toj spomenici je dato poreklo stanovništva, za svako selo, bilo vlaško, bilo srpsko. Inače oblast Crne Reke, najvećim delom obuhvata teritoriju grada Zaječara, kompletnu opštinu Boljevac i veći deo opštine Bor.

Evo, sad ide u štampu knjiga 23. Timok, Zaglavag, Budžak i Svrljig, gde objavljujemo tri studije iz sredine druge polovine19. veka, iz „Glasnika Srpskog učenog društva“, koje su uradili Stevan Mačaj, Jovan Mišković i Dragoljub K. Jovanović. To su bili ljudi koji su stigli do jednog značajnog stepena obrazovanja za svoje vreme i to svoje znanje upotrebili za proučavanje naroda. General Jovan Mišković, ne samo što je bio jedini vojnik na čelu Srpske kraljevske akademije, nego je izradio i jedinstveni topografski rečnik Jagodinskog okruga (objavljen u 17 knjizi edcije „Koreni“), gde je opisao svaki potok, svaki potez, objasnio gde je i šta to znači. Tako nešto posle njega nije uradio niko, a to je urađeno u 19. veku! Stevan Mačaj je poticao iz mađarske plemićke porodice, govorio je više jezika, posedovao je veliku biblioteku o kojoj sa oduševljenjem piše Feliks Kanic i bio je lekar u Srbiji, a po sopstvenoj želji sahranjen je u Beogradu po pravoslavnom obredu.

 ŠTA JE SVE U PLANU ZA OBJAVLJIVANJE

Koreni-knjigeDo kraja godine imaćemo 25 knjiga i biće zokružen prostor od Drine do Timoka, od Save do Nišave odnosno Zapadne Morave. Po planu u decembru će biti objavljena knjiga 24. Aleksinačko Pomoravlje, Banja.

Posle idemo da se spustimo uz bugarsku granicu, objavićemo prostor Nišave i Lužnice (opštine Pirot, Dimitrovgrad, Babušnica), a posle, što nam je posebno bitno, Krajište i Vlasinu (Bosilegrad, Vlasotince, Crna Trava…). To je okolina Ćustendila, gde je i sa jedne i sa druge strane granice isto stanovništvo, ali danas u kraju oko Trna u Bugarskoj, gde je Cvijić utvrdio da su živeli Srbi, ispada da su svi Bugari. Ta istraživanja su rađena još pre Prvog svetskog rata. Za naš kraj je radio Rista Nikolić, a Jordan Zaharijev za bugarski. Tako da ćemo prevesti delove iz njegove studije koji se odnose na naselja koja danas pripadaju Srbiji. Inače Jordan Zaharijev, koji je bio bugarski akademik, organizovao 1918. demonstracije protiv pripajanja Bosilegrada Kraljevini SHS.

Sledeća knjiga će biti Pčinja, dakle okolina Vranja. Zatim objavljujemo „Južnu Staru Srbiju“ Jovana Hadži-Vasiljevića, koji je obradio Preševsku, Kumanovsku i Skopsku oblast. Studije nisu rađene po Cvijićevim Uputstvima, ali su vrlo važne i ovo će biti prvo njihovo ponovno izdanje. Potom ćemo objaviti studije sa prostora Preševske doline i Skopske Crne gore, koje su radili Jovan Trifunoski i Jovan Tomić. Zatim slede studije koje su nastale pre Srpskog etnografskog zbornika, ali su važne za ovaj prostor. Objavićemo Simeona Gopčevića, njegovu studiju o Staroj Srbiji i Makedoniji sa kraja 19. veka, a zatim ćemo objaviti i Staru Srbiju i Arbaniju Ivana S. Jastrebova, prvi put na srpskom jeziku. Objavićemo i delo Miloša Milojevića, njegov putopis o Staroj Srbiji, integralno u tri knjige, fototipski. Smatramo da je on nepravedno nipodaštavan i zapostavljen, a dao je mnogo značajnih podataka i zapažanja. Priredićemo i na jednom mestu objaviti Cvijićeva antropogeografska promatranja Makedonije i Stare Srbije.

Nakon toga idemo na prostor Kosova i Metohije i objavićemo u jednoj knjizi Kosovsko Pomoravlje, a to su oblasti Novobrdske Crne Reke, Gornje Morave i Izmornika. Potom sledi prostor Šar planine i sa srpske i sa makedonske strane. Sa ove strane imamo i neobjavljenu studiju Milovana Radovanovića, koji je doktorirao na Prirodno-matematičkom fakultetu 1960. godine sa disertacijom koja se odnosi na Prizrenski Podgor. Posle toga imaćemo Kosovo u dve knjige, gde ćemo u jednoj imati studije Atanasija Uroševića, a u drugoj će biti ostali autori, među kojima i delo Branislava Nušića. I, objavićemo i knjigu o Metohiji. U Metohiji ćemo pored radova Atanasija Uroševića, Mitra Vlahovića, Milenka Filipovića i Mirka Barjaktarovića, objaviti studiju Milisava Lutovca, koju ćemo prevesti sa francuskog, koja je njegov doktorat na Sorboni, a nije dosada prevedena na naš jezik.

To je plan za sledeću 2013. godinu, koju završavamo sa Kosovom i Metohijom.

Kosovo i Metohija će imati šest ili sedam knjiga, a ovo drugo će obuhvatati granični prostor Srbije i Makedonije.

Godinu 2014. planiramo da započnemo sa oblastima u slivu Južne Morave: Vranjsko Pomoravlje, Jablanica, Leskovačka Morava, Pusta Reka, Zaplanje, Toplica pa Rasina i Župa. Posle toga ćemo ići na prostor sliva reke Ibar, gde ćemo objaviti studiju Radoslava Pavlovića “Kopaonik”, koja je u rukopisu i već dugo čeka da bude objavljena, zatim njegovu studiju o Goču i Radomira Ilića o Ibru. Slede zatim uglavnom fototipska izdanja Srpskog etnografskog zbornika – studija Milisava Lutovca “Bihor i Korita”, “Štavica i Rožaje” i “Ibarski Kolašin”, pa “Rašku” Petra Ž. Petrovića, čiji je drugi deo pre tri godine posthumno objavljen u Novom Pazaru, studija Petra Vlahovića o Brodarevu i Atanasija Pejatovića „Srednje Polimlje i Potarje“. Zatim ćemo objaviti studije Ejupa Mušovića, koje su po meni urađene na jedan vrlo korektan način, koje govore o poreklu islamskog stanovništva na prostoru Tutina, Sjenice i Novog Pazara, gde je on istražio od koga potiču danas islamske porodice ovog prostora. Potom prelazimo na Stari Vlah, posle toga imamo Šabačku Posavinu, Mačvu i Pocerinu, posle čega prelazimo u Srem, pa posebno Bačku, Banat, Srbe u Rumuniji, Srbe u Ukrajini, Srbe u Mađarskoj. Baranja će biti posebna knjiga, a onda prelazimo na Hrvatsku – biće posebna knjiga Slavonija, posebna knjiga centralna Hrvatska, a posle toga idemo na Liku, Kordun, Baniju, i Gorski Kotar. Dalmacija će verovatno biti u dva toma.

Posle toga prelazimo na prostor BiH, pa na prostor Crne Gore, odakle bi trebalo da se spustimo na prostor severne Albanije, pa u Makedoniju i da završimo sa južnom Makedonijom Borivoja Ž. Milojevića.

To znači, biće oko 80 knjiga, s tim što će biti jedna studija o srpskom stanovništvu u južnoj Italiji i Trstu.

Planiramo da uradimo fototipsko izdanje “Karlovačkog vladičanstva” Manojla Grbića, a takođe ćemo da objavimo i dela Nikodima Milaša.

Da ne zaboravim i knjiga posvećenu Beloj Krajini, koja je već pripremljena i koja će možda biti objavljena i tokom naredne godine. Nedavno sam bio u Sloveniji i dobio vrednu studiju o muzičkoj tradiciji Srba u Beloj Krajini, slovenačkog etnomuzikologa Marka Terseglava, koju ćemo prevesti. Takođe, tu ćemo objaviti i studiju Tanje Petrović o zameni jezika kod Srba u Beloj Krajini. Naravno, osnov knjige o Beloj krajini činiće studije Nika Županića, Josipa Mala i Milenka Filipovića. Ta knjiga o Beloj Krajini će imati od 700 do 800 strana.

USKORO KNJIGA O GALIPOLJSKIM SRBIMA

Knjiga „Galipoljski Srbi” će se pojaviti na predstojećem Sajmu knjiga u Beogradu, kao 25. knjiga edicije „Koreni”. Oni su, po svim istoriografskim podacima do kojih smo došli, poreklom negde sa šireg prostora Jagodine, odakle su preseljeni u Galipolje sredinom 16. veka. Ti Galipoljski Srbi su bili gotovo 400 godina izolovani od matice, u potpunom okruženju većinskih Turaka, Bugara i Grka i uspeli da sačuvaju svoj jezik, svoju tradiciju, veru. A onda 1941. umesto srpskih prezimena na -ić, od 1941. dobijaju nastavke na -ov, -ev ili na -ski, i danas se izjašnjavaju kao Makedonci i govore makedonski jezik, a svoj srpski jezik su potpuno zaboravili.

Mi ćemo objavili sve o njima što je napisano. Studiju Milenka Filipovića koji ih je istraživao 1937-1938. na antropogeografski način i studiju Pavla Ivića o njihovom jeziku, koji ih je istraživao od 1951. do 1953. godine. Posle toga se njima više niko nije bavio, ali je nekolko istraživača posvetilo svoje radove istraživanju njihovog porekla.

Verovatno ćemo sad u novembru da idemo tamo da snimamo dokumentarni film. Od njih oko 700, koliko ih je bilo kad su naseljeni u Pehčevo, 1922. godine, danas se samo 12 izjašnjava kao Srbi, a svi ostali kao Makedonci. Govore makedonski jezik, ali znaju za svoje poreklo.

ZBOG ČEGA SU KNJIGE U FOTOTIPSKOM IZDANJU

Postoje dva razloga. Prvi razlog je da te studije su mnogo korištene i citirane, kao ta i ta izdanja sa tim i tim stranama, i da smo sad to prekucali, mi bi nove istraživače doveli u problem kada koriste naša izdanja. Naša paginacija ide u donjem delu strane, a uvek je gornjem originalni broj strane.

Drugi razlog je tehnički. Nama ovo daje mogućnost da bez korekture, na jedan brži način te knjige prezentujemo. Tako da postoje dve dimezije, jedna je tehnička, a druga zbog očuvanja autentičnosti.

DIGITALNA IZDANJA KNJIGA

Postoji plan da ove knjige koje smo dosad uradili stavimo pred čitaoca i u digitalnom obliku. Međutim, stav je da se sa tim sačeka do daljeg.

EDICIJA “KORENI” U VIDEO FORMATU

Paralelno sa objavljivanjem knjiga snimamo i dokumentarne filmove na licu mesta, iz krajeva koji su obrađeni u ediciji “Koreni”. Reč je o filmovima u trajanju oko 25 minuta. Dosad su urađeni Takovo, Kačer, Gruža, Rudnička Morava, Jasenica, Đerdap i Budžak. Kao što sam već rekao osmi film će biti posvećen Galipoljskim Srbima. Inače filmove potpuno realizujemo u produkciji Službenog glasnika, scenario, kamera, režija i montaža. U planu je da uskoro filmovi budu emitovani na Javnom servisu.

POGLEDAJTE KATALOG DOSAD OBJAVLJENIH KNJIGA EDICIJE “KORENI”

Edicija “Koreni” – katalog
____________________________________________________________________________________________________

KO JE BORISAV ČELIKOVIĆ

Borisav-Čeliković 2Rođen 1962. u selu Lozanj kod Gornjeg Milanovca, od oca Tomislava i majke Stamenke (devojačko prezime Damnjanović), diplomirani istoričar, završio Filozofski fakultet u Beogradu. Radio 12 godina kao profesor istorije u Gimnaziji u Gornjem Milanovcu. Od 2000-2004. direktor Biblioteke „Braća Nastasijević“, a potom do 2011. Sa prekidom direktor Muzeja u Gornjem Milanovcu. Ukazom episkopa Žičkog od 1998-2004. obavljao dužnost veroučitelja pri hramu Svete Trojice u Gornjem Milanovcu. Za rad i stvaralački doprinos u širenju kulture nagrađen je 2008.godine Zlatnom značkom Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, a 2012. za priređivački rad u ediciji „Koreni“ – Poveljom Mile Nedeljković. Bavi se istorijom rudničko-takovskog kraja, istorijom crkve, stripa i planinarstva. Njegova bibliografija broji preko 350 bibliografskih jedinica, od kojih je više 50 čine objavljene i priređene knjige, od kojih izdvajamo „Svetilišta rudničkog kraja“, „50 kazivanja o Svetoj Gori i Hilandaru“, „Odabrani radovi episkopa Irineja Đorđevića (koautor dr Dragan Subotić)… Priređivač edicije “Koreni” od njenog ustanovljenja.

U braku sa suprugom Ljiljanom (devojačko Savić), profesorkom istorije i direktorkom Gimnazije „Takovski ustanak“ u Gornjem Milanovcu, ima sina Marka i kćerku Viktoriju.

____________________________________________________________________________________________________

ZABELEŽIO: Jovica Krtinić

Koreni

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Vojislav Ananić

    Erdeljanović, Jovan, etnolog, univerzitetski profesor (Pančevo, 30. XI 1874 — Beograd, 12. II 1944)

    Otac Dimitrije bio je iz Crepaje, od roda Radovančevih starinom iz Metohije, a majka Persida iz Jarkovca čiji su preci bili iz Hercegovine. Njegov otac stekao je austrijsko vojno obrazovanje, ali se zbog teškoća kojih je imao kao Srbin opredelio za građansku službu. Zbog neprilika sa mađarskim vlastima sa roditeljima je 1877. prešao u okolinu Smedereva. U selima Drugovcu i Mihajlovcu započeo je osnovnu školu a završio je u Smederevu, gde je pošao u gimnaziju. Maturirao je u Beogradu pa diplomirao 1897. na Istorijsko-filološkom odseku Velike škole. Potom je bio asistent Jovana Cvijića u Geografskom zavodu Velike škole (1897—1898) a istovremeno i profesorski pripravnik u Drugoj beogradskoj gimnaziji. Posle položenog profesorskog ispita od januara 1901. bio je gimnazijski suplent i v. d. asistenta Geografskog zavoda. Februara 1902. izabran je za državnog pitomca i studirao na univerzitetima u Beču, Berlinu, Lajpcigu i Pragu, gde je 1905. odbranio doktorsku disertaciju iz etnologije sa arheologijom i slovenskom filologijom Kuči, pleme u Crnoj Gori. Po povratku u Beograd 1905. bio je profesor Treće beogradske gimnazije a 1906. izabran za docenta na Univerzitetu. Pristupno predavanje mu je bilo Etnologija, etnografija i srodne im nauke (1906). Kao vojni obveznik sa srpskom vojskom učestvovao je u opsadi Jedrena 1912/13. Za vanrednog profesora izabran je 1919. a 1921. za redovnog profesora etnologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu. U Drugom svetskom ratu kao talac bio je u logoru na Banjici, što mu je narušilo zdravlje. Sa suprugom nije imao poroda.
    U Cvijićevoj antropogeografskoj školi, usmerenoj na intenzivna proučavanja naselja i porekla stanovništva srpskih zemalja, bio je jedan od najboljih saradnika, pa su zato i njegove prve značajnije studije bile iz antropogeografije (monografija Donje Dragačevo 1902, Proučavanje naselja srpskih zemalja 1904). Najoriginalniji i najveći doprinos srpskoj etnologiji dao je u proučavanju rodovsko-plemenskog društva u Crnoj Gori (1902—1926). U naučnoistraživačkom radu služio se kombinovanjem više metoda. Glavni način rada bio mu je etnološki, tj. neposredno promatranje i propitivanje društvene i etničke stvarnosti („na terenu, u narodu”), potom je sistematski proučavao pisane istorijske, arheološke i lingvističke izvore. Nastojao je da temeljno prouči i objasni samu strukturu i osnovne odlike dinarskog plemenskog društva, a potom i da osvetli nastanak, razvoj i konačno formiranje pojedinih plemena severne i Stare Crne Gore. Po njemu su postojale dve glavne faze u formiranju plemena kod dinarskih Srba: prvu je činilo vreme od doseljavanja Slovena do stvaranja jake države pod Nemanjićima, a drugu novo formiranje u vreme i posle turske najezde.
    Rezultate tih istraživanja objavio je u četiri obimne monografske studije: Kuči — pleme u Crnoj Gori (1907), Bratonožići — etnološka ispitivanja (1909), Postanak plemena Pipera — etnološka rasprava (1911) i Stara Crna Gora — etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena (1926). U ovim monografijama osvetljavao je mesto i političku ulogu plemenskih ustanova (skupština, sud, glavarstvo). Anticipiranje političke etnologij e (antropologij e) u Srba došlo je do izražaj a j oš u dva njegova rada — Za naše duhovno jedinstvo (1932) i Koju ćemo kulturu: samo srpsku, ili jugoslovensku? (1938), u kojima je razmatrao probleme etničkog, državnog i kulturnog jedinstva Jugoslavije između dva svetska rata. Može se smatrati pionirom političke etnologije (antropologije) ne samo u nacionalnim, nego i u evropskim okvirima. Etnička istorija Srba i drugih Južnih Slovena bila je drugo područje njegovih istraživanja. Probleme etnogeneze je razmatrao već u monografijama o nastanku plemena u Crnoj Gori. Ukazao je na procese simbioze i stapanja starog balkanskog (poromanjenog i arbanaškog) stanovništva i Srba putem splemenjavanja, bračnih veza i veštačkog (duhovnog) orođavanja (kumstva i pobratimstva). U studiji Etničko srodstvo Bokelja i Crnogoraca (1914—1920) na osnovu istraživanja porekla stanovništva, govornih osobina, narodnih običaja, narodnog odevanja i graditeljstva zaključio je da Bokelji i Crnogorci čine „istu etničku grupu srpskog naroda”. O etnogenezi i ostalim problemima raspravljao je i u drugim studijama: Etnički položaj Srba Stare Srbije i Makedonije među Južnim Slovenima (1924), Tragovi najstarijeg slovenskog sloja u Banatu (1925) i dr. Poslednje delo iz ove problematike mu je obimna monografija O poreklu Bunjevaca (1930) u kojoj je analizom jezika i tradicijske kulture ukazao na zajedničko (srpsko) etničko poreklo triju bunjevačkih grupa: primorsko-ličkih, dalmatinskih i podunavskih. Treće značajno područje njegovih istraživanja bila j e religij a. Rezultat toga j e obimna studij a O počecima vere i o drugim etnološkim problemima (1938). Da bi dokazao da je animizam najstariji oblik vere kod ljudi, boravio je u Engleskoj i tamo proučio važniju relevantnu literaturu. Smatra se najdoslednijim zastupnikom evolucione teorije u srpskoj etnologiji. Uredio je pet knjiga Prvog odeljenja („Život i običaji narodni”) i šest knjiga drugog odeljenja („Naselja i poreklo stanovništva”) Srpskog etnografskog zbornika. Napisao j e nekoliko uputstava za proučavanje narodnog života i običaj a, kao i porekla stanovništva (1907, 1910, 1928. i 1938). Njegove Osnove etnologije (1932) bile su naš prvi udžbenik iz etnologije za gimnazije. Od 1922. do 1928. sprovodio je kompleksna etnološka istraživanja u Banatu a građu je delimično objavila Matica srpska kao knjigu Srbi u Banatu (1986).
    Za dopisnog člana SKA izabran je 1921. a 1933. za redovnog člana. Bio je počasni član Matice srpske, redovni član Naučnog društva imena Ševčenko u Lavovu, član Čehoslovačkog geografskog društva u Pragu i Sveslovenskog društva u Pragu. Odanost U niverzitetu i Etnološkom seminaru iskazao je i zaveštanjem svoj e biblioteke (oko 2500 knjiga) i radnog kabineta Etnološkom seminaru u kojem je radio od prvih dana njegovog osnivanja.
    Nosilac je Ordena Sv. Save IV reda.

    Nikola F. Pavković