Golubac i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 2

Opština Golubac:

Barič, Bikinje, Braničevo, Brnjica, Vinci, Vojilovo, Golubac, Dvorište, Dobra, Donja Kruševica, Dušmanić, Žitkovica, Klenje, Krivača, Kudreš, Maleševo, Miljević, Mrčkovac, Ponikve, Radoševac, Sladinac, Snegotin, Usije i Šuvajić.

 

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Vojislav Ananić

    GOLUBAC

    Neposredno uz utvrđenje nalazilo se i civilno naselje čije su stanovnike mahom činili trgovci i zanatlije. Sama fortifikacija građena je lepezasto, time na određeni način prateći sam reljef lokaliteta, odnosno prirodne ridanske litice na reci na kojoj je podignuta. Njeni, nama nepoznati graditelji, u potpunosti su iskoristili raspoloživi prostor i njegove karakteristike kako bi na strategijski važnom mestu uspostavili utvrđeni grad, koji je i s relativno malobrojnom vojnom posadom u potpunosti mogao da obavi osnovni cilj – kontrolu drumskog i rečnog saobraćaja u tom delu Podunavlja.

    Bivajući vekovima prirodnameđa nekoliko evropskih geografskih regija, Dunav je u dugom razdoblju opstojavao i kao politička granica moćnih carstava i brojnih manjih država koje su u srednjoj i jugoistočnoj Evropi postojale od doba kasne Antike sve do naših dana.
    Nakon što je više vekova, kao antički rimski „Limes”, uspešno odolevao najezdama varvara, Dunav je u svom donjem toku u razdoblju srednjeg veka naizmenično bio granica vizantijskog i bugarskog carstva, ugarske i srpske kraljevine. Prelazeći iz ruke u ruku, ova moćna evropska reka s vremenom je postajala i regija bogate kulturne baštine u okviru koje značajno mesto imaju srednjovekovne fortifikacije, odnosno utvrđeni gradovi.

    Ptičje gnezdo

    Ukoliko bismo se ograničili samo na deo toka Dunava kroz našu zemlju, ne bi bilo preterano reći da je jedna od najimpresivnijih srednjovekovnih tvrđava u tom delu Podunavlja, posle Smederevske i Beogradske, svakako Golubački grad.
    Drevni utvrđeni grad Golubac nalazi se na početku Đerdapske klisure, nadaleko poznate regije koja obiluje prirodnim i kulturnim raznolikostima i vrednostima, na strmoj litici Ridan, koja duboko zadire u sam rečni tok.
    Poreklo naziva tog izuzetnog utvrđenog grada nije poznato mada po jednoj legendi potiče od reči – golub. Naime, po narodnom verovanju tu je u davno doba bila zatočena vizantijska carica Jelena, koja je vreme najčešće provodila hraneći golubove. Iako malo verovatna, ta legenda i danas predstavlja sastavni deo bogatstva kulturne istorije Golubačkog grada.
    Budući na strategijski važnom mestu, Golubački grad, odnosno njegova posada, u potpunosti je mogla da kontroliše drumski i rečni saobraćaj u tom delu Donjeg Dunava. Stoga i ne treba da čudi što je utvrđenje na Donjem Dunavu vekovima bilo predmet interesovanja brojnih vladara, kao i mesto značajnih oružanih sukoba, koji su za cilj imali ovladavanje tom svojevrsnom „kapijom Đerdapske klisure”.
    Sam Golubački grad, u obliku u kome je sačuvan do naših dana sastoji se iz tri osnovna fortifikacijska segmenta: Donji grad (ili Podgrađe), Gornji grad sa citadelom i takozvani Zadnji grad. Ima dve kapije, a utvrđenje nadvisuje deset kula.
    Ispred utvrđenja i danas se nalazi svojevrsni prednji zid koji je činio spoljašnji bedem šanca i verovatno bio ispunjen vodom budući da je povezan s Dunavom. Utvrđeni grad bio je teškim lancem povezan s hridi na samoj reci, pod nazivom Babakaj (što na turskom jeziku znači „pokaj se”), koja i u naše vreme izviruje iz vode.
    Neposredno uz utvrđenje nalazilo se i civilno nase- lje čije su stanovnike mahom činili trgovci i zanatlije.
    Sama fortifikacija građena je lepezasto, time na određeni način prateći sam reljef lokaliteta, odnosno prirodne ridanske litice na reci na kojoj je podignuta. Njeni, nama nepoznati graditelji, u potpunosti su iskoristili raspoloživi prostor i njegove karakteristike kako bi na strategijski važnom mestu uspostavili utvrđeni grad, koji je i s relativno malobrojnom vojnom posadom u potpunosti ogao da obavi osnovni cilj – kontrolu drumskog i rečnog saobraćaja u tom delu Podunavlja.
    Posmatrano s reke, Golubački grad na neki način zaista i podseća na gnezdo vešto sagrađeno na strmoj i nepristupačnoj litici koja ponire u moćni Dunav. Otuda možda još jedan od razloga što narodno predanje naziv tvrđave povezuje se jednom od najprisutnijih vrsta ptica na tom prostoru – golubovima.
    Prednji grad sastojao se iz doljeg i gornjeg segmenta, podeljenih zidom koji je povezivao četvrtu i sedmu kulu. Jedna od dve tvrđavske kapije nalazila se u donjem delu Prednjeg grada, između devete i osme kule, koja je krajem 15. veka dobila i svojevrsno pojačanje u vidu topova i odgovarajuće posade. Na kraju tog dela fortifikacije nalazila se deseta kula, naknadno podignuta u početnom razdoblju otomanske uprave Golupcem, krajem 15. veka, u formi niskog artiljerijskog objekta. Kula je poligonal- nog oblika i građena je po ugledu na kule utvrđenog grada Smedereva, odnosno na Kulu Nebojšu koja se i danas nalazi u Donjeg gradu utvrđenog Beograda. Ona je služila za kontrolu plovidbe Dunavom, ali je istovremeno obezbeđivala luku samog utvrđenog grada koja se, po svemu sude- ći, nalazila između pete i desete kule. Bila je opremljena s više topova koji su u vreme njene gradnje predstavljali novitet u načinu ratovanja.
    Nasuprot kapiji nalazio se kolski ulaz koji je vodio ka Zadnjem gradu. U masivu zida koji je delio dva segmenta Donjeg grada nalazila se kapija koja je omogućavala pristup samom Gornjem gradu s citadelom.
    Na osnovu arheoloških istraživanja, kao i poznatih istorijskih izvora, u ovom delu utvrđenog grada nije bilo zdanja građenih od čvrstih materijala.
    Najznačajniji segment fortifikacije činio je takozvani Gornji grad s citadelom. Nalazeći se na najvišoj koti utvrđenja, Gornji grad predstavljao je sedište zapovednika i vojne posade. Sama citadela jeste građe- vina pravougaonog, skoro kvadratnog oblika. U njenoj neposrednoj blizini bilo je poslednje utočište branilaca Golubačkog grada u slučaju da neprijatelj prodre u tvrđavu. Bila je to donžon kula.
    Golubačka tvrđava, podignuta na strmoj litici iznad samog Dunava, na ulazu u Đerdapsku klisuru, svojim fortifikacijskim karakteristikama pažljivo usklađenim s raspoloživim prostorom i njegovim osobenostima, kao što smo već ukazali, podseća na ptičje gnezdo postavljeno na jedinstvenom vidikovcu. Stoga je ona od podizanja bila predmet interesovanja brojnih velikaša i vladara koji su, posedovanjem Golubačkog grada, želeli da obezbede potpunu kontrolu drumskog i rečnog saobraćaja u tom delu Podunavlja.

    Podizanje lepezastog utvrđenja

    O nastanku i najranijoj istoriji Golubačkog grada malo toga se zna.
    Prvi put, malo golubačko utvrđenje pominje se u pisanim izvorima ugarske provenijencije koji potiču iz četvrte decenije 14. veka.
    U najranijoj fazi, Golubac je obuhvatao isključivo ono što kasnije poznajemo kao Gornji grad. Na osnovu oskudnih istorijskih izvora i materijalnih svedočanstava, Golubač- ki grad podigao je u prvoj polovini 14. veka nepoznati srpski velikaš. O pravoslavnom poreklu osnivača Golupca svedoči i mala pravoslavna kapela čiji se ostaci nalaze u četvrtoj kuli.
    Međutim, rezultati istraživanja pojedinih srpskih istoričara i arheologa ukazuju na mogućnost da je inicijalna fortifikacija na ridanskoj litici, na kojoj se danas nalazi Golubački grad, mogla da nastane u doba kralja Stefana Uroša Dragutina (kao srpski kralj vladao 1276-1282, odnosno kao „sremski kralj” do 1316).
    Rezultati najnovijih istraživanja ukazuju da vreme nastanka prvog utvrđenja na mestu današnjeg Golubačkog grada treba tražiti u razdoblju kada je, posle abdikacije 1282. godine u korist svog mlađeg brata Stefana Uroša Milutina, srpski kralj Stefan Uroš Dragutin preuzeo upravljanje severnim srpskim zemljama, uzimajući za sebe titulu „sremskog kralja”. Važno je napomenuti da je Stefan Uroš Dragutin preminuo 1316. godine.
    Posle inicijalnog utvrđenja nastalog početkom 14. veka, u kasnijem periodu Golubac je proširivan na takozvani Prednji i Zadnji grad da bi krajem 15. veka osmanske vlasti dozidale i desetu kulu, odnosno utvrdile i samu luku fortifikacije.
    U punom fortifikacijskom obimu formiran u doba kulminacije srpske države u doba dinastije Nemanjića, najverovatnije u vreme vladavine kralja i cara Stefana Dušana Silnog (1331-1355), Golubac je predstavljao fortifikaciju manjeg obima, ali izuzetno velikog strategijskog značaja. Nalazeći se na samom severu tadašnjeg srpskog carstva, Golubac je predstavljao svojevrsnu „kapiju” Đerdapske klisure i mehanizam za kontrolu jedne od najvažnijih prirodnih saobraćajnica u tom delu Starog kontinenta.
    Nakon smrti cara Stefana Uroša 1371. godine Golubac je najverovatnije ušao u sastav zemalja kneza Lazara. Ipak, oskudni pisani izvori o najstarijoj prošlosti Golubačkog grada i ovoga puta istraživače i znatiželjnike stavljaju pred značajnu dilemu. Naime, po nekim izvorima, posle iznenadne smrti poslednjeg cara iz dinastije Nemanjić, knez Lazar zaposeo je zaleđe Golubačkog grada, ali ne i samo utvrđenje. S druge strane, postoje indicije da je tadašnji zapovednik Golubačkog grada, čije ime nije poznato, priznao kneza Lazara za svog gospodara. No, bez obzira na nemogućnost da precizno odredimo u čijoj je vlasti Golubački grad bio u razdoblju od smrti cara Stefana Uroša i Kosovske bitke, činjenica je da je taj period istorije utvrđenja obeležen svojevrsnom stagnacijom. Posle velike bitke na Kosovu polju 1389. godine i pogibije srpskog kneza Lazara, Golubac je na kratko potpao pod vlast sultana Bajazita Prvog da bi, uskoro, u njega ušle ugarske trupe. Srpski ponovo postaje tek 1403. godine kada ga je ugarski kralj predao srpskom despotu Stefanu, koji je u međuvremenu formalno postao vazal krune Svetog Stefana.
    Istorijski izvori su ovoga puta darežljiviji pa smo u mogućnosti da s dosta preciznosti rekonstruišemo istoriju fortifikacije u prvim decenijama 15. veka.
    Prelazak Golubačkog grada iz ugarskih u srpske ruke, na početku 15. veka, bio je u neposrednoj vezi s izuzetno važnim međunarodnim procesima koji su odlučivali sudbinu hrišćanskih država jugoistočne Evrope.
    Kako je, posle bitke na Kosovu polju, udovica kneza Lazara kneginja Milica priznala vrhovnu vlast sultana Bajazita Prvog i time svoje zemlje učinila vazalnom osmanskom teritorijom, njen sin i naslednik knez Stefan otpočeo je proces jačanja države i njenog postepenog širenja na one oblasti koje je u prošlosti obuhvatala. U odnosu na sultana, knez Stefan pokazivao je plemićku lojalnost, pri tome izuzetno vešto štiteći vitalne interese svoje kneževine. Kao osmanski vazal, junaštvom se istakao u nekoliko velikih bitaka koje je sultan Bajazit Prvi vodio protiv hrišćanskih država i saveza.
    Posebnu hrabrost i vitešku veštinu srpski knez Stefan pokazao je prilikom bitke kod Angore 1402. godine , koja je predstavljala sukob tatarskog kana Tamerlana i sultana Bajazita Prvog. Posle strahovitog osmanskog poraza, knez Stefan potražio je utočište na vizantijskom dvoru u Carigradu. Tada mu je car Manojlo Drugi dodelio prestižnu titulu despota, koja je bila iznad kraljevske, a odmah ispod carske. Bio je to znak izuzetnog priznanja i poštovanja učinjen jednom od najznačajnijih vladara u čitavoj srpskoj nacionalnoj istoriji.

    Sigurno utočište

    Nakon što su Tatari porazili i zarobili sultana Bajazita Prvog, u Osmanskom carstvu nastupilo je vreme unutrašnjih oružanih sukoba, odnosno dinastičkog rata,između sultanovih sinova koji su se borili za vlast.Despot Stefan ubrzano se vratio u Srbiju i povukao uGolubački grad, koji mu je pružio sigurno utočište imogućnost da u slučaju opasnosti bezbedno pređe na teritoriju Ugarskog kraljevstva.Sve ukazuje na to da je ovaj izuzetni državnik ivojskovođa, ali i veliki poštovalac kulture ipisac, tokom boravka u Golubačkom gradu uočioznačaj utvrđenja i njegovog jedinstvenog strategijskogpoložaja na Donjem Dunavu.Stoga je, pošto je nakon bitke kod Angore i formalno postao ugarski vazal,despot Stefan od svog suverena za uzvrat dobio određene teritorije i više utvrđenih gradova,među kojima i Golubac. U potpunosti svestan da će Osmansko carstvo obnoviti svoju snagu po okončanju krvavog dinastičkog sukoba i pod novim sultanom Mehmedom Prvim krenuti u nove ratove protiv malih balkanskih hrišćanskih država,despot Stefan pristupio je ubrzanom ojačavanju brojnih fortifikacija, uključujući tu i Golubački grad, koji dobija na značaju. Narednih dvadesetak godina proteklo je u postepenom, ali stalnom napretku golubačke fortifikacije. Ojačavaju se bedemi i kule, pojačava se posada, a sam grad ponovo postaje zanatsko i trgovačko središte tog dela Podunavlja. Mudri i nadasve odgovorni srpski despot Stefan,svestan činjenice da usled izostanka potomstva, u despotovini posle njegove smrti može doći do unutrašnjeg oružanog sukoba, pristupio je pripremama za nesmetan prenos vlasti sa njega na njegovog izabranog naslednika. Kao ugarskom vazalu, za realizaciju te zamisli bila mu je potrebna podrška dvora u Budimu. Golubac je, stoga, bio predmet odredaba ugovora koji su 1426. godine potpisali srpski despot i ugarski kralj, akoji je definisao i način nasleđivanja srpskog prestola. Naime, kako despot Stefan i njegova supruga Jelena nisu imali potomstvo, despot se opredelio da za naslednika imenuje svog sestrića Đurđa Brankovića. Ugovorom u Tati utvrđeno je da, po smrti Stefanovoj, srpski despot postaje Đurađ, koji bi Ugrima potom vratio utvrđene gradove Beograd i Golubac.Kada je naredne, 1427. godine, iznenada preminuo despot Stefan na snagu su stupile odredbe Ugovora u Tati. Srpski despot postao je Đurađ. Ugri su preuzeli Beograd, ali je Golubački grad, umesto da dođe pod vlast mađarskog kralja sasvim neočekivano postao utvrđenje osmanskog sultana.Tadašnji zapovednik Golubačkog grada, vojvoda Jeremija, u poslednjem trenutku odbio je da Ugrima preda ključeve tvrđave i da se sa posadom povuče dublje na teritoriju srpske despotovine. On je, na opštu zaprepašćenost i pred očima ugarskih trupa poslatih da zaposednu Golubac, fortifikaciju predao osmanskim jedinicama. Novi zapovednici omogućili su nesmetan odlazak hrišćana iz Golupca, ali je incident dobio i tragičnu dimenziju. Svega nekoliko dana nakon što su osmanske trupe preuzele Golubac,prevrtljivi srpski velmoža i poslednji hrišćanski zapovednik grada vojvoda Jeremija nađen je mrtav u svojim odajama. I dok su Srbi i Ugri smatrali da je njegova smrt posledica želje novih gospodara da uklone ključnog svedoka predaje grada, dotle su osmanske starešine to pripisivale osveti Ugara i Srba koje je vojvoda Jeremija nasamario.Međutim, već 1428. godine, ugarski kralj Žigmund ušao je u sukob s Osmanskim carstvom, te se jedan deo okršaja odvijao i pod Golubačkim gradom. Taj događaj postao je neraskidivi delo poljske istorije budući da je podno golubačkih zidina te godine stradao najveći poljski srednjovekovni junak i istaknuti plemić Zaviša Crni od Garbova. Nakon neuspešnih napada hrišćanskih trupa na Golubac, Zaviša Crni odbio je da se povuče, pa su ga osmanske jedinice zarobile. Nakon mučenja je ubijen,a njegova glava poslata je, po predanju, sultanu na dar. U naše vreme u kompleksu Golubačkog grada postavljena je spomen-ploča u čast tog izuzetnog plemića, a sve veći broj Poljaka posećuje tvrđavu kako bi odao počast jednom od svojih najvećih junaka. Golubački grad, s manjim pauzama, ostao je pod osmanskom upravom od 1427. sve do 1867. godine, kada ga je srpski knez Mihailo trajno povratio zajedno sa još pet gradova koji su tada ušli u sastav vazalne Kneževine Srbije.

    Dejan RISTIĆ

  2. Vojislav Ananić

    Golubac

    Na obodu Braničevskog okruga, na samom ulasku u Đerdapsku klisuru, između Velikog Gradišta i Donjeg Milanovca, nalazi se opština Golubac.
    Golubac je smešten na desnoj obali reke Dunav, koja protiče kroz teritoriju opštine Golubac u dužini od 52 km i to predstavlja njenu ključnu i najvažniju geografsku karakteristiku.
    Rimljani su štiteći severne granice carstva u prvom veku naše ere, podigli utvrđenje sa obe strane Dunava, na mestu današnjeg grada Golubac, pod nazivom Vikus Kupe.
    Pisani podaci beleže da je u njemu oko 299. godine boravio car Dioklecijan. U kasnijim burnim vremenima, u sukobima između Vizantije, Srba, Bugara i Mađara, rimsko utvrđenje je bilo u tolikoj meri porušeno da nije vredelo da se obnavlja pa je srednjovekovni Golubački grad podignut na brežuljku 4 km nizvodno od današnjeg naselja. Za sada nije sigurno da li su ga podigli Srbi, Vizantinci ili Mađari.
    O nastanku imena grada postoji više legendi sa sličnom sadržinom. Najpoznatija je ona koja govori o prelepoj princezi Golubini koja je odbila udvaranje turskog paše. Za kaznu paša je naredio da se veže za pustu stenu koja je virila iz vode preko puta grada, da se pokaje. Po tome je i stena na kojoj je Golubina izdahnula i dobila ime “Baba kaj”, što na turskom znači “pokaj se”. Stena je potopljena sa izgradnjom Đerdapske brane.
    Druga legenda kaže da je na ovom prostoru bilo mnogo golubova, zbog toga je i golub simbol grada i nalazi se na grbu opštine. Prema jednoj legendi, u Šešir kuli bila je zatočena vizantijska princeza Jerina, koja je zbog tuge i samoće gajila golubove, i po golubu grad dobi ime Golubac.
    Ime Golubačkog grada se prvi put pominje u ugarskim poveljama iz 1335. godine, dok se u turskim pisanim izvorima pominje 1390. godine. Pretpostavlja se da je grad u vreme Kosovske bitke bio u srpskim rukama, a posle Kosovske bitke zauzeo ga je Bajazit I.
    Izgradnjom đerdapske magistrale probijeni su bedemi grada 1939. godine, dok je stari, srednjovekovni put vodio preko planinskih prevoja.

    Izvor: http://www.srbijanac.rs/gradovi_opstine.php?pismo=cyr