Lapovo (varoš i selo)

11. jun 2012.

komentara: 1

Opština Lapovo:

Lapovo (varošica) i Lapovo (selo).

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. vojislav ananić

    LAPOVO

    Postanak i razvoj naselja
    Povoljnost geografskog položaja i prirodnih uslova Lapova i njegove okoline stvarali su pogodnosti za ljudski život od najstarijih vremena. Arheološki nalazi i lokaliteti u njegovoj okolini potvrđuju tu konstataciju. Postojanje paleolitske stanice u neposrednoj blizini, u pećini Jerininog brda u Gracu, inicira mogućnost bitisanja onovremenskog čoveka i u njegovoj najbližoj okolini,
    Arheološki nalazi na teritoriji lapovskog atara pokazuju da su na mestu današnje železničke stanice i kraja oko nje, na izlazu Lepenice u velikomoravsku ravnicu, ispred njenog ušća u Veliku Moravu, postojale naseobine od najstarijih vremena do srpskog srednjovekovnog doba. One su se dugo održavale sa neznatnim izmeštanjem i prekidom u životu. Najstariji tragovi naselja ustanovljeni su na prostoru između ranžirne i putničke železničke stanice, ia desnoj strani pruge Beograd—Niš. Na tom lokalitetu postoje ostaci naselja sa keramikom praistorijskog doba ukrašenom belom inkrustacijom koja verovatno pripada dubrovačko-žutobrdskoj grupi. Na karti praistorijskih nalazišta u centralnoj Srbiji Lapovo je označeno kao naselje bronzanog doba. Ono je locirano južno od današnjeg naselja. Na ovoj karti su ubeležena i naselja Batočina i Crni Kao.
    Gotovo na istom mestu gde je postojalo praistorijsko naselje, u antičko doba osnovano je manje rimsko naselje na lokalitetu Šavac, od koga su pronaćeni ostaci zgrada i zidova. Južno od železničke stanice, na oko 300 m, kod prve stražare na pruzi, „otkriveni su ostaci jedne antičke građevine čija je osnova imala dimenzije 45×14 m“. Stare zidine protezale su se na naseobinskom prostoru današnjeg Lapova, gde ima „ostataka i drugih antičkih zgrada“, kao i preko železničke pruge.
    Po F. Kanicu, koji je ustanovio ovaj lokalitet, antičko naselje se nalazilo na putu Ćuprija—Brestovik (Harreum Mazgi—Mons Aureus).
    Po T. Radivojevću (1911) u rimske starine ubraja se i Staro groblje na Gvozdenjaku i Crkvina kod naselja, jer su se tu nalazili „belezi s latinskim nalisima“, a iskopavan je i bakarni i srebrni rimski novac. Sem toga, u Selištu na Šavcu raspoznaju se i danas „temelji ne koliko starih ulica izgrađenih od rimskih cigala“ u blizini želez ničke stanice. Na karti rimskih nalazišta u centralnoj Srbiji Lapovo je označeno kao naselje.
    U ranom srednjem veku, nešto severnije od antičke nekropole, osnovano je srpsko srednjovekovno naselje koje se nalazilo u potesima Klenovac i Samarna. Od tog naselja doskora su se raspoznavali ostaci crkve na Klenovcu i Staro groblje kod Samarne. Sem toga, na lokalitetu Grabovački potok, severozapadno od današnjeg naselja, izoravan je novac, kamenje od zidova (neobrađeni kamen) i keramika.
    Zbog povoljnog geografskog, pa i strateškog položaja, na mestu rimskog naselja na kosi Šavac postojalo je i srednjovekovno naselje, koje se spominje 1381. godine u povelji kneza Lazara, kojom on daruje manastiru Ravanici neke oblasti i sela, i između ostalih, i selo Šavče.
    T. Radivojević (1930), govoreći o Batočini, navodi da je naselje „najpre osnovano u Šavcu, gde je ostalo sve do početka XIX veka“ kada je, zbog blizine glavne saobraćajnice u Srbiji i varošice u kojoj su živeli Turci, selo stradalo od truske obesti. Stanovnici ovog sela su se iselili u zbežišta dublje u šumu. Ispod mesta gde su nekada stanovali, bilo je Džidovsko groblje „na temenu Šavca više lapovske železničke stanice“.
    Dalje T. Radivojević navodi da su seljani „do skora nalazili nadgrobno kamenje, po kome se videlo da je ovde nekad bilo hrišćansko groblje. Sada je odmah do tog mesta prokop, kojim prolazi železnička pruga“. Međutim, T. Radivojević takoće, kada govori o Lapovu, navodi da su mu seljaci pričali da je u davnini Lapovo „bilo na Šavcu, a posle toga na brdu na mestu zvanom Slatina“. On smatra da je „možda Šavac prvo iaselje Lapova“. Prema tome, kako se lokalitet srednjovekovnog naselja na Šavcu nalazi na teritoriji današnjeg lapovskog atara, logično je pretpostaviti da se radi o selu Lapovu u blizini varošice Batočine.
    U povelji knjeginje Milice 1395. godine pominje se dobro vojvode Mihajla u Hlapovoj Poljani (Lapovo) sa polovinom prihoda od „broda“ sa Morave, a 1398. godine knez Stefan Lazarević navodi da mu je verni vojvoda Mihajlo „gospodar Hlapove Poljane“ najviše pomogao da uguši pobunu koja je podignuta protivu kneza.
    Prema tome, Lapovo je nesumnjivo naselje srednjovekovnog porekla. To se pouzdano može reći jer, prema rezultatima najnovijih istorijsko-geografskih istraživanja, ono se prvi put pominje 1476. godine kao selo pod imenom Žabare ili Žabarci. To je spomen iz najstarijeg sačuvanog turskog katastarskog popisa smederevskog sandžaka u kome je zapisano da je u selu Žabaru (Žabarcu) održavan „pazar i vašar“. Selo je imalo „85 kuća i 9 udovica i davalo je prihod 7 685 akči“. Takoće je zabeleženo da „stanovnici sela Markovca stanuju zajedno sa stanovnicima Žabara“. Sve to potvrćuje pretpostavku postojanje sela i pre dolaska Turaka, u blizini desne obale reke Rače.
    Selo Žabarci (koje se kasnije zvalo Žabare ili Žabar) bilo je na delu Carigradskog druma, koji je vodio markovačkom ravni, i to između sela Markovca i Batočine, na teritoriji današnjeg Lapova, i to u njegovom Donjem kraju, koji je u početku nosio naziv Žabarci — po barama. Ovo srednjovekovno selo postojalo je i pod turskom okupacijom.
    U XVI veku selo Žabare ili Žabar najpre se pominje 1536. godine, Te godine je u jednom turskom defteru upisano kao selo pod imenom Žabare ili Žabar u Smederevskoj nahiji sa jednom muslimanskom kućom i 13 hrišćanskih kuća u kojima je bilo još i 3 neoženjena. Selo je te godine dalo prihod od 2 224 akče,
    U drugom Smederevskom defteru, sredinom XVI veka, zabeležene su u selu Žabaru 2 muslimanske i 36 hrišćanskih kuća sa 6 neoženjenih lica i jednim primićurom. Raja ovog sela plaćala je feudalne dažbine u vrednosti od 3 977 akči.
    Selo Lapovo se prvi put pominje pod imenom Lipova 1516. godine naseljeno vlasima-stočarima (2 kuće), koji su davali ceo ušur. Međutim, tonije bilo dovoljno, te je „obraćivano i spolja“. Ukupan prihod od sela iznosio je 1 213 akči.
    Godine 1572. carski poslanik David Ungnad sa svojom lratnjom noćio je u selu Copavi, odnosno Lapovu. U svom dnevniku Ungnad je bliže odredio lokaciju sela, koje je levo od puta u pravcu sela Batočina (Batutnitz).
    Pored pomenutog dela kraka Carigradskog puta koji je vodio moravskom ravni (Livadica—Trnjane—Glava—Markovac—Lapovo—Batočina—Brzan), uporedo sa njim postojao je i deo ovog druma trasiran u višem delu moravske doline (Smederevska Palanka—Rača—Topola—Batočina). Naime, Carigradski drum se od Grocke račvao u dva kraka: jedan je vodio levom moravskom ravni preko Smedereva, Radunca, Vranova, Male Krsne, Osipaonice, Lugavčine, Saraoraca, Lozovika, Trnjana, Glave, Markovca, Lapova, Batočine i Bukovče, gde se spajao sa drugim krakom Carigradskog puta, koji je bio trasiran levom dolinskom stranom Morave preko Brestovika, Kamendola, Kolara, Lunjevca, Bačinca,
    Ajdučke vode, Vlaškog dola, Hasanpašine Palanke, Radovanja, Rače, Topole (Crnn Kao), Batočine, Dobrovodice, Grabovice (Brzan), Laništa i izbija kod Bukovče i ide dalje za Jagodinu.
    U XVII veku, koliko je poznato, ovo naselje se ne pominje u izvorima. Po narodnom predanju krajem XVII veka sa položaja pod Starim brdom (204 m), potes Slatina, selo se pomestilo u aluvijalnu ravan, u potes Ključ na Moravi, u zbežište koje je bilo pod gustom šumom (naselje je zaseljeno na prostoru između moravske otoke i Morave). Ovo se pomeštanje moralo izvršiti, jer je bio ubijen turski seoski spahija.
    U XVIII veku, za vreme austrijske okupacije severne Srbije 1717—1739. godine, u Kragujevačkom distriktu, Lapovo se nalazilo na ušću Lepenice u Veliku Moravu, a to znači i tada u potestu Ključ. Na Epšelvicsvoj karti 1718. godine zabeleženo je Lapovo kao naseljeno mesto. Šmetau navodi da je 1737. godine u Lapovu, pod imenom Luprova i Lupova, bila nemačka vojska, a Langer 1738. godine pominje selo Lapovo pod pravpm nazivom.
    Ne zna se pouzdano kako je Lapovo dobilo ime. Po nekima ime dolazi od reči hlapska (hlapi — miriše), odnosno Hlapove Poljane (polja koja Mirišu), kako se zvalo ovo mesto u moravskoj ravnini. Od te reči postala je lapska, odnosno lapovska. Drugi navode da su Turci zvali prve staiovnike ovog naselja „lapovi“ što znači razbojnici, pa je tokom vremena od tog imena postao naziv Lapovo. Možda je ime nastalo od lipa, koje su rasle na kosc Šavac, gde se kraj danas i zove Lipar.
    Oko sredine XVIII veka Lapovo je uneto u kartu Hominovih naslednika kao Lupova, a 1788. godine u Šimekovu kartu pod pravim imenom Lalovo. Krajem XVIII veka, kada je kroz Lapovo (Lapova) prošao autstrijski špijun Miteser 1784. godine, ono je imalo 23 srpske kuće i na drumu jedan turski konak za konačište. Lapovo je bilo blizu Velike Morave, koja je prelazila, „širine 120 koraka, dubine 4—5 stopa, kamenitog dna sa strmim obalama visokim 8—10 stopa“. Od Brzana za Lapovo vodio je put pored Morave kroz gusto žbunje, livade i naizmenično kukuruzna polja. Od njega se odvajao dobar kolski put, „15 koraka širok“, za Batočinu.
    Sredinom XVIII veka Lapovo se zbog poplava pomestilo iz potesa Ključ u potes Kace, a odatle, zbog istog uzroka, kasnije, u današnji Donji kraj. Po osnivanju Donjeg kraja uskoro se stanovništvo sa prnjavora Miljkova manastira na Moravi, iselilo u današnji Gornji kraj zbog poplave i turskih zuluma. Tako je spajanjem Gornjeg i Donjeg kraja postalo današnje naselje. Prema tome, današnja lokacija Lapova je peta po redu. Sem Šavca, sva ostala mesta bila su zbegovi.
    Na kartama i u literaturi XIX veka Lapovo se pojavljuje pod sledećim imenima:
    • Lapowa, na Giseldorfovoj 1802. godine
    • Lapovo, na Tekelijinoj 1805. godine
    • Lapova, na karti u izdanju Artaria und Comp.1807. godine
    • Lapor, na G. Pauminovoj 1811
    • Lapova, u Upisniku 1818. i Popisniku 1822. godine. godine
    • Lapovo, u Naznačeniju 1819. godine
    • Lapova, na Lapijevoj 1822, i na Fridovoj 1829. godine
    • Lapovo, u Vukovoj „Danici“ 1827. godine
    • Lapowa kod Pirha 1829. godine
    • Lapova, na Ruskoj 1831. godine
    • Lapovo, na J. Bugarskovoj 1845., u Gavrilovićevom Rečniku 1846. i na karti J. Milenkovića 1850. godine
    • Lapowo, na Kipertovoj 1853. godine
    Iz turskog doba, pored topografskih imena (Stari drum, Karaulastraža za čuvanje druma i dr.), očuvala se i stara Mezulana, gde je bila smena poštanskih konja i u novije srpsko doba.
    Zahvaljujući veoma povoljnom ekonomsko-geografskom i naročito saobraćajnom položaju, Lapovo se po osloboćenju od Turaka počelo vrlo brzo razvijati. U naselju je 1826. godine sagrađena crkva (dotle su njegovi stanovnici odlazili u Miljkov manastir), a 17. marta 1896. godine po želji i molbi stanovništva Lapovo je kraljevim Ukazom proglašeno za varošicu. U zahtevu da im se selo proglasi varošicom, između ostalog, stajalo je da je Lapovo „po žiteljstvu i po broju poreskih glava najveće selo u celoj kraljevini, jer broji 1 270 poreskih glava“, da je „lepa trgovačka tačka“ i zanatlijsko mesto i da ima tri mehane prve klase i sedam dućana od „polutvrdog materijala“. U Lapovu je i železnička stanica prve klase.
    Izvor: Internet